Žiri za nagradu „Dušan Vasiljev” koju Grad Kikinda tradicionalno dodeljuje za najbolju knjigu na srpskom jeziku doneo je odluku o naslovima koji su ušli u širi izbor.
Na konkurs je pristiglo ukupno 124 naslova. Žiri je izabrao 19 naslova za širi izbor dok će 22. marta objaviti i uži izbor od tri naslova, kako bi na kraju proglasio najbolju knjigu objavljenu u 2022. godini.
Tročlani žiri čine: Radovan Vlahović, predsednik, dr Zoran Đerić, potpredsednik, i Đorđe Pisarev, član.
U širi izbor ušli su sledeći naslovi:
Ana Marija Grbić: Mrtvi na dodir (Geopoetika)
Biljana Milovanović Živak: Ti, međutim (KOV)
Bojan Vasić: Vlastelinstva (Treći trg/Srebrno drvo)
Vladimir Kecmanović, Kad đavoli polete (Laguna)
Vladimir Kopicl, Paklena putarina (Laguna)
Vladimir Petrović: Kako postajemo ono što smo postali (Akademska knjiga)
Gojko Božović: Biografije i ožiljci (KOV)
Goran Marković: Doktor D. (Laguna)
Goran Petrović, Ikonostas (Laguna)
Goran Petrović, Papir (Laguna)
Dejan Simonović: Sotona u soliteru (Oksimoron)
Dragica Stojanović: Gluvonema (Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“)
Mirjana Novaković: Mir i mir (Laguna)
Saša Radojčić: Dečak sa Fanara (Agora)
Selimir Radulović: U carstvu vetrova aramejskih (Laguna)
Kulturni centar Beograda organizovao je izložbu fotografija talentovanih umetnika, Sonje Beloš iz Kikinde i Nikole Gajića iz Trebinja koji živi u našem gradu. Izložba u galeriji „Artget“ na Trgu Republike otvorena je u četvrtak.
Naziv postavke je „Dokumentarno kao iluzija“. Fotografije su tematski povezane sa njihovim životom u Trebinju u toku školovanja.
– Izložili smo fotografije iz 2018. i 2019, to su bile završne godine našeg studiranja. Fotografisali smo našu svakodnevicu, ljude kojima smo bili okruženi, a neke su i inscenirane – kaže Sonja.
Izloženo je pedesetak fotografija različitih formata, koje umetnici vide kao objekte, odnosno instalacije.
– Način izlaganja je drukčiji. Nije nam samo bitno šta je u okviru, nego i sam ram posmatramo kao jedan objekat, a serije su postavljene po našoj koncepciji – objašnjava Nikola.
Oboje su zadovoljni jer su na svečanom otvaranju dobili mnogo odličnih ocena posetilaca, kolega i profesora. Po programu Galerije dato im je i „vođenje izložbe“ – razgovor sa umetnicima o radovima, koje će se održati 1. aprila.
Da izlože fotografije u Galeriji „Artget“, Sonju i Nikolu pozvao je urednik Srđan Veljović, umetnički direktor.
– On je želeo da stupi u kontakt sa novim umetnicima. Mislim da su se naši radovi koncepcijski uklopili u njegov projekat, što je i odrednica Galerije „Artget“ – kaže Sonja.
„… Načini anticipiranja sopstvene budućnosti su oni kojima inače prihvatamo nepoznato: strepimo ili pokušavamo da ga prigrlimo. Najviše što se postiglo je nesigurni ironijski otklon od konzumerističke budućnosti. Preteća budućnost prelavljuje sadašnjost držeći je plitkog daha…“ napisao je Veljović o radovima Sonje i Nikole.
Ovi umetnici osnovne studije završili su u Trebinju, na Akademiji likovnih umjetnosti – Sonja na katedri za vajarstvo, u klasi Đorđa Arnauta, Nikola na katedri za slikarstvo, fotografiju, crtež i multimedijalnu umjetnost, u klasi Sava Pekovića. Nikola je master zatim završio na istoj akademiji, dok je Sonja ove studije dovršila na FLU u Beogradu.
Žive u Kikindi. U Umetničkoj školi “Gusani u magli” vode likovne radionice.
Iako su oboje, još kao studenti, već mnogo puta izlagali, kažu da su polaskani i srećni i da im je ova izložba dala motivaciju i zamah za nova stvaranja.
Beogradska izložba Beloš – Gajić biće dostupna do 22. aprila.
Književniku Radovanu Vlahoviću, osnivaču i direktoru Banatskog kulturnog centra u Novom Miloševu u subotu je uručena nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine. Priznanje je dobio za roman „Noćni razgovori sa sestrom“, prvi deo „Triptiha o novozenitistima“. Na svečanosti u Novom Sadu nagradu mu je uručio Jovan Zivlak, predsednik Društva.
„…- ne radi se o ispredanju jedne složene narativne celine, već o skupu kratkih, lirski oblikovanih fragmenata. Individualni intimni dijalog bezimenog pripovedača sa svojom drugom polovinom, sestrom, s kojom se više nalazi u duhovnom, nego u telesnom srodstvu… prožet je i referencama na dela, figure i likove znamenitih svetskih i domaćih književnika (Dostojevskog, Remboa, Trakla, Paunda, Micića, Crnjanskog i dr.)… Njegov gest otklona od budućnosti nastaje iz neprihvatanja ideologije napredovanja k boljem; umesto toga on forsira ciklični povratak ka arhetipskim temama i motivima kao što je onaj ženskog principa oličenog u figuri sestre… Malo je autora na vojvođanskoj književnoj sceni koji umeju tako da „dopričaju“ život na granici između sna i jave“, navodi se, između ostalog, u saopštenju žirija koji su činili Damir Smiljanić, Jelena Marićević Balać i Branislav Živanović.
Predstava „Nastojnik“ Narodnog pozorišta odigrana je u petak 150. put. Pozorišni znalci kažu da ovaj broj, da bi se uporedio sa prestoničkom statistikom, treba pomnožiti sa deset.
Dragan Ostojić, koji je i reditelj predstave, Branislav Knežević i Slavoljub Matić i večeras su veoma inspirisano, za svoju publiku, kako obično kažu, „nastajavali“, i ponovo su bili drukčiji i novi. Čini se da je na prepunoj maloj sceni bilo mnogo gledalaca koji već dobar deo teksta znaju napamet. I u tome se, sasvim sigurno, ogleda dugovečnost ovog komada.
– Večerašnje izvođenje je pokazalo da još uvek imamo svežinu igre i motivaciju da „Nastojnik“ doživi i sledeći jubilej – rekao je Ostojić za „Kikindski portal“.
Ni ovoga puta trojica glumaca nisu izneverili tradiciju da za „okrugla“ izvođenja pripreme iznenađenje. Kao gosti, u predstavi su se pojavili: Branislav Unginović, glumac iz Sente, Kamenko Bertić, glumac i direktor kulskog pozorišta, i glumac Stefan Ostojić. Oni su odigrali likove koji se, inače, samo pominju u tekstu: doktora u „bolnici izvan grada“, irskog šifonjera i Grka što je Škot.
I naravno, ponovo je, jer je jubilej, predstava na kratko zaustavljena da bi glumci počastili publiku – pivom ili sokom, u znak zahvalnosti za vernost i podršku dugu tri i po decenije.
Te 1988. godine, 21. marta, u tada Narodnom amaterskom pozorištu, isti glumci prvi put su publici odigrali nešto drukčije – komad engleskog pisca Harolda Pintera, pomalo komoran, teatarski avangardan i drukčiji.
Pre nego što su osvojili publiku, poverenje im je ukazao tadašnji upravnik, Branislav Šibul, koji je prisustvovao jubilarnom izvođenju.
– To je bila njihova ideja i bilo je normalno da se podrži. Oni su već bili glumci ovog ansambla. Od početka, mislim da je to osnovno, suština je u vrednosti njihove igre, uživali su u tome. Ovo sada je već malo „nakićeno“ jer su dodavali tekst i razvijali ga na svoj način. Publika je to dobro prihvatala upravo zbog njihove igre. I na festivalima su dobro prolazili. U Kragujevcu, na internacionalnom „Joakim festu“, na kojem su dobili nagradu za najbolju mušku ulogu, u žiriju je bio i jedan reditelj Englez, i on je takvu igru nagradio. U vreme kada je nastao „Nastojnik“, ovde su se radile predstave koje su bile značajne na jugoslovenskom nivou i koje su pobeđivale na saveznim festivalima. Bilo je to zlatno doba ovog pozorišta – rekao je Šibul.
Glumci tvrde da je njihova predstava jedina u državi, a verovatno i na širem prostoru, koja je doživela ovoliko godina igranja bez izmena u ansamblu. Na kraju ovog izvođenja seli su među publiku i fotografisali se za uspomenu. Do novog igranja i obostrane radosti susreta na sceni kikindskog pozorišta.
Ove godine obeležavaju se dva veka od rođenja Šandora Petefija, značajne ličnosti mađarske i svetske književnosti i istorije. U Narodnoj biblioteci „Jovan Popović“ u Kikindi o ovom pesniku i revolucionaru priređena je izložba autorki Kristine Ember i Dunje Brkin Trifunović. Svečanost otvaranja održana je večeras, dan posle velikog mađarskog praznika posvećenog revoluciji i ustanku 1848. godine.
– U ustanku je Petefi uspeo da se izbori za slobodu štampe, da Budimpešta, umesto Požuna, bude glavni grad i da zvanični jezik bude mađarski, umesto latinskog – kaže Kristina Ember. – Opredelili smo se da napravimo ovu izložbu zbog neraskidivih veza Mađara i Srba na našim prostorima. Porodica Petefi ima srpske korene, to je porodica Petrović, a prezime je sam Šandor, u vreme asimilacije, preveo na mađarski. Prikupili smo njegove pesme, kritike pisane o njima, i dela poznatih umetnika inspirisanih Petefijem.
Naziv izložbe je „Sloboda i ljubav“, po njegovoj istoimenoj pesmi u kojoj se vidi šta je sve voljan da žrtvuje za slobodu, rekla je Dunja Brkin Trifunović.
– Verujem da mlađi sugrađani ne znaju ko je bio Petefi Šandor i mislim da će ova izložba dati i pogled na dela naših poznatih pesnika na koje je on uticao: Đure Jakšića, Jovana Jovanovića Zmaja i Laze Kostića, koji su bili i njegovi prvi prevodioci. Ovdašnja omladina bila je zainteresovana za Petefijeve pesme i pre nego što su one prevedene.
U ime lokalne samouprave izložbi su prisustvovale članice Gradskog veća, Valentina Mickovski, zadužena za kulturu i obrazovanje i Melita Gombar, zadužena za nacionalne manjine, rodnu ravnopravnost i brigu o porodici.
– Sama činjenica da se, i nakon 200 godina, obeležava rođenje ovog pesnika, govori o njegovoj veličini u svetskoj književnosti. Čast nam je da podržimo ovaj program – rekla je Mickovska.
Muzičko-scenski program izveden je u prepunom holu Biblioteke, u kojem se nalazi i izložbena postavka o Šandoru Petefiju.
Na maloj sceni kikindskog teatra, sutra uveče, Dragan Ostojić, Branislav Knežević i Slavoljub Matić, 150. put odigraće „Nastojnika”, komad rađen po tekstu Harolda Pintera, premijerno izveden 19. marta 1988. godine. Najdugovečenija predstava Narodnog pozorišta Kikinda igra se u istom sastavu od prvog dana.
– To je, ubeđen sam, jedina predstava u ovoj zemlji, i onoj bivšoj, koja se toliko dugo igra i na repertoaru je u istoj postavci, bez izmena, što je čini još posebnijom. Kad je nastala, nismo očekivali da će ovoliko trajati. Bili smo tada trojica mladih glumaca koji su dobili priliku nešto da pokažu. „Nastojnik” je za mene predstava kroz koju smo odrastali, učili se ovom zanatu i nadam se, postajali bolji glumci i bolji ljudi-kaže glumac Branislav Knežević.
Komad nobelovca Harolda Pintera, zahvalno štivo koje korespondira sa vremenom i uz gorak osmeh šalje univerzalne poruke, bez obzira na protok vremena, režirao je Dragan Ostojić. Sva trojica glumaca su, pre više od 20 godina na prvom „Joakim festu” u Kragujevcu ravnopravno podelili prvu nagradu za najbolje muške uloge.
-Ne mogu da opišem koliko se radujemo igranju ove predstave. Kad vidimo da imamo mladu publiku, to navodi na zaključak da je i dan danas aktuelna-ukazuje Slavoljub Matić. -Trebalo je dosta vremena da proniknemo u suštinu onog problema kojim se bavio autor, koji je bio poznat kao laburista, zalagao se za sindikalna i socijalna prava. Tema je i danas vrlo prepoznatljiva. „Nastojnika” smo radili ni iz čega, osim velike želje da se dokažemo kao mladi ljudi kojima bi pozorište moglo da ukaže poverenje, nadam se da smo ga i opravdali. Predložili smo mlađim kolegama, kad jednog dana prestanemo da igramo, da oni nastave, naravno, iz svog ugla- dodaje Matić. „Nastojnik” je bio njegova prva premijera na sceni kikindskog pozorišta.
Ulaz na jubilarnu predstavu biće besplatan za publiku, najavila je direktorica Narodnog pozorišta Milena Živkov.
-Pošto se komad igra na maloj sceni, i ograničen je broj mesta, zamolila bih sve zainteresovane da rezervišu svoja mesta na vreme.
Tradicija da na jubilarnoj izvedbi bude iznenađenja za publiku, neće izostati ni ovoga puta.
U nameri da najsavremenijim metodama sačuva vredne istorijske izvore, Istorijski arhiv Kikinda dostavio je svojoj matičnoj ustanovi, Arhivu Vojvodine, povelje carice Marije Terezije iz 1774. godine o proglašenju Velike Kikinde za varošicu i o ustanovljenju Velikokikindskog privilegovanog distrikta.
– U Arhivu Vojvodine biće urađeni skeniranje, obrada i izrada kopija ovih dokumenata. Povelje su najveće dragocenosti koje Arhiv čuva. Kopije na pergamentnom papiru biće izrađene povodom 250 godina od ustanovljenja Distrikta. Sredstva za ovaj posao obezbedio je Grad Kikinda – kaže v. d. direktor kikindskog Istorijskog arhiva, Srđan Sivčev.
Vredna donacija iz matične ustanove
Prilikom ove posete, direktor Arhiva Vojvodine, dr Nebojša Kuzmanović, poklonio je Arhivu u Kikindi 200 primeraka najnovijih izdanja te ustanove.
– U pitanju su ekskluzivni naslovi, kapitalna dela iz istoriografije, književnosti, geografije, antropologije, objavljena u proteklih nekoliko godina, koja će značajno obogatiti naš bibliotečki fundus – ocenjuje Sivčev.
Poklanjanje izdanja Arhiva Vojvodine deo je akcije „Vreme darivanja“ kojom su obuhvaćene sve ustanove kulture u Vojvodini. Krajem januara, dr Kuzmanović i narodni poslanik Milenko Jovanov posetili su Narodnu biblioteku u Kikindi. Tada je ovoj ustanovi poklonjeno 300 naslova – izdanja Arhiva Vojvodine i knjiga iz lične biblioteke direktora Kuzmanovića.
Zahvaljujući kikindskom teatru, tačnije pozorišnim stvaraocima, umetnost će dati doprinos ispravljanju nepravde u današnjem statusu Kikinđanina Dušana Vasiljeva, književnika, jednog od najznačajnijih srpskih ekspresionista.
U Narodnom pozorištu počele su probe na komadu „Oblaci – Dušan Vasiljev”. Po tekstu Nine Plavanjac, predstavu potpisuje Stevan Bodroža, reditelj iz Beograda. Sa njegovim rediteljskim izrazom kikindska publika imala je priliku da se upozna u predstavi „Laža i paralaža“, koju je radio u našem gradu pre dve godine.
Predstava “Laža i paralaža”
Sa Stevanom Bodrožom razgovarali smo o novom komadu i porukama koje ćemo pronaći u pozorišnoj simbolici priče o Dušanu Vasiljevu.
Kikindski portal: Režirali ste, sa velikim uspehom, i klasike i savremene pisce. Kakav je izazov za Vas da na scenu postavite namenski napisan komad o jednoj ličnosti?
Stevan Bodroža: Kada u pozorištu stvarate komad o bilo kojoj konkretnoj osobi, zapravo pokušavate da dočarate univerzalnu priču koja se ne tiče samo te osobe, nego je referentna za širi krug ljudi. Mi pokušavamo da, u sudbini Dušana Vasiljeva, pronađemo određene tačke, podudarnosti, koje mogu da progovore o sudbini čitavih generacija. Konkretno, a to je jasno na primeru Vasiljeva, osećam da se naša, srpska kultura, vrlo maćehinski odnosi prema darovitim mladim ljudima. Mi nismo kultura koja veruje mladosti, koja će mlade podržati, dati im vetar u leđa. Dušan Vasiljev nije doživeo duboke godine u kojima bi ga društvo priznalo, umro je vrlo mlad. Veoma se namučio u životu, bio je iz siromašne porodice koja nije mogla da ga školuje, borio se na razne načine, a sve vreme je istrajno pisao i ostavio veoma značajno delo koje, do danas, nema adekvatno priznanje. Za njega se zna, neke njegove pesme se smatraju kvalitetnim, čak izvanrednim, ali njegova specifična, istaknuta i poštovanja i sećanja vredna ličnost nije dovoljno priznata u našoj sredini.
Kikindski: Dušan Vasiljev je, sa socijalne margine, uz jaku volju i veoma mlad, pokušavao da uđe u središnje društvene tokove i donese promenu. Da li mislite da je, u tom smislu, danas drukčija situacija u odnosu na vreme u kojem je on živeo?
Bodroža: Bavljenje umetnošću jeste svojevrsna privilegija. Tolstoj sigurno ne bi napisao svoje „bucmaste“ romane da nije bio situirani plemić, da nije mogao da neguje svoj neosporni genij. Mi ni ne znamo koliko genijalaca u našem društvu radi u pekarama, koliko izvanrednih mladih ljudi prestaje da studira jer roditelji ne mogu da im finansiraju školovanje. Bivša Jugoslavija je, u jednom kratkom periodu, bila zemlja u kojoj je mogao da se desi taj klasni „kvantni skok“. Moji roditelji su došli iz sela u grad, ja sam se rodio u Beogradu, što je napravilo razliku u odnosu na to kakav bi bio moj život da sam ostao tamo odakle su oni došli. Mislim da su problemi sa kojima se suočavao Dušan Vasiljev ponovo aktuelni. Njegov život je priča o neverovatnoj izdržljivosti, posvećenosti umetnosti i nemogućnosti da se bilo šta drugo izabere. Mislim da to tekst Nine Plavanjac otelovljuje na fantastičan način – taj poziv, jači od bilo čega, od bilo kakvog konformizma, bilo kakvog privatnog odnosa, čak i ljubavnog. Nina je napisala pseudobiografiju o tome kako su mogli da izgledaju Dušanovi odnosi, njegov životni put. Dramu sačinjavaju, u meri od čak devedeset odsto, same Dušanove rečenice, bilo da su njegovi stihovi, ili rečenice uzete iz njegovih priča, ili pak iz njegove dve drame. A opet, to nije “prikladna” drama – za potrebe namenske predstave “kolaž” sastavljen od već postojećih dela. Ninina drama ima sve elemente samosvojnog dramskog dela i stoji nezavisna u odnosu na opus samog Vasiljeva.
Kikindski: Drugi put režirate u kikindskom pozorištu, poznajete ansambl. Probe uveliko traju, kakvi su sada utisci?
Bodroža: Stvarno uživam u radu u ovom pozorištu. Divno je sarađivati sa glumcima i sa upravnikom koji imaju sluha za to šta šta je sve nephodno uraditi, izmaštati i obezbediti da bi jedno umetničko delo imalo svoj integritet. To, moram da priznam, nije uvek slučaj. Ipak, nekako uspevam na svom putu da se sretnem sa istomišljenicima.
U predstavi „Oblaci – Dušan Vasiljev“ igraju: Vladimir Maksimović – u naslovnoj ulozi, Nikola Joksimović, Anđela Kiković, Miljana Kravić, Mina Stojković, i Luka Jovanović i Filip Klicov, kao gosti.
Dramaturgiju takođe potpisuje Nina Plavanjac, scenograf je Milica Bajić Đurov, kostimograf Milica Kolarić, i saradnik za scenski govor je Dijana Marojević. Premijera predstave očekuje se krajem aprila.
Virtuoznim izvođenjem tradicionalnih pesama i raskošnim prikazom narodnih običaja, Ženska pevačka grupa „Melizmi“ novosadskoj publici poklonila je veče sazdano od emocija. U Sinagogi je sinoć upriličen koncert „Majka kao bajka“ uz nastup Dečije pevačke grupe „Melizmi”, Sekcije za očuvanje tradicije i običaja „Melizmi”, perkusioniste Darka Jovanovića, pratnju orkestra Milenka Martića iz Novog Sada i učešće studenata smera za tradicionalnu igru kikindske Visoke škole strukovnih studija za obrazovanje vaspitača. U ovoj muzičko-scenskoj priči uživalo je blizu 600 gledalaca. Mnoge je dirnula do suza.
– Punoća, lepota i kvalitet zvuka bio je poseban, uz fenomenalnu akustiku koju ima ta svetinja. Mi smo pevali punim srcem. Ovo je bio treći put da izvodimo koncert „Majka kao bajka” čiji je autor etnomuzikolog Gordana Roganović i koji zapravo prikazuje životni ciklus žene- od rođenja, pa dok ne dobije sopstvenu decu. Mi u grupi imamo predstavnicu jevrejske zajednice, to je Jasna Grbić koja i vodi pevačku grupu. Scena je bila posebna, kao i energija. Za velelepne nošnje koje smo nosile zaslužan je kostimograf Dragan Milivojević. Koncert je bio poklon Novosađankama i našim Kikinđanima koji žive tamo, jer su nas tražili. Naravno, bez podrške grada i Kulturnog centra, sve to ne bismo mogli da izvedemo. Naša satisfakciju su emocije i sjajna povratna energija –kaže Biljana Mandić, osnivačica „Melizmi”.
ŽPG „Melizmi“ je i jesenas nastupila u Novom Sadu, u Kulturnoj stanici „Barka“ na Klisi gde je, tada, izvedbom tradicionalnih pesama na više jezika i svojim autentičnim čuvanjem muzičke tradicije, oduševila tamošnju publiku.
Posebno uživanje ljubiteljima klasične muzike večeras su priredili učenici Osnovne muzičke škole „Slobodan Malbaški“. U sali Narodnog pozorišta priredili su tradicionalni osmomartovski koncert. Raznovrstan program izvelo je čak 40 učenika Škole.
– Naši đaci svih uzrasta i sa svih osam odseka izveli su kompozicije velikog broja autora. Uložen je ozbiljan trud i sa velikom voljom pripremali smo koncert koji smo poklonili kikindskoj publici – kaže direktorica, Margita Detari.
U 33 tačke programa učestvovali su solisti i kamerni sastavi, a publika je uživala u svim muzičkim oblicima – valcerima, etidama, barkarolama…
U godini u kojoj Muzička škola obeležava 70 godina postojanja, ova ustanova ima 310 učenika, od toga osmoro đaka pohađa dva odseka. U najavi je, kaže direktorica Detari, i odsek za saksofon, koji će moći da se upiše od naredne školske godine.
Sledeći koncert za sugrađane biće priređen u septembru, povodom jubileja Škole.