Култура

melizmi-crkva-(3)

Ženska pevačka grupa „Melizmi“ uoči pravoslavne Nove godine organizovala je koncert u hramu Svetog Nikole. Ova godina u znaku je jubileja, istakla je ovim povodom Biljana Mandić iz ove grupe.

-Osnovani smo pre dve decenije i naša želja bila je da prvi koncert u ovoj godini održimo u našoj crkvi koja obeležava 250 godina postojanja. „Melizme“ vodim iz ljubavi, sakupljajući najlepše stvari iz života i uz podršku Kulturnog centra. Ovaj koncert posvećujemo našoj dugogodišnjoj saradnici Ljiljani Pancel, koja više nije sa nama i kojoj želimo da iskažemo dužno poštovanje. Nastup je i izraz zahvalnosti našim porodicama, jer su uvideli značaj onoga što radimo. Iza nas je veliki broj snimljenih dokumentarnih filmova u kojima prikazujemo običaje, ali i nastupa u zemlji i inostranstvu gde smo predstavljali naš grad na najlepši način – navela je Biljana Mandić.

Koncertu duhovnih, prazničnih i tradicionalnih pesama prisutvovali su sugrađani, kao i članica Gradskog veća Marijana Mirkov.

-Ženska pevačka grupa „Melizmi“ uvek nas prijatno iznenadi svojim nastupima. Tako je bilo i u hramu Svetog Nikole gde su se spojili pravoslavlje i tradicionalna pesma našeg naroda. Ponosni smo na sva naša kulturno-umetnička društva i pevačke grupe jer su oni dokaz da smo kao zajednica uspeli da očuvamo tradiciju i da je na pravi način prenesemo na mlađa pokolenja – dodala je Marijana Mirkov.

Od početka do danas deo „Melizama“ bilo je više od 40 žena. Prijatelji grupe su i muzičari Marko Stupar i Stefan Boškov.

A.Đ.

kud-mokrin-bozic-(1)

U prepunom Domu kulture održan je „Božićni koncert“ Kulturno-umetničkog društva „Mokrin“. Ženska i dečija pevačka grupa izveli su božićne pesme, a predstavili su se i sve ostale sekcija društva.

-Ovo je bila prilika da našoj vernoj publici predstavimo božićne običaje. Naše društvo ima oko 200 članova i pored pevačkih i igračkih grupa imamo tamburaški orkestar, recitatorsku i dramsku grupu. Sa ovim nastupom počinjemo koncertnu godinu i na sceni smo imali sve generacije od predškolaca do izvorne grupe – istakao je Živko Ugrenović, predsednik KUD-a „Mokrin“.

 

Prikaži ovu objavu u aplikaciji Instagram

 

Objava koju deli Kikindski portal (@portalkikindski)

Koncert je otvorio gradonačelnik Mladen Bogdan.

-Posebnu čar ima Božićni koncert u Mokrinu. To je naše najveće selo koje ima veliki broj manifestacija koje treba da neguje i čuva. Kulturno-umetničko društvo okuplja i mlade i starije meštane i društva iz okruženja i važno je da je tako. Budite povezani sa ljudima i budite još aktivniji – naveo je gradonačelnik Bogdan.


Nastup Mokrinčana pohvalila je i pomoćnica.
-Značajan broj dece i mladih deo je mokrinskog kulturno-umetničkog društva i to je siguran zalog da će naša tradicija biti sačuvana. Mnoga seoska društva organizovala su koncerte u proteklom periodu i oni su najbolji čuvari naših običaja i kulture. Na podršku lokalne samouprave svi oni mogu da računaju – dodala je Dijana Jakšić Kiurski.


Pored božićnih pesama i običaja, mnogobrojna publika uživala je i u igrama iz Studenice, Crnorečja, Niša, Leskovca.

A.Đ.

 

 

Marjanovic-B

U Narodnom pozorištu došlo je do promene na rukovodećoj poziciji. Po završetku mandata Milene Živkov, odlukom Gradskog parlamenta, za vršioca dužnosti direktora imenovan je Brane Marjanović koji u Pozorište dolazi sa pozicije direktora Narodne biblioteke i zapravo se vraća u svoju matičnu kuću, na čijem čelu je bio  11 godina. O tome šta ova promena donosi Pozorištu, a šta njemu, govorio je za Kikindski portal.

– Najlepše uspomene vezuju me za ovo pozorište. Bio je to i moj najveći profesionalni izazov. Kad sam stigao u Pozorište 2008. godine, bio je to nov posao za mene u periodu kada je ansambl bio u naponu, sa mnogo dobrih glumaca. Za tih 11 godina bilo je dobrih predstava i to nas je zaista ispunjavalo. Jedne godine „Nosorog“ je bio najbolji u Vojvodini, a vojvođanska pozorišna produkcija je kvalitetnija i od beogradske i od produkcije pozorišta u užoj Srbiji. Dobili smo nagradu za najbolju predstavu u celini, a kao najbolji glumac nagrađen je Marko Gvero. Značajno je i da je ta predstava imala i beogradsku premijeru i da je proglašena za jednu od tri najbolje predstave pozorišta iz unutrašnjosti koje su te godine odigrane u nekom od prestoničkih pozorišta. Nezaboravni su i „Kauboji“, ali i „Slučaj Kandid“, kojem nismo pridavali puno značaja, a koji je imao potencijal. Bio je to iskorak i u repertoaru i u načinu na koji je predstava postavljena. Mnogi kritičari bili su zatečeni što smo mi uspeli tako nešto da uradimo. Posebna po mnogo čemu, nije nailazila na prihvatanje naše publike, ali mislim da smo sa tom predstavom mogli da se predstavimo na najvišem nivou. Ne smemo da zaboravimo ni komad „Slavuj i kineski car“ sa kojim smo, 2010. godine, ponovo na Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine, bili najbolji u nekoliko kategorija. Na Međunarodnom festivalu u Kotoru bili smo drugi, a na Evropskom festivalu pozorišta za decu u Beogradu, „TIBA“, podelili smo prvo mesto sa predstavom iz Norveške. Kasnije su i „Kauboji“ bili zapaženi, na 18. Teatar-festu u Banjaluci, podelili su prvo mesto sa predstavom „Doktor Nušić“ Narodnog pozorišta Sombor i Kruševačkog pozorišta.

“Kauboji”

Kako vidite kikindsko pozorište danas?

– Pre svega, iako smo pozorište iz unutrašnjosti i u kategoriju smo manjih pozorišta, sa manje od 50 zaposlenih, taj ansambl koji može da nosi velike projekte je zadržan i to je veliki potencijal. Treba naglasiti i da mi imamo 12 glumaca na 24 zaposlena, što je vrlo pozitivan odnos u korist glumaca jer je u pozorištima pravilo da na jednog glumca „idu“ tri ili četiri saradnika. Ovaj  ansambl, dakle, ima velike mogućnosti, samo treba stvoriti i atmosferu da pokušamo ponovo da idemo putem uspeha na kom smo bili.

“Nosorog”

Šta to znači u pozorišnoj praksi?

– Ovo je vrlo ozbiljan posao, i za mene je ponovo izazov. Iako sam bio odsutan gotovo šest godina, pristupam mu sa entuzijazmom kao prvi put. Svi će imati istu šansu, prema svima ću se isto postaviti i od svih tražim posvećenost poslu i odgovornost kakvu zahteva jedna ozbiljna kuća. Mi smo profesionalno pozorište u malom gradu i to je za poštovanje jer ima većih gradova sa manjim pozorištima ili koja uopšte nemaju profesionalno pozorište. Tu prednost treba da iskoristimo, da ovu kuću postavimo na mesto koje zavređuje. Pozorište je ozbiljna „igračka“ koja puno košta i ako idemo ispod nekih minimuma, nećemo imati mogućnost da se ostvarimo.

“Slavuj i kineski car”

Od mnogih planova koje imate, šta već sada možete da nam najavite?

– Sačuvao sam veze u pozorišnom svetu, tako da ćemo obnoviti saradnju sa pozorištima, mada nije lako obezbediti sredstva za put i troškove gostovanja. Takođe, mislim da je neprimereno da imamo višedecenijsku razmenu sa pozorištima iz uže Srbije, ali ne i sa komšijama – teatrima u Somboru, Subotici, Zrenjaninu; sa njima treba da razmenjujemo predstave, kao i da svaku premijeru imamo i u Beogradu i u Novom Sadu. Sredinom februara imaćemo premijeru predstave „Kosmaj All Inclusive“, na kojoj se radi, tu smo na pola posla. Očekujem i saradnju sa Sterijinim pozorjem – ovih dana čitam neke od tekstova nagrađenih na njihovim godišnjim konkursima jer planiramo jedan od njih da postavimo na scenu ove godine. Biće to koprodukcija, postoji dobra volja s obe strane, i verujem da ćemo sa tom predstavom u decembru da obeležimo 75 godina Pozorišta. Razmišljam i o tome da obnovimo neke komade, a da nas to puno ne košta, kao i o novoj „predstavi miljea“ jer imamo toliko značajnih pisaca sa našeg područja. Takođe, moguće je i da, kao redovan termin za repertoarska izvođenja vratim subotu. Mnogi su mi to predložili i ima smisla, ljudi su vikendom najčešće slobodni i navikli su na taj pozorišni dan. Najvažnije je da izvučemo maksimum iz nas samih, i iz onoga koliko nam daje Grad. Da udahnemo više života u ovo pozorište, da imamo tu unutrašnju sinergiju, jer ovde smo zato što volimo taj posao i školovali smo se za njega. I, naravno, zato što to zaslužuje naša publika kojoj želim sreću u novoj godini i da veseli dolaze u svoje pozorište.

S. V. O.

(Foto: Narodno pozorište u Kikindi i privatna arhiva)

Milos-Stamenic-(2)

-Pa vi u Kikindi možda i ne znate da imate jako zanimljivu i kreativnu osobu, koja potiče iz vašeg grada – reče prilikom susreta s vašim izveštačem poznati TV voditelj Aleksandar Filipović – to je Duška Jovanović, a Novosađanima je dobro znana pod svojim di-džej imenom Looda Sosa.

Krenusmo tako tragom informacije uvaženog kolege i pronađosmo Ludu Sosu na jednom od njenih mnogobrojnih muzičkih nastupa. Doduše, svoju karijeru je vezala više za negdašnji centar Dunavske banovine, nego za rodni kraj, pa stoga poluozbiljno kaže: „Za mene su u Kikindi čuli samo moji roditelji”.

Kako osloviti ovu umetnicu rodno ravnopravnim jezikom, a da ne bude pežorativ? Di-džejica ne ide, još manje u muškom rodu di-džej, hm!? Zato joj se obratismo po „narodski”: ‘Aj ti Duška, što puštaš ploče, zavrti malo unazad, da te se (pod)sete tvoji kikindski poznanici.

-U Kikindi sam završila osnovnu školu „Žarko Zrenjanin”. Iz tog perioda pamtim igranke, učiteljicu Anicu Šargin, večitu četvorku iz matematike, ali i što sam još tada naučila engleski za ceo život. Paralelno sa osnovnom, završila sam i Muzičku školu „Slobodan Malbaški”, u klasi profesora Karastankovića, odsek klavir. Mene je primio u klasu, iako sam po godištu bila mlađa, jer je osetio neverovatnu emociju u mom izvođenju. Nikad nisam bila tehnički precizna, ali su moji nastupi uvek imali pozitivan naboj i emocije-navodi Duška.

Foto: Miloš Lakićević

Trebalo je u tim mladim godinama nositi klavir na grbači. Ne u bukvalnom smislu, već taj teret očekivanja okoline.

-Plan je bio da nastavim sa klavirom dalje, pa sam subotom odlazila u Novi Sad na privatne časove, a onda sam i pohađala kurs kod čuvenog pijaniste Kemala Gekića. Nakon toga sam se na takmičenju u Češkoj susrela sa nepravdom i činjenicom da i nečija sujeta igra važnu ulogu u konačnom plasmanu i odlučujem da prekinem da se usavršavam na klaviru. Dodatni razlog je predstavljala i činjenica da nisam videla sebe kao nekog ko sedi po 12 sati dnevno za klavirom i vežba, a bila sam i jedinica, pa nisam želela da se odvajam od roditelja. Ostajem u Kikindi još četiri godine i upisujem gimnaziju, u kojoj me je takođe pratila četvorka iz matematike.
Ipak, jednom je moralo da usledi odvajanje od roditelja i rodnog grada. O tome Duška pripoveda da je odlučila da diplomira na Ekonomskom fakultetu i krene očevim stopama, kasnije je završila i master, uprkos četvorki iz matematike koja ju je pratila tokom čitavog školovanja do studija. Na fakultetu (naopako bilo) nije tu ocenu popravila u peticu, nego na mnogo višu.

Foto: Miloš Stamenić

Dobar prosek je preporučuje za posao u veleprodaji, a posle i u banci. Međutim, kao i većina nas običnih smrtnika s ove strane šaltera, tako se i naša sagovornica s druge strane stakla, razočarala u banku. Odabrala je zato da ipak bude iza stakla, ali u didžejevskoj kabini.

-Krenula sam tada sa „didžejingom”. Postala sam, što bi rekla moja majka- umetnica na slobodi. Usavršila sam se, upisala di džej školu pre šest godina i odlučila da mi to bude zanimanje.

Inače, elektronska muzika je moja strast. Tražena sam kao di-džej, ali i danas se za svaki set spremam danima, nekad i nedeljama- navodi naša sagovornica, dodajući da se nikad nije nudila, nego je sami klubovi traže.

– Radila sam na binama sa poznatim imenima naše i regionalne scene, a jedan od mojih najvećih uspeha je Egzitov oficijelni after parti, gde sam radila u nizu s velikim imenima evropske di-džej scene.

Osim elektronske, Duška na set listi ima i dip haus, potom tehno, progresiv, ali i afro pravce. Za kraj joj uputismo i neizbežno pitanje zašto je izabrala baš takvo umetničko ime?

-Luda (Looda) u mom imenu je otud što mi pravi odstupnicu i imam izgovor ako nekad pogrešim, a i trudim se da izborom muzike budem nepredvidiva i iznenadim goste na setovima. Sosa, donekle određuje geografsko poreklo, ali na set listi ima i sevdalinki, tako da sam i sa te strane nepredvidiva.

U istom ključu je i njen odgovor o svojoj budućnosti:

-Nisam ljubitelj zakucanih ciljeva, jer me ograničavaju. Može da se desi da u životu poželim i nešto drugo da radim. Doduše, ponekad je sasvim u redu ostaviti stvari takvim kakve jesu, ali život svakog dana donosi nešto novo i šteta je to propustiti- zaključuje Duška Jovanović alijas Looda Sosa.

N. Savić

Foto: naslovna -Miloš Lakićević

Dan-grada-2

Povodom Dana grada, u organizaciji Kulturnog centra, a pod pokroviteljstvom lokalne samouprave, u subotu u 19 sati u Narodnom pozorištu grupa „Legende” odsviraće besplatan koncert za naše sugrađane.

Interesantno je da se dogodilo da u našem gradu ovaj sastav nastupa na svakih osam godina. Prethodni put 2016. za Dan žena. a pre toga 2008.
-To je interesantno, kaže Zoran Dašić Daša, vođa “Legendi”, ali mi nismo imali nameru da bude baš takav pravilan vremenski razmak. Jednostavno se tako desilo s obzirom da imamo mnogo nastupa širom sveta, tako da neke gradove nepravedno zaobiđemo. Ovaj kikindski koncert će biti prilika da se „iskupimo“ za toliku pauzu.
Podsetimo, prethodne kikindske nastupe „Legendi”, vokalno je obojio njihov sad već bivši pevač Ivan Milinković. Promena vokalnog soliste pre nekoliko godina se u audio obliku nije ni osetila, jer mladi Nikola Zekić ima skoro identičnu boju glasa kao Milinković, tako da „Legende“ nisu ni morale da „pomeraju“ harmonije, jer i stari repertoar mladi Zekić peva iz originalnog tonaliteta.
Nizom svirki ove godine nastavili su da praše ovdašnjim i svetskim binama. Postoje već 37 godina, a broj svirki u njihovoj karijeri premašuje cifru od 2.500 a napokon se u njihovom koncertnom kalendaru našla i Kikinda.
O karijeri, uticaju Bore Đorđevića i televizije na karijeru ovog benda, bivšem pevaču Ivanu Milinkoviću, koncertima i drugim segmentima karijere za naš “Komunu” govorio je osnivač, kompozitor, tekstopisac Zoran Dašić Daša.
„Legendama” je kumovala legenda, dakle, podsetimo se na priču da je ime vašoj grupi dao Bora Čorba.

– Mi smo i privatno bili kumovi. Ja sam jedno kratko vreme bio u „Ribljoj čorbi”, tamo osamdesetih godina i onda, pošto sam se zaposlio u Televiziji Beograd, jednostavno sam se opredelio za posao, a sviranje je bilo više kao neki hobi koji se neverovatno isplatio. Na kraju se ispostavilo da sam ja u stvari živeo od hobija, a plata mi je bila za komunalije (smeh). Niko to nije očekivao. Za dva meseca u kojima sam bio u „Čorbi“ sam presekao. Morao sam ili ovamo ili onamo i odlučio sam se za sigurnost. Bio sam kontra od onog Borinog „pekar. lekar apotekar“. Ja sam se odlučio da budem baš pekar, lekar, apotekar, a ne da budem roker, jer sam već pre toga mnogo godina svirao, ali je to bilo sve onako, ništa ozbiljno. Onda je Bora kao moj kum oko cele te priče debelo zalegao da mi pomogne i tako je počela priča o „Legendama”. Ja sam planirao da to bude meni onako, uz posao, vikendima.

Čini se da su „Legende” muzički pravac za sebe?
– Namerno smo odabrali ovu vrstu muzike koja je onako bila između – niti rok, niti narodnjaci. Da bude prijemčiva za mnoge ljude koji to vole da slušaju. Nisam očekivao sad neku ogromnu karijeru. Onda se ispostavilo da je posle nekoliko godina to preraslo u jednu stvarno veliku stvar. Kad pogledamo – šezdeset puta Sava centar, što je jedino još Balašević uspeo i niko drugi. Onda, preko 2.500 koncerata, ali zaista pravih koncerata širom sveta – Amerika, Kanada, Australija. To su sale gde je malo ko od naših ulazio, a kamoli održavao koncerte, bez potcenjivanja drugih koji rade kafane i slično, to je njihov izbor. Tako da je to preraslo u jednu lepu priču koju sam ja paralelno mogao da vodim uz televiziju. Trideset i sedam godina, koliko radimo, to je neočekivano i za mene da ćemo toliko dugo da trajemo, ali, eto, ispostavilo se da smo ostavili jedan dubok trag. To je činjenica koju tek sad vidim kad se malo okrenem unazad. Ko god šta mislio o nama, mi smo sigurno jedno veliko ime. To me ubeđuju i svi ovi čuveni naši menadžeri, da smo mi zaista jedna ogromna institucija koja je narasla.

Kad pogledate unazad, imate verovatno razloga za zadovoljstvo, a opstajete i u novim muzičkim okolnostima?
– Trenutna popularnost i aktuelnost zavise od mode i svega toga. Nove generacije su došle, ali mi i dalje imamo dosta nastupa. Vidim da publika to lepo prihvata i dan danas, a opet, ja sa svoje strane mogu da budem prezadovoljan, s obzirom da mnogi ne znaju, jer nisam to nigde isticao, ali da kažem: mi smo jedna od retkih pojava na estradi, ako tako mogu da kažem. Jer, ja sam redovni član Srpske akademije scenskih umetnosti, zatim Udruženja književnika, Udruženja kompozitora. Imam sve moguće nagrade koje postoje – za životno delo, pa dvostruku Estradnu nagradu Srbije, Zlatni beočug i još mnogo toga. Nisam očekivao da ću toliko da se ostvarim kao autor, kao pesnik i kompozitor. U ono vreme kad smo počinjali nisam ni razmišljao o tome. Tako da kad se osvrnem iza sebe, mogu da osetim jedno veliko zadovoljstvo. Malo sam očekivao, malo sam se nadao, a dobio sam i više od toga nego što sam očekivao.

Kad ste spomenuli televiziju, ona je bila neizbežna, jer bez medijske podrške vaš rad bi ostao manje zapažen.
– Kako da ne. Ja sam bio urednik u RTS-u do pre neku godinu. Sad sam u penziji, ali sigurno je da nam je to dosta pomoglo bez obzira na sve. Ja sam poznavao sve urednike iz svih medija, prvo profesionalno, ovako kao kolege, ali ne možeš na silu da guraš svoje ako to narod neće i ne prihvata – to ne ide. Mi smo imali tu sreću da nas publika prihvata, tako da mnogi i ne znaju da sam ja bio u medijima, uopšte u televiziji, jer nisam hteo da dolazi do sukoba interesa, da neko kaže: lako je njemu, on gura sebe. Čak sebe nismo ni stavljali, nego smo uvek puštali drugima da nas oni sami puste, ali popularnost je to zahtevala, da nas bude uvek.

Dakle, ukratko, smatrate da je iza „Legendi” velika i uspešna karijera, uprkos promeni pevača Ivana i drugim personalnim promenama?
– Kad se okrenem unazad osećam jedno veliko zadovoljstvo. Mislim da smo uradili dobru i veliku stvar, jedino što mi je žao u ovom trenutku je što je došlo do tih promena, jer jednostavno ne volim kad se pokvari priča. Mi smo bukvalno doživeli jednu bajku o kojoj niko nije ni sanjao da može da se desi, jer smo dostigli visoke domete i uspeha i nastupa. I onda jednostavno, kad neko tako ode, meni dođe žao. Nemam nikakve ljutnje, čak ako već pričamo o njemu, nikakve svađe nije bilo, daleko od toga. Jednostavno nek radi svoj posao, a mislim da je to lošije i za njega i za nas.

N. Savić

 

Muzej-kraj-godine-(2)

Za najbolji muzej u Srbiji odlukom Međunarodnog saveta muzeja u našoj zemlji, kikindski Narodni muzej, godina na izmaku nije bila izuzetno uspešna samo zbog titule, koja je i dobijena zahvaljujući sjajnim rezultatima.

– Ove godine imali smo devet izložbi. Najatraktivnija je postavka o Dištriktu koja je i poslednja otvorena, a u godinu smo ušli sa izložbom o Đoki Radaku. Veoma uspešne i posećene bile su i izložbe Doma vojske i Prirodnjačkog muzeja. Zabeležili smo 27 hiljada posetilaca, od toga 3.800 posetilaca Suvače, što je naš standard – kaže direktorica, Lidija Milašinović.

Uz programe za širu javnost, Muzej je bio domaćin dve stručne konferencije: Nacionalnog komiteta i regionalne konferencije jugoistočne Evrope ICOM-a (Međunarodnog saveta muzeja).

Iako se finansiraju iz budžeta Grada, zahvaljujući agilnosti i stalnim konkurisanjem za sredstva Republike i Pokrajine, u Muzeju su, shvatajući to kao zadatak, ove godine realizovali i sedam projekata.

Za projekat sa Centrom za pružanje usluga socijalne zaštite, „Našom kućom“, Ministarstvo kulture je opredelilo 167.000 dinara, a za sanaciju depoa i njegovo opremanje – 3,5 miliona. Za arheološka iskopavanja u Mokrinu dobijeno je milion dinara.

Od resornog Pokrajinskog sekretarijata po konkursu je opredeljeno 800.000 dinara za konzerviranje i restauraciju banatskih ikona, zatim 300.000 za rekonstrukciju Suvače – obnavljanje zidova od blatnog maltera, i 550.000 za izložbu posvećenu jubileju – dva i po veka od osnivanja Velikokikindskog privilegovanog dištrikta, za koju je i Ministarstvo opredelilo 1,2 miliona. Ukupno je, kaže direktorica, po konkursima, u 2024. godini, stiglo 7.517.000, uz učešće sopstvenih sredstava, koje je obavezujuće. Po konkursima je dobijeno dva puta više sredstava od visine budžeta ove ustanove za programe.

– Ponosni smo na projekte koje smo do sada realizovali – kaže direktorica Milašinović. – Jedan od njih, banatske ikone, posetiocima će biti dostupne već za mesec dana. Uz to, muzejski depo, prostor nekadašnjeg zatvora, rekonstruisali smo tako da, što je više moguće, zadržimo njegov autentičan izgled. To je prostor međusprata u kojem su bile ćelije. Sačuvana su originalna vrata i podovi, intervencije su bile minimalne. Muzej se u ovaj prostor uselio u drugoj polovini sedamdesetih godina i jedno vreme funkcionisao paralelno sa zatvorom u kojem su se tada već služile samo kazne za manje prekršaje – do 30 i 60 dana. Još uvek se vide urezani inicijali, imena zatvorenika, ali i iscrtane „mice“ na podovima koje su zatvorenici igrali, kao i alka u zidu. Šteta je što nisu sačuvane sve peći koje je Muzej, po useljenju, odneo iz zatvora.

Kako je ovaj deo zgrade Kurije većini javnosti potpuno nepoznat, u Muzeju se nadaju da će, naredne godine, dobiti sredstva po projektu obnove još jednog dela zatvora i njegovog osposobljavanja za depo i tada će, najavljuju, u jednom kratkom periodu, taj deo Muzeja biti dostupan posetiocima koji će moći da vide kako se, u metalnim ormanima čuvaju najosetljiviji eksponati – mape i oružja.

U Muzeju godine, jasno je svima koji su ga posetili, ne spavaju na lovorikama. Zahvaljujući stručnom i kreativnom timu stalno se ostvaruju zanimljivi programi, mnogo se radi sa najmlađima, i istorija se, na zanimljiv način,  približava i upoznaje, kako bi se više naučilo iz nje.

S. V. O.

 

 

TIHOMIR-GAJSKI-CRKVA-(5)

Pravoslavna crkvena opština u Kikindi predavanjem profesor istorije Tihomira Gajskog o istoriji hrama Svetog oca Nikole i uz prigodan kulturni program, započela je obeležavanje 250 godina od izgradnje crkve. Profesor istorije u Gimnaziji „Dušan Vasiljev“ učestvovao je u pisanje knjige o kikindskom hramu i ovom prilikom govorio je o prošlosti, ne samo hrama u centru, nego i samog grada.

-Moje izlaganje propraćeno je fotografijama koje imamo, a oslikavaju crkveni i gradski život. Sve što se dešavalo u gradu reflektovalo se i na hram i obrnuto. Hronološki sam predstavio istorijske događaje uz poznate i one manje poznate činjenice. Počeci su skromni, kao što je uvek, a sa sticanjem ekonomske moći građana crkva Svetog Nikole je sagrađena. Oslikana je iznutra i održavana od strane tadašnje vlasti. Pamti se i vreme kada je pala u nemilost, a sada se ponovo obnavlja vera, ali i sama građevina. Naša crkva izgrađena je pre dva i po veka i starija je i od nekih država koje danas puno znače u svetu – naveo je Gajski.

Crkva u Kikindi građena je u jezuitskom stilu. Njena gradnja započeta je 1769. godine i dogradnjom zvonika završena je 1774. godine.


-Tadašnja vlast je nastojala da jednog dana prisvoji hramove i da ih pretvori u rimokatoličke. Austrijska vlast tolerisala je naše prisustvo, sa nadom da će preobratiti narod. Na sreću, to se nije desilo i naša crkva i dan danas je pravoslavna – rekao je Tihomir Gajski.

Starešina hrama Svetog Nikole sveštenik Miroslav Bubalo dodao je da se crkva za značajan jubilej priprema godinama.

-Predavanje je jedan deo obeležavanja. U aprilu planiramo izložbu relikvija, bogoslužbenih knjiga i drugih predmeta, kao i promociju knjige, dok će 22. maja na letnjeg Svetog Nikolu, kada je i slava grada, biti organizovano osvećenje crkve. U proteklom periodu rekonstruisan je krov, a u planu je da se u martu započne uređenje fasade i da se završi grejanje. Svega četiri hiljade ljudi gradilo je ovaj hram četiri godine. Danas, da nas se sakupi četiri hiljade, teško da bismo mogli da okrečimo crkvu, a ne da je sagradimo. Naši preci bili su jake volje, čvrste vere i nepokolebljivih stavova – naveo je sveštenik Bubalo.

U programu su učestvovali i Tihomirovi sinovi Nikodim i Tihon Gajski koji su izveli klasične kompozicije na gitari, hor mladih Sveti Nikolaj Srpski, hor pri hramu Svetog Nikole i članice Ženske pevačke grupe ADZNM „Gusle“.

SPOMENIK KULTURE

Ono što hramu daje izuzetan značaj je ikonostas i zidne kompozicije, koje se zbog svoje likovne vrednosti ubrajaju u izuzetna dela srpske umetnosti. Zidne kompozicije izvedene su u tehnici ulja na zidu. Ikonostas je izrađen 1773. godine i dugo se mislilo da je on rad Teodora Ilića Češljara, a sada sa sigurnošću može da se tvrdi da je delo Jakova Orfelina. Od 2022. godine u crkvi se nalazi kopija čudotvorne ikone „Presvete Bogorodice Bezdinske“, dobijena na dar od Eparhije banatske. Godine 1990. crkva Svetog oca Nikole uvrštena je među spomenike kulture od izuzetnog značaja.

A.Đ.

balet-kck-(4)

Polaznici Baletske škole Novi Sad, izdvojenog odeljenja u Kikindi, predstojeće praznike sugrađanima su čestitali izvođenjem novogodišnje bajke „Krcko Oraščić“ Petra Iljiča Čajkovskog. Na sceni Narodnog pozorišta četrdesetak balerina i baletan bili su cveće, igračke, olovni vojnici, pahulje, vile, miševi.

-Svake godine uoči Nove godine i Božića priredimo koncert za roditelje i sve ljubitelje baleta. Učestvuju svi naši polaznici od pripremnog odeljenja do četvrtog razreda osnovne baletske škole. Ove godine, u duhu praznika, odlučili smo se za „Krcka Oraščića“ koji je među najpopularnijim baletima na svetu – rekla je Olivera Stojkov, nastavnik korepetitor.

Septembra 1994. godine prvi put je otvorena Baletska škola u tadašnjem Domu omladine, tako da ove godine ona obeležava tri decenije kontinuiranog rada, naveo je v.d. direktor Kulturnog centra Marko Markovljev. Vremenom je prerasla u izdvojeno odeljenje Baletske škole u Novom Sadu.

-Malo koji grad u našoj zemlji može da se pohvali da ima izdvojeno odeljenje umetničke škole. Ponosni smo što i danas negujemo ovu umetnosti. Mnogi polaznici, po završetku naše, osnovne škole, završila su srednju Baletsku školu. Ima ih dvadesetak što znači da je čitava jedna generacija novosadske škole iz Kikinde – napomenuo je Markovljev.

Sa polaznicima rade nastavnice baleta predvođene Ingridom Vojvodić koja je od samog početka deo ove škole.

A.Đ.

 

Beltango-(7)

Prvi put u našem gradu tango muzika je oplemenila veče svima koji su u svečanoj sali Narodnog muzeja prisustvovali nastupu vrhunskih muzičara beogradskog„Beltango kvinteta“.

Ovaj sastav svetskog renomea gostovao je u Kikindi zahvaljujući prijateljstvu osnivača kvinteta, profesora Aleksandra Nikolića, sa Zoranom Petrovićem, direktorom ADZNM “Gusle”.

– Ovo je muzika koja odgovara mom senzibilitetu, dugo ih pratim i znam da to rade na svetskom nivou. Da njihov kvalitet nadilazi nacionalne okvire pokazuju mnoga priznanja i nagrade – rekao je Petrović. – Profesor Nikolić je veliko ime u svetu, vrsni pedagog koji je imao hrabrosti da se otisne u umetničke vode vaninstitucionalne muzike i koji ovaj žanr promoviše po celom svetu. Jedno od najvećih priznanja je i to što je Danijel Pijacola, sin čuvenog Astora Pijacole, argentinskog kompozitora, izjavio da je iznenađen i obradovan što neko sa ovih prostora tako dobro izvodi muziku njegovog oca. Nadam se da će, tokom leta, muzičari „Beltanga“ održati radionicu u Kikindi i prirediti još veći koncert, sa argentinskim plesačima.

Kikinđani imaju izuzetnu čast da prisustvuju koncertu sastava koji je jedinstven  i po tome što, kako oni to kažu, promoviše i tango kulturu, istakla je Marijana Mirkov, članica Gradskog veća za kulturu i turizam.

– Ovi vrhunski muzičari nas, na poseban način, uvode u svet muzike za dušu.  Zahvaljujući dugogodišnjoj saradnji i prijateljstvu sa „Guslama“, koncert je poklon Kikinđanima i ja im se, u ime Grada, toplo zahvaljujem.

„Beltango kvintet“ neguje tango kulturu i muziku više od četvrt veka, rekao je profesor Aleksandar Nikolić, prvi srpski bandoneoista (bandoneo – preteča harmonike, prim. aut.).

– Ovo nam je 26. sezona kako po svetu sviramo tango. Prvi put smo u Kikindi i veliko nam je zadovoljstvo da nastupimo u ovom prelepom prostoru. Koncert je i uvertira za događaj koji ćemo, sledećeg meseca, prirediti u Beogradu – „Beltangu“ će se pridružiti plesni parovi iz Argentine i cela muzička trupa će premijerno izvesti naš tango-mjuzikl „La Bombonera“ – izjavio je prof. Nikolić i dodao da je program koji je izveden večeras širok dijapazon tango muzike, priča koja traje sto godina, začinjena balkanskim elementima.

Publici su, na koncertu pod nazivom „Balkan tango“, pored tradicionalnih tango numera kao i kompozicija „tango-nuevo“ pravca Astora Pijacole, predstavljene i kompozicije savremenih autora koji inspiraciju nalaze u tangu, kao i autorske numere članova kvinteta.

Koncertu koji je realizovan uz podršku Grada i Ministarstva kulture, prisustvovala je i članica Gradskog veća, Melita Gombar.

Ostaje žal što su mnogi propustili ovo izuzetno veče, iako to ove sjajne muzičare nije omelo u nastupu u koji su uložili svu energiju koju iz tanga dobijaju i svojim izvođenjem je unose u njega.

S. V. O.

Tera-Albanija-(1)

Centar za likovnu i primenjenu umetnost „Tera“ ugostio je, proteklog vikenda, predstavnike Fakulteta likovnih umetnosti Univerziteta umetnosti iz Tirane, dekana prof. Sadika Spahiju, prof. Ardijana Isufija i prof. Helidona Halitija.

U okviru posete dogovorene su saradnje u okviru studentsko-rezidencijalnog programa “Kampus Tera”, razmene umetnika i kulturnih profesionalaca, izložbi i programa, razvoja zajedničkih projekata u kulturi i obostrane promocije institucija kao važnih aktera savremene umetničke scene.

Godinama unazad Centar „Tera“ uspešno sarađuje sa akademskim institucijama iz Srbije, Crne Gore , Hrvatske, Rumunije, a od 2024. saradnja se proširila i na Republiku Albaniju, učešćem Univerziteta Polis u studentskom programu.

U 2025. mreža će biti bogatija za još dve institucije. Priključiće joj se i Fakultet likovnih umetnosti iz Tirane i Novi bugarski univerzitet iz Sofije, a u planu su i saradnje sa akademskim institucijama iz Severne Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Poljske.

Međunarodna institucionalna saradnja sa akademskim institucijama iz regiona potvrđuje suštinsku ideju Centra Tera da se doprinese saradnji zemalja učesnika na umrežavanju, jačanju interkulturalnog dijaloga i očuvanju kolektivne memorije i kulturnog razumevanja kao ogledala prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajedničkog kulturnog prostora, navode u CLPU „Tera“.