Култура

tera skulpture

Umetnički savet Centra za likovnu i primenjenu umetnost „Tera” odabrao je šestoro umetnika koji će učestvovati na ovogodišnjem Internacionalnom simpozijumu skulpture u terakoti „Tera”. Tokom jula, u Kikindi će stvarati renomirani umetnici iz Španije, Albanije, Hrvatske i Srbije.

Ledia Kostandini, akademska umetnica iz Tirane, diplomirala je 2006. na odseku monumentalno slikarstvo na Akademiji umetnosti u Tirani. Radila je kao profesor na POLIS Univerzitetu za dizajn i arhitekturu u Tirani.

Vajar Nikola Nenadić iz Rijeke u likovnom izrazu prepoznat je po izradi skulptura od kovanog metala, kamena i drveta za koje je i više puta nagrađivan na raznim likovnim manifestacijama širom Evrope. Diplomirao na Akademiji u Veneciji. Zaposlen je kao viši asistent na vajarskoj katedri Akademije primenjenih umetnosti u Rijeci.

Skulpture u terakoti stvaraće i Španac Jorge Beda Morcilo Juliani. Pohađao je Školu primenjenih umetnosti i umetničkih zanata u Madridu, a diplomirao vajarstvo na Školi primenjenih umetnosti i umetničkih zanata u Saragosi.

Učesnik prestižnog umetničkog simpozijuma biće i Saša Pančić, dobitnik brojnih nagrada.  Prepoznat je kao autor koji u radu koristi iskustva i tekovine avangarde i visokog modernizma kao jasna polazišta za sopstveni umetnički eksperiment. Diplomirao je slikarstvo, a magistrirao crtež na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.

Profesor emeritus Univerziteta umetnosti u Beogradu Čedomir Vasić je na umetničkoj sceni od 1969. godine. Kao stipendista Fulbrajtovog programa na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari i Los Anđelesu studirao je video u klasi prof. Micurua Kataoke i kompjutersku umetnost kod prof. Džona Vitnija. Multimedijalni umetnik izuzetno bogate i živopisne karijere za svoj rad je dobio značajna priznanja.

Na 42. vajarskom sazivu učestvovaće i Miroljub Stamenković, redovni profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Pored vajarstva, primenjenog vajarstva, medaljerstva, bavi se konzervacijom i zaštitom kulturnih dobara. Kao konzervator i dugogodišnji saradnik Narodnog muzeja iz Beograda restaurirao je i konzervirao mnoga dela koja pripadaju najvišem rangu kulturne baštine Srbije.

Terin Umetnički savet čine: mr Slobodan Kojić, magistar vajarstva, osnivač i direktor Centra za likovnu i primenjenu umestnost „Tera”, Verica Nemet, kustoskinja-istoričarka umetnosti, Sava Stepanov, samostalni likovni kritičar iz Novog Sada, dr Sanja Kojić Mladenov, muzejski savetnik Muzeja savremene umetnosti Vojvodine Novi Sad i Igor Smiljanić, akademski vajar, doktorand likovnih umetnosti i viši stručni saradnik na vajarskom odseku novosadske Akademije umetnosti.

 

332163530_996661971305263_4265814035561447221_n

U Galeriji „Tera” sinoć je otvorena izložba „Registrovani” multimedijalne umetnice iz Novog Sada Tijane Jevrić. Rad predstavlja zvučnu eko-mapu Dunava, u formi audio-vizuelne instalacije u prostoru u kojoj se korisnik, putujući kroz različite lokacije na obali reke, blisko upoznaje sa ambijentom i prostorom. Rad je osmišljen kao baza podataka određenih mesta i trenutaka. Postavlja se pitanje – šta mi kao ljudi ostavljamo iza sebe u savremenom dobu? Da li su to zabeleženi algoritmi naših kretanja, komunikacije, aktivnosti i osećanja? Da li je to naša zadužbina ili zaostavština? Koji je sadržaj informacija koje ostaju posle nas?

Foto: Tera

-Predavao mi je profesor Vladan Joler koji se bavi digitalnim medijima poput fejsbuka i drugih, i dosta smo razgovarali o tome kako smo svi mi ljudi, zapravo registrovani, sva naša kretanja se beleže. Tako je nastao multimedijalni rad -navodi umetnica.

Umetnički rad Tijane Jevrić (26) baziran je na istraživanju sve jačeg uticaja medijske kulture kao proizvođača društvene „stvarnosti” i samosvesti. Ispituje kretanje pojedinca unutar virtuelnog prostora. Mediji kojima se koristi su sajt-specifik i audio-vizuelne instalacije u prostoru.

Foto: Tera

Tijana Jevrić je završila Nove likovne medije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na kojoj je na master studijama u okviru istog programa. Prezentovala je svoje umetničke radove u Srbiji i inostranstvu, između ostalog u Kulturnom centru Srbije u Parizu, Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, Ars Elektronika – Austrijskom kulturnom, obrazovnom i naučnom institutu u Lincu. Dobitnica je nagrade za najbolji umetnički rad iz discipline Novi mediji (2020), Najbolje umetničko rešenje Inkluzivne Galerije (2021).

Učestvovala je i bila autor na nekoliko radionica u zemlji i inostranstvu. Imala je šest projekcija autorskih kratkometražnih filmova na nekoliko filmskih festivala i tri dokumentarna filma u okviru festivala Ars Elektronika 2021. godine.

Trenutno je grafički dizajner u galeriji Bel Art, Galerije na Štrafti, festivala savremene umetnosti Dunavski dijalozi. Živi i radi u Novom Sadu.

milana grbić (2)

„Karma je veća kučka nego ja“ naslov je pesničkog prvenca Kikinđanke Milane Grbić, koji će u četvrtak od 19 sati biti predstavljen u Narodnoj biblioteci „Jovan Popović“. Milana je dobitnica više književnih priznanja, među kojima je i nagrada „Đura Đukanov“ za zbirku kratkih priča „Oko nas more“. O novoj knjizi koja je objavljena u izdanju PPM Enklave, eminentne beogradske izdavačke kuće specijalizirane za savremenu srpsku poeziju, govori za Kikindski portal.

– Otkad sam počela da se bavim književnošću, proza se nalazila u fokusu mog interesovanja, kako u kreativnom, tako i u naučnom smislu. Mislim da se to itekako oseti u ovoj pesničkoj zbirci čiji su prozni elementi vrlo dominantni – iz pesme u pesmu pojavljuje se pripovedački glas, smenjuju se likovi, i događajnost je vrlo izražena, što su sve odlike proznih, a ne isključivo pesničkih žanrova. Ipak, mislim da promena forme može da razbudi pisca, da mu ukaže na nove tematske korpuse kojima ranije nije pridavao pažnju, da mu pomogne da promeni perspektivu iz koje je do sada posmatrao svet, i ponudi mu šansu da preispita sopstvene jezičke i kreativne sposobnosti. Mislim da je ovo, pre svega, bio razlog zbog kojeg sam se, nakon gotovo čitave decenije pisanja kratke priče, oprobala u poeziji.

Milana je na master studijama na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Zahvaljujući prirodi svojih studija, radionicama kreativnog pisanja, uredničkim poslovima, aktivno je uključena u književni život u našoj zemlji i regionu.

U razgovoru za Kikindski portal, kaže da je do pre nekoliko godina, poezija u našem okruženju bila uveliko skrajnuta u korist proze, što se danas promenilo. Od subverzivnijeg vida književnosti, poezija je naglo postala omiljena i rado čitana, ukazuje.

Foto: Džon Smit

-Pretpostavljam da me je pesnička sredina u kojoj se nalazim spontano podstakla da se i sama okrenem poeziji. Najveći deo knjige nastao je na radionici poezije koju u Beogradu vodi pesnik i urednik izdavačke kuće PPM Enklava. Pre radionice, imala sam tek nekoliko pesama, i nisam ni razmišljala o mogućnosti da objavim knjigu poezije. Dok sam pisala, na pameti sam imala nekoliko ciljeva, od kojih bih posebno izdvojila tri. Ideja je bila izmiriti lirsko i epsko, a zatim topose koji se načelno vezuju za tradiciju zapadnoevropske, ljubavne poezije započetu Petrarkinim „Kanconijerom” i Danteovim „Novim životom” prebaciti u savremeni kontekst, i propustiti ih kroz par ekselans žensku vizuru- ukazuje naša sagovornica.

Foto: Džon Smit

Autoironija kao glavni izvor humora

– Oni koji su do sada pročitali ovu knjigu, uglavnom su isticali njenu šaljivu dimenziju. Trudila sam se da iz pesmu u pesmu održim prisustvo lirskog subjekta koji je sve vreme svestan pisanja, kao i činjenice da se do ove i ovakve poezije nije došlo zahvaljujući nekakvom neponovljivom ličnom iskustvu, već zbog opterećenja književnom prošlošću i (pop)kulturnim nasleđem.Čini mi se da je upravo takva autoironija glavni izvor humora u ovoj knjizi- kaže mlada književnica.

Čitalačka preporuka

Na pitanje koju knjigu bi preporučila našim čitaocima, kaže da bi, pored svih izdanja PPM Enklave i Partizanske knjige, njenih saradnika i velikih prijatelja,  predložila roman iz 2012. koji je obeležio završetak njene čitalačke godine.

-Roman „Upražnjeno mesto” napisala je Džoun Rouling, ali za odrasle. Na mojoj polici je čekao devet godina da bude pročitan – čovek s nepunih osamnaest godina nema kapacitet da pojmi ovakav tekst. Za razliku od drugih romana Roulingove koji su u milionskim tiražima prodati širom sveta, i omiljeni kod najrazličitijih čitalačkih profila, o „Upražnjenom mestu” se ućutalo vrlo brzo po njegovom objavljivanju. Doživeo je samo jednu ekranizaciju nevelike gledanosti, upravo zbog njegove kontroverzne prirode- ukazuje naša sagovornica i nastavlja:

-Radnja romana prati nekoliko meseci u životu glavne junakinje, heroinske zavisnice Teri Vidon koja se bori za starateljstvo nad svojom decom i pravo na lečenje. Autorka priču o porodici Vidon koristi kako bi raskrinkala najrazličitije segmente malograđanskog, puritanskog društva, pritom kao sredstvo koristeći neumoljivu ironiju i satiru. Ovaj roman, pre svega, preporučujem zbog toga što na prijemčiv način ukazuje na tabuizirane društvene anomalije prisutne na globalnom nivou, a ne samo u provinciji Velike Britanije početkom ovog veka, gde je radnja romana smeštena. Smatram kako se Rouling ovim romanom još jednom dokazala kao naslednica svojih velikih predaka, Dikensa, Džordž Eliot, Džejn Ostin, ili Artura Konana Dojla, uprkos svojim upitnim političkim stavovima- zaključuje Milana Grbić.

Nastojnik 6

U Narodnom pozorištu sledećeg meseca najdugovečnija predstava „Nastojnik“ biće odigrana 150. put i obeležiće 35 godina od premijernog izvođenja.

U ovom komadu Harolda Pintera, od premijere, 1988. godine, igra ista glumačka postava: Branislav Knežević, Slavoljub Matić i Dragan Ostojić, koji je i režirao predstavu.

Predstava je višestruko nagrađivana. Između ostalog, pobednik je Festivala malih eksperimentalnih scena u Pančevu, a na Međunarodnom festivalu “Joakim fest” u Kragujevcu, najviše nagrade dobila su sva tri glumca.

Kao i prilikom prethodnih jubileja, slavljeničko izvođenje imaće gostujuće glumce. „Nastojnik“ je na repertoaru u petak, 17. marta.

Komedija „Ordinacija“, u režiji Nenada Gvozdenovića, biće odigrana u prvom terminu narednog meseca, 3. marta.

Komad na maloj sceni, „Siroti mali hrčki“ na repertoaru je u utorak, 7. marta. U predstavi igraju: Branislav Knežević, Dragan Ostojić, Branislav Čubrilo Rus, Mihailo Laptošević i Nikola Joksimović.

U petak, 10. marta, igraće se „Smrt čoveka na Balkanu“. Ova drama nagrađena je na Danima komedije u Jagodini kao najbolji savremeni domaći komediografski tekst.

Predstava „Kovači“ zakazana je za utorak, 21. mart. Igraju: Branislav Knežević, Mihailo Laptošević i Sanja Mikitišin. Na prvom Međunarodnom teatar-festu “Živi fest” u Živinicama „Kovači“ su dobili Nagradu publike.

Sledeći termin za večernje izvođenje biće 28. mart, kada će se igrati najnovija predstava kikindskog Pozorišta, nostalgična komedija „Ljubavno pismo“.

Za 31. mart zakazan je vodvilj „Pidžama za šestoro“.

Pozorište na gostovanjima

Predstava „Kovači“ gostovaće 24. i 25. marta u Kraljevu i u Kragujevcu.

Do kraja februara

U utorak, 21, na repertoaru je „Pidžama za šestoro“. „Ljubavno pismo“ igraće se u petak, 24. februara.

Sve predstave u Narodnom pozorištu počinju u 20 sati.

Gusle 2

Na Sretenje – Dan državnosti, članovi ADZNM „Gusle“ sugrađanima su poklonili tradicionalni koncert u Narodnom pozorištu. U ime lokalne samouprave prisustvovale su mu zamenica gradonačelnika, Dijana Jakšić-Kiurski, i članice Gradskog veća, Valentina Mickovski i Melita Gombar.

– Svim sugrađanima čestitam Dan državnosti koji odražava jedinstvo naroda u dvema bitnim stvarima – u težnji za negovanjem najsvetlije tradicije, borbe za oslobođenje i stvaranje nezavisne otadžbine, i u negovanju demokratskog duha. Čestitam krsnu slavu „Guslama“ koje su, za 147 godina, koliko traju, pokazale da, s puno ljubavi i predanosti, čuvaju tradiciju, to važno nematerijalno kulturno nasleđe sa ovih prostora. Takođe pokazuju koliko vole svoj grad i svoju državu i u čast ovog praznika, da bi ukazali na njegov značaj, publici poklanjaju koncert. Ovo je i poruka mladim naraštajima da treba da poznaju svoju istoriju i da znaju šta su naše tekovine – rekla je Dijana Jakšić Kiurski.

Na koncertu su nastupile sve sekcije Društva: izvođački ansambl, orkestar, Hor „Kornelije Stanković“ i rok-bend „Gusala“. Poseban nastup imao je gost sa Zapadnog univerziteta iz Temišvara,  Lavinius Nikolajevič.

 

 

Dujin orkestar (Large)

Izuzetan, umetnički otklon od briga i realnosti ponuđen je večeras Kikinđanima na koncertu orkestra Aleksandra Dujina u Narodnom pozorištu. Povodom Svetog Trifuna i Svetog Valentina, koncert pod nazivom „Čarolija“ organizovala je  Turistička organizacija Grada.

Aleksandar Dujin, džez pijanista i kompozitor, poznat i kao dugogodišnji saradnik Đorđa Balaševića, poznat je kikindskoj publici sa mnogobrojnih gostovanja u našem gradu. Ovoga puta je, kaže, za Kikinđane pripremio najbolje od onoga što je prethodnih godina stvarao sa vokalnim solistkinjama, Nevenom Reljin i Vanjom Manić Matić.

– Imam dovoljno godina da znam šta znači biti stvarno zaljubljen i pokušaću da prenesem publici energiju lepog i vanvremenskog. Nadam se da ćemo i večeras uživati – rekao je Dujin.

Na repertoaru su, pored Dujinovih autorskih kompozicija, bile i odabrana filmska, španska i francuska muzika, različitih pravaca i žanrova. Uz izuzetne umetnike i profesionalce, pod svetlošću plavih zvezda sa scene, večeras je u Pozorištu bilo mesta samo za dobre emocije.

jovan popovic 8

Knjiga „Sabrane priče“ književnika i revolucionara, Kikinđanina Jovana Popovića, predstavljena je u Narodnoj biblioteci koja nosi njegovo ime. „Sabrane priče“ je objavila „Partizanska knjiga“ u ediciji „Stari majstori“, u kojoj su objavljena i sabrana dela Dušana Vasiljeva i Đure Đukanova. Knjiga sadrži tri prozne zbirke: „Reda mora da bude“ iz 1932, „Lica u prolazu“ iz 1941. i „Istinite legende“ iz 1944. godine. Pogovor je pisao izdavač, književnik dr Srđan Srdić, koji je i predstavio knjigu kikindskoj publici.

– Tekstovi Jovana Popovića su u čitankama za srednje škole, ali nije bilo knjige, posebno ne sabranih dela. Shvatili smo da ga nema 40 godina, ni kao književnika, ni kao istorijske ličnosti. Nikada nije bilo organizovanih napora da njegova zaostavština bude sabrana. Preživljavalo je samo ono čega je bilo u školskoj lektiri. Od nečega smo morali da počnemo i najjednostavnije je bilo doći do njegovih priča.

Treća knjiga, „Istinite legende“, posvećena je ljudima koji su bile istorijske ličnosti i od kojih je napravljen mit, ali će ljudi u njoj i prepoznati priče „Pinki je video Tita“ i „Brile“, rekao je Srdić. Priče o životu Popovića u Kikindi, do 1930-e, kada je imao 25 godina, nalaze se u prvoj i drugoj knjizi.

– Ove knjige su izraz njegovog ekspresionizma i čak podsećaju na Dušana Vasiljeva. Iz priča može dosta da se nauči, ne samo o književnosti tog vremena, već i o životu ljudi ovde. To je dosta kompleksan i neveseo prikaz života u Kikindi između Prvog i Drugog svetskog rata, sa svim političkim, staleškim i ostalim raslojavanjima koja su bila prisutna u lokalnom životu i mi neki jasniji trag o tome nemamo, ni u prozi Dušana Vasiljeva koja je preživela, ni u dramama.

Očekivanja izdavača su da će „Sabrane priče“ izazvati novo interesovanje za delo ovog književnika. U „Partizanskoj knjizi“ nameravaju da objave i njegove sabrane pesme.

– Za svoj jedini izbor poezije, objavljen 1951. godine, Jovan Popović sam je napisao pogovor u kojem kaže da čak nije ni u posedu određenih tekstova koje je objavljivao u toku rata, toga nema. I mi sada, sakupljajući materijal za tu knjigu sabranih pesama imamo problem. On nije imao direktne naslednike, a od 1930. godine živeo je u Beogradu.

Srdić ističe da je ovaj književnik bio ličnost od nepojmljivog uticaja: bio je šef delegacije Jugoslavije na osnivanju UNESCO-a u Njujorku, jedini je Kikinđanin koji je sahranjen u Aleji velikana, njegov kovčeg nosio je Ivo Andrić.

Knjiga „Sabrane priče“ već je u knjižarama. Njeno objavljivanje finansijski su podržali Grad Kikinda i Ministarstvo kulture Republike Srbije.

Gotovo vršnjaci, Popović i Vasiljev, nikada se nisu sreli

Jovan Popović i Dušan Vasiljev, iako obojica rođeni u Kikindi, Popović 1905-e, a Vasiljev pet godina ranije, nikada se nisu sreli jer su pripadali potpuno suprotnim socijalnim staležima – ispričao je Srdić. – Jovan Popović je poticao iz ugledne građanske porodice, Dušan Vasiljev je bio puka sirotinja. Kasnije će se sretati brat Dušana Vasiljeva i Jovan Popović, ali dvojica književnika se nisu nikada videli, niti postoji informacija da je Popović bilo šta znao o Dušanu Vasiljevu.

melizmići

U okruženju dostupnog, lakog i prijemčivog u muzici, pa i umetnosti, pravo je osveženje i velika vrednost kada neko potraži dublje značenje, a uz to ima i volju i energiju da nasleđe predstavi, unapredi i preda novim generacijama. Upravo to je misija članica Ženske pevačke grupe „Melizmi“.

– Od zaborava čuvamo banatske i pesme svih naroda, koliko god ih ima u našoj Kikindi i okolini. Trudimo se da pevamo na što više jezika, da se, na taj način,  približimo drugim kulturama. To nam je veoma važno jer naša deca rastu zajedno. Pevamo na 11 jezika i ponosni smo na to. Ovo je naš hobi, mi predstavljamo publici ono što je nama dato, a to je da sačuvamo običaje – kaže Biljana Mandić, osnivačica „Melizmi“ i mentorka mlađoj pevačkoh grupi.

Ova amaterska pevačka grupa već 17 godina opstaje zahvaljujući čistom entuzijazmu. Okupljaju se u prostorijama Kulturnog centra Kikinda, a od pre tri godine imaju i podmladak.

– Svoju decu smo uspavljivale starim pesmama, dovodile smo ih na probe, pevala su uz nas i tako je, postepeno, nastala mlađa grupa, “Melizmići” – kaže Biljana. – Devojčice i dečaci su uzrasta od osam do 13 godina. Već su imali solistički nastup na Kikindskom letu i snimili dva video-spota – „Ivandan“ i „Oče naš“.

Članice pevačke grupe trude se da, na svojim nastupima, predstave i običaje iz svog kraja. Tako je nastalo muzičko-scensko delo „Majka kao bajka“ autorke etnomuzikologa, Gordane Roganović, koje predstavlja život žene i njenu tradicionalnu ulogu u društvu, sve zasnovano na starim običajima iz Banata i drugih delova Srbije.

„Melizmi“ imaju i Sekciju za očuvanje banatskih nošnji, recepata i običaja. Mnogo nastupaju i raduju se svakom susretu sa publikom, a trud je često i nagrađen.

Najnovija priznanja dobile su na Susretu KUD-ova u Vrnjačkoj Banji i na Saboru izvornog narodnog stvaralaštva na Oplencu. Sada se spremaju za nastupe u Beogradu i u novosadskoj Sinagogi.

U traganju za izvornim, za suštinom tradicije i njenim opstankom, ove predane žene neće posustati jer je njihova potreba za smislom veća od svega novokomponovanog. Dok se materijalno umnožava, ali i obezvređuje, „Melizmice“ i “Melizmići” čuvaju duh i zajedništvo. Zahvalni smo im na tome.

Josimovići 1

„Putovanja u slikama“ naziv je izložbe majke i sina, Nadice i Radovana Josimovića iz Novog Bečeja. Izložba je otvorena večeras u galeriji Kulturnog centra, a postavka, pored slika, sadrži i inovativni pristup – oslikane stare, odbačene predmete.

– Počela sam da slikam u svojim četrdesetim kodinama i dogodila se erupcija. Tragala sam za raznim tehnikama i stigla do starih, odbačenih kofera. Mislim da sam baš po tome jedinstvena – kaže Nadica. – Na ovu izložbu donela sam ih 17, a kod kuće imam još 20 koji čekaju da im udahnem život. Radim akrilnom tehnikom, a koferi su od raznih materijala – od skaja, kože, čak i od drveta. Pre toga, vežbala sam na drugim predmetima. Oslikavala sam tiganje, pa i metle. Kod kuće imamo galeriju „Garažeriju“, jer je nastala od garaže. Tamo okupljamo umetnike iz okoline u „Maloj koloniji velikog srca“, na kojoj  sakupljamo odbačene predmete i oslikavamo ih.

Nadičina prijateljica i saradnica Monja Jovanov kaže da je kolonija humanitarnog karaktera.

– Na koloniji koja se održava svakog leta sakupljamo pomoć za našeg sugrađanina Pavla Vlaškalina, „dete leptira“, koji boluje od bulozne epidermolize. Njemu je, do kraja života, mesečno potrebno najmanje hiljadu evra kako bi lakše podnosio bolest. Na „Maloj koloniji velikog srca“ i deca čine prve korake u slikarstvu – kaže Monja.

Monja i Nadica su u Novom Bečeju osnovale i Kreativno udruženje „Knap“, u kojem se pokreću humanitarne akcije i organizuju radionice.

Radovan Josimović počeo je da slika na nagovor majke. On koristi akrilnu kombinovanu tehniku na platnu, sa egzotičnim motivima.

– Slučajno sam otkrio ovu multimedijalnu tehniku. Motivi su afrički i južnoamerički. Inspiriše me radost života uz muku koju ljudi nose. Na jednoj slici pokušao sam da taj njihov veseo kolorit prenesem na banatski pejzaž. Slika se zove „Apokalipsa u Banatu“.

Nadica i Radovan Josimović učestvovali su na više kolektivnih izložbi, a Nadica je već imala i deset samostalnih nastupa. U Kikindu su doneli smele kolorite i prelepe priče islikane na platnima i koferima.

Autentično i smelo, Josimovići, majka i sin, osvajaju maštom i stilom. U njihovim radovima možete uživati do 23. februara.

Izložba Terra 2

Izložba vizuelne umetnice Bojane Lukić iz Beograda, otvorena je večeras u Galeriji „Tera“. Prva gostujuća postavka u ovoj izlagačkoj godini sadrži crteže, skulpture i instalacije umetnice koja je diplomirala slikarstvo na Akademiji lepih umetnosti “Brera” u Milanu.

Njeni radovi nalaze se u mnogim domaćim i inostranim kolekcijama. Naziv izložbe je „Natura morta“ i otvara ekološko pitanje.

– To je tema koja me najviše dotiče. Imam troje male dece, stalno smo u prirodi, i ne mogu da ostanem ravnodušna u vezi sa onim što nam se dešava i na to kako ljudi, uglavnom, ne reaguju. Ovo je mali poziv deci i odraslima da se što više upoznamo sa prirodom, da je volimo i štitimo. Inspirisana sam ekološkom knjigom „Šesto izumiranje“ Elizabete Kolbert, koja je proučavala šta su ljudi uradili, kako su se ponašali prema prirodi nekada i kako se sada ponašamo, kao i procenama da će, zbog klimatskih promena, prvo nastradati vodozemci, odnosno žabe. Tome sam posvetila triptih u kojem se, kroz crteže, jedna žaba pretvara u origami-žabu. Tu su i skulpture koje su napravljene od pravog bilja, posađenog na sloju zemlje, a ispod su tri vrste đubreta koje najviše srećemo u prirodi: plastika, keramika i tekstil. Rad koji aludira na „Korpicu“ Karavađa iz 1559. godine postavlja pitanje kako bi on danas reagovao da vidi voće koje je nama dostupno, koliko je različito od onog u njegovo vreme, koliko deluje plastično, koliko je zdravo i kakva bi danas bila njegova mrtva priroda – kaže Bojana Lukić.

Umetnica će sutra, u subotu, od 11 sati, održati radionicu za niži osnovnoškolski uzrast, najavila je kustos, Verica Nemet.

– Bojana Lukić je autorka velikog broja kreativnih radionica za decu, ona se obrazovala i za pedagoški rad. Sarađivala je i vodila radionice u Muzeju savremene umetnosti i u Narodnom muzeju u Beogradu. Na radionici će se  baviti temom prirode i društva, odnosno reciklaže, odnosom dece prema prirodi i kako je to povezano sa umetnošću.

Izložba „Mrtva priroda“ Bojane Lukić biće dostupna u Galeriji „Terra“ tokom februara.

error: Content is protected !!