Култура

puk 6

Na inicijativu i u organizaciji Stefana Ostojića, diplomiranog glumca, u Novim Kozarcima je, proteklog vikenda, održan trodnevni teatarski festival – „PUK“ – Pozorište u Kozarcima. U sali Doma kulture odigrane su tri predstave i jedan stendap, a tokom dana trajale su dramske radionice za polaznike iz Novih Kozaraca, Kikinde i Novog Sada.

Kuća Ostojića bila je, u toku Festivala, bila umetnička rezidencija za glumce i druge umetnike iz Srbije koji su pratili programe, učestvovali u njima i razmenjivali iskustva.

Festival je otvorila Milica Dimitrijević iz Niša sa svojom monodramom „Kad se zavese spuste“. Talentovana mlada glumica je, sa puno toline donela lik čuvene Radmile Savićević. Sećanje na slavnu glumicu publika je ispratila sa mnogo emocija. Zatim su se gledaoci preselili u park ispred Doma kulture, u kojem je Stefan Ostojić, uz mnogo radosti i komunikacije sa obe strane, odigrao svoj muzički stendap „Mala noćna neugoda“.

Milica Dimitrijević rekla je da joj je bila čast da otvori Festival.

– Osetila sam toliko ljubavi, entuzijazma i pozitivne energije – izjavila je Milica. – Uživala sam igrajući za publiku u Novim Kozarcima, osetila sam da činim nešto značajno. Sam Festival je plemenit čin, a za mene i novo iskustvo koje ću pamtiti. Ovo kratko putovanje me je jako inspirisalo i podstaklo me da razmišljam o glumi i umetnosti na potpuno nov način. Još jednom sam potvrdila sebi da umetnik ne postoji bez publike, zato joj treba pružiti iskrenost, ljubav i kvalitetan sadržaj i ona će to prepoznati.

Drugog festivalskog dana nastupio je glumac iz Šapca, Dušan Simić koji je veoma nadahnuto odigrao monodramu „Srpski Hamlet“. Izzetna energija i zadovoljstvo igre „prešli su rampu“ i publika je, i ovoga puta, aktera nagradila velikim aplauzom. Simić je istakao da je igranje na Festivalu bilo veoma inspirativno.

– Došao sam da podržim svog kolegu jer mislim da radi sjajnu stvar u Novim Kozarcima, a to je pokretanje pozorišta, kulture, oživljavanje umetnosti uopšte, što je velika misija. Možda još uvek nismo svesni da je to jedan veliki pokret kojem se priključuje sve veći broj ljudi kao i kolega koji su došli i dolaziće ovde da igraju predstave za meštane. Bilo je predivno, ljudi su veoma lepo reagovali i prihvatili predstavu, i taj aplauz koji sam dobio je nešto što treba doživeti. Posle predstave sam se obratio publici i poručio im da podrže Stefana u njegovim naumima i idejama i da istraju u tome, da ih bude što više na događajima i predstavama, ali pre svega da šalju svoju decu da stiču nova saznanja o pozorištu, kulturi, umetnosti. Novi Kozarci, u narednom periodu, u Srbiji ali i van granica, mogu da budu poznati kao mesto kulture i jednog novog pokreta koji je upravo Stefan inicirao – rekao je posle predstave glumac Dušan Simić, inače i direktor Turističke organizacije Grada Šapca.

Festival je zatvorila prva srpska klovnovska monodrama Stefana Ostojića, u režiji francuske glumice i rediteljke Li Delong. Kozarčani i gosti razumeli su Laline ljubavne jade, uživali u igri i voleli veoma inspirisanog i razigranog Ostojića.

– Festival je bio uspešniji nego što sam očekivao. Publika je u velikom broju posetila svaku predstavu, radionice su bile odlične, a gosti iz drugih gradova oduševljeni su meštanima. Svakog meseca ćemo organizovati neki događaj, publika će se, nadam se, navići na česta kulturna dešavanja, a posete umetnika iz drugih krajeva osvežiće seosku atmosferu – siguran je Ostojić. – Decentralizacija kulture, i ne samo nje, važna je za opstanak zajednice. Verujem da će se mladi u sve većem broju vraćati u sela. Samo mir koji nudi žuvot na selu veliki je luksuz u odnosu na život u gradu, zato verujem da će i publika jedva dočekati da dođe ovde, da gleda predstavu, učestvuje u radionicama i drugim aktivnostima.

Ostojićev entuzijazam prepoznali su i u Mesnoj zajednici u kojoj su mu pružili logističku podršku u Domu kulture, u kojem su se odvijali programi. Žene iz udruženja takođe su svesrdno pomogle i počastile goste Festivala svojim čuvenim pitama.

Na „PUK“ je pala zavesa, ali ne zadugo. U Novim Kozarcima sa radošću očekuju nove programe, čime je decentralizacija već zaživela. Jer, kultura stanuje u nama, a mesta za njenu manifestaciju nisu rezervisana samo za velike dvorane i centre.

Počeci pozorišne kulture

Da Novokozarčani baštine pozorišnu kulturu govori i podatak da je, pre nekoliko decenija, u ovom mestu veoma uspešno radila Dramska sekcija KUD „Petar Kočić“. Srednjoškolci iz ovog mesta redovno su sami pripremali i igrali predstave pred punom salom Doma kulture, ali i nastupali na regionalnim i pokrajinskim festivalima odakle su se vraćali ovenčani nagradama, čega se meštani i danas sa ponosom sećaju.

51 Sabor

Kulturno-umetničko društvo „Mokrin“ imalo je čast da, proteklog vikenda,  nastupi na 51. Saboru narodnog stvaralaštva Srbije u Gornjem Milanovcu, na koji su se plasirali sa Pokrajinske smotre u Vrbasu. U konkurenciji trideset najboljih amaterskih kulturno-umetničkih društava iz cele Srbije koji su predstavili svoje kulturno nasleđe, KUD „Mokrin“ je imao čast da otvori ovu prestižnu manifestaciju i da predstavi svoj region.

Nastup Ženske pevačke grupe, folklornog ansambla sa tradicionalnim igrama iz Banata i orkestra, koji se predstavio sa instrumentalnim numerama „Igre iz Vojvodine“, ispraćen je ovacijama.

– Učešće našeg KUD-a na ovom događaju predstavlja plod selekcije i napornog rada koji su uloženi na smotrama u Kikindi, Zrenjaninu i u Vrbasu. Izvanredna izvedba omogućila je publici da upozna bogatstvo i raznolikost tradicije ovog dela Srbije – ističe predsednik KUD-a, Živko Ugrenović. – Ovaj nastup predstavlja ogroman korak u afirmaciji i očuvanju našeg kulturnog nasleđa u savremenom vremenu. Plasirati se među trideset najboljih kulturno-umetničkih društava u Srbiji bila je prava čast i, svakako, jedan od većih uspeha našeg KUD-a. To je rezultat predanog rada svih naših članova, ali takođe i izuzetnog zalaganja naših umetničkih rukovodilaca, Nere Kovačev i Vladimira Milovanova. Sabor narodnog stvaralaštva Srbije je, još jednom, dokazao ogromnu vrednost očuvanja kulturnog nasleđa, prikupljanja, čuvanja, prikazivanja i obnavljanja tradicionalnih vrednosti, igre, pesme, muzike, nošnji i običaja sa prostora Srbije.

Sedmi Sabor u Gornjem Milanovcu organizovali su Centralni Savez amatera u kulturi Srbije i Kulturni centar ovog grada.

Dzepovi (3)

U Narodnom pozorištu sinoć je, na velikoj sceni, održana generalna proba duodrame irske spisateljice Meri Džons, u režiji Rastislava Ćopića.

Komad „Džepovi puni kamenja“ jeste crnohumorna komedija, ona je i socijalna drama jer je priča o dvojici filmskih i životnih statista u siromašnom mestu u Irskoj u koju dolazi holivudska industrija snova. Predstava jeste i glumački izazovna (pisala ga je glumica), jer samo dvojici protagonista omogućava da, pored svojih glavnih likova, igraju i: druge statiste, direktora filma, filmsku divu, reditelja, asistenta…

Ono zbog čega ovaj tekst ne može da se kvalifikuje za dramski predložak za pozorišnu predstavu jesu njegovi nedostaci. U silnoj želji da se obuhvati što više neophodnih likova kako bismo imali privid dramske radnje, fokus je ostao na glumačkim, inače odličnim, transformacijama. Ozbiljan nedostatak jeste to što nismo dobili dovoljno o njima samima, njihov bekgraund, što bi omogućilo da se povežemo sa svim prikazanim nam tužnim ljudima u malom mestu bez perspektive, ali bi i veoma pomoglo glumcima da nam donesu dublje emocije likova, a verovatno im dalo i više prostora za razigravanje istih.

Scenografija predstave svedena je na elemente sa filmskog seta i, moguće, simbolično, na prazninu i beznađe u mestu radnje. Inače, u teoriji, mnogo je elemenata koji bi čoveka sa velikim snovima u okruženju koje mu ne dozvoljava da ih ostvari, moglo da smesti na mnogo tužnih tačaka na planeti i, posledično, izazove poistovećenje sa irskim gubitnicima. U praksi, na sceni, ostaje utisak glumačke etide koja, osim zaista izuzetnog umeća Nikole Joksimovića i Vladimira Maksimovića, nije ostavila utisak pune pozorišne predstave.

Akteri ovog pozorišnog čina zaslužuju priliku da se najnoviji projekat gradskog pozorišta razigra, „legne“ i počne bolje da korespondira sa publikom. Inače, daleki predeli Irske, ostaće na istoj prostornoj, misaonoj i emotivnoj distanci, i neće dosegnuti dalje od onoga što tekst, u krajnjoj liniji, jedino nudi.

Kikindsko pozorište od večeras će, zvanično, na repertoaru imati još jedan naslov, ali i potvrdu da ima veoma talentovan i posvećen ansambl. Krajnji sud će, kao i uvek, dati publika, u igranjima koja slede. Zbog profesionalizma, entuzijazma i ljubavi prema pozorištu, „Džepovima“ treba poželeti sreću.

Biblioteka Lekan 1 (5)

Pun hol Narodne biblioteke dočekao je večeras spisateljicu Snežanu Miladinović Lekan koja, posle osam zbirki poezije i proze i tri knjige za decu, prvi put gostuje u našem gradu. Uz recenzentkinju, takođe spisateljicu, Nadu Aničić Crljenica i prof. dr Violetu Šiljak predstavila je svoje najnovije delo – zbirku duhovne poezije „Neka se sve u ljubav preobrazi“.

– Pišem iz nadahnuća. Nedavno sam imala životne okolnosti koje su me dovele u ozbiljno isnakušenje, tako da se ova knjiga prosto dogodila, pesma je pronašla mene, a cela knjiga je molitvena – kaže spisateljica.

Dodaje da je tu, duhovnu crtu njene poezije, prepoznao književnik Draško Ređep koji je bio recenzent jedne njene knjige. Inače, kako priznaje, u književnosti se našla na nagovor svojih dobrih vila, prijatelja koji su je podržavali od prve zbirke.

„Duh ovih molitvenih pesama u stvari je duhovni rast poetesine ljubavi prema Bogu, bližnjima, ovo je njen čin Vere, Ljubavi i Nade. Njen izraz obožavanja Boga“, navela je recenzentkinja zbirke, Nada Aničić Crljenica.

– Svako piše iz unutrašnjeg imperativa, jer mora da kanališe svoje emocije. Volela bih da se čitaoci moje knjige okrenu sebi, svom unutrašnjem biću, Bogu i veri jer mislim da je to izlaz i rešenje vremenu u kojem živimo – zaključuje pesnikinja.

Njena zbirka stihova „Ni magle nisu uvek iste“ predložena je, 2017. godine, za Nagradu za knjigu godine „Meša Selimović“ koju dodeljuju „Večernje novosti“. Ova zbirka je prevedena na engleski jezik.

Snežana Miladinović Lekan je profesor ruskog jezika i književnosti, član Udruženja književnika Srbije, član Književnog kluba „Prota Vasa Živković“ u Pančevu i član Društva Književnika Krajine.

požar 1604

Predstava „Hiljadita noć” („Ezredik éjszaka”) biće izvedena na sceni KUD „Eđšeg” u petak 13. oktobra sa početkom u 19 sati. Ulaznica će biti dobrovoljni prilog za porodicu Krištof čija je kuća izgorela u požaru pre šest meseci. 

Komad koji je režirao Šandor Kiralj dobio je više nagrada na Vojvođanskoj smotri amaterskih pozorišta, između ostalih, i glavnu nagradu tog festivala. Priliku da pogleda „Hiljaditu noć” imala je publika širom Vojvodine, ali i u Budimpešti i Rumuniji.

Predstava će biti titlovana. Ovu praksu, KUD „Eđšeg” je započeo prošle godine i, zbog velikog interesovanja gledalaca, nastavio.

Podsetimo, u požaru koji je 16. aprila, oko pola 2 noću, izbio u pomoćnim prostorijama kuće u ulici Vojvode Putnika, nije bilo povređenih, ali je načinjena ogromna materijalna šteta. Procenjena je na oko 2.5 miliona dinara. Izgorelo je oko 160 kvadratnih metara krovne konstrukcije i pomoćne prostorije. Ljudi dobre volje odmah su pritekli u pomoć, a otvoren je i namenski račun za pomoć porodici Krištof.

376558709_972790390802230_8634571327525228077_n

Narodni muzej u Kikindi u okviru izložbe “Leta pre neta”  od 10. oktobra organizuje edukativne radionice. Kao prateći program izložbe “Leta pre neta” biće organizovana radionica “Pozdrav sa izložbe” u kojoj će osnovci učiti kako da napišu i pošalju pismo.

Edukativni sadržaj namenjen je osnovcim od prvog do četvrtog razreda.

Izložbu “Leta pre neta” realizovao je Muzej nauke i tehnike iz Beograda. Cilj je da se mlađim geeneracijama predstavi, a da se oni stariji podsete kako su se provodila leta pre interneta.

Petefi autobus 3

Putujuća izložba o Petefi Šandoru, velikom mađarskom pesniku i jednom od vođa nacionalnog pokreta, proteklog vikenda stigla je u Kikindu.

– Slikama, crtežima i tekstom, kao i slagalicama i mapama, na interaktivan način prikazan je Petefijev životni put iz nove perspektive – njegova ličnost i  stvaralaštvo, sa akcentom na interesantne događaje iz njegovog života, na odnos sa ocem, na primer. Postavka je veoma zanimljiva i upravo interaktivan sadržaj posebno je interesantan đacima koji su, u najvećem broju, i posetili izložbu. Cilj je da se, u godini kada se obeležava 200 godina od rođenja Petefi Šandora, njegovo delo predstavi što većem broju ljudi, posebno u manjim mestima, u kojima nema mnogo prilika za ovakve sadržaje – rekla je Melita Gombar, članica Gradskog veća za nacionalne manjine, rodnu ravnopravnost i brigu o porodici.

Izložba je besplatna i krenula iz Budimpešte pre godinu dana. Kikinda je bila 220. mesto u kojoj je prikazana. Do sada je imala 60 hiljada posetilaca u Mađarskoj i u pograničnim delovima Rumunije i Srbije. U našem gradu autobus sa izložbom bio je postavljen na gradskom trgu imao je oko 300 posetilaca, uglavnom đaka iz osnovnih škola „Feješ Klara“ i „Mora Karolj“ iz Sajana.

Organizator izložbe u našoj zemlji je Vojvođanski mađarski obrazovni, istraživački i kulturni centar u Subotici.  Pored Melite Gombar, postavku su obišli i predsednik Saveta Mesne zajednice Sajan, Zoltan Tot, i članica Saveta mađarske nacionalne manjine, Ramona Tot.

Petefi Šandor smatra se najtalentovanijim i najboljim mađarskim lirskim pesnikom 19. veka. Kao vodeći pesnik mađarskog romantizma, najzaslužniji je da je mađarska poezija poznata u svetu. Iako je stradao veoma mlad, ostavio je značajno književno delo. Oduševljen njegovim pisanjem, Jovan Jovanović Zmaj je na srpski jezik preveo i prepevao dvadesetak Petefijevih pesama. Danas most u Budimpešti nosi njegovo ime.

Adi Endre 4

Izložbom koja prikazuje istorijat očuvanja tradicije i kulturne baštine, Kulturno društvo „Adi Endre“ otvorilo je, proteklog vikenda, u Domu kulture u Sajanu, proslavu 75 godina postojanja i rada.

Pored članova Kulturnog društva i dece iz OŠ „Mora Karolj“, nastupio je orkestar citri iz Telečke i gosti iz Arpadhaloma iz Mađarske, pobratimskog mesta.

– Dodelili smo zahvalnice civilnim organizacijama, Gradskoj upravi, koju su predstavljali Melita Gombar, članica Gradskog veća i Šandor Talpai, pomoćnik gradonačelnika, kao i svim zaslužnim članovima i učesnicima programa. Gosti su, kao i prilikom svakog jubileja, dobili bilten sa fotografijama koje prikazuju aktivnosti Društva u proteklih pet godina – kaže Šara Benjocki, predsednica Društva.

Svečanu zdravicu održali su predsednik Saveta Mesne zajednice Sajan, Zoltan Tot, i Balint Juhas, predsednik Izvršnog odbora Saveza Vojvođanskih Mađara.

Kulturno društvo „Adi Endre“ ima oko sto članova, od najmlađeg uzrasta, koji su aktivni u folklornoj, gastro i sekciji za očuvanje tradicije. Upravo zbog svog predanog rada na negovanju mađarske kulturne baštine, Društvo je u Budimpešti nagrađeno priznanjem „Kaloš Zoltan“ za Mađare van granica.

U Društvu se već pripremaju za aktivnosti povodom Mikulaša i Božića i očekuju početak rada sekcije sviranja na citri, kaže Šara Benjocki.

Adi Endre, čije ime nosi ovo kulturno drušvo, najznačajniji je stvaralac u modernom mađarskom pesništvu. Bio je potomak stare plemićke porodice iz Erdelja, pravnik i novinar, i veliki patriota. Voleo je svoju zemlju i celu Evropu. Svoje pesme je posvećivao slobodi, jednakosti, veri. Smatra se da, osim Šandora Petefija, nema premca. Prevodili su ga Danilo Kiš i Miroslav Krleža.

CDA_5354

Centar za stručno usavršavanje domaćin je Likovnoj koloniji koja se organizuje drugi put u prostoru ove ustanove. Milovan Penkov, magistar vajarstva i slikarstva iz Niša jedan je od učesnika kolonije.

-U Kikindi sam bio na koloniji u Gerontološkom centru i drago mi je što sam posle desetak godina ponovo u vašem gradu. Planiram da ostavim tri do četiri dela čija prodaja će pomoći nekom – kazao je Penkov.

Cilj je promocija  Kikinde, a kolonija je humanitarna, istakao je direktor Centra za stručno usavršavanje Dejan Karanović.

-Prva likovna kolonija održana je 2019. godine, nakon čega  je usledila korona i nismo mogli da je organizujemo. Okupili smo 25 slikara koji će stvarati u prelepom ambijentu  naučnog parka. Naši gosti imaće priliku da posete i znamenitosti Kikinde, Muzej „Teru“ i Suvaču i još bolje upoznaju naš grad. Nastala dela prodavaće se na javnoj aukciji, a novac će biti usmeren ili zdravstvenim ustanovima ili pojedincima kojima bude neophodan – pojasnio je Karanović.

Slikare je posetila Valentina Mickovski, članica Gradskog veća.

-Likovna kolonija u Centru za stručno usavršavanje okupila je slikare iz naše sredine, ali i drugih mesta Srbije. Ovo će biti prilika da upoznaju Kikindu, ali i da pokažu humanost jer će se sredstva od prodaje slika donirati onome kome su najpotrebnija. Pozdravljam ovu inicijativu – rekla je Valentina Mickovski.

Kolonija traje do nedelje.

petra
Nakon gostovanja u Priboju na Danima Danila Lazovića i predstave „Smrt čoveka na Balkanu”, kikindsko Narodno pozorište je s uspehom izvelo predstavu „Nastojnik” u Srpskom pozorištu u Budimpešti. Sezonu repertoarskog igranja u Kikindi otvoriće vinkovačko pozorište „Joza Ivakić” s predstavom „Tri i pol sestre” u režiji Peđe Gvozdića, a po tekstu glumice Petre Cicvarić, koja ujedno u ovoj predstavi, uz još tri ženska lika, tumači i jednu od uloga. Kikinđani imaju intenzivnu i dobru saradnju s vinkovačkim pozorištem, koja se najviše ogleda u razmeni predstava. Tako će biti i ovog 4. oktobra.
Bio je to povod da razgovaramo s autorkom komedije „Tri i pol sestre” Petrom Cicvarić. Inače, ova glumica je širu popularnost stekla pre više od decenije igrajući u TV novelama „Najbolje godine” i „Ruža vjetrova”.
Najpre ste završili Matematičku gimnaziju u Osijeku, pa krećete sa studijama na Filozofskom fakultetu, a potom se ipak odlučujete za umetnost. Kako je došlo do preokreta i odluke da upišete glumu?
– Iskreno govoreći, Filozofski fakultet upisala sam jer nisam imala dovoljno hrabrosti otići na prijemni za glumu. Provela sam tu prvu godinu studija u Zagrebu više odlazeći u kazališta nego na predavanja. Nakon jedne predstave, vraćala sam se u svoj maleni studentski stan, te sam u tramvaju susrela prijateljicu iz osnovne škole, s kojom sam dugi niz godina išla na dramsku sekciju u Osijeku (u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića). Ona mi je rekla da se otvorila Akademija u Osijeku, da ima odsjek za glumu i lutkarstvo, te kako se ona i još njih par s dramske zajedno pripremaju za prijemni. Odmah sam znala da je to to, da moram zaboraviti na svoj strah i probati. Par mjeseci poslije otišla sam u Osijek na prijemni i upisala glumu i lutkarstvo.
Foto: Peđa Gvozdić
Igrali ste u TV serijama „Najbolje godine” i „Ruža vjetrova”. Posle su Vas nekako zaobilazili kastinzi. Znači li to da je u Hrvatskoj, kao i u Srbiji velika „proizvodnja” diplomiranih glumaca i teško se dolazi do prostora?
– Mislim da je sigurno velika „proizvodnja“ glumaca. Puno veća nego što je bila prije. Ima, sva sreća, različitih poslova unutar tog našeg glumačkog poziva. Naravno da gluma podrazumijeva kazalište, serije i filmove, ali ima tu još toga – sinkronizacije, animacije, voditeljstva, vođenje dramskih sekcija… i koliko znam i vidim, glumci se jako dobro snalaze. Sve više glumaca režira, piše, producira i smatram kako smo sposobni sve to činiti, naravno da nekome ide bolje jedno, nekome drugo, nismo svi jednaki. Isto tako, ima onih koji uz svoje glumačke poslove rade i druge poslove (kao npr. vožnja taksija, vožnja za Glovo ili Bolt…) samo kako bi se malo više popunili džepovi, jer život u gradovima je sve skuplji. Vjerujem da „prostor“ mi glumci moramo stvarati sami. Ne smatram da je uspjeh samo biti na televiziji ili u najnovijem filmu, puno toga još leži u onome što zovemo uspjehom i naravno, za svakoga je on drugačiji. Shvatila sam da telefon ne može uvijek zvoniti sam od sebe, pa sam odlučila sama sebi stvoriti priliku. Moj odabir stvaranja prostora jest da pišem, stvaram nove drame, tražim mogućnosti gdje se one mogu igrati. Imala sam sreću da je ondašnji ravnatelj Gradskog kazališta „Zorin dom“ u Karlovcu, gdje sam i zaposlena, bio vrlo otvoren za moje ideje. Vjerovao mi je kad sam mu prvi put rekla da imam dramski tekst za dječju predstavu. Postavili smo ga kao predstavu koja je bila jako uspješna, pa mi je to otvorilo mnoga vrata.
Foto: Joanna Paciorek
Sami ste napisali i komad „Tri i pol sestre” u kome i igrate i koji uspešno gostuje po regiji. Znači li to da Vam je ljubav prema pisanju ostala još iz detinjstva ili je u pitanju težnja da zaigrate u nekom komadu koji će biti pisan baš po vašem ukusu?
– I jedno i drugo. Ne bih se okušala u tome da u meni ne postoji ljubav i iskonska težnja za pisanjem. A kad to već tinja u meni, onda sam rekla samoj sebi da ću napisati tekst koji će dati glumicama priliku da pokažu svoje talente. Smatram kako smo još uvijek u deficitu s dobrim, kvalitetnim ženskim ulogama. Većina ih je u funkciji muškaraca, a znam mnoge dobre glumice koje zaslužuju priliku pokazati što mogu i razvijati se kroz slojevite uloge. Ovaj tekst je baš to – prilika za glumice.
Vaša predstava se bavi tajnama. Kažete da ih svaka familija ima. Je li po Vama suočenje ne samo s tajnama, nego i sa samim sobom važan deo sazrevanja?
– Mislim da tajne ima svaka familija, da. Ne moraju to biti strašne stvari, naravno ima svega. Ali „tajne“ mogu biti i osjećaji krivnje, neadekvatnosti, gubitka sebe… bilo što. Tajne mogu biti misli koje potiskujemo duboko u sebi. Mislim da je sve to normalno. Kao majka, shvaćam da je teško sve podijeliti, ili da se određene stvari mogu otkriti u kasnijim fazama života. Sjećam se svog prvog razgovora o ljubavi s mojim roditeljima. Imala sam 14 godina i nisam shvaćala njihovo poimanje ljubavi, odnosa, braka. Sada već mogu pričati s njima o obiteljskom životu, o podjelama unutar zajednice, žrtvama, i oni sa mnom mogu podijeliti neke stvari koje nisu mogli kad sam bila mlađa, koje ja tada jednostavno nisam mogla shvatiti. Suočavanje s tajnama, potisnutim istinama, osjećajima, događajima, sigurno može donijeti napredak i sazrijevanje. Ako smo na to spremni. Suočavanje sa samim sobom smatram ključnim aspektom za razvoj. Bez toga, mislim, samo stojimo na mjestu.
Uz Vas  „Tri i pol sestre” čine još tri glumice. Da li je teže raditi kad nije mešovita muško-ženska podela uloga?
– Hm… Ne znam. Iskreno, volim kada je muško-ženska podjela jer tako osjećam balans među energijama. Možda sam samo navikla na to, ne znam, posljednjih osam godina stalno sam radila u muško-ženskim podjelama. Ovo je prva predstava, nakon više od osam godina, u kojem imam samo ženske partnerice. Ali ovdje je bio muški redatelj koji je ipak unosio svoju energiju. Svoj potpis. I to mi se sviđalo u cijelom procesu.
Da li ste do sada posećivali Kikindu i po čemu Vam je grad prepoznatljiv?
– Bila sam u Kikindi prije više od 10 godina. No tada sam živjela puno bržim i nemirnijim životom i nakon predstave smo odmah putovali nazad. Sada ću si dati malo više vremena. Prošetati ulicama, pročitati nešto o povijesti grada, pogledati koje su zanimljivosti…
Nemanja Savić