Култура

Vjera-Mujovic-foto-Srdanov-(2)
Kao što je naš portal već izvestio čitaoce, u utorak 24. juna na Varoškom trgu u Mokrinu, s početkom  u 21 sat, 40. put će biti održan Memorijal „Miroslav Antić“. Tema ovogodišnjeg jubilarnog Memorijala nosi naziv „Ulepšavanje nevidljivog“.
Među mnogobrojnim gostima iz sveta umetnosti, kulture i zabave, koji će „ulepšati nevidljivo“ Mokrinu u pohode doći će i glumci Vjera Mujović, Ivan Jevtović, Miodrag Petrović, Ratomir Rale Damjanović, Milica Bakrač, Nikola Ugrinović, kao i predstavnici domaćih snaga iz sveta muzike – tamburaški orkestar „Mokas“, i proslavljeni beogradski akustičari, grupa „S vremena na vreme“.
Glumica Vjera Mujović poznata je kao vrstan recitator i inače se vrlo rado odaziva na prigodne programe koji su posvećeni ovdašnjim velikanima pisane reči, pa će tako će biti i u utorak u Mokrinu.
Pupin, poslednji san, FOTO: Milan Tvrdišić
Glumačke prepokupacije ove umetnice u dobroj meri se zasnivaju i na osvetljavanju lika i dela ljudi iz prošlosti, naročito žena, koje su zadužile ovdašnju kulturu. Tako u Konaku Kneginje Ljubice, u tom autentičnom prostoru, Vjera već dugi niz godina igra monodramu o Ljubici Obrenović. Potom, dugovečan je i Kaporov „Vodić kroz srpski mentalitet“ u izvođenju ove glumice.
Zapažene su i druge drame po tekstu pomenutog pisca, koje je Vjera svojevremeno tumačila sa svojom dugogodišnjom prijateljicom Radom Đuričin. Uz sve to, ova lepa glumica je imala noseću ulogu i u predstavi „Pupinijada“, gde opet osvetljava jednu znamenitu ovdašnju ženu – majku Mihaila Pupina-Pijadu. Najšira publika Vjeru možda najviše prepoznaje po ulozi Rajne, profesorke klavira iz serije „Moj rođak sa sela“.

Uz sve nabrojano trebalo bi podsetiti da je Vjera Mujović osnivač Festivala muzejskog teatra, zatim  kulturni ambasador naše zemlje i zapaženi prozni pisac. Stoga i ne čudi što je njen pogled na književnike, naročito pesnike s neskrivenim  respektom, pa tako i u susret mokrinskom recitalu ova glumica s ponosom kaže:
-Marina Cvetajeva je davno, govoreći o svojoj prijateljici i glumici Sofiji Holidej, kazala: „Njoj je potreban tako veliki čovek, kao što je neki pesnik“. – podvlači Vjera važnost pisaca, uz to dodajući: -U današnje vreme kada se gube veliki ljudi, a neki pesnici se zaboravljaju, važno je da čuvamo kulturu sećanja na velikog Miroslava Antića. On je jedan od retkih pesnika koji i dalje živi sa nama i radujem se što ću učestvovati u jubileju posvećenom njemu. Govoriću njegovu divnu pesmu „Kad bi jastuci progovorili“, odnosno „Uspavanku“ i veoma se radujem što ću biti deo tog divnog jubileja u Mokrinu, a uz to govoriću i njegovu „Divnu pesmu“, koja se zaista tako i zove.
Danas pesnici nisu toliko deo javnog prostora, međutim sa Antićem nije tako. Vjera se na to nadovezuje:
-Ranije generacije su znale pesme mnogih pesnika napamet. U sovjetsko vreme, koje pomenusmo pričom o Cvetajevoj, pesme su se učile napamet jer nisu smele da se zapisuju, A kod nas, jedan od zaista retkih srpskih pesnika čije se pesme još uvek znaju i koji još uvek živi među nama je Mika Antić.
N. Savić
Foto Naslovna: Srdanov
Sava-Savin-foto-

Sava Savin glumačku karijeru započeo kao srednjoškolac u rodnoj Srpskoj Crnji, a kao dvadesetogodišnjak, preseljenjem porodice u Kikindu, zakoračio u ovdašnje pozorište i u njemu igrao nekoliko decenija, i uporedno beležio sve što se dešavalo na ovdašnjoj pozorišnoj sceni

Bio je, s diplomom ekonomiste, uspešan u privredi, da bi potpunu radnu afirmaciju stekao kao čelnik nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. Sava Savin se, ipak, među sugrađanima prepoznaje pre svega kao – glumac. Ko ga pomene samo veli: Moca iz pozorišta.

Ostavio je neizbrisiv trag u ovdašnjoj kulturi. Bio je najdirektniji akter najviših umetničkih dometa ovdašnje teatarske scene, uporedo i – neumorni hroničar svega što se na njoj i oko nje decenijama dešavalo.

Zakoračio  je u devedeset drugo leto. Godine ga pritišću, ali samo  fizički. Glava bistra, misli sređene. Pamćenje besprekorno. Govori razložno, bez patetičnog prisećanja prošlih vremena. Naš Moca je bio i ostao postojana ličnost. Porodična kuća u centru grada, priznaje, previše mu  prostrana, jer se u nju slabo svraća.

– Ništa me ne boli – kaže. – Samo popuštaju oči, uši, noge. Teško se krećem. Pre tri godine preminula mi supruga Stojanka, moja Beba, moj životni oslonac. Ostao sam da se mučim. O meni brine naša kuma Zlata. Dobra duša. Zahvalan sam joj….

Savin životopis je sadržajan i zanimljiv. Mogla bi debela knjiga da se sroči, film da se snimi, scenario za pozorišnu predstavu da se napravi.

Fascinantna je ta njegova fanatična privrženost daskama koje život znače oplemenjena amaterskim zanosom. I sve bez dinara nadoknade. U Mocinoj umetničkoj karijeri podatak za divljenje. Imao je 47 uloga, najčešće glavnih, a pred publiku je izlazio čak 804 puta.

Naš sagovornik je, inače, zavoleo glumu još kao junoša u rodnoj Srpskoj Crnji. Dok je pohađao Ekonomsku školu u Zrenjaninu odigrao je tri predstave, u kojima je imao glavne role. Pamti te trenutke zanosa i sreće, kao da su od juče:

-Rado se setim tih prvih koraka pozorišnog života. Prvenac mi je bila predstava „Od kako je Banja Luka postala“ Rasima Filipovića. Druge dve „Dr“ i „Pokojnik“ Nušića. Kao i svako mlado biće zaljubljeno u pozorište, imao sam uzora. Bio je to Sava Lazarov,  moj razredni starešina iz srednje škole, doajen zrenjaninskog glumišta. Fantastičan glumac, ali i čovek koji pleni dobrotom, uzvišenim stavom i dobronamernom sugestijom. Svi smo maštali da jednog dana budemo kao on. Takvog mentora posle nisam sreo…

U Kikindu se junak naše priče, s ocem Mitom i majkom Milevom,  doselio kada mu je bilo nešto više od 20 godina. Razlog preseljenja je očev posao u vezi sa izgradnjom silosa. Pre toga upisao je studije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, pa ih ubrzo napustio – zbog predvojničke obuke, predmeta koji se svakog ponedeljka na prvim časovima obavezno slušao, a njemu bilo mrsko da rano ustaje i sluša njemu dosadnu materiju. Otišao je u vojsku, koju je služio u Zadru. S činom rezervnog oficira vratio se kući. Potom je vanredno završio započete studije. Kao diplomirani ekonomista  1958. godine zaposlio se u ovdašnjem PIK-u, obavljajući uglavnom rukovodeće poslove u administraciji. Među klaničarima je proveo 13 godina, a 1968. godine, kada je preduzeće počelo da propada, pa rukovođenje preuzela prinudna uprava, potražio je novo radno mesto.

– Odmah sam prešao u  lokalnu filijalu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva – priseća se Sava sopstvene najvažnije radne etape, u kojoj je, nakon šefovanja u nekoliko resora, od 1978. do 1995. godine bio na najvažnijoj poziciji. – Kada sam postao direktor prestao sam da glumim, ali se našeg teatra nisam odrekao. Nastavio sam, s jednakim žarom i upornošću, da vodim 1958. godine započetu  evidenciju pozorišne kuće, iz  koje su posle iznikle tri moje knjige o njenom istorijatu.

DRAGOCENI PODACI

– Vođenje pozorišne evidencije je, zbilja, mukotrpan posao.  Imao sam personalne kartone ne samo glumaca i reditelja, nego i kompletnog  propratnog osoblja. Beležio sam ko je, šta i kada igrao, pisao šta se dešavalo tokom sezone i van nje, na koje se festivale putovalo, ko je kavu nagradu ostvario. Kad se sve sabere, vredelo je tog mog golemog truda – poručuje Sava Savin.

VAŽNA ULOGA

Pomenimo Savine glumačke početke u Kikindi. Čim se Sava doselio u Kikindu pohitao je u pozorište. Ubrzo mu je dodeljena glavna muška uloga u „Hasanaginici“.  Valjda, pretpostavlja,  zbog prodornog glasa i besprekorne dikcije. Priseća se ostalih u predstavi. Dušanka Vlajić igrala je Hasanaginicu, sultanija je bila Ljubica Stepanov, a tu su još bili Jelisaveta Šuković, Stanimir Dragović i Žarko Budovalčev.

PREDNOST AMATERIZMU

– Naše pozorište je, nakon 48 godina amaterskog delovanja, poprimilo status profesionalne kuće. Igrao sam, naravno, i dalje, bez honorara i bilo kakve novčane nadoknade. Kada bih morao da se opredelim za jednu od dve statusne varijante, prednost bih dao amaterizmu, bezrezervno. Zna se i zašto. Pozorište je u vreme amaterizma svakodnevno vrvelo od ljudi. Sem glumaca, reditelja i ostalog pozorišnog osoblja, u naše prostorije svraćali su ljubitelji teatra i kulture, prosvetari, školska omladina, čak i radnička klasa. Već na početku profesionalizma sve to pozitivno i lepo je za kratko vreme utihnulo. Dođe publika, odgleda predstavu i tiho, ne zastajući, nestane. Zaključujem da amateri žive da bi igrali, a profesionalci igraju da bi živeli – jasan je Sava Savin.

M. Ivetić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Koncert-Jefimija-(8)

Završni koncert i priredbu održalo je večeras Udruženje „Jefimija“ iz Ruskog Sela. U Osnovnoj školi „Gligorije Popov“ nastupili su plesači i folklorni ansambli i sekcije.

– Naš drugi završni koncert je donatorskog karaktera – dodeljujemo poklone prvacima. Učestvuju folklorna sekcija i studio plesa i KUD „Petar Kočić“ iz Novih Kozaraca – rekla je predsednica Udruženja, Snežana Aćamović.

Humanitarni koncerti „Za đaka prvaka“ redovna su aktivnost „Jefimije“. Ovo mlado udruženje, uz to, već postiže značajne uspehe na međunarodnim takmičenjima.

Radi podizanja nivoa kulture u svom mestu, navode u Udruženju, organizuju još niz događaja: „Ruskoselski festival plesa – za đaka prvaka“ povodom Svetskog dana plesa, Velikogospojinski koncert povodom seoske slave, i Novogodišnji festival plesa.

S. V. O.

Jefimija-(2)

Članovi Studija plesa Udruženja „Jefimija“ iz Ruskog Sela ostvarili su sjajne rezultate na nedavno održanom Svetskom prvenstvu u plesu u Subotici. Prvo mesto osvojila je koreografija „Kalifornija“ u kategoriji uzrasta od 7 do 9 godina, dok je drugo mesto pripalo najmlađima, uzrasta od 3 do 6 godina, za koreografiju „Veseli šeširi“.

Izuzetan uspeh postigli su i članovi novoformirane folklorne sekcije. Na festivalu u Subotici su za koreografiju nagrađeni vaučerom za učešće na festivalu u Pragu.

Od osnivanja do danas, ovo mlado udruženje beleži niz značajnih uspeha – na devet međunarodnih takmičenja članice su osvojile čak 22 prva mesta, devet drugih, tri treće i jedno četvrto mesto, kao i pet specijalnih nagrada. Nedavno su nagrađene i vaučerom u vrednosti od 300 evra za učešće na plesnom kampu u Temišvaru, koji će biti održan u avgustu.

– Udruženje je osnovano radi unapređenja kulturnog života u selu. Ponosni smo na naše sjajne plesače – kaže predsednica, Snežana Aćamović.

Kao krunu plesne sezone, Udruženje organizuje završni koncert pod nazivom „Za đaka prvaka“, koji će biti održan sutra (ponedeljak, 16. jun), od 18 sati, u sali Osnovne škole „Gligorije Popov“ u Ruskom Selu. Osim članova Studija plesa „Jefimija“, nastupiće i deca iz vrtića „Bubamara“ i članovi Kulturno-umetničkog društva „Petar Kočić“ iz Novih Kozaraca. Ulaznica košta 350 dinara, a nakon programa biće uručeni prigodni pokloni budućim prvacima.

Udruženje „Jefimija“ poznato je i po drugim događajima: „Ruskoselskom festival plesa – za đaka prvaka“ (koji se ujedno organizuje i povodom Svetskog dana plesa, 29. aprila), Velikogospojinskom koncertu povodom seoske slave, kao i Novogodišnjem festivalu plesa. Sredstva prikupljena od prodaje ulaznica usmerena su ka lokalnoj zajednici – između ostalog, kupljena je i ograda za fizičko odvajanje vrtića od prostora Mesne zajednice.

U ovom udruženju u toku je i upis novih članova svih uzrasta u folklornu sekciju.

S. V. O.

Muzicka-nagrade

Učenici Osnovne muzičke škole „Slobodan Malbaški“ postigli su izvanredan uspeh na 15. Međunarodnom festivalu „Muzičko proleće“, održanom proteklog vikenda u Smederevu. Na ovom prestižnom takmičenju, koje okuplja mlade muzičke talente iz Srbije i regiona, kikindski predstavnici osvojili su prve nagrade i maksimalan broj bodova.

Sa odseka za saksofon, učenice Jovana Vujanić i Staša Radak, u klasi profesorke Nikoline Suvajdžić, oduševile su žiri i publiku. Uz klavirsku pratnju Apolonie Koso, nagrađene su sa maksimalnih 100 poena, čime su potvrdile i svoj izuzetan talenat i predan rad.

Sjajne rezultate postigle su i učenice odseka za solo pevanje. Mina Ljepoja i Lana Novaković, iz klase profesorke Anje Popadić, uz pratnju korepetitorke Olge Mandić, osvojile su prve nagrade.

Posebno se istakla Lana Novaković, koja je, pored prve nagrade ponela i titulu pobednice svoje kategorije, što predstavlja veliko priznanje i za nju i za rad celog odseka.

Pored ove četiri sjajne devojčice, priznanje je svojoj školi donela i Andrea Bereng sa klase za gitaru. Ona je, na ovogodišnjem, 19.  „Vojvodina Guitar Fest“-u u Novom Sadu, u organizaciji Asocijacije gitarista Vojvodine, osvojila prestižno drugo mesto.

– Imala sam priliku da predstavljam svoju školu i svoj grad, što je za mene velika čast i uspeh koji sam postigla uz pomoć mog profesora Borislava Zorića i celokupnog osoblja. Iskustvo je bilo sjajno – velika scena, ozbiljna konkurencija i odlična organizacija! Mnogo sam naučila slušajući druge takmičare, kao i na seminaru profesora Petra Popovića, što smatram suštinskim delom svakog učešća na ovako jakim takmičenjima – kaže Andrea i dodaje da je njen muzički san – nastavak obrazovanja, koncerti i stalni napredak.

Najnoviji uspesi polaznika Osnovne muzičke škole još jednom svedoče o visokom nivou muzičkog obrazovanja u Kikindi i o izuzetnoj posvećenosti učenika i njihovih nastavnika koji kontinuirano nižu uspehe na domaćim i međunarodnim takmičenjima.

S. V. O.

kc

U kikindskom Kulturnom centru, u petak 13. juna sugrađanka Snežana Tomin obeležiće dve decenije svog književnog stvaralaštva.

Pored pesnikinje, u programu će učestvovati učesnici ovogodišnje smotre recitatora “Pesniče naroda mog”, Mihajlo Piljak kao i tri sestre Davidović- Sanja, Mila i Lena, i članica pevačke grupe KUD “Mokrin” Nataša Nenadić.

O dugogodišnjoj saradnji i Snežaninom radu govoriće Tanja Nožica i Miodrag Brkin. Program će početi u 18 sati.

foto-Nemanja-Potkonjak-(1)

Već više od tri decenije novinar Aleksandar Saša Filipović prepoznatljivo je TV lice. Najpre nas je pozdravljao sa nekad veoma popularnog NS plusa, potom i sa nekih od beogradskih televizija, ali je i dalje najviše vezan za svoj rodni Novi Sad i Radio-televiziju Vojvodine. Naročito su slušani njegovi radijski formati „Subotom sa Sašom” i „Čuvar noći”. Pored toga što ga gledaoci prepoznaju kao tipičnog Vojvođanina, Saša je i sinonim za pozitivnu energiju i muzičku nostalgiju. Kao odličan poznavalac regionalne muzičke scene, često je pozivan da bude član žirija na mnogim ovdašnjim prestižnim festivalima.

Rado je viđen i relativno čest gost i u našem gradu, a svoje poveznice s ljudima i događajima iz našeg kraja, podelio je sa čitaocima „Komune“.

Poznato je da u Kikindi imate dosta prijatelja, koliko često ste u našem gradu?

– U Kikindi sam bio prvi put zahvaljujući mom najboljem prijatelju, psihologu i pesniku Nenadu Adamovu. Zahvaljujući njegovom pozivu sam video vaš prelepi grad, nisam pola veka pre toga bio, a upoznao sam gotovo ceo Mediteran – Tursku, Grčku, jadransku rivijeru, ceo prostor bivše Jugoslavije… Postoji jedna anegdota vezana za Kikindu. Taksisti su vam jako ljubazni. ali su me svi mešali sa nekim od poznatih ličnosti. Za neke sam bio Aleksandar Timofejev, za neke Vanja Bulić, a za neke Miodrag Popov… Elem, većina je znala ko sam kad sam pružio prstić i rekao čarobnu reč „Tabloid”. Imam dosta poznanika iz Kikinde i pratilaca, mislim da me Sose i Lale baš vole…

Šta vam je prva asocijacija na Kikindu?

– Jednom je to Vesna Čipčić rekla za Kikindu da je to asocijacija za Vojvodinu, mir, tišina, nedeljni ručak i na ulici košava nosi kese… To je taj mir koji mislim da je Novi Sad izgubio…

Mnogi vas doživljavaju kao tipičnog Vojvođanina, a vi volite i Dalmaciju. Koliko su te dve regije bliske?

– Ja mislim da sam panonski mornar, kradem stihove mog velikog sugrađanina Đorđa Balaševića. Ponašam se kao tipični Lala iako sam Bačvanin. Dernjam se jer su mi roditelji poreklom iz Tršića i Dragačeva, a moja duša je duša jadranska. Kao da sam bio Dalmatinac u nekom od prethodnih života. Pa naše more je presušilo pa ja tražim svoje more. Mada mislim da sam u nekom od prethodnih života bio Dalmatinac. Vidite kako sam ja komplikovan miks kao dobar bački ručak – ima i supe i mesa i sosa i svega… Takav sam i ja, blizanac, podznak ovan, Mesec u lavu.

Foto: Privatna arhiva

Pomenuti Balašević je u „Ringišpilu” pevao „Sve mi je ravno ko (naš) severni Banat“. Da li ste vi Novosađani stalno ravnodušni, kao u toj pesmi, ili nekad proradi temperament?

– Mi rođeni Novosađani smo kao Indijanci, sve nas je manje jer je velika migracija u gradu. Tipični Novosađani su stidljivi, uobraženi, sa distancom, stara škola Austrougarske. Priznajem vaspitanje mi je takvo, ali po temperamentu sam južnjačke krvi, što je ponekad kontradiktorno…

Jeste li jugonostalgični i sećate li se nekih kikindskih brendova iz vremena Jugoslavije?

– Sećam se starih brendova Kikinde i sada vidim koliko je kod vas još uvek bila kvalitetna gradnja stanova. Nekad je sve počinjalo iz Kekende…. I divni lekoviti ljudi su ovde dolazili iz Novog Sada.. Ljudi iz Kikinde su pravi Vojvođani, ljudi posebnog kova. Kada pričate o tim vremenima, pričate o leksikonu nostalgije jer ja mislim da su bila bolja vremena kada smo slušali ploče, imali fiksni telefon i imali brendove koje je znala cela bivša zemlja. Meni se ova nova vremena ne sviđaju i stalno plačem za starim. Promašio sam i vek i godinu…. „Zaustavite zemlju silazim”, lepo reče Milovan Ilić Minimaks u jednom svom aforizmu, a i grupa „Prljavo kazalište” na jednom svom albumu.

Hoćemo li mi novinari opstati i preživeti mešanje veštačke inteligencije u naš posao?

– Baš sam radio emisiju na Radio Novom Sadu gde imam dva uspešna formata „Čuvar noći” i „Subotom sa Sašom”. Veštačka inteligencija će moći sve – da napiše novinski tekst, da odglumi voditelja, da otpeva pesmu… Upravo veštačka inteligencija mi je spevala pesmu i sve je super… Ali zaboravlja se da ljude čini duša. I to naša duša panonska  E, to veštačka inteligencija  nema.. Već su nas upropastile mreže, mobilni telefoni, veštačka inteligencija, pevanja na auto tjun, glupi tekstovi u folk i pop muzici. Mislim da je spas pronalaženje svoje mirne luke u vremenima ludila i vraćanju starim, dobrim, vremenima, tamo je sve ostavljeno šta treba čovečanstvu. Nova vremena donose samo superćelijske oluje, čudne viruse i bezličnost veštačke inteligencije…

Poznato je da je Lepa Brena počela karijeru u Kikindi, a ovaj grad je imao i Lepu Lanu, vi ste mnogo puta s njima razgovarali.

-Posebna priča je vezana za Lepu Brenu. Nju sam čekao punih 18 godina, da dobijem intervju. A znam da su njeni počeci vezani za Kikindu i fenomenalne nastupe koje je imala po hotelima. Mnogo sam tugovao i što nisam bio na gradskom trgu u Kikindi kad je Neda Ukraden oterala kišu, ali sam gledao taj koncert preko interneta i ronio suze sto nisam bio sa vama u Kikindi. Zora je svanula, suza je iz oka kanula… I na kraju Gordana Adamov je bila kod mene u „Tabloidu” da ispriča priču da je „Vanzemaljac” pravi muškarac i da li je to neki Bosanac. Bilo je to jedno od fantastičnih gostovanja, pošto je Gordana Adamov izdavala prelepe LP ploče za Jugoton, kada je bila verzija Merlinke pre Tajči u domaćem šou biznisu i Zahar joj je pravio super pesme.. Još i danas rado slušam te ploče. A za „Tabloid” se i vaš sugrađanin Nenad Adamov javljao specijalno iz „Tere” i to je bilo jedno od naših najgledanijih javljanja.

N. Savić

Foto naslovna: Nemanja Potkonjak

 

 

kud-basaid

KUD „Bašaid“ u nedelju, 8. juna, organizuje koncert dečijih i izvođačkih ansambala. U Domu kulture početak je zakazan za 20.30 sati.

Pored domaćina učestvuju i KUD „Milan Ajvaz“ iz Srpskog Krstura i KUD „Jovan Aćimac“ iz Kumana. Ulazak se naplaćuje 200 dinara.

Već naredne nedelje, 15. juna, na popularnom izletištu Dudarnica biće organizovano takmičenje u kuvanju svinjskog gulaša „Kotlić 2025“. Skup takmičara je u 9, a nadmetati počinje u 10 sati. Ekipe dobijaju 2,5 kilograma mesa za pripremu gulaša.

Dok se krčka tradicionalno jelo najavljena su i takmičenja u ispijanju piva, nadvlačenju konopca, brzom krunjenju klipa kukuruza i skakanje u džakovima.

A.Đ.

azaric-monografija

Ovih dana je u izdanju Kulturnog centra Kikinda iz štampe izašla dugo očekivana monografija posvećena stvaralaštvu Brace Azarića. Priređivač ovog kapitalnog dela je Marko Ljubičić i u pitanju je drugo, znatno dopunjeno izdanje prethodne monografije o ovom novokorazačkom slikaru, koja je pre petnaestak godina izašla pod okriljem Biblioteke „Jovan Popović“.

Na preko stotinu strana, na kvalitetnom papiru, udžbeničkog formata, ovu knjigu „Iz sna i sećanja“ je, kako i stoji u podnaslovu, Braco posvetio supruzi Iloni. Osim autobiografskih zapisa, u ovoj publikaciji se nalaze i zapažanja o Azarićevom slikarstvu i nekih od najeminentnijih kikindskih, pa i regionalnih umetnika, između ostalih: Milutina Dedića, Dragana Jovanovića Danilova, Milenka Mihaljčića, Jovana Veljinog Mokrinskog, Saše Radojčića, Zorana M. Mandića, Dragana Batinića, Radovana Vlahovića, Spasoja Grahovca, Radivoja Šajtinca…

Najteže je biti priznat u svojoj sredini i meni je baš posebno drago što je Kulturni centar Kikinda prepoznao moju umetnost kao vrednu jednog ovakvog događaja, kaže ovaj umetnik.

Svečana promocija monografije zakazana je za petak 20. juna. Program će pratiti prigodna izložba Azarićevih slika, a uz to biće postavljen i video bim, koji će sve vreme trajanja programa prikazivati bogato Bracino likovno stvaralaštvo. Program počinje u 19 sati u velikoj Sali Kulturnog centra Kikinda.

N.S.

Norvesko-knjizevno-vece-(1)

Retku i izuzetnu priliku da se druže sa jednom od najznačajnijih norveških spisateljica za decu, Renaug Kleivom, imali su danas mladi čitaoci u Narodnoj biblioteci „Jovan Popović“. Autorka je u Kikindi kao članica delegacije srpsko-norveškog prijateljstva, koja boravi u našoj zemlji, a susret sa decom bio je poseban povod da im predstavi svoje knjige i razgovara o junacima koji u njima žive.

Kleiva je govorila o svom nagrađenom delu „Lizalica iz Uagadugua“, koje je ponelo priznanje na takmičenju nordijskih knjiga za decu.

– To je priča o devojčici koja ostaje sa ocem dok joj majka odlazi u Afriku na humanitarni rad – ispričala je Kleiva. – Volim da pišem za decu i o deci, jer deca menjaju ponašanje kada im nešto nedostaje. Inspiracija je svuda oko nas – gledam vaša lica i već znam da će neko od vas završiti u nekoj od mojih narednih knjiga. Vidim osmehe, poglede, neko se vrpolji – sve mi to ostaje u sećanju.

Književni susret ostavio je snažan utisak na učenike Osnovne škole „Đura Jakšić“, koji su došli u pratnji nastavnica srpskog jezika i književnosti, Marije Vojinović i Ivane Ignjatov.

– Spisateljica je sjajno pogodila ponašanje devojčica naših godina. Mislim da nema velike razlike između dece u Norveškoj i ovde – kazala je učenica sedmog razreda Jovana Živojinov.

Sličnog je mišljenja i Milana Čolak, učenica šestog razreda:

– Bilo mi je veoma zanimljivo da čujem nešto o novim knjigama. Sigurno ću pročitati one koje su nam danas predstavljene. Volim da čitam jer tako obogaćujem svoj rečnik. Sva deca su ista na svoj način.

Gošća iz Norveške bila je oduševljena pažnjom i interesovanjem učenika.

– Mislim da su ovo izuzetno dobra deca. Slušaju pažljivo, upijaju svaku reč i veoma brzo ulaze u priču – rekla je Kleiva, koja je jednu od svojih knjiga poklonila Biblioteci, odnosno mladim čitaocima.

Renaug Kleiva je autorka koja uspešno spaja poeziju, prozu i dramu. Pored knjiga za decu, piše i romane i kratke priče, a kao dramaturg se ističe svojom sklonošću ka eksperimentisanju. Dobitnica je i prestižne Nagrade norveških književnih kritičara. Sa njom je kao prevodilac i gost bio i Dragan Marković, generalni sekretar Društva prijateljstva Srbije i Norveške. On je đacima govorio o istoriji prijateljstva dva naroda i značajnim delima napisanim na tu temu.

Autorka je potpisivala knjige mladim čitaocima i poklonila Biblioteci svoje delo „Seti se da pomaziš mačku“. Njena knjiga „ Lizalica iz Uagadugua“, jedno od najčitanijih izdanja u kikindskoj biblioteci, retko se nađe na policama – što svedoči o njenoj popularnosti među mladima.

S. V. O.