Бележница

zadusnice-svece-paljenje-foto-rojters-1426501417-626049

Za pravoslavne vernike sutra, 7. juna, su Duhovske, odnosno Trojičine zadušnice koje „padaju“ u subotu pred Duhove i pokretan su praznik jer se prilagođavaju datumu Vaskrsa. Takođe se nazivaju i Letnjim zadušnicama.

Zadušnice su hrišćanski pravoslavni praznik koji je posvećen sećanju na preminule. Praznuje se ne samo ukazivanjem poštovanja precima već i kroz velikodušnost i milostinju prema sirotinji i onima kojima je to potrebno.

Jedan od običaja koji se upražnjava tokom Zadušnica između ostalih je poseta grobnim mestima preminulih (ako je to moguće), paljenje sveće i ostavljanje takozvanih „daća” na groblju i u crkvi, obično u vidu kuvanog žita. Mnogi veruju da se ovim simboličnim gestom na neki način „hrani” duša naših upokojenih i da je to dar koji se njima ukazuje, međutim „daće” se ostavljaju, pre svega, da bi se nahranila sirotinja koja će, potom, pomenuti pokojnika u svojim molitvama.

Pomen i prisećanje na bliske preminule su najveći simbol i motiv iza praznika Zadušnice. Smatra se da je veoma važno na ovaj dan prisetiti se upokojenih voljenih osoba i upaliti im sveću na grobnom mestu ili u crkvi, ako nije moguće otići na groblje.

U toku godina praznuju se ukupno četiri datuma koji se nazivaju Zadušnicama. Ono što imaju zajedničko je da uvek „padaju“ u subotu, koja je simboličan dan u nedelji kada se inače posećuju grobna mesta voljenih preminulih i pale im se sveće.

gradjevinska-maturanti

Njih osmoro, od ukupno 29 koji su maturirali 1965. godine, jedan dan se družili, evocirajući uspomene na presudno vreme odrastanja i formiranja sopstvene ličnosti kada su odabirali profesiju kojom će se baviti, a u kojoj su se kasnije skoro svi u širim okvirima afirmisali…

Svake godine sredinom maja okupe se u gradu u kojem su se školovali i formalno ozvaničili prvu profesionalnu stepenicu. Ukupno ih je 29 te presudne 1965. godine u kikindskoj Građevinskoj školi maturiralo. Tek osmoro ih se sada našlo u istoj učionici u kojoj su pre 60 leta poslednji put zajedno kao đaci čuli školsko zvono, pa se zaputili u nove obrazovne, radne i životne izazove.  I sada došli iz različitih mesta da se vide,  upitaju za zdravlje i evociraju uspomene na dane koji se zauvek pamte.

Naš sugrađanin Ratko Borovnica, pored direktorke Tehničke škole Milanke Halilović, našao se u neformalnoj ulozi domaćina. Raduje ga, veli, činjenica da su se svi njegovi školski drugari ostvarili u poslu kojim su se bavili, ili, poput njega, još ne pomišljaju na penzionisanje.

– Uspešne radne i životne  karijere sve govore – definiše opštu karakteristiku svoje srednjoškolske generacije Borovnica, inače dugogodišnji direktor ovdašnjeg GP „Severni Banat“, a zatim preduzetnik u struci, uz to i istaknuti fudbalski radnik. – Iza svih su vredna dela, koja se pamte. Vreme teče, godine se nižu. Sve nas je manje,  trinaestoro je preminulih, ali se ne damo…

NAŠI SAGOVORNICI SE SLAŽU DA SU U NJIHOVOJ GENERACIJI NAJBOLJI ĐACI BILI ZORAN OBRADOVIĆ I MILICA GALIĆ IZ MOKRINA

Na svojevrsni čas nostalgičnog prisećanja na mladalačke  izazove i iskušenja, a ponajviše neobuzdana radovanja, pristigla i jedna dama iz Pančeva, Ksenija Stojkov, nekadašnja Kikinđanka, koja se afirmisala kao projektant. Iz istog grada stigao je  diplomirani pravnik Sveto Mišković, Novokozarčanin po rođenju, inače čuveni odbojkaš subotičkog Spartaka iz vremena kada je ovaj klub bio u eliti nekadašnje SFRJ. Uz njega su Miodrag Šogorov, nekadašnji čelni rukovodilac lokalnog građevinskog preduzeća, Karlo Štajn, poznati kuglaš, koji je radio u našem Molersko-farbarskom preduzeću, zatim Đura Ugrinov, inženjer geodezije, koji živi u Novom Sadu. Tu  je i Dušan Rackov, koji je radni vek proveo u „Energoproduktu“, koji se, u vreme Pokreta nesvrstanih, afirmisao gradeći sa jugoslovenskim preduzećima grandiozne objekte širom Afrike.

Sa ovogodišnjeg susretanja nije izostao ni Zoran Obradović, vrhunski  stručnjak u branši. Učesnik je realizacije brojnih neimarskih poduhvata širom države.Tek da se zna da je profesoru Hajdinu bio prvi asistent u projektovanju novosadskog Mosta slobode.

Okupljeni su, uz žaljenje što ih nisu videli, nabrojali one koji ovoga puta nisu mogli dođu u Kikindu. Pomenuli su Đerđa Gedla, biznismena u Nemačkoj, inače rođenog brata Karla Gedla, zatim  Zlatka Mučala, jednog od graditelja hotela „Narvik“, koji živi u Subotici, pa  Veroniku Kiralji, devojačko prezime Kerekeš, dugogodišnju direktorku subotičke Tehničke škole. Na kraju druženja usledilo je obećanje: „Vidimo se narednog maja“.

POMEN PROFESORIMA

U razgovoru u školi, a potom i na zakusci u kafani, pomenuti su preminuli drugari, trinaestoro njih. Nisu, u tom smislu, zaobiđene ni razredne starešina, prve dve godine Dušan Ilijašev, a druge dve Mile Smiljanski, niti direktor Nikica Gavrančić.

ZORANOVE BLAGOTVORNE MUKE

Maturanti iz „šezdeset i neke“, kao i svaki put kada se sretnu, prisetili  su se svakodnevnog putešestvija njihovog omiljenog drugara Obradovića od kuće do škole i nazad. Primer za divljenje i pouku. Zoran je, naime,  s porodicom živeo na salašu nedaleko od mosta „Devet grla“ udaljenog oko 10 kilometara od Mokrina. U mokrinsku osnovnu školu je išao pešice, svakodnevno prevaljujući po dvadesetak kilometara. Na isti način je, kao srednjoškolac, stizao do Mokrina, te vozom putovao  do Kikinde, pa žurno koračao ka Građevinskoj školi i na isti način se vraćao na salaš. Takvo iskušenje u ranoj mladosti nije ga slamalo, nego dodatno jačalo.

M. Ivetić

 

 

 

 

Prenos-mostiju-Svetog-oca-Nikole

Pravoslavna crkva 22. maja po novom kalendaru obeležava praznik Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja, u narodu poznat i kao Letnji Sveti Nikola. Praznik je posvećen događaju iz 1087. godine, kada su mošti Svetog Nikole, arhiepiskopa mirlikijskog, prenete iz Mire u Likiji (današnja Turska) u italijanski grad Bari, gde se i danas čuvaju.

Sveti Nikola jedan je od najvoljenijih hrišćanskih svetitelja, zaštitnik putnika, moreplovaca, dece i siromašnih. Poznat je po mnogim čudima i dobročinstvima koja je činio za života, ali i nakon smrti.

Praznik se u narodu obeležava svečano i molitveno, a posebno ga poštuju porodice koje Svetog Nikolu slave kao krsnu slavu. U Kikindi se obeležava i kao hramovna i kao slava grada.

slava-grada-(4)

Obeležavanje slave grada u Kikindi – Letnjeg Svetog Nikole, odnosno Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja, 22. maja – novijeg je datuma, kaže istoričar Srđan Sivčev, direktor Istorijskog arhiva Kikinda.

– Sama slava grada jeste novijeg datuma, ali hramovna slava Crkve Svetog oca Nikolaja obeležava se još od 1769. godine, kada je počela izgradnja hrama posvećenog Letnjem Svetom Nikoli. Proslavljala se sve do Drugog svetskog rata, pa i tokom njega. Nakon rata, dolaskom nove vlasti oličene u Komunističkoj partiji Jugoslavije, i nametanjem drukčijeg društvenog poretka, ta praksa je prekinuta – objašnjava Sivčev.

On dodaje da grad Kikinda nije imao svoju zvaničnu slavu sve do 2017. godine, kada je ponovo započeto zajedničko obeležavanje sa Srpskom pravoslavnom crkvenom opštinom. Od tada se održavaju i litije ulicama grada. Praksa obeležavanja hramovne slave obnovljena je još 2006. godine, tokom mandata predsednika opštine dr Branislava Blažića.

U Srbiji je uobičajeno da gradovi imaju svoju slavu, koja je često istovremeno i hramovna – ukoliko je glavna crkva u mestu posvećena istom svetitelju. Taj dan simbolično povezuje duhovni i društveni identitet zajednice, podseća na korene i okuplja građane u zajedničkom obeležavanju tradicije.

S. V. O.

Gerontoloski-(23)

Gerontološki centar, sa dva objekta – takozvanim Starim i Novim domom – ne izgleda kao institucija, već kao velika, šarolika porodica. Ovde se svako zna po imenu, svako ima svoju naviku i ritual, iako možda više nema svoju kuću. Ovo je priča o njima.

Izazovi velike porodice

Trenutno u Novom domu boravi 160 korisnika, a u Starom oko 100, različitih stepena podrške, a ima ih četiri. Najtraženiji je smeštaj za osobe kojima je neophodna potpuna nega.

– Imamo stalne liste čekanja. U ovom trenutku 14 osoba sa potpunom dokumentacijom očekuje prijem, ali taj broj varira. Uvek ima više zainteresovanih nego mesta – kaže v. d. direktor ustanove, Dragan Stjepanović. – Stacionari su uvek puni, jer se često dogodi da nam iz bolnica upućuju osobe koje nema ko da preuzme, a u tom smislu sarađujemo i sa Centrom za socijalni rad. Stacionar u Starom domu je najstariji objekat te vrste, datira iz 1900. godine i tu su potpuno zavisni korisnici, njih stotinu. Velika je potražnja za Novim domom jer ima 40 savremenih, dvokrevetnih garsonjera. U stacionaru Starog doma je 12 soba, a u paviljonima su trokrevetne sobe. Tu nam objekti nisu na zavidnom nivou, zato ove godine rekonstruišemo krov, zidove, podove i sanitarne čvorove sredstvima koje treba da dobijemo po konkursu resornog Pokrajinskog sekretarijata. I u Novom domu imamo stacionar, sa 60 korisnika. Za smeštaj ljudi kojima je potrebna potpuna nega je i najveće interesovanje – navodi Stjepanović.

Posvećeno osoblje broji medicinske tehničare, lekare, ali najveći teret nose negovateljice koje su i najbrojnije. Kako kaže direktor, uskoro će biti uvedeno i profesionalno stalno obezbeđenje u oba doma radi višeg nivoa sigurnosti.

– Posećivao sam i druge centre i naš bih izdvojio pre svega zbog profesionalnog osoblja koje se maksimalno trudi da bude na raspolaganju korisnicima. I ja ih obilazim, kad god stignem, pitam ih da li je sve u redu, da li su zadovoljni. Vidim da su oni stvarno prezadovoljni i kažu da ne pamte da ih je neki direktor ovoliko posećivao. I meni je drago da popričamo, da čujem da li postoji problem i šta još možemo da poboljšamo, jer oni su nam prioritet.

Saradnja i život van zidova

U oba doma podstiče se boravak na otvorenom, u dvorištu ili na terasama.

– Korisnici dosta vremena provode u okolini doma, gde imamo lepe letnjikovce, klupe, ukrasno drveće. U Starom domu je prelepo dvorište, uređenije je i korisnici se nude da pomognu oko njegovog održavanja, da se i sami angažuju. Mi smo ustanova otvorenog tipa, oni mogu da izađu i da odu u nabavku – navodi Stjepanović i dodaje da Centar aktivno sarađuje sa brojnim institucijama: sa Predškolskom ustanovom, Kulturnim centrom, Centrom za pružanje usluga socijalne zaštite – „Našom kućom“,  Udruženjem penzionera, kao i sa privatnim domom „Misericordia“. Organizuju se druženja, posete, različite aktivnosti. Odlična je, kaže, i saradnja sa porodicama štićenika.

Slušajući život – glasovi stanara

Stanu Periz (91) iz Novih Kozaraca srećemo u hodniku. Tiha, ali prisutna u svemu oko sebe, deli utisak sa osmehom.

– Ovo mi je deseta godina u domu. Bolje mi je nego što mi je bilo u životu. Imam troje dece, četvoro unučadi i četvoro praunučadi. Sada mi je mirno i lepo. Pratim šta se dešava, družim se. Meni je ovo kuća.

Jelena Marić (76) iz Kikinde je nova u domu, tu je od januara.

– Čekala sam osam meseci i, na moj veliku radost, tu sam. Najdraže mi je osoblje – ljubazni su, nasmejani, pažljivi. Sve mi odgovara, svojevoljno sam došla, dok sam još sposobna da se adaptiram. Imam dva sina, ne želim da im budem teret. Ovde su svi zlatni, mladi, nasmejani, nikad me u životu nije toliko mazio i pazio, niti mi ukazivao toliku pažnju, to je bilo pravo čudo za mene. Jedino ne valja što ima 90 odsto žena. Drugarice su mi Evica koja je bila učiteljica, Dana i Jovanka – priča Jelena.

U trpezariji zatičemo Dragu Stari (81). Sa baka Nadom, kako zove svoju drugaricu, deli sobu i ljubav prema cveću.

– Imamo mali ritual – kafu među cvećem. Drugovi su mi i Ferenc i Bogdan. Moja ćerka živi u Nemačkoj, kod kuće ne mogu sama. Ovde su i lekari i sestre, i danju i noću – kaže Draga. – Tu sam već tri i po godine. Ovde je toplo. Ljudi su važni.

Ferenc Vaš (87), nastavnik u penziji iz Ruskog Sela, sedi uz kompjuter. Vešt je sa tehnologijom, ima Fejsbuk, čita vesti, piše.

– Bio sam nastavnik matematike i fizike. Penzionisao sam se posle 44 godine rada u školi. Izgubio sam suprugu 2022. godine i došao ovde. Ćerka mi je bolesna. Bolje je nego da sam sam – priznaje Ferenc. – Imam miran kutak, mogu da čitam, gledam vesti, proučavam psihologiju, filozofiju. Najvažnije je što sam zbrinut ako mi nešto zatreba.

U Starom domu, u dvorištu dočekuje nas Olga Plavkić (79) u svojoj kreativnoj radionici. Sa posebnom pažnjom ređa komadiće papira u mozaik.

– Radim portrete, Teslin najviše. Bili smo u Zrenjaninu, u Molu, izlagala sam, osvajali smo nagrade. Radim s ljubavlju. Nemam roditelje bila sam u dečijem domu. Muž mi je preminuo, ćerka radi. Da sam kod kuće, bila bih sama. Imam drugaricu Obrenku – već šest godina smo cimerke. Ona je mnogo dobra, pomažemo jedna drugoj. Ja sam vedra osoba, ovde me poštuju.

Tišina, briga i život u punom krugu

Dok prolazimo kroz uredno dvorište, gde štićenici u hladu razgovaraju, zalivaju cveće i dele kafu, postaje jasno da je ovo mnogo više od ustanove socijalne zaštite. Ovde život ne prestaje – on se nastavlja, polako i dostojanstveno.

U Gerontološkom centru žive ljudi sa imenima i pričama. Njihov život nije stavljen na pauzu, već je samo promenio formu. Ovo je mesto u kojem dobijaju ono što često nije bilo zagarantovano ni u mladosti – sigurnost, pažnju, brigu i pripadnost.

U domu nije kraj. U domu je novo poglavlje. Ovde život teče u laganom ritmu.

S. Vulović Ostojić

sveti-vasilije-ostroski

Današnji dan Srpska pravoslavna crkva posvećuje čudotvorcu Svetom Vasiliju Ostroškom. Poznat i kao Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, bio je episkop zahumski i srpski pravoslavni svetitelj.

Rođen je kao Stojan Jovanović u selu Mrkonjiću u hercegovačkom Popovom Polju 1610. godine. Zamonašio se u trebinjskom manastiru Uspenija Bogorodice. Ubrzo je postao episkop. Najpre je boravio u Tvrdošu, a potom prelazi u Ostrog.

Neumoran u molitvama, postu i fizičkom trudu, Sveti Vasilije upokojio se na današnji dan 1671. godine, a njegove netruležne mošti počivaju u manastiru Ostrog, uklesanom u stenama planine Ostroške grede.

Veruje se da su njegove mošti čudotvorne, pa ljudi svih konfesija dolaze da im se poklone i mole za isceljenje najtežih bolesti.

Tradicionalni dan velikog okupljanja vernika je 12. maj, ali i Trojičin dan, kada se održava Veliki narodni sabor u Ostrogu.

Slavi se i kao krsna slava.

Po narodnom običajnom kalendaru, danas se ne rade teški poslovi, ali valja da se očisti kuća, kako bi čitave godine u domu vladali harmonija i mir.

Crkva-BVS

Uoči praznika – Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca koji Srpska pravoslavna crkva slavi 12. maja, u Banatskom Velikom Selu, u kojem je hram posvećen ovom svetitelju, u subotu, 10. maja, biće održana Duhovna akademija.

Program pod nazivom „So zemlji“ biće održan u sali Doma kulture i u njemu će učestvovati: Hor „Attendite!“, multimedijalni umetnik Milan Vašalić, etno umetnik Sara Glišić, KUD „Marija Bursać“ i đaci OŠ „Slavko Rodić“. Duhovnu akademiju priređuje Srpska pravoslavna crkvena opština Banatsko Veliko Selo. Početak je u 18 sati.

Sveti-Marko

Pravoslavni vernici danas obeležavaju Markovdan, praznik posvećen Hristovom učeniku i prvom pomoćniku Svetog Petra.

Veruje se da je, zahvaljujući svetom Marku, nastalo prvo jevanđelje. Apostol Marko, poznat i kao sveti Marko Jevanđelista, bio je jedan od četvorice autora jevanđelja u Novom zavetu i jedan od prvih hrišćanskih propovednika. Nije bio jedan od dvanaestorice Isusovih apostola, ali je bio blizak saradnik apostola Petra i Pavla, i smatra se da je svoje jevanđelje napisao na osnovu Petrova svedočenja.

Jovan Marko (Jovan je njegovo jevrejsko ime, a Marko je rimsko) bio je pratilac apostola Petra, koji ga u svojoj poslanici naziva „svojim sinom“ (duhovnim).

Srbi od davnina veruju da će onoga ko se na Markovdan ogreši i ne ispoštuje apostola Marka stići kazna u vidu oluja i gromova koji će mu uništiti imanje.

Zato na ovaj dan zemljoradnici ništa ne rade na svojim njivama. Ovo se smatra „blagim danom”, vremenom za odmor i molitvu.

Tradicija se prenela i na ostala zanimanja – danas nikako ne treba raditi jer se veruje da Sveti Marko hoda svetom sa korpom punom grada, pa onom ko radi šalje nevreme koje će ga pratiti preko cele godine.

Na ovaj dan, veruje narod, nikako ne valja dremati preko dana jer će se onda biti bunovan i pospan preko cele godine. Izuzetak su oni koji su već „zgrešili” i spavali na Đurđevdan – oni treba da odremaju neko vreme i na Markovdan jer će tako „poništiti dejstvo” pređašnjeg sna i neće ih stići „kazna”.

Sveti Marko u kalendaru nije upisan crvenim slovom, ali je u mnogim porodicama krsna slava.

Uskrs-b

Pravoslavni vernici danas obeležavaju Vaskršnji utorak, treći dan najvećeg hrišćanskog praznika – Vaskrsa. Ovaj dan je nastavak vaskršnje radosti, ali i prilika da se molitveno setimo bližnjih koji nisu više sa nama.

U nekim krajevima Srbije, upravo na Vaskršnji utorak posećuju se groblja, donose se vaskršnja jaja i pale sveće na grobovima. Iako se na sam dan Vaskrsa ne ide na groblja, jer je to praznik života i pobede nad smrću, Vaskršnji utorak je poseban trenutak kada se duhovna radost praznika deli i sa precima.

Vernici veruju da se molitve u danima posle Vaskrsa, posebno na Vaskršnji utorak, uznose sa posebnom snagom. Pored toga, u mnogim domovima nastavlja se praznična atmosfera – trpeze su i dalje svečane, deca nastavljaju da se tucaju vaskršnjim jajima, a u porodicama vladaju radost i toplina.

Ovaj dan podseća da je Vaskrs praznik zajedništva – ne samo sa živima, već i sa onima koji su nas napustili. Simbolično, život i smrt se prožimaju u molitvi, nadi i veri da je ljubav večna.

U narodnom verovanju, Vaskršnji utorak važi za najsrećniji utorak u godini – dan kada se sve dobro započeto umnožava, a želje i molitve imaju posebnu težinu.

Uskrs-a

Uskrs, najveći hrišćanski praznik, ove godine zajednički obeležavaju i pravoslavni i katolički vernici. To se događa samo u godinama kada se poklope julijanski i gregorijanski kalendar. Prema hrišćanskom verovanju, Isus Hristos je, posle stradanja na krstu i sahrane, trećeg dana vaskrsao iz mrtvih. Ovaj događaj temelj je hrišćanske vere. Simbol je nade, iskupljenja i večnog života. Za sve vernike, to je dan radosti, duhovne obnove i zajedništva.

Vaskrsenje Hristovo pravoslavci i katolici obeležavaju svaki u skladu sa svojim verskim običajima, ali sa istom porukom: pobedom života nad smrću, ljubavi nad mržnjom i svetlosti nad tamom.

Za pravoslavne vernike, Uskrs dolazi nakon dugog posta i Velike nedelje, koju su obeležili molitva, sabranost i tišina. U ponoć su služene Vaskršnje liturgije, a vernici se pozdravljaju sa: „Hristos vaskrse!“ – „Vaistinu vaskrse!“.

U domovima se pale sveće i trpeza je bogata. Prvo jaje, čuvarkuća, čuva se do narednog Uskrsa. Porodice se okupljaju, a deca se takmiče u tucanju jajima.

Katolički vernici Uskrs su dočekali sinoć, na velikoj subotnjoj misi, u znaku svetlosti i vatre. I kod njih se praznik proslavlja molitvom, porodičnim ručkom i radošću. U mnogim katoličkim domovima tradicionalno se pripremaju jela i daruju uskršnji paketići deci, a u dvorištima se traže skrivena jaja.

„Smrću smrt pobedi, i onima u grobovima život darova“ – peva se u pravoslavnim hramovima, podsećajući da su vera i nada snažnije od tame i da Uskrs nije samo tradicija, već i poziv da budemo bolji, hrabriji i bliskiji jedni drugima.

Iako običaji mogu biti različiti, poruka je ista – praznik obnove, ljubavi i života. U zajedničkom Uskrsu pravoslavnih i katolika vidi se snaga duhovnog jedinstva i poruka da svetlost uvek dolazi.