Култура

ikone-muzej-(3)

U Galeriji „Nova“ Narodnog muzeja otvorena je izložba restauriranih ikona iz etnološke zbirke pod nazivom „Nova lica svetitelja“. Restauriranje je sa 800.000 dinara finansirao preko projekta Pokrajinski sekretarijat za kulturu, informisanje i odnose s verskim zajednicama. Obuhvaćeno je 14 ikona na kojima je urađena kompletna konzervacija, restauracija i zaštita, istakao je kustos istoričar kikindskog Muzeja Miloš Pušara.

-Veći deo ikona su dela samoukih slikara, tako da imaju naivni narodni izraz. Samo jedna ikona „Bogorodica“ smatramo da je delo baroknog slikara odnosno ikonopisca. U naš Muzej ikone su stizale iz seoskih domaćinstava, iz Bašaida, Mokrina, Radujeva i većinu je sakupio osnivač same ustanove Luka Nadlački. Različite su i epohe u kojima su nastajala, u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka. U Velikoj Kikindi građani su ikone mogli da kupe u štampariji Jovana Radaka, kao i na vašarima, dok je jedan od autora je čuveni Jovan Đurđulov iz Iđoša – rekao je Pušara.

Konzervatorske radove obavio je Ateljea za konzervaciju „Heritage“ iz Novog Sada. Konzervator Dragan Ogar predstavio je i pojasnio okupljenima kako je tekao tretman zaštite na ikonama.

-Ikone su izrađene na drvetu, platnu, staklu ili papiru i predstavlja svedočanstvo narodne umetnosti i njenog naivnog likovnog izraza. Restaurirane su najugroženije, one koje su bile u najlošijem stanju. Gornji sloj na samim ikonama se izgubio i nisu više bile prepoznatljive. Specifično za svih 14 ikona je to što su različiti nosioci poput drveta, ulja na platnu, oleografiju i staklo. Bilo je izazovno restaurirati ih pogotovo drvenih koje su se iskrivile, dok je staklo bilo specifično. Kada se radi konzervacija, osim čišćenja stakla, restauracija je rađena u ogledalu. Bilo je izazovno s obzirom na to da je staklo bilo slomljeno. Kompletan posao urađen je za godinu dana uz poštovanje svih konzervatorskih procedura. Ikone su izuzetno vredne i mnoge od njih nema ni u jednih u drugim muzejima – naveo je Ogar.

Izložba će biti otvorena do 21. aprila.

A.Đ.

 

Nagrada-Dusan-Vasiljev-(1)

U svečanoj sali Gradske kuće u Kikindi, na godišnjicu smrti Dušana Vasiljeva (1900–1924), dodeljena je prestižna književna nagrada koja nosi ime velikog pesnika. Ovogodišnji laureati su Simon Grabovac, za knjigu „Proplanak“, i Nenad Šaponja, za zbirku-poemu „Srećna voda“.

Žiri u sastavu Đorđe Pisarev, Selimir Radulović i predsednik, Radovan Vlahović jednoglasno je odlučio da nagradu ravnopravno podele ova dva istaknuta savremena pesnika.

– Iako je ove godine bilo manje naslova u konkurenciji, kvalitet pristiglih knjiga nije zaostajao za prethodnim godinama. Čak možemo reći da smo imali priliku da čitamo dela nekih od najboljih srpskih pesnika današnjice. Upravo zbog toga smo doneli odluku da nagrada pripadne dvojici autora koji su svojim delima zaslužili ovo visoko priznanje. Sa svakim konkursom i sa svakom nagradom pravimo jedan veliki pomen i veliki parastos nikad prevaziđenom Dušanu Vasiljevu – rekao je Vlahović.

Dušan Vasiljev, jedan od najznačajnijih srpskih ekspresionista, ostao je upamćen po pesmi „Čovek peva posle rata“, u kojoj je, na autentičan način, izrazio strahote Velikog rata, čiji je i sam bio svedok. Iako je poživeo samo 24 godine, njegova poezija i danas odjekuje snažnom emocijom i dubokim misaonim tragom.

Gradonačelnik Kikinde Mladen Bogdan, uručivši nagrade laureatima, istakao je značaj očuvanja kulturnog nasleđa i podrške savremenim književnim stvaraocima.

– Ova nagrada nije samo književno priznanje, već i važan način da čuvamo sećanje na jednog od najvećih pesnika koje je Kikinda iznedrila. Dušan Vasiljev je bio čovek koji je svoj kratak, ali ispunjen život posvetio umetnosti i borbi za srpski narod. Njegova poezija nije samo svedočanstvo jednog vremena, već i inspiracija za buduće generacije. Njegov život i stvaralaštvo predstavljaju putokaz za sve koji se bave umetnošću – kako mladim pesnicima, tako i svima koji rade u oblasti kulture. Nagrada je i dokaz da Kikinda nastavlja da neguje svoje kulturno nasleđe i da daje podršku stvaraocima koji, svojim delima, doprinose savremenoj srpskoj književnosti. Čuvanje uspomene na velikane poput Vasiljeva nije samo pitanje prošlosti, već i pitanje budućnosti. Mi moramo biti svesni da se identitet jednog grada, jedne nacije, gradi i na kulturnim temeljima. Kikinda će nastaviti da ulaže u kulturu, umetnost i obrazovanje, jer to nije samo odraz našeg poštovanja prema onima koji su nas zadužili, već i odgovornost prema generacijama koje dolaze – zaključio je Bogdan.

Dobitnici su istakli da su počastvovani što su se našli u društvu najznačajnijih srpskih pisaca koji su tokom prethodnih godina bili laureati.

– Otkad znam za sebe, ime Dušana Vasiljeva odjekuje u mojoj pesničkoj glavi. To je pesnik koji je, zajedno sa Milošem Crnjanskim, odredio sudbinu ljudi ovih prostora. Vasiljev je vazda i uvek aktuelan i veoma sam srećan što sam se upisao u listu laureata nagrade koja je jedna od najvažnijih u našoj kulturi – rekao je Nenad Šaponja.

Simon Grabovac je istakao posebnu povezanost koju oseća sa Kikindom i delom Dušana Vasiljeva.

– Ova nagrada mi mnogo znači i zato što sam godinama unazad vezan za Kikindu i poeziju Dušana Vasiljeva. Više godina sam bio u žiriju Festivala pesnika srednjoškolaca u ovom gradu, a od studentskih dana sam čitao i proučavao Vasiljeve stihove. Ovo priznanje je, za mene, simbol te dugogodišnje veze.

Članica Gradskog veća za kulturu i turizam, Marijana Mirkov, naglasila je da nagrada „Dušan Vasiljev“ nije samo priznanje za književnost, već i važan deo kulturnog identiteta Kikinde.

– Nagrada je most između prošlosti i sadašnjosti, način da se sećamo velikana poput Dušana Vasiljeva i istovremeno povezujemo sa savremenim književnicima koji nastavljaju tu tradiciju. Vasiljevi stihovi paraju dušu i ostaju urezani u našoj kulturnoj svesti, a isto tako i današnji pesnici, svojim rečima, ostavljaju neizbrisiv trag za buduće generacije. Kultura našeg grada nije samo nasleđe, već i budućnost, i Grad će nastaviti da ulaže u nju.

Nagrada „Dušan Vasiljev” ustanovljena je 1997. godine, a od 2009. se dodeljuje za najbolju pesničku ili proznu knjigu savremenog autora na srpskom jeziku. Među dosadašnjim dobitnicima su imena poput Jovana Zivlaka, Stevana Raičkovića, Milorada Pavića i Davida Albaharija.

Laureati su, pored plakete, podelili i novčani iznos od 1.200 evra.

Tradicionalno, pre svečanosti uručenja nagrada, položeno je cveće na pesnikov grob na Melinom groblju. To su učinili član Gradskog veća Tihomir Farkaš, direktorka Gimnazije „Dušan Vasiljev“ Mirjana Dražić i đaci ove škole.

S. V. O.

 

Dusan-Vasiljev-(1)

Žiri za dodelu književne nagrade „Dušan Vasiljev“, u sastavu Radovan Vlahović, predsednik, Đorđe Pisarev i Selimir Radulović jednoglasno je doneo je odluku da ovo prestižno književno priznanje pripadne Simonu Grabovcu, za knjigu „Proplanak“ i Nenadu Šaponji, za knjigu „Srećna voda“.

Ocena žirija je da je reč o dva pesnika koji, desetlećima, posvećeno obrađuju srpsku pesničku njivu, s darom i merom, i jedan i drugi, na svoj način.

Simon Grabovac se, kao pesnik, očas našao, profilišući se, svojom prvom pesničkom knjigom „Krtičnjak“, kao jedan od najizrazitijih glasova mlađeg srpskog pesništva. Potom se predao lutanju i traganju, ne skrećući sa staze istinske pesme i njenih istinskih izvora. Čovek (savremeni) i pesma su dva istinska junaka njegove nove knjige, dve semantičke razjasnice koje se ukršćuju i dopunjuju. Savremeni čovek, koji ne zna ko je, ne zna štaće sa sobom, jer čak i njegovim strahom vladaju drugi. Napušten, sam, bez identitetskog znaka, on se kreće, besciljno, poskakujući, po gorama i dubodolinama. Stoga traži (i nalazi) spas u jedinstvenoj uskoj kapiji reči,u (zatravljenom) proplanku, koji je samo njemu poznat, u pesmi, koja se hrani jednostavnom slikom (slikom jednostavnosti), koja nastavlja svoj život inakon propadanja u grotlo metafore.

I s toga se proplanka, veli pesnik, ne treba iskobeljati nikada.Reč je o jednoj ponesenoj i žustroj, gotovo mladalačkoj, zbirci, najednoj strani, obogaćenoj iskustvom i zrelošću pesnika, na drugoj strani.Onoga koji vreba priliku da zaćuti, budući je reč, zapravo, mukli krik, odnosno, suvišno ponavljanje, pa do njega, možda, nije nikada ni trebalo da dođe.

„Srećna voda“ je jedan od srećnijih trenutaka savremenog srpskog pesništva. Saglasno tome, i nalog savremenoj (uprljanoj) duši da se kupa unjoj. Na zadnjoj strani korica ove knjige, u kraćoj (autopoetičkoj) belešci,pesnik veli da, u svetu čednih duša, nema pesme bez metafizičkog sabesednika. I da ništa tako dobro ne oplođuje zemlju pesme kao zrno tuge. Štaviše, veli on, u otisku istinskog pesnika, tuga priziva radost, overavajući da život postoji. Stoga je istinskim otisak svih nas, koji bauljamo svetom brzih na plenu i lakih na grabežu, slediti verodostojni kret duše. Autorova srećna voda je neuhvatljiva voda, s jedinstvenim tokom, jer, putujući ka njoj, mi plovimo ka duši, čednoj, sa znanjem da je sreća vode vatra.

Ova se knjiga, dobrim dolom, utapa u osnovni tok reakulturalizacije srpskog duhovnog pesništva, uzev u obzir stihovne nizove koji su najneposredniji reminiscencija na iskušenja monaške i svetootačke literature i monaške literature. Tako ćemo se, u njoj, suočiti s jedinstvenim naukom da kad potoneš pokušaj da otkriješ da plivaš, pa kad to prepoznaš, jednostavno, zaboravi da umeš, ili, pak, s naukom da i kad na oblak sletiš počneš da učiš da, iznova, hodaš. Sve su to, kao što smo rekli, iskustva i iskušenja onih koji ništa nemaju, a sve poseduju, tihih sinova zemlje, kojih svet nije dostojan. Naposletku, plivajući brzacima srećne vode autor je, celinom utiska, našao reč, istinsku reč, koja može da ga zaštiti, makar je čuo samo u snu, ili je, makar, opipao ispod kože!

 

Dusan-Vasiljev-(1)

Žiri za dodelu nagrade „Dušan Vasiljev“, u sastavu Radovan Vlahović, predsednik, Đorđe Pisarev i Selimir Radulović sačinio je uži izbor od pet knjiga.

To su dela Miroslava Aleksića „Bdenje pingvina“, Zoran Bognar „Bordel Amerika“, Simon Grabovac „Proplanak“, Milutin Ž. Pavlov „Lica nestalog romana“, Nenad Šaponja „Srećna voda“.

Na konkurs je pristiglo 58 naslova, iz svih žanrova, naših najeminentnijih savremenih autora. Svečano uručenje nagrade će biti upriličeno u četvrtak, 27.marta, u 12 sati u Svečanoj sali Gradske kuće.

 

D.-Belovic-4-(1)
Bez zadrške radan i odgovoran. Ozbiljan, tih i nenametljiv. U kazivanju pribran, primetno uzdržan. Zadojen čojstvom, uvek brižan za druge, motivisan za opšte dobro.Čovek od karaktera. U dva navrata naš knez. Lovac koji toliko brine o prirodi. Umetnik, dobrotvor. Zato ga svi mi ovde poštujemo i volimo…
Tako u najkraćem Radovan Vojvodić besedi od svom komšiji Dušanu Beloviću. Ideologizacija ili zbilja? Stameni Radovan, uz smešak, malopređašnju tvrdnju dopunjuje konstatacijom  – da je malo ljudi sa toliko uzvišenih osobina u životu sreo. A šta to konkretno nagoni Radovana i ostale meštane s kojima smo pričali  da laskavim epitetima definišu lik i delo i za lokalnu javnost malo poznatog Dušana?
Sedamdesetogodišnji Belović, s diplomom profesora razredne nastave, veći deo radnog veka proveo je u prosveti. Školskog dnevnika latio se 1984. godine i odmah postao omiljeni uča. Deceniju  posle, pod naletom  zavodljivog tranzicionog izazova, poduprtog, i sam će kasnije zaključiti, nerealnim uverenjem u boljitak, okušao se u privatluku.
-Nije mi, biću iskren, bila namera da se preko noći obogatim – priseća se Dušan sopstvene biznis-odiseje devedesetih godina, koja se svela na malu poljoprivredu zasnovanu na ratarstvu i mlekarstvu. – Ambiciozno sam krenuo, uložio puno novca u kupovinu oranica, nabavku krava i izgradnju pratećih objekata. Ponukala me mladalačka maštarija da ću  jednog dana, baveći se agrarom, svakodnevno bitisati, da se pesnički izrazim, u ritmu godišnjih doba. Nisam sebe nalazio u tom poslu, koji u delanju i ponašanju  nameće svakojake, pa i one ružne, meni neprimerene, manire. A ja od poštenja ne mogu da uteknem. Tek nakon takvog, ne baš prijatnog, ali poučnog,  iskušenja shvatio sam da je „život u ritmu godišnjih doba“ bio moj zavodljivi umišljaj. Ujedno sam, kada sam se presabrao, spoznao sve ugodnosti rada u prosveti, kojoj sam se, s ogromnim olakšanjem, vratio.
Te po njega sudbonosne prve godine novog milenijuma Dušan Belović je postao direktor ruskoselske škole. Narednog leta obreo se u matičnoj OŠ „Žarko Zrenjanin“, u kojoj je ostao do penzionisanja.
-Tu pauzu, kada nisam bio u prosveti, doživljavam i kao nešto poučno, odnosno korisno – naglašava naš sagovornik. – Sagledao sam, naime, školu u drugačijem, mnogo pozitivnijem, smislu nego ostale profesije.  Rad sa decom  bio mi je okrepljujuća, stvaralačka radost. Kakav  divan osećaj kada posle nastave kući ne ideš umoran i potišten, već krepak i veseo. Pa se sutradan budiš oran, zakoračujući u susret novim radnim izazovima i ponovnom susretu s mališanima, koje  učiš kako da pišu,  čitaju, računaju, da upoznaju svet oko sebe, ali i kako da se ponašaju da bi ispravno stasavali da bi izrasli u obrazovane i čestite osobe…
Belović je, pre nekoliko godina, nakon, kako njegove kolege kažu, kao suza čiste učiteljske karijere, otišao u penziju. Ne dangubi, poput mnogih umirovljenika, već se bavi onim što, uz prosvetu, najviše voli. Sada je,  naime, s viškom slobodnog vremena, dodatno zaokupljen ličnom preokupacijom, koja ga bez zadrške ne napušta još od osnovne škole, pa se vremenom pretvorila u nasušnu potrebu. Umetnost je njegova opsesija. S pokrićem. Supruga Momirka, nekada zaposlena u Livničinoj administraciji, a sada penzionerka, desna mu je ruka u svemu. To mu, naglašava, puno znači.
Dušan je skoro  svakodnevno u ataru, često i na svom konju, kojeg godinama sedla u potrazi za slikarskim motivom. ,U nekadašnjoj kuhinji od dvadesetak kvadrata, pretvorenoj u atelje uočavamo nekoliko urađenih slika u ulju. Na zidovima uramljene grafike, umetnikovi rani radovi. Na štafelaju zategnuto platno iščekuje boje i poteze kičicom. Tu je i skulptorski alat. Na  radnom stolu „brdo“ gline, kojom će Dušan „zamesiti“ kalupe za buduće, kao kamen postojane, betonske skulpture. Škrt je na rečima naš domaćin kada zbori o sopstvenom umetničkom opusu:
-Počeo sam da crtam čim sam, kao osnovac, uočio da olovka ostavlja trag. Korice sveski i udžbenika sam šarao, svaki čist papir iz tih razloga nosio kući da bih na njemu čuda iscrtavao. Potreba za crtanjem, a onda i slikanjem  i vajanjem, pojačala se u gimnaziji i s godinama snažno nadirala. Sve te radove, smatrajući ih nebitnim, da bih se istakao, priložio sam u  srednjoškolskoj akciji sakupljanja starog papira. Sad mi je žao. Posle gimnazije pao sam na ispitu za upis na Likovnu akademiju u Beogradu, te odustao od akademskog zvanja, ali ne i od slikanja i vajanja –   priseća se junak naše priče početaka sopstvenog stvaralačkog angažmana.
 Dušan Belović je u suštini samouki umetnik. Posredno je, međutim, susrećući se s poznatim likovnjacima, uporedo marljivo listajući odgovarajuću stručnu literaturu, do finesa dokučio likovnjačke tajne. Do sada je realizovao impozantan broj slika, rađenih uglavnom u ulju. Većinu je poklonio prijateljima, rođacima i onima koji  u prigodnim situacijama pohode njegov dom ukotvljen, inače, u idiličnom ambijentu na obodu sela.
Nikada nije učestvovao na nekoj izložbi. Nuđeno mu, ali nije hteo. Odbija i pojavljivanje na likovnim kolonijama, pravdajući se da mu taj, kako ga naziva, brzopotezni način stvaranja ne odgovara. Za valjano delo potrebno je vreme, nekad i pauza, da se ponovo  sjedine adrenalin i ideja.
DAROVI RODNOM SELU
Stiče se utisak da je Dušan Belović previše skroman, pa i neambiciozan, kada je njegova afirmacija u pitanju. Marketing mu je – nula. O njemu se, kao umetniku, u javnosti nešto više čulo tek kada je prošlog leta u porti Srpske pravoslavne crkve u Ruskom Selu, u okviru obeležavanja 100 godina od doseljavanja Solunaca u ovo mesto, nikla grandiozna skulptura Arsenija Trećeg Čarnojevića – njegovih ruku delo. Rodnom selu Belović je podario i bistu „Solunac“, posvećenu srpskim borcima koji su nakon Prvog svetskog rata pristigli na sever Banata.
S DVA ZAVIČAJA
Dušan i brat mu Jovan sinovi su Steve i Radojke Belović. Stevu su, kao dete, u Rusko Selo 1932. godine doveli roditelji, Jovo, inače, solunac, i majka Cvijeta. Dušanov pradeda Risto takođe ima biografiju na ponos potomcima, jer se proslavio u Hercegovačkom ustanku. Belovići, inače, potiču iz sela Hrgud iznad Stoca, pa Dušan, ne bez razloga, kaže da ima dva zavičaja. Oba beskrajno voli, s tim da u kreativnom smislu, u odnosu na hercegovačka brda, prednost daje ravnici, je je u njoj rođen, a i svakodnevno ga kao slikara hod  nepreglednim prostranstvom nadahnjuje i goni u novi umetnički izazov. Hercegovina mu je u mislima, a ravnica u oku i srcu.
M. Ivetić
muzej a

Narodni muzej 27. marta u 18 sati posetiocima će predstaviti izložbu pod nazivom „Novo lice svetitelja“. Kako ističe direktorica Lidija Milašinović na ovaj način biće predstavljen projekat iz prošle godine.

-Zahvaljujući finansijskoj podršci Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, informisanje i odnose sa verskim zajednicama restaurirali smo 14 ikona iz etnološke zbirke Muzeja. Cilj je da pokažemo koji su konzervatorski i restauratorski radovi obavljeni na ikonama. Želja nam je da građani i posetioci vide šta se sve radi kako bi se ikone očuvale. Među njima je samo jedna klasična ikona, a ostale mi zovemo banatske, odnosno karakteristične su za naš, rumunski i mađarski deo Banata. Među njima je i jedna ikona oslikana na staklu – napomenula je Lidija Milašinović.

Konzervatorske radove obavio je Dragan Ogar koji će biti prisutan na otvaranju izložbe.

Naša sagovornica dodaje i da se Narodni muzej priključio obeležavanju godine arheologije koja ima moto „Vreme je prošlost“.

-U okviru obeležavanja planirano je dosta događaja, a prvi će biti publikacija knjigu o arheološkom lokalitetu u Podlokanju. Ona je spremna za štampu i očekujemo da ćemo potreban novac dobiti na konkursu Ministarstva kulture. Reč je o nekropoli iz bakarnog doba. I ovogodišnji „Mamutfest“ biće u znaku arheologije otkrila nam je Lidija Milašinović.

A.Đ.

1-slajder-moj-banat-3-scaled

Banatski kulturni centar (BKC) iz Novog Miloševa biće jedan od izlagača na predstojećem Međunarodnom sajmu knjiga u Novom Sadu koji počinje danas i traje do 24. marta.

Sajam knjiga održaće se u Hali 1 Novosadskog sajma, gde će BKC ponuditi više stotina svojih naslova, dok će odabrani naslovi biti na popustu i do 40 odsto.

Banatski kulturni centar redovno izlaže na Novosadskom sajmu od 2009. godine i do sada je objavio preko 680 naslova u oblasti književnosti, umetnosti, nauke, publicistike, na više od 15 jezika, autora iz više od 20 država sveta. Između dva sajma u Novom Sadu objavio je preko 30 novih naslova, dodelio više nagrada za knjige i rukopise (nagrade Prva knjiga, „Bogdan Čiplić“, „Teodor Pavlović“, „Angelina Branković“, Gramate „Pesničke republike“), a njegova izdanja, autori i projekti poneli su više priznanja: Vukovu nagradu Kulturno-prosvetne zajednice Srbije osnivaču i direktoru Radovanu Vlahoviću, Nagradu ULUPUDS-a za izdavački poduhvat na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu za foto-monografiju Ljubomira Kojića „Svetlopis kao beskraj“, Zahvalnicu Matice srpske za 2024.godinu i mnoga druga.

Iz protekle produkcije, iz BKC-a preporučuju sledeća dela:

Vladan Radovanović: „Biti: hronika jednog postojanja”, autofikcijski roman i „Višemedijska umetnost”, predavanja na Grupi za višemedijsku umetnost Interdisciplinarnih studija Univerziteta umetnosti u Beogradu;

Radovan Vlahović: „Ljuba“ (nastavak Banatske epopeje, knjiga četvrta), „Prvi nastup“ („hronika prohujalog vremena”) i „Banatske pripovetke“ (drugo, dopunjeno izdanje);

Milan Micić: „Kolonistička naselja : (1920–1941). Knj. 3.” – knjiga o 15 kolonističkih naselja sa područja Bačke, Srema, Baranje i Slavonije i „Rakija i rane” – knjiga pesama;

Ferenc Nemet, Milan Micić: „Jul 1914. Bačka, Banat i Baranja prema viđenju srpske i mađarske štampe“;

Nenad Stanojević: „Čitanje stvarnosti“;

Katarina Pantović „Vizuelni citati sveta: kritike i eseji o savremenoj srpskoj poeziji” – Nagrada „Bogdan Čiplić“ za 2024. godinu;

Milica Drndarević: „Ako je to sve”, knjiga pesama – Nagrada „Bogdan Čiplić“ za 2024. godinu.

Knjige sa sajamskim popustom mogu se poručiti i putem sajta www.bkcknjige.rs do 30. marta.

(Foto: BKC)

Kozarci-u-srcu-6

Administratori Fejsbuk grupe „Novi Kozarci u srcu“, Katarina Ilišević Perin i Ilija Dakić, već godinu i po dana unose novu energiju u zajednicu, pokrećući humanitarne i društveno korisne akcije. Od kada su preuzeli grupu, prepoznali su njenu snagu i dobru posećenost iskoristili za dobrobit svog sela.

Učestvovali su u organizaciji turnira u fudbalu, uz Pikado klub „Mamuti” organizovali su turnir za prikupljanje paketića za decu sa Kosova i Metohije, ali i pozivali na radne akcije poput zamene krova na parohijskom domu. Svaka njihova inicijativa okuplja meštane, udruženja i preduzetnike; tako je bilo i ovog puta – kada su pokrenuli akciju za pomoć KUD-u „Petar Kočić“.

Ilija Dakić, predsednica KUD-a Dragana Karanović, koreograf Milan Vašalić i Katarina Ilišević Perin

– Deci je bila potrebna pomoć da otputuju na festival u Vrnjačku Banju, nedostajale su im nošnje, trenerke, obuća… Došli smo na ideju da pokrenemo licitaciju u grupi, kako bismo istovremeno prikupili novac i promovisali ljude koji rade u selu – kaže Katarina.

Meštani i prijatelji Novih Kozaraca brzo su se odazvali. Na licitaciju su stavljani domaći proizvodi – med, vino, torte, ali i usluge šišanja, freziranja, čišćenja septičkih jama, pa čak i vikend na Tari. Kupci su bili ne samo iz sela, već i iz Kikinde i inostranstva.

– Već prvog dana sakupili smo više od 20.000 dinara, a do kraja akcije ukupan iznos je dostigao 150.700 dinara. Uz dodatne direktne uplate na račun KUD-a, sakupljeno je više od 200.000! Deca su dobila opanke i besplatan prevoz na festival – kaže Ilija.

Kulturno-umetničko društvo „Petar Kočić“ broji 70 članova različitih uzrasta i jedno je od retkih mesta u selu koje okuplja i mlade i stare. Upravo zbog toga, ova akcija je imala poseban značaj.

– Ovo je još jedan dokaz da zajedno možemo sve. Nastavićemo da radimo i pokrećemo nove akcije, jer želimo da život u našem selu bude bolji i lepši za sve meštane – ističu Katarina i Ilija.

Uspeh akcije ogleda se i u tome što su mnoge ponude ostale nerealizovane, što znači da je ljudi koji žele da pomognu više nego što je bilo moguće uključiti u prvu akciju. Od dve mangulice, preko čuvanja dece u Novom Sadu, do besplatne pravne podrške -ljudi su nesebično ponudili svoje usluge za dobrobit zajednice.

Pridružilo se i Udruženje žena „Novi Kozarci“ čije su članice izradile pregače za folklorce, obezbedivši materijal uz pomoć sponzora.

Svečano uručenje donacija održano je proteklog vikenda, ali entuzijazam ne jenjava – već se razmišlja o novim načinima da se licitacije nastave i da se unapređuje život u Novim Kozarcima. Jer, kako kažu ovi mladi ljudi – kada se srca udruže, nema granica onome što se može postići.

S. V. O.

recitatori-mladji

Gradska smotra recitatora „Pesniče naroda mog“, u organizaciji Kulturnog centra Kikinda, završena je danas. Za 55. susret najboljih iz svojih škola prijavilo se 48 učesnika, 34 recitator nižeg uzrasta (I – IV razreda osnovne škole), 12 recitatora srednjeg uzrasta (V – VI razreda) i dva recitatora starijeg uzrasta (srednja škola).

Žiri u sastavu Marija Tanackov, književni kritičar i pesnikinja, Gizela Kekenj, bivši recitator, i Snežana Tomin, pesnikinja, jednoglasno se složio da na Zonskoj smotri recitatora u Čoki naš grad i svoje škole predstavlja njih 18.

Niži uzrast predstavljaće: Janja Reljin, učenica trećeg razreda OŠ „Vasa Stajić“ u Mokrinu, Nina Kerkez, učenica četvrtog razreda OŠ „ Petar Kočić“ u Nakovu, Nevena Simić, učenica trećeg razreda OŠ „ Vuk Karadžić“, Dejana Adamov iz KUD „Mokrin“, učenica drugog razreda, Petra Radak, učenica trećeg i Mihajlo Piljak, učenik prvog razreda škole „Đura Jakšić“, Dragan Jovanić i Jana Lukač, učenici četvrtog razreda škole „Ivo Lola Ribar“ u Novim Kozarcima, i Mina Jankov, učenica prvog razreda škole „Žarko Zrenjanin“.

U kategoriji srednjeg uzrasta za dalje takmičenje plasirale su se: Lena Davidović, učenica osmog i Sanja Davidović, učenica petog razreda OŠ „Žarko Zrenjanin“, Adrijana Ćurčin, Stefan Sili i Jovana Živojinov, učenici sedmog razreda OŠ „Đura Jakšić“ i Iva Ćojanović, đak osmog razreda iste škole, kao i Anja Petrović iz KUD „Mokrin“, učenica šestog razreda.

Srednjoškolci koji će nastupiti na zonskoj smotri su: Milica Popov, učenica drugog i Ivona Inđić, učenica trećeg razreda SSŠ „Miloš Crnjanski.

Zonsko takmičenje održaće se 22. marta u Domu kulture u Čoki.

S. V. O.

(Foto: Kulturni centar)

recitatori-(2)

Najtalentovaniji recitatori iz kikindskih škola, zaljubljenici u pisanu reč, okupili su se danas na 55. Gradskoj smotri recitatora „Pesniče naroda mog“. Ova tradicionalna manifestacija, najstarija dečija smotra u Srbiji, održava se u organizaciji Kulturnog centra.

– Ove godine imamo 34 učesnika iz nižih razreda, a ukupno pedesetak takmičara, uključujući starije osnovce i srednjoškolce. Iznenadio nas je veliki broj prvaka, što nam govori da ljubav prema poeziji živi i raste – kaže Tanja Nožica, pomoćnica direktora za programske sadržaje.

Zbog renoviranja Kulturnog centra, ovogodišnje takmičenje održava se u sali Narodnog pozorišta. O tome ko će se plasirati na zonsku smotru u Čoki 22. marta odlučuje stručni žiri u sastavu: književnica i kritičarka Marija Tanackov, nekadašnja recitatorka Gizela Kekenj i pesnikinja Snežana Tomin.

– Ovo je važan segment obrazovanja koji zaslužuje više pažnje. Recitovanje nije samo umetnost govorenja, već i način da se razvija ljubav prema književnosti i lepoj reči. U današnje vreme, kada se komunikacija često svodi na slike i sleng, negovanje jezika oplemenjuje dečiju dušu – istakla je Marija Tanackov.

Gradska smotra traje dva dana. Nakon nastupa najmlađih recitatora, sutra će se na sceni naći stariji osnovci i srednjoškolci. Poezija je ponovo oživela u Kikindi, a mladi talenti svojim emocijama vraćaju i održavaju lepotu pisane reči.