Култура

Gusani 2

Umetnička škola Teatra „Gusani u magli“ započinje novi semestar sa mnogo novina. Na „Večeri otvorenih vrata“ sinoć su stare i potencijalne polaznike upoznali sa sadržajem radionica i novim aktivnostima.

Pored časova iz likovne i dramske umetnosti, na kojima je, u prethodnom semestru, bilo više desetina polaznika svih uzrasta, od oktobra će u ponudi Škole biti i časovi pevanja na kojima će mentorka biti Kikinđanka Anja Popadić. Anja je upravo diplomirala na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu,  na odseku za opersko pevanje.

– Časovi će biti individualni i radićemo na popu, roku i na klasici – na tehnici pevanja, interpretaciji, na pojedinačnim kompozicijama, sve dok ne dođemo do nivoa kojim ćemo i polaznici i ja biti zadovoljni – kaže Anja.

Sonja Beloš, vajarka, za svoju likovnu radionicu najavljuje novi koncept rada.

– Podeliću likovnu radionicu na eksperimetalnu i na program analitičkog crtanja – objašnjava Sonja. – Eksperimentalne časove započećemo pravljenjem, reciklažom papira na kojem ćemo, zatim, praviti grafike. Istraživaćemo različite tehnike.

Na dramskoj radionici sa polaznicima će se pripremati veliku novogodišnju predstavu, kaže glumac, Stefan Ostojić, jedan od osnivača „Gusana u magli“.

– Svi polaznici, ili bar oni koji to budu želeli, nastupiće u mjuziklu koji ćemo pripremati sa polaznicima radionice pevanja. Probe predstave će se, na početku, odvijati jednom nedeljno po dva sata, a u završnoj fazi i češće – kaže Stefan. – Jedino ograničenje za sve radionice je da svi koji se prijave treba da imaju od 11 do 111 godina. I u prošlom semestru imali smo vrlo različite uzraste i to nas posebno raduje.

Sve radionice Škole počinju u oktobru. Likovna i dramska će se održavati jednom nedeljno po dva sata, dok će časovi pevanja trajati 45 minuta sa svakim polaznikom.

Još jedna lepa vest je da će „Gusani u magli“ od oktobra redovno imati umetnička događanja vikendom. Prvi takav događaj biće nastup Stefana Ostojića sa monodramom „Lala“.

Ovi mladi umetnici očekuju vas u „Kući od perja“ ili „Guščarniku“ u Nemanjinoj 24, sa puno elana i spremni za nove umetničke projekte.

Informacije i prijavljivanje su na brojevima: 069 138 55 68 (za radionicu pevanja), 064 46 16 113 (za likovnu radionicu) i 065 234 35 10 (za dramsku), na mejl gusaniuglima@gmail.com ili na Instagram i Fejsbuk stranici „Gusana u magli“.

Marko Cveticanin 2

Izložba Marka Cvetićanina, slikara iz Banatskog Velikog Sela, otvorena je u Galeriji Kulturnog centra. Tematski nazvana retrospektivom, ona obuhvata i ekspresivno i apstraktno jer slikar, kaže, ne želi da se opredeli za samo jedan pravac.

– Znam sve pravce i stilove, okušao sam se u svakom, ali najviše sam u ekpsresionizmu i apstrakciji. Moja definicija apstraktnog slikarstva je da je ono estetska meditacija prirode bitisanja i igra stvari koje mi nazivamo svetom – kaže Cvetićanin.

Banatska polja, slike tragičnih prizora, stradanje svog naroda, sve je to Cvetićanin pretočio u ulja i akrilne boje na platnu. U poslednje vreme, kako kaže, ima i sve više apstraktnih prizora svemira.

Cvetićanin slika duže od pedeset godina. Radni vek proveo je u Nemačkoj gde je, takođe, imao više samostalnih izložbi. Kao penzioner, nastavljajući svoj umetnički put, učestvuje na kolonijama i izlaže na mnogobrojnim grupnim izložbama u Srbiji, Samostalno je, više puta, izlagao u Kikindi i drugim mestima.

Na otvaranju u Kulturnom centru, gde je izložio tridesetak radova nastalih u proteklih sedam godina, govorili su slikar iz Novih Kozaraca, Braco Azarić i direktor Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa, pisac, Radovan Vlahović. Izložba će biti otvorena do 1. oktobra.

Cvetićanin se bavi i vajarstvom i kod kuće ima oko 600 radova jer umetnost je, kaže, eliksir njegovog života. I dalje neumorno stvara, slikajući sve što uzburka njegove emocije, u jakoj želji da, na svoj način, ukaže i ispravi nepravde svojim najjačim oružjem – četkicom, bojama i platnom.

mzicka jubilej 4

Jubilej Osnovne muzičke škole „Slobodan Malbaški“, 70 godina postojanja, koji se obeležava 14. septembra, proslavljen je sa malim zakašnjenjem zbog višednevne manifestacije, „Dana ludaje“. Večeras su, u sali Narodnog muzeja, nastupili nastavnici i bivši učenici Škole, sada srednjoškolci i akademci.

– Škola je, za sedam decenija rada, iznedrila mnoge umetnike koji su ostavili trag u muzičkoj umetnosti ne samo grada, nego i šire. Od nastanka, svakih deset godina otvarao se po jedan novi odsek. Danas ih imamo devet i u planu je da imamo i odsek udaraljki, kao i da osnujemo srednju muzičku školu jer mnogo naših učenika odlazi iz Kikinde na dalje školovanje u muzičkoj umetnosti – rekla je direktorica Margita Detari.

Koncertu su, u ime lokalne samouprave, prisustvovali gradonačelnik Nikola Lukač, resorna članica Gradskog veća, Valentina Mickovski i pomoćnik gradonačelnika, Šandor Talpai.

– Činjenica da je mnogo kvalitetnih muzičara izašlo iz ove škole značajna je i za grad i ja vam zahvaljujem na tome – rekao je gradonačelnik. – Pružaćemo maksimalnu podršku Školi i u narednom periodu. Hvala vam što učestvujete u kulturnom životu Kikinde i što ne zaboravljate svoju školu i grad koje dostojno reprezentujete.

Muzička škola je veoma značajna za grad, istakla je i Valentina Mickovski.

– Zahvaljujem nastavnicima i učenicima na visokom standardu koji su pokazali i večeras na koncertu i na tome što su uvek deo kulturnih manifestacija u gradu. S obzorom na to da je muzika veoma korisna za razvoj dece, mi, kao lokalna samouprava, smatramo da je to dobar razlog za ulaganje u ovu ustanovu. Stvaranje uslova u skladu sa reputacijom i kvalitetom koji nam je predstavljen i večeras, jeste naš prioritet – kazala je Mickovska.

Jedan od velikih talenata, pijanistkinja svetskog glasa koja je školovanje započela upravo u ovoj muzičkoj školi, Kikinđanka Jasminka Stančul, takođe je prisustvovala koncertu. Posle Srednje muzičke škole u Subotici, studirala je na novosadskoj Akademiji umetnosti. Pošto je osvajila Betovenovu nagradu u Beču, tamo je nastavila školovanje i dalju muzičku karijeru. Danas radi i kao pedagog na akademijama u Beču i u Ljubljani.

– Uvek kada dođem u Kikindu, prođem pored Muzičke škole koja mi je bila druga kuća, i vrate mi se uspomene iz detinjstva. Pokušala sam da se upišem sa šest godina, ali me nisu primili, rekli su mi da sam suviše mala. Majka mi je kupila ksilofon na kojem sam satima vežbala ispod naše breze u Bregalničkoj ulici. Ponovo sam, naredne godine, otišla na prijemni ispit i ponovo su me odbili. Onda je nastavnica solfeđa, Vukica Terzin, insistirala da me prime, iako sam imala samo sedam godina. Prvo sam naučila note, a tek zatim slova – ispričala je Jasminka Stančul.

Danica Boronka, nastavnica klavira u penziji, istakla je značaj muzičkog obrazovanja.

– Ono što učenici steknu u našoj školi je osnova i oni će uvek znati da  prepoznaju kvalitet, bez obzira na to kojom muzikom će se baviti. Školovanje u ovoj umetnosti takođe razvija detetovu ličnost, zahvaljujući individualnom radu koje donosi i mnogo radosti, kada u njemu uspete da probudite ono najbolje – istakla je Boronka.

Muzička škola u Kikindi od nastanka se nalazi u zgradi koja je zadužbina advokata i sudije Kuzmana Rackovića i njegove supruge Ane. Građena je od 1890. do 1895. godine namenski, za potrebe prve Više devojačke škole. Kasnije je u njoj bila Osnovna devojačka škola, pa Državna škola, a od 1953. niža, danas Osnovna muzička škola „Slobodan Malbaški“.

Na samom početku Škola je imala 115 učenika. Vremenom, menjala se i kadrovska struktura. Na početku su predavači bili nastavnici iz osnovnih škola iz Kikinde i drugih gradova. U novijim vremenima sve je više bivših učenika koji se, posle školovanja, vraćaju u svoj grad i u svojoj Muzičkoj školi nove generacije uče ovoj lepoj umetnosti.

Tamara 1

Tamara Ristić, mlada muzičarka iz Kikinde, poznata i pod umetničkim imenom Kezz, predstavila je svoju muziku na Glastonberi festivalu u Velikoj Britaniji krajem juna. Na ovu prestižnu manifestaciju, poznatu i kao „festival na travi“, koji okuplja umetnike iz svih oblasti i oko 200 hiljada posetilaca, otputovala je na poziv organizatora, bila je prva Srpkinja koja je dobila tu priliku i, pored sjajnog nastupa, ostvarila je i novu saradnju.

– Teško je rečima dočarati taj doživljaj – kaže Tamara. – Publika je opuštenija i mnogo ekspresivnija u odnosu na ono na šta smo mi navikli. Stranci jako dobro reaguju na tradicionalne motive koje ja provlačim u svojim pesmama. Imala sam sreću da sam uspela da ostanem pet dana na Festivalu koji je, zapravo, jedna velika farma. Bila sam u ekološkom delu u kojem nije bilo alkohola, piju se samo čajevi i prirodni sokovi i organizuju paneli na temu ekologije. Stalno su se održavale izložbe, instalacije, preformansi, bilo je to jedno veoma lepo izmeštanje iz stvarnosti.

Posle samostalnog nastupa, Tamara se predstavila publici zajedno sa koleginicom iz Turske sa kojom su je spojili upravo organizatori, prepoznavši sličan etno melos.

– Muzičarka Ilaey ima skoro istu postavu kao ja, takođe nastupa sama, ali je njena muzika malo mirnija od moje. Takođe koristi tradicionalne motive i bilo je jako interesantno kada smo spojile naše dve muzičke tradicije. I nama i organizatorima se to jako svidelo i to je i najvažnije što sam ponela sa Festivala. Sada radimo na zajedničkoj pesmi koja će, uskoro, biti objavljena, takođe sam za nju uradila remiks pesme koju je izdala. Verujem da ćemo da nastavimo da sarađujemo i da nastupamo zajedno – zaključuje Tamara.

Ova istoričarka umetnosti veoma rano se opredelila da umetnost sama i stvara. Kombinujući folklorne elemente sa elektro-zvukom, instrumentalno i vokalno, kreira kompozicije koje, na svojim nastupima, dodatno obogaćuje. Uz pomoć elektronike i glasa često nastaje i sasvim novi kolorit.

– Dopada mi se to što, u svakom trenutku mogu da improvizujem, nekada ni sama ne znam u kom smeru će to da ide. Nikada ne koristim pripremljene podloge, uživo radim miks različitih elektronskih elemenata i svog glasa – objašnjava Tamara.

Njen najnoviji album „Elektroizvorika“, inače treće autorsko delo, još uvek promoviše, ali već i priprema, kako kaže, novi projekat. Tamara živi u Sloveniji i, od kada je postala majka malog Josipa, manje nastupa, a više se bavi produkcijom.

Njena kreativnost je široka i neiscrpna, tako da, uskoro, od ove talentovane pesnikinje, muzičarke i producentkinje zasigurno možemo da očekujemo nove i smele projekte koji spajaju naizgled nespojivo. Tamarina umetnost nije samo avangardna, ona stvara potpuno nove umetničke izraze i ona, kao i njena publika, beskrajno uživaju u tome.

smrt čoveka

Ansambl kikindskog pozorišta danas putuje u Priboj, gde će nastupiti na desetom Festivalu „Dani Danila Lazovića“. Na poziv organizatora, u predfestivalskom programu večeras će odigrati predstavu „Smrt čoveka na Balkanu“, pisca i reditelja Miroslava Momčilovića.

Sledeće gostovanje zakazano je za 26. septembar, kada će predstava „Nastojnik“ gostovati u Srpskom pozorištu u Budimpešti.

Sezonu repertoarskog igranja u Kikindi otvoriće vinkovačko pozorište „Joza Ivakić“ sa predstavom „Tri i pol sestre“, u sredu, 4. oktobra, od 20 sati. Cena ulaznice je 400 dinara.

Poljski arheolozi u muzeju 3

Izložba „Borba sa zubom vremena – dokumentovanje i rekonstrukcija svetske baštine – poljsko iskustvo“ otvorena je večeras u galeriji u prizemlju Narodnog muzeja.

Otvaranju je prisustvovao Njegova ekselencija, ambasador Poljske u Srbiji, Rafal Perl kojeg su dočekali gradonačelnik, Nikola Lukač i direktorica Muzeja, Lidija Milašinović.

– Izuzetno mi je zadovoljstvo i čast jer je Ambasada Republike Poljske izložbu posvećenu arheolozima i njihovom radu na najpoznatijim nalazištima odlučila da predstavi u Kikindi i upravo na manifestaciji „Dani ludaje“. Mi negujemo dobre odnose sa Poljskom, imamo i goste iz ove zemlje i nadamo se produbljivanju saradnje – rekao je gradonačelnik Lukač. pozdravljajući visokog gosta.Poljski arheolozi-konzervatori među najiskusnijima su u svetu. Ekspertsko iskustvo sticali su nakon Drugog svetskog rata na sopstvenom primeru izgradnje Varšave i drugih postradalih poljskih gradova.

– Izložba dokumentuje aktivnosti poznatih arheologa na najčuvenijim svetskim arheološkim lokalitetima, to je priča o važnosti arheologije – istakla je direktorica Muzeja, Lidija Milašinović. – Arheološko nasleđe je veoma važno, ono je iz perioda bez granica, nacija i podela po državama. To je naša zajednička prošlost, naša svetska baština.

Izložbu je otvorio Njegova ekselencija, ambasador Perl, i najavio novu saradnju dve države u ovoj oblasti

– Drago mi je da od danas u Kikindi možemo da pokažemo da je poljska arheologija poznata u svetu. Uskoro će biti potpisan ugovor o saradnji između fakulteta u Varšavi i u Beogradu jer postoje planovi o poljskoj arheološkoj misiji u Srbiji. U početku će to biti Viminacijum, ali nije isključeno da će biti i arheologa koji će raditi u Kikindi – rekao je Perl.

Dokumenti izloženi na ovoj edukativnoj i zanimljivoj postavci prikazuju dostignuća poljskih arheologa na lokalitetima u SAD-u, Peruu, Vijetnamu, Egiptu, Sudanu, Jermeniji, Gruziji, Siriji, Tanzaniji i Boliviji. Izložba će biti dostupna do 25. septembra.

Stefan Milenkovic 2

Kikinđani i gosti 38. „Dani ludaje“ imali su večeras izuzetnu priliku da se uvere kako zvuči vrhunska umetnost u izvođenju virtuoza. Koncertne večeri manifestacije otvorio je violinista Stefan Milenković sa orkestrom „Kamerata“.

Na izuzetno dobro posećenom nastupu na centralnoj bini na Trgu, publika je ovacijama ispratila svako izvođenje. I sam Milenković bio je izuzetno zadovoljan prijemom.

– Kikinda je prošle godine već bila među prvima koja je prepoznala Gudačku reprezentaciju mladih i ovde upriličila njihov koncert. Devojke su bile oduševljene. Posle su došle još jednom i evo, sada smo, nastupili i mi. To je znak jednog određenog senzibiliteta ovde prema takvoj vrsti umetnosti, kao i da imate i publiku koja to ceni – rekao je Milenović posle koncerta.

Sa izvanrednim muzičarima Orkestra „Kamerata“, regrutovanih iz novosadske Akademije umetnosti, Milenković je izveo brojna dela klasične muzike, ali i čuvenu temu iz filma „Šindlerova lista“. Ovo izdanje „Dana ludaje“ je, nastupom ovog izuzetnog, svetski slavnog muzičara, već premašilo očekivanja, a publici priredilo veče za uživanje i pamćenje.

vladimir maksimovic (2)

Odluku da bude glumac doneo je još kao sedmogodišnjak, kada ga je majka odvela u Teatar 13. Ipak, nakon završene akademije, radio je kao varilac i zamalo otišao u vatrogasce. Posle Momčila u „Ljubavnom pismu” i  Dušana Vasiljeva u „Oblacima”, priprema se da, u novoj predstavi kikindskog teatra, zaigra čak sedam uloga.

Na 58. Filmskim susretima u Nišu, glumac Narodnog pozorišta Kikinda, Vladimir Maksimović, dobio je nagradu za najbolju epizodnu ulogu-  brata blizanca u filmu „Ovuda će proći put”. Nagradi se, priznaje, nije nadao.

– To mi je prva filmska nagrada. U pozorištu sam od 1997. godine, u Teatru 13 imao sam sreću da budem kod Svetislava Jankovića koji je od nas zahtevao da u glumi tražimo igru i čaroliju. Dakle ne ozbiljnost, već samo mašta i iz toga će nešto izaći. Na ovom filmu, Nina Ognjanović je insistirala na igri, dajući mi da lik pravim na granici ludosti i mislim da sam uspeo u tome. Sve vreme publika ne zna da li je on umno poremećen ili pijan. Bilo mi je jako uzbudljivo da se igram na liniji između stripa i realizma, a da tu liniju ne pređem. Uz pomoć rediteljke i cele ekipe iz Toplog Dola, imao sam sreću da izgradim zapaženu ulogu – priča Maksimović.

Film je do sada osvojio šest nagrada na festivalima u zemlji i inostranstvu. Govori o devojci Jani koja nije zadovoljna u svojoj sredini i kao svoj izlaz vidi stranca koji dolazi u malo selo. Ovo ostvarenje biće prikazano na jesen, na RTS-u.

Maksimović je deo ansambla kikindskog pozorišta od 2020. godine. Ovdašnjoj publici poznat je po predstavama koje su premijerno izvedene u protekloj sezoni: „Ljubavno pismo” reditelja Dragana Ostojića, gde je pobrao simpatije gledalaca ulogom Momčila, i „Oblaci” u režiji Stevana Bodrože, u kojoj mu je poverena glavna rola, lik pesnika Dušana Vasiljeva.

– U Kikindi su me poznavali i znali kakav sam u radu i kao kolega. Ukazala se prilika kada je kolega Matić otišao u penziju, tako da sam došao na njegovo mesto. Inače, prvu predstavu ovde sam odigrao 2013. godine. Bio je to komad „Neću da platim i ne mogu da platim”, Slobodana Brankovića. A prvi put u Kikindu sam došao sa bratskim pozorištem iz Paraćina – otkriva mladi glumac.

Kada ga je kao sedmogodišnjaka majka odvela u Teatar 13, vrlo brzo je odlučio šta će biti njegov životni poziv. Studije glume završio je u Novom Sadu, u klasi Ljuboslava Majere.

– Velika je sreća raditi sa Majerom, biti njegov student. Stalno nas je učio kako svemu treba da damo smisao. Kod njega sam učio da od minimalnih sredstava pravim velike stvari, na tome je insistirao – priseća se studentskih dana.

Ipak, nakon završene akademije, činilo se da ga putevi ne vode u željenom smeru- u pozorište. Na ovoj drugoj sceni, životnoj, tada je zasukao rukave i dve godine radio kao varilac u jednoj firmi. Zamalo da postane vatrogasac. I odustane od glume. Ali, kao u narodnoj mudrosti- strpljen, spasen.

– Nije mi se ukazala šansa da radim, ali sam ipak imao strpljenja i sačekao svoju priliku- komentariše. Glumio je u filmovima: „Mali Budo”, „Zaspanka za vojnike”, „Nebo iznad nas”, „Južni vetar”, „Čizmaši”, „Branio sam Mladu Bosnu”, „Što se bore misli moje”. O razlici između glumačkog angažmana na filmu i u pozorištu kaže:

– Pozorište mi daje šansu da razmišljam o liku, kako taj čovek hoda, kako se smeje, a na filmu nemate tu mogućnost. Tamo je glumac jednako važan kao svetlo. Svi rade za film i sve je ponavljanje, nema se vremena za takve analize. Pozorište je živa stvar, nema prevare – jasan je Maksimović koga ćemo, uz Nikolu Joksimovića, gledati u novoj predstavi našeg pozorišta. Irsku crnu komediju „Džepovi puni kamenja” režira Rastislav Ćopić.

– Moja nova uloga su zapravo sedam uloga. Biće vrlo uzbudljivo. Reditelj traži da svaka uloga bude jasna, a da promene budu u samo jednom polukrugu. To je predstava karaktera, komedija sa elementima drame. Imam poverenja u Nikolu Joksimovića, mislim da je on jedan od darovitijih glumaca u našoj zemlji i onda sam spokojan jer imam partnera na sceni koji će mi pomagati –  kaže Maksimović.

U razgovoru za „Komunu”, otkrio nam je i u kojoj ulozi bi posebno voleo da se oproba.

– Kada budem imao te godine, želeo bih da odigram Astrova iz Čehovljevog ujka Vanje, to mi je omiljen dramski lik. Običan, a pun gorčine i neke tuge koju vešto krije.

KIKINDA POBEDILA BEOGRAD

– Ja sam Kikindu birao. Desilo mi se da sam posle godina odsustva iz glume, mogao da biram da li ću da dođem ovde ili da budem u Beogradu, ali sam izabrao Kikindu. Miran je grad, kao neka banja, ovde su ljudi pitomi.

O „LJUBAVNOM PISMU” I „OBLACIMA”

– „Ljubavno pismo” je režirao naš kolega Dragan Ostojić, to je njegova ideja i zamisao, a s obzirom na to da je odavde i da bolje, od većine nas, poznaje ovdašnju publiku, pogodio je u metu. Mislim da smo dali publici baš ono što treba, to je duhovita, brza, uzbudljiva i eksplozivna predstava, puna emocija, a opet ne može baš sve da bude smešno, ako nije malo tužno. Sa druge strane, lik Dušana Vasiljeva u „Oblacima” bio je velika odgovornost, jer se radi o stvarnim ljudima, o našem najboljem rodoljubivom pesniku koji je mlad stradao. Predstavu nismo pravili kao realan život već prikazujući demone i utvare koje su ga proganjale, zbog kojih je stvarao takvu poeziju – navodi Maksimović.

 

 

 

 

Milos Vujic 8

Radovi mladog umetnika iz Kikinde, Miloša Vujića, od pre desetak dana izloženi su u prostoru Teatra „Boka“ u Berlinu. Ovo je Vujićeva prva samostalna izložba iako je iza njega dug i ozbiljan rad u ovoj umetnosti.

– Rekli su mi da sam crtao i pre nego što sam progovorio – kaže Miloš. – Već 11 godina sam u strip-radionici Kulturnog centra, koju sam počeo i da vodim pre četiri godine.

Miloš je diplomirani inženjer tekstila i odeće i upravo priprema master-rad. Međutim, od najranijeg detinjstva je i u svetu teatra, u Pozorištancetu „Lane“ čiji je jedan od osnivača njegov brat Milan. Zahvaljujući saradnji ovog pozorišta sa Teatrom „Boka“ iz Berlina, rodila se ideja o Miloševoj prvoj samostalnoj izložbi upravo u Nemačkoj.

– Vlasnica Teatra „Boka“, Olivera Beker, videla je moje radove i odlučila da moram izlagati u njihovom prostoru. Izložba je otvorena poslednjeg dana avgusta i dobio sam veoma dobre kritike. Postavio sam više od 50 radova. Svi su u tehnikama u kojima inače radim, olovka i papir i digitalni crteži, portreti i ilustracije. Tada sam i održao nekoliko strip-radionica u Berlinu – kaže Miloš.

Među radovima su portreti slavnih Srba, što je izazvalo posebnu pažnju posetilaca – tu su i Đoković i Jokić, ali i Frida Kalo i strip junaci koji ga posebno inspirišu. Izložba u Berlinu trajaće do početka novembra, kada će se Miloš vratiti u Nemačku na zatvaranje i kako bi održao još jedan ciklus radionica sa najmlađima.

U međuvremenu, svoje talente ostvaruje u Pozorištancetu „Lane“ u kojem dizajnira i pravi kostime i igra u predstavama. I naravno, svakodnevno i posvećeno, ne odričući se svoje strasti, stvara nove likovne radove.

375237638_332303982525561_2964163531170843057_n

Kulturno umetničko društvo „Eđšeg“ večeras je bilo domaćin 7. Međunarodnom susretu horova. Kikindskoj publici predstavilo se sedam horova iz Novog Kneževca, Nove Crnje, Ruskog Sela, Sajana, dva kikindska hora kulturno-umetničkih društava „Eđšeg“ i „Sunčana jesen“, kao i hor iz Mađarske. Judit Dukai iz grada Šoltvarkerta iz Mađarske ističe da im je uvek drago kada dođu u Kikindu.

-Sa članovima „Eđšega“ negujemo višedecenijsku saradnju. Od samog početka deo smo susreta horova. Imamo citraški orkestar koji broji više od 30 članova, a u Kikindu je došlo njih devet. Hor „Eđšega“ svake godine u avgustu  uzvraća nam posetu kada organizujemo Festival citri – napomenula je Judit Dakai.

Manifestacija je, kao Susret banatskih horova, zaživela pre devet godina međutim kada su se festivalu priključili gosti iz Mađarske prerastao je u Međunarodni festival horova, pojasnila je predsednica KUD-a „Eđšeg“ Ramona Tot.

-Cilj je razmena iskustava, negovanje tradicionalne pesme i muzike, upoznavanje i razmena iskustava, ali i promocija Kikinde. Ovo je prilika da se upoznamo sa tradicijom sredina koje nas okružuju – istakla je Ramona Tot.

Međunarodni susret horova podržala je Fondacija „Betlen Gabor“ koja je obezbedila i novac, 350.000 dinara, za adaptaciju hola društva.

-Dugo godina želimo da hol, kroz koji se ulazi na scenu, preuredimo u salu uspomena i sećanja. Sada to možemo i da ostvarimo. Radovi se počeli i biće završeni do kraja godine, a u holu će se nalaziti predmeti, fotografije, novinski članici koji će predstavljati istorijat našeg društva – kazala je Ramona Tot.

U „Eđšegu“ već narednog meseca pripremaju novo okupljanje kada će na sceni nastupiti „Mlade zvezde“. U novembru je pozorišni festival „Scena kratkih priča“ kada će priliku da se predstave dobiti mladi glumci sa kratkim predstavama.