Град

ucenicka-zadruga-1-(1)

Osnovna škola „Petar Kočić“ iz Nakova, jedna je od 42 obrazovne ustanove u Srbiji koje su dobile sredstva Ministarstva prosvete za opremanje učeničkih zadruga osnovnih škola. Zadruga u ovoj školi prijavljena je Agenciji za privredne registre i funkcioniše po svim pravilima.

– Konkurisali smo za kupovinu mašine za sito štampu i dobili 349.000 dinara. Štampaćemo majice, šolje i drugo i ona će nam pomoći da proširimo ono što radimo. Do sada smo sredstva dobijali za osnaživanje ekologije. Nabavili smo kompostere i razna druga pomoćna sredstva za osnaživanje ekologije i obrade papira i reciklaže – rekla je Ljiljana Janjilović, direktorka OŠ „ Petar Kočić“.

Pomoćnik ministra za osnovno obrazovanje Milan Pašić, istakao je tokom potpisivanja ugovora, da Ministarstvo prosvete nastavlja kontinuiranu podršku razvoju učeničkog zadrugarstva kao važnog segmenta obrazovno-vaspitnog rada.

– U cilju unapređenja uslova za rad učeničkih zadruga u osnovnim školama, Ministarstvo prosvete je u ovoj godini izdvojilo 12 miliona dinara. Na Javni poziv prijavile su se 42 osnovne škole, od kojih su dve škole prvi put dobile sredstva po ovom javnom pozivu. U poređenju sa prethodnom školskom godinom, broj osnovnih škola koje su osnovale učeničke zadruge povećan je za tri – rekao je Pašić.

Nakovačka škola treći put je dobila novac od Ministarstva prosvete za ovu namenu.

– Učenička zadruga nam je važna. Naša škola je u projektu obogaćenog jednosmenskog rada i ima 11 sekcija kojima pokrivamo sva interesovanja naših đaka. U više od 70 odsto sekcija izrađuju se predmeti koji mogu da se plasiraju putem učeničke zadruge. U zadruzi su, pored učenika, njihovi roditelji i zaposleni i ima nas stotinak – pojasnila je Ljiljana Janjilović.

Ministarstvo prosvete će i ubuduće nastaviti da pruža podršku školama u realizaciji inovativnih projekata koji doprinose kvalitetnijem obrazovanju učenika i razvoju njihovih kompetencija.

A.Đ.

Sladoled-(3)

U trećoj sedmici jula, na Svetski dan sladoleda, Turistička organizacija grada priredila je mališanima nezaboravan doživljaj. Najmlađi su uživali u druženju sa glumcima Dečijeg pozorišta „Lane“, a svojom aktivnošću i dobrim raspoloženjem „osvajali“ su kupone za besplatan sladoled.

Za decu uzrasta od sedam do petnaest godina, osmišljena je jedinstvena avantura – potraga za sladoledom koja je, kroz igru, promovisala turističke atrakcije grada.

– Poenta našeg programa, koji organizujemo već peti put, jeste da deca uživaju u interaktivnoj predstavi, ali i da kroz zabavu saznaju više o svom gradu. Za one malo starije pripremili smo potragu u kojoj, skeniranjem QR koda ispred Muzeja, dobijaju pitanje – tačan odgovor ih vodi na sledeću lokaciju. Punktovi su osmišljeni u vezi sa 22. najlepšom ulicom na svetu, sunčanim satom, crkvom i manifestacijom Dani ludaje – objasnila je Tatjana Vuković iz Turističke organizacije. Ona je na poslednjem punktu, ispred Gradske kuće, delila kupone za besplatan sladoled.

Braća Andrej (5) i Aleksej (7) učestvovali su u potrazi s velikom radošću.

– Danas je Dan sladoleda i zato smo tražili sve punktove, sve smo ih našli, trčali smo, i dobili smo besplatan sladoled – uz osmeh priča Aleksej.

Milica Grubor, desetogodišnjakinja, rekla nam je da najviše voli da šeta gradom i uživa u sladoledu.

– Sviđa mi se ova igra. Omiljeni sladoled mi je od vanile – otkrila je.

Njen stariji brat Milutin bio je ponosan na svoju brzinu.

– Sve sam brzo pronašao. Sad idem u poslastičarnicu po sladoled od čokolade – poručio je zadovoljno.

U ovoj slatkoj manifestaciji učestvovale su sve poslastičarnice iz Kikinde, kao i iz Mokrina i Ruskog Sela.

Svetski dan sladoleda zvanično se obeležava od 1984. godine, kada je tadašnji američki predsednik Ronald Regan proglasio jul mesecom sladoleda, a 18. jul Međunarodnim danom ove poslastice. Ipak, istorija sladoleda je mnogo starija – vodi poreklo iz drevne Kine, Persije i antičkog Rima, gde su se uživali ledeni napici i voćne šerbete. Evropsku tradiciju sladoleda oblikovali su Arapi, Italijani i Francuzi, a tek u 20. veku sladoled je dobio oblik koji danas poznajemo, zahvaljujući industrijalizaciji i pojavi frižidera.

Svet je u međuvremenu dobio i svoj najskuplji sladoled – „Byakuya” ili „Bela noć“, koji se u Japanu prodaje po ceni od preko 6.000 evra. Ovaj luksuzni desert napravljen je od najređih sastojaka poput belog tartufa, parmezana, zlatnog lišća i fermentisane pirinčane paste, a služi se u specijalnoj čaši, uz ručno kovanu kašičicu.

Od drevne šerbete do carskog sladoleda – čini se da je ova hladna poslastica kroz istoriju zadržala isto: status čistog užitka.

S. V. O.

Fijakerijada-Basaid-(9)

U Bašaidu se danas održava treća Fijakerijada, u organizaciji Konjičkog kluba „Vranac“. Na Vašarištu u ovom mestu okupilo se čak pedeset učesnika iz svih krajeva Vojvodine, ali i iz drugih delova Srbije, koji su doveli svoje najlepše konje i fijakere, na radost meštana i brojnih posetilaca.

Manifestacija je svečano otvorena u prisustvu zvaničnika i predstavnika institucija koje podržavaju razvoj ovakvih događaja. Slavoljub Arsenijević iz Pokrajinskog sekretarijata za privredu i turizam istakao je značaj ovakvih događaja za očuvanje tradicije i zajedništva.

– Lepo je videti da Banat ima čime da parira Sremu u ovakvim manifestacijama. Mi smo uspeli za pet godina da podignemo broj manifestacija koje finansiramo sa 36, koliko ih je bilo 2020, na 78, koliko podržavamo ove godine. To znači da će svi koji umeju da se organizuju i pokažu energiju koja će lokalnoj samoupravi, meštanima i komšijama dati dodatnu radost, biti svakako pomognuti sa naše strane. I sam sam najlepše trenutke svog detinjstva doživeo na fijakeru, i ovo danas je poseban događaj za mene – rekao je Arsenijević pozdravljajući prisutne.

Gradonačelnik Kikinde, Mladen Bogdan, zahvalio se svima koji su došli i poručio:

– Ovako veliki broj ljudi govori o tome da će ova manifestacija trajati. Čestitam svima koji se pripremaju za ovako lepe događaje tokom leta i zahvaljujem vam što ste došli.  Mi želimo, zajedno sa Pokrajinskim sekretarijatom, da podignemo ovu manifestaciju, da bude još veća i bogatija, da nam donese što više druženja i da svi imaju mogućnost da prikažu ono čime se ponose. Takođe, da imamo šta da ostavimo mladima. Suština je u okupljanju i jedinstvu u ovako izazovnim vremenima – naglasio je Bogdan.

Dobrodošlicu takmičarima i publici poželeli su i članovi Konjičkog kluba „Vranac“, koji je domaćin Fijakerijade.

– Klub postoji 30 godina, i ovo je treća fijakerijada. Naziv kluba je po vrancu koji je porodica Birimac iz Bašaida poklonila knezu Mihailu Obrenoviću kada se vraćao sa svadbenog putovanja iz Rumunije. Dobio je najlepšeg pastuva i odveo ga u Požarevac, gde je imao svoju najveću ergelu. Kada je pravljen spomenik, italijanski vajar Enriko Paci pregledao je sve fotografije i odlučio se baš za bašaidskog vranca, koji je tada već bio uginuo – ispričao je predsednik kluba, Aleksa Mikalački.

Nakon svečanog defilea, započela su takmičenja u jednopregu, dvopregu, tropregu, četvoropregu i višepregu. Posebno mesto u programu imaju i izbori za najlepšeg pastuva i kobilu, kao i nastupi dece – mladih jahača i vozača.

Manifestaciju organizuje Mesna zajednica Bašaid, uz podršku lokalne samouprave i Pokrajinskog sekretarijata. Fijakerijada je, sudeći po broju učesnika i publike, postala prepoznatljivi letnji događaj u ovom delu Banata, koji povezuje ljude, čuva tradiciju i slavi ljubav prema plemenitim životinjama.

S. V. O.

novak-despotovic-(4)

Mladi matematički genije ostvario je novi uspeh, ovoga puta na svetskom takmičenju u Australiji!

Na 66. Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi (IMO), najprestižnijem međunarodnom takmičenju iz matematike za učenike do 19 godina u svetu, koja se održava od 10. do 20. jula u Australiji (Sunshine Coast, Queensland), Novak Despotović, učenik Matematičke gimnazije u Beogradu,  osvojio je srebrnu medalju.

Konkurencija je bila veoma jaka, jer je ove godine na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi učestvovalo više od 630 učenika iz nešto više od 110 zemalja sveta.

Odabir takmičara, koji su predstavljali Srbiju, kao i pripreme za takmičenje, organizovalo je Društvo matematičara Srbije, uz podršku Ministarstva prosvete.

Vođe ekipe bili su dr Miljan Knežević sa Matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i Teodor von Burg iz Matematičke gimnazije u Beogradu.

Pored Novaka, reprezentativci Srbije, svi učenici Matematičke gimnazije u Beogradu, osvojili su još jednu srebrnu medalju (Stefan Šebez), bronzane medalje uzeli su Petar Banović i  Vladimir Branković, a Vladimir Lukić i Nenad Marković zaslužili su pohvale.

 

 

etno-kamp-(1)

Etno kamp, koji se 24 godine održava istovremeno sa Festivalom narodnih orkestara u organizaciji ADZNM „Gusle“, završava se sutra.

Okupio je 25 studenta etnokoreologije i etnomuzikologije iz Banja Luke, Beograda, Novog Sada, Štipa iz Makedonije i učenike srednjih muzičkih škola iz Kraljeva, Subotice i Sombora. Među njima su i Vanja Vujičić, studentkinja i članica iz Folklornog ansambla „Vila“ i Nađa Burmas, studentkinja Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu.

– Na etno kampu sam četvrti put i svake godine to je novo iskustvo – rekla je Vanja. – Teme su zanimljive i puno toga sam naučila o prošlosti Srba u Vojvodini, Mađarskoj i Rumuniji. Pored toga, svaki put steknem nova prijateljstva.

Nađa je iz Vrnjačke Banje, prva je godina fakulteta na odseku etnomuzikologija i etnokoreologija.

– Godinama unazad slušam o ovom etno kampu i sada sam dobila priliku da dođem u Kikindu. Oduševljena sam predavanjima, programom koji je osmišljen za nas i uopšte koncepcijom kampa. Puno toga sam naučila i ono što je još važnije, znanja koja sam stekla moći ću da primenim.

Mentorka kampa je dr Dragica Panić iz Banja Luke, a komentori su dr Kristina Planjanin Simić i Katarina Nikolić.

– Ovo je jedinstvena prilika da srednjoškolci i studenti tokom leta steknu nova saznanja. Uz stručna predavanja, tu je i mogućnost da porade na vokalnim tehnikama, nauče novo u igračkim radionicama, da imaju pristup ranijim proučavanjima u Mađarskoj, Rumuniji i Vojvodini. Sve što su naučili moći će da pokažu publici na koncertu. Pored očuvanja tradicije, naš cilj je povezivanje studenata i akademija u regionu u čemu smo uspeli i sada se uključuju i druge zemlje – rekla je dr Kristina Planjanin Simić.

Za učesnike su organizovana predavanja eminentnih stručnjaka iz zemlje i regiona i muzičke, igračke i pevačke radionice. U okviru istraživanja posetili su mađarsko mesto Batanja, rumunska Arad i Čenej i srpsko Kumane gde su videli kako izgleda rad na terenu.

A.Đ.

ambalazni-otpad-(1)

Sekretarijat za zaštitu životne sredine, poljoprivredu i ruralni razvoj Grada već drugu godinu organizuje akciju sakupljanja ambalažnog otpada od sredstava za zaštitu bilja i drugih hemijskih preparata. Ove godine akcija će se sprovesti u saradnji sa Poljoprivrednom stručnom službom i Regionalnom privrednom komorom u Kikindi, na inicijativu Sekretarijata za zaštitu životne sredine.

– Obaveštenja su već istaknuta u mesnim zajednicama. Posebno smo informisali poljoprivrednike koji imaju velike količine ambalaže – rekla je sekretarka Sekretarijata Miroslava Narančić. – Dato je i uputstvo: ambalaža mora biti očišćena trostrukim ispiranjem, probušena da se ne bi ponovo koristila, i pravilno odložena do dana preuzimanja.

Kako navodi, na osnovu utrošenih sredstava i vrste ambalaže, procenjuje se da se u Vojvodini godišnje generiše više stotina hiljada otpadnih plastičnih boca različitog sastava, zaprljanosti i veličine.

– Većina ovakvog otpada završi na deponijama, u kanalima ili izmešan sa komunalnim otpadom. Ove materije dolaze u dodir i sa čovekom i sa živim svetom i imaju veoma štetne efekte – upozorava ona. – Ovakva ambalaža slabo se razgrađuje, zagađuje zemljište, vodu i vazduh, i zato je izuzetno važno da se sakupi i pravilno zbrinjava.

Kontrolu uklanjanja ambalažnog otpada vrše inspektori za zaštitu životne sredine. O poštovanju obaveza vode se zapisnici, a u slučaju nepostupanja – slede prekršajne prijave.

RASPORED SAKUPLJANJA OPASNE AMBALAŽE

Sakupljanje će se obaviti u utorak, 22. jula, po sledećem rasporedu: Mokrin (Stovarište „Subotički“, put za Iđoš) – 08:00, Iđoš – 08:45, Kikinda – 09:15, Nakovo – 10:15, Rusko Selo (iza Restorana „Baja“) – 11:15 i Bašaid (Vašarište) – 12:00 sati.

S. V. O.

Bora-Otic

Nesuđeni kikindski zet, hroničar vremena i ljudi, voditelj glasovitog TV formata „5 kazanje”, Bora Otić navodi, između ostalog, da je ovdašnji živalj toliko izmešan, da su nam se i kuhinje pomešale i mirišu isto, a tako su nam se i običaji i navike pomešale, baš kao u nekoj banatskoj šerpi

Savremeni putopisac, televizijski hroničar i beležnik vojvođanskih naravi, običaja i adeta, Bora Otić je više od pukog putopisca. On je i dokumentarista i jezički znalac, rado viđen svugde, a naročito u severnom Banatu, koji je pohodio nebrojeno puta. I uvek je imao zanimljivu priču sa i o ovdašnjim ljudima. Njegovo „hodoljublje“ kako je tu vrstu spisateljskog iskustva oslovljavao slavni Borin prethodnik Zuko Džumhur, ima vrlo jako i jezičko i dokumentarno uporište, pa su Borina „5 kazanja“ aktuelna i rado gledana uvek, jednako nove, kao i one emisije koje su snimljene pre više od decenije.

Neke od svojih severnobanatskih susreta s ovdašnjim ljudima, podelio je s našim čitaocima.

Obišli ste sva severnobanatska naselja, čak i najmanja poput Vincaida, i po nekoliko puta. Ima tu i starosedelačkih i kolonističkih mesta. Šta ih povezuje?

– Povezuje ih banatski duh, vazduh, zemlja banatska, duša banatska i narav banatska. Povezuju ih i putevi, a oni su uvek dvosmerni. Vode i tamo i ovamo. Povezuju ih ljubavi uzvraćene, brakovi mešoviti, krstovi i zadušnice, vašari, lenije i linije dokle je bilo i čije je sad. Narod ide, seljaka se, odu, dođu ili se ne vraćaju. Samo se na grobljima vidi koliko su dugo tu. I samo Kikinda ima pet frtalja. Sav ostali svet jedno celo deli na (samo) četiri četvrtine. To je zato što nisu iz Banata.

Čuvaju li kikindska sela ljubomorno svoju tradiciju ili su otvoreni i rado dopuštaju da i ljudi iz drugih mesta uplivaju među njih sa svojim običajima i navikama?

– Sreća da još uvek ima tvrdoglavih koji se ne daju vremenu sadašnjem pa čuvaju i ono od juče. Kakav je to narod koji ne drži do svoje prošlosti, običaja, jezika, kulture i navika. Upiru se i odupiru da sačuvaju tradiciju i nađoši i dođoši. Kao što su nam se i kuhinje pomešale i mirišu isto, slično su slane i paprene, tako nam i običaji i navike budu u istoj šepri. Onda se ta šepra (šerpa ili šerpenja) iznosi pred goste samo kad su posebne prilike il neke manifestacije koje dođu na red jedanput godišnje. Bolje i jedared nego ni jedared.

Mnogo manifestacija ste obišli i mnogo ljudi upoznali. Izdvaja li nešto Kikinđane od stanovnika drugih mesta?

– Danas su ludaje zdravo velike. Teško da bi se danaske Lala bez lotre mogo da popne na onu koja pobedi na „Danima ludaje”. Čim je tolka, ondak se i dalje vidi. Mi što smo ostali dole na zemlji i ne vidimo baš neku razliku sem što imate jednog mamuta, jednu suvaču, jednu Kikindu i samo jedan Mokrin u komšiluku. Sve ostalo je ko i kod nas, s ove strane Tise.

Postoji li neka anegdota koju biste posebno izdvojili a vezana je za kikindski kraj?

– Samo ću da vas podsetim kako nas je Duma ugostio u svojoj kući, kako je Mile Alasev pravio buklije i zlatne svatove sa svojom Jelicom, kako su Čvarkovi i njihovi drugari pojeli celo svinče očas posla, kako je Atila Fišteš iskovao gvozdeno grožđe, kako nas je Brataš učio šta rade bombondžije, kako je Bendža pravio šta god je neko naumio da mu treba od mašina, kako Dragan Strajnić vole konje i piše pesme, kako Brkini rade u stoti deo milimetra, kako pevaju tice kod Miloša Galeševa, kako je Sreda tero sonice na točkovima kad nije bilo snega, kakve maltezere ima Krišan, kako je Neša na salašu poređao sve pehare što je s konjima osvojio, kako je Zare s Bećarušama u gajde sviro, kako je Sanela nastavila alvarski posao, kako Suvača radi, kako majstor Pera opanke šije, kako smo Živa, Mile i ja pravili plavu lubenicu, kako u „Paoru” vise kola s plafona i kako sam sigurno nekog zaboravio da spomenem. E, a najdraže od svega mi je što sam umalo postao vaš, kikindski zet. Zvala me jedared mila devojčica, ćerka čija je majka tada bila neudata i rekla da bi volela da joj ja budem tata. Ako me pozove još jedanput, ostaću. Ja sam od onih što vole da ih nude dvared. Onda duplo i uzvratim. Verujem da je porasla, da je srećna i uspešna u školi i da će da pročita ovo. Od svih priznanja i nagrada koje sam dobio, njena želja mi je ostala najdraža medalja.

N. Savić

 

Beleslic-(5)

Majka Dušana Vasiljeva preminula je 17. jula 1908. godine – na dan kada je, 116 godina kasnije, istoričar Dragan Beleslić, arhivista u Istorijskom arhivu, u Narodnoj biblioteci „Jovan Popović“ predstavio rezultate svog istraživanja. Upravo ovaj podatak, dobijen preciznim uvidom u matične knjige, menja pojedine biografske navode.

– Da je majka zaista preminula 1904. ili 1905, kako neki autori tvrde, Spasoje bi bio njegov polubrat, a ne rođeni brat, i Vasiljev bi imao samo jednu polusestru. Ovako, utvrđeno je da je imao četvoro rođene braće i sestara. U literaturu je ušlo i da je najstarije dete jer niko nije istraživao, a on je najstarije preživelo dete. Pre njega rođena je njegova sestra Zagorka koja je poživela samo dve godine –  objasnio je Beleslić.

Predavanje pod nazivom „Dušan Vasiljev: biografija i porodično stablo“ rezultat je šestomesečnog istraživanja, a kompletan rad biće objavljen krajem godine u časopisu „Attendite“. Autor ističe da je reč o prvom naučnom istraživanju o Dušanu Vasiljevu koje potpisuje istoričar.

– Do sada su uz njegova dela objavljivane kratke biografije, zasnovane na sećanjima njegovog brata Spasoja koji je objavio Dušanova dela posle njegove smrti, i na usmenim izvorima. Problem je u tome što niko nije istraživao pisane izvore. U svom radu koristio sam matične knjige, domovne protokole, testamente i dokumentaciju o zanatlijama. Tako sam došao i do podatka da njegov otac nije bio stolar, kako se godinama pogrešno navodi, već kožar. U literaturi su čak pomešani podaci njegovog oca i strica – navodi Beleslić.

Vasiljevljeva biografija do sada je bila i nepotpuna i netačna – što je dovelo i do pogrešnog tumačenja njegovog stvaralaštva.

– Moj početni motiv bio je da prikažem porodično stablo jedne poznate ličnosti iz Kikinde i da ih vidim kao ljude, da to ne budu samo podaci. Kada sam završio, čitajući Dušanovu biografiju, shvatio sam da nije dovoljno obimna i da ima puno grešaka – od rođenja do smrti.

Jedna od ukorenjenih predstava bila je i da je pesnikova porodica bila veoma siromašna. Beleslić tvrdi da je to netačno.

– Dok je njegova majka bila živa, i sve do 1909. godine, pripadali su višoj srednjoj klasi. Nelogično je da su školovali sedmoro dece, od kojih su svi postali profesori, a da su bili izuzetno siromašni. To je nemoguće čak i danas. Ideja o siromaštvu potiče iz konteksta Prvog svetskog rata: otac je bio na frontu, Dušan je sa 14 godina sam izdržavao porodicu i školovao se. Država se tada raspada, porodica se raspada, Dušan se odvaja i počinje da se traži. To je bio prelomni trenutak u njegovom životu – tvrdi Beleslić.

Na pitanje kako je, kroz istraživanje, doživeo Vasiljeva kao čoveka, odgovara:

– Mislim da je bio mlad, nedovoljno zreo i neshvaćen. Ljudi koji su se bavili njegovim delom dolazili su sa drugih prostora – sa juga Srbije i iz Šumadije, i nisu razumeli Banat posle Prvog svetskog rata. On je pisao upravo o tom prostoru, o toj multinacionalnoj sredini koja je u jednom trenutku ostala na ničijoj zemlji. I geopolitičke okolnosti uticale su na pesnikov osećaj identiteta. Dok se on seli, pomera se i granica između Rumunije i Kraljevine SHS koja se pravila četiri godine. On se gubi u nacionalnom smislu, čak je pokušao da doda „ić“ na prezime kako bi se integrisao, ali ga društvo nije prihvatilo.

Na kraju, Beleslić izražava nadu da će njegovo istraživanje biti podsticaj književnim kritičarima da Vasiljevljevo stvaralaštvo sagledaju u novom svetlu: „Želeo bih da ovaj rad podstakne ljude da ponovo pročitaju njegove pesme u kontekstu u kom su nastale. Tek tada ćemo razumeti ko je bio Dušan Vasiljev.“

U prepunom holu Narodne biblioteke predavanje Dragana Beleslića izazvalo je veliku pažnju, ali i pitanja i dodatke iz publike, iz ličnih i porodičnih aspekata onih koji su imali kontakte sa nekim od članova porodice Vasiljev.

S. V. O.

posumljavanje-(4)

U Lovačkim domovima u Mokrinu i na Mlaki danas su održane radionice o mogućnostima pošumljavanja na teritoriji Kikinde. Organizovane su na osnovu projekta „Stvaranje uslova za obnovu šumskih ppredela na političkom, terenskom i tržišnom nivou u cilju postizanja neutralnog stanja degradiranosti zemljišta u Srbiji”, koji sprovodi Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO), u saradnji sa Ministarstvom poljoprivrede Srbije.

Prof. dr Saša Orlović, direktor Instituta za nizijsko šumarstvo i životnu sredinu iz Novog Sada, istakao je da su Kikinda i Dimitrovgrad prepoznati kao pilot-područja za utvrđivanje stepena degradacije zemljišta i potencijala za pošumljavanje.

– Kikinda je odabrana jer smo procenili da su najveće aktivnosti pošumljavanja koje preduzima lokalna samouprava upravo ovde. Zemljište kao resurs je izloženo brojnim procesima degradacije – u Kikindi uglavnom vetrovima, eroziji – i nedostatku organske materije. Kada to utvrdimo, tražimo one koji bi bili spremni da pošumljavaju svoje parcele. Drveće povećava organsku materiju u zemljištu, smanjuje uticaj vetra, poboljšava biodiverzitet. Sada se otvara prostor za veliki državni projekat koji će se baviti podizanjem novih šuma, poljozaštitnih pojaseva, ali i unapređenjem postojećih – i u javnom i u privatnom sektoru – rekao je prof. dr Orlović.

On je dodao da je cilj ovih aktivnosti stvaranje održivog, vitalnog šumarstva koje će efikasnije vezivati ugljenik, proizvoditi drvnu masu i doprinositi očuvanju životne sredine.

– U Vojvodini, gde god posadite drvo, to je višestruka dobit. Pored ekologije, to doprinosi i boljim rezultatima u poljoprivredi, razvoju pčelarstva, lovstva i turizma. Drveće je neophodno za opstanak poljoprivrede, jer poboljšava mikroklimu, naglasio je Orlović.

Inženjer šumarstva u JP „Kikinda“ Miodrag Radovanović naglasio je da je u toku prikupljanje informacija o raspoloživim površinama na teritoriji Kikinde koje bi mogle biti obuhvaćene ovim programom.

– Ove radionice su finalna etapa pripremnog projekta, a njihov cilj je bio da se lokalna udruženja – ekološka, lovačka, pčelarska – informišu o mogućnostima učešća u većem programu pošumljavanja. U februaru je potpisan sporazum između Vlade Srbije i UN, čime je pokrenut projekat „Forest Invest“. On predviđa obnovu 50.000 hektara i podizanje novih šuma na 7.000 hektara širom Srbije – rekao je Radovanović.

On je dodao da je cilj da što više lokalnih aktera prepozna mogućnost i interes za učešće u pošumljavanju. Osim što će se podizati nove šume, biće unapređene i postojeće. Projekat, istakao je, predviđa i ekonomske i ekološke benefite, kako za državu, tako i za privatne vlasnike.

S. V. O.

jelena-stepanov-2

Za razliku od voćara koji ove godine neće moći da se pohvale velikom rodnošću, vinogradari imaju razloga za optimizam. Manjak kiše zaslužan je što je i manje patogena među čokotima u odnosu na prethodne godine. Ipak, vinogradari i vinari ne oslanjaju se samo na nebesa, nego je potreban i niz koraka koje moraju sami da preduzmu da bi se postiglo ono čuveno agrarno „3 k“ – kvalitet, kvantitet i kontinuitet.

S obzirom da je svaki korak u uzgoju vinove loze veoma važan, osvrnućemo se na početak kalendarske godine i proces rezidbe, pa pitamo Bogdana Stepanova, dugogodišnjeg proizvođača vina iz Iđoša da li je zimus bilo izmrzavanja pupoljaka?

– Nije, bilo je kasnih prolećnih mrazeva, ali nisu naneli velike štete vinogradima. Međutim, bilo je posle malo problema zbog oprašivanja i bez obzira što je relativno dobro cvetalo i ponelo, deo cvetova zbog loših vremenskih prilika nije oprašen. To za posledicu negde ima rehuljavost grozdova, odnosno manji broj zrna u grozdu. Kod nas u vinogradu to nije bio slučaj i ova godina je za sada odlična. Doduše ono koliko mi radimo, a to su nešto preko dva hektara, skoro sve je pod zalivnim sistemom, a i kiša koja je nedavno pala nam je dosta pomogla. Nadamo se još jednoj dobroj kiši pre berbe i to će za vinograd biti dovoljno – kaže Stepanov, dodajući:

– Naši vinogradi su blizu kuće, a to je velika prednost, jer možemo maltene u sat da reagujemo kad je u pitanju prskanje i zaštita loze. Zato nemamo bolesti u vinogradu. Međutim, čujem da se kod kolega, kod kojih je udaljeniji vinograd od kuće, pojavila pepelnica. Ova dugotrajna suša je ipak napravila podlogu za neke vrste bolesti, a s druge strane, ne valja ni preobilna kiša. Mora se voditi računa o svakom detalju- kaže Stepanov, dok se njegova supruga Jelena nadovezuje da je pored nabrojanog važna i međusobna solidarnost kolega vinara, navodeći da je član Udruženja iđoških vinogradara „Šasla“, a članstvo u udruženju im je u početku pomagalo u razmeni iskustava i odabiru sorti prilikom zasnivanja vinograda.

– U međuvremenu moj suprug i ja smo kao registrovana vinarija prevazišli hobi proizvodnju i više smo sad okrenuti tehnološkom procesu i puštanju vina u promet, tako da je sad naše iskustvo dobro došlo nekim novim članovima udruženja – ponosna je Jelena.

Kao što je poznato, severnobanatsko područje ima vrlo malo rastresite zemlje. Uglavnom su to rit i slatina i nešto malo peščanih delova na kojima su uglavnom vinogradi, pa je u skladu s tim i izbor sorti vrlo važan.

–Dugo su se gajile stare, autohtone sotre kod nas, u kupasto-peharastom obliku uzgoja, ili što bi stari rekli „na čokot“. To je niski oblik uzgoja i te sorte su preživljavale zimu zahvaljujući zagrtanju. Tu se radila oštra rezidba na dva okca i spuštanje jednog zimskog lastara. Kada se kasnije prešlo na špalirni, to jest, visoki uzgojni oblik, izmrzavanje je postalo problem i mnoge od starih sorti su izgubile značaj koji su imale. Međutim, pomenuto polaganje i zagrtanje rezervnog lastara kod starih sorti je bio ozbiljan fizički posao, tako da su naši vinogradari morali da se okrenu visokom uzgoju- navodi naš sagovornik dodajući da se novoformirani vinogradi uglavnom oslanjaju na francuske sorte – šardone, karbone sovinjon, ima i frankovke. Uz njih tamjanika kao i grašac, italijanski i rajnski rizling, kaže Stepanov.

Zanimljivo je da se naši vinogradari ne odriču ni tradicionalnih sorti poput Hamburga, koji je pretežno konzumna sorta.

-Hamburg uvek daje dobar rod. Nekad ponese i 5 kilograma po jednom čokotu, zahvalan je jer on za vinogradare donese prve pare u sezoni. Dakle, uzgajivači ga prodaju u konzumne svrhe, potom od njega se pravi dobar roze, a ljudi ovde u Banatu vole da vino miriše i bude lagano, a sve što ne ode u vino, otići će u lozovaču, a rakija od hamburga je jedna od najkvalitetnijih rakija s ovog područja.

-S tim u vezi, dodaje Bogdanova supruga, veoma bi bilo korisno kad bi se u Kikindi otvorila jedna vinoteka u kojoj bi u svakom momentu kupci mogli da se snabdeju kvalitetnim vinima, ne samo lokalnim, već i regionalnim. Takav jedan objekat bi bio ne samo ekonomski, nego i i turistički koristan – uverena je Jelena.

N. Savić

 

 

 

error: Content is protected !!