Бележница

Vaspitacice-(3)

Sreda je i toplo letnje veče u bašti kafića u centru grada. Zapravo nisu važne ni vremenske prilike ni doba godine – važno je da je to taj, poseban dan. Za druženje, za priču, za sećanja i podršku. Gotovo sve su već tri decenije penzionerke i najmanje 35 godina vaspitavale su Kikinđane. Reči su jasne i razgovetne, ton je miran, a pogled blag. prepoznaćete ih čak i ako ih ne poznajete, i ako vas nijedna od njih nije učila da treba reći hvala i molim i kako se drži ona mala kašika u zabavištu i vezuje pertla, da igračke treba vratiti na mesto, ali i kako se voli, grli i prašta.

Penzionisane vaspitačice – Ivanka, Jelena, dve Olge, i nastavnica Marija, kao i još neke koje tada nismo zatekli, čvrsto se drže za svoje srede. Zapravo, jedna za drugu, za svoja sećanja i nove dane.

– Jedva čekam da dođem. Pretresamo uspomene, događaje iz vrtića. A imamo i teme, danas su to bili zubi – kaže vaspitačica Jelena Bešlin koja je čitav radni vek posvetila mališanima u vrtiću „Leptirić“. – Sećamo se i dečijih bisera. Imala sam jednog Nešu i radili smo fizičko: prvo zagrevanje, pa trčanje, kako konjić diže nogu, kako roda… Odjednom, vidim da Neša leži. Bila sam zaboravila da je bio bolestan prethodnih dana, pomislila sam da sam pogrešila, da sam preterala… Pritrčim mu i pitam ga „Šta je bilo, Nešo?“. A on kaže: „Vaspitačice, lips’o konj“.

Vaspitačica Jelena bila je posebno cenjena jer je osnovala prvi orkestar udaraljki sa kojim su deca putovala, nastupala na takmičenjima, čak državnim, pa na „Kolarcu“ i u emisiji „Muzički tobogan“.

– Niko u Srbiji nije imao takav orkestar – dodaje, a koleginice potvrđuju.

Njen kreativni duh ne miruje ni posle tri decenije penzionerskog staža.

– Bavim se slikanjem i čini mi se da me to podmlađuje – kaže.

Za vaspitačicu Olgu Pejakov, praznici su čak dva dana u sedmici – utorak, kada ima  slikarsku radionicu u KUD „Sunčana jesen“ i, naravno, sreda.

– Neka deca, neke izjave, ostanu urezane – kaže. – Dobro se sećam, sedeli su za stolom i jeli, i neko je počeo da kašlje. Drugi su ga opomenuli da treba da stavi ruku na usta. A onda se javilo jedno dete: „Mi kod kuće, kad imamo nekog, kašljemo s rukom, a kad nema nikog – mi bez ruke“.

Nastavnica Marija Novaković kaže da se ovom društvu priključila kada je ostala bez svog kruga nastavnica iz škole. Predavala je, 35 godina, muzičko, u OŠ „Đura Jakšić“. Njena nedelja potpuno je ispunjena: pored okupljanja sredom, obavezni su i hor, kreativna radionica, ali i igranke i zajedničke proslave rođendana u Gradskom udruženju penzionera.

– Važno je održavati veze, zbog fizičkog i mentalnog zdravlja – kada si aktivan, ne misliš na to što te boli, na ružne stvari. U ovim godinama svako ima svoju prošlost, svoje gubitke, a ovako, dok održavamo veze, nismo sami. Pričamo, šalimo se, i naučimo mnogo jedna od druge.

Olga Bulić, inače ćerka sveštenika iz Bašaida, upravo u tom mestu je i dobila prvi posao po završetku Vaspitačke škole.

– Imam privezak od jantara, koji je težak. Dok sam, preko dečijih glava, upisivala imena na njihove crteže, taj privezak ih je udarao, a ja na to nisam obratila pažnju. Sve do jednog momenta kada se jedan dečak okrenuo prema meni i rekao: „Dokle ćeš mi klamćati sa tim po glavi?“ – ispričala je Olga koja je u penziju, takođe, otišla iz „Plavog čuperka“.

U to vreme, kada je počela da radi, prve slikovnice, igračke i televizijske emisije deca su, kaže, videla u vrtiću.

– To kako su oni doživljavali ove za njih nove stvari, tu radost, teško je opisati. Jasno se toga sećam i pamtim kao divne trenutke.

Bila su to drukčija vremena, bili su drukčiji i deca i roditelji, bilo je više poštovanja, nadovezuje se vaspitačica Ivanka Đukanović koja je u penziju otišla iz „Plavog čuperka“.

– Roditelji su nam pričali – kada dete u kući za nešto kaže „Tako je vaspitačica rekla“, prestajala je svaka rasprava. Vaspitačice su bile i poštovane i voleli su nas iako je morala da se održava disciplina, pa imali smo po 30 dece u grupi – ističe vaspitačica Ivanka. – Sada mi je najdraže kada mi pritrči da me izljubi nečija baka ili deka, neko od moje dece od pre 50 i više godina.

Uvek ima i tuđih anegdota, kao što je ona iz grupe njihove koleginice Danice. Bio je prvi dan i jedan dečak je plakao, nije hteo da ide u vrtić. Kad je mama rekla da vaspitačica zna da svira, on je rekao: „Ako zna da svira ‘Tri metera somota’ ja ću ići u zabavište. I vaspitačica je brzo naučila, odsvirala mu pesmu i on je rešio da krene u zabavište. Danas je doktor nauka.

Vaspitačice pamte i ono što dečije glavice zaborave. I trude se, kažu, da im u tom, ranom periodu, ustanove i higijenske i kulturološke navike. Jer, kažu, one koje se steknu do sedme godine, i ostaju. Tvrde još da ličnost deteta, čak i afiniteti, mogu da se prepoznaju već u trećoj godini. One to vide, jer su započinjale odrastanje više stotina mališana, uvek iznova. Zato znaju i podsećaju: roditelji treba da poštuju svoje dete, vaspitača i učitelja. I da uvek brinu o tome u kakvom je dete društvu. Jer, sigurne su u to – domaće vaspitanje je osnov, sve ostalo je nadogradnja.

Ipak, sa žaljenjem zaključuju da je, vremenom, zbog promena u društvu, došlo i do promene statusa vaspitača, ali i odnosa roditelja prema onima koji im decu i po vokaciji i po nazivu – vaspitavaju.

Zato sredom, za velikim stolom u bašti uvek ima i malo sete. Ali često i radosti.

– Častimo često i za sve – za unukin diplomski, za unukov prijem na fakultet, za još jedno praunuče, za tri nova zuba – kažu. – Ali se mnogo i žalimo – ko je pao, kome se šta ružno desilo. I ovde nađemo utehu, uvek. Druženje je uvek lekovito, a posebno ako je neko sam. Protiv samoće se treba boriti.

I teško bi bilo da im ne poverujete. Jer i za ovo sedmično okupljanje, one su doterane i lepe. Zbog sebe, zbog samopoštovanja i zato što volja i dobro raspoloženje često zahtevaju podsticaj. Bio on u novoj ogrlici ili staroj anegdoti. Ove penzionerke privilegovane su još jednim podstrekom – impulsom mladosti koji nose od svoje dece sve ove godine.

„Setim se detetovog imena čim ga ugledam i bez obzira na to koliko godina ima“, kaže jedna od njih. Druga u čoveku koji joj prilazi odmah prepozna sedmogodišnjaka u svojoj grupi. Jer pogled, i osmeh, i dečiji odnos prema svojoj vaspitačici teško nestaje. I ne bi ni trebalo.

„Tako je rekla vaspitačica“ univerzalna je poruka dostojna dobrog čoveka. Da li se sećamo šta nam je govorila vaspitačica? I da li bismo joj se svideli ovakvi kakvi smo postali?

S. Vulović Ostojić

Archangel-Gabriel-Orthodox-Icon

Srpska pravoslavna crkva danas proslavlja Sabor Svetog arhangela Gavrila, blagovesnika radosti i jednog od sedam velikih anđela serafima. Arhangel Gavrilo, najbliži prestolu Gospoda, imao je ključnu ulogu u stvaranju sveta i donošenju najradosnijih vesti u hrišćanstvu.

Arhangel Gavrilo je svedočanstvo o početku stvaranja Božje tvorevine preneo proroku Mojsiju, javivši mu se u pustinji i poučivši ga kako da napiše knjigu Postanja. Slavi se pre svega kao anđeo Blagovesnik, zadužen za donošenje radosnih ili blagih vesti. Upravo je on najavio Zahariji rođenje Jovana Preteče Hristovog – Svetog Jovana Krstitelja.

Njegova uloga je posebno istaknuta u Novom zavetu: javio se Joakimu i Ani najavivši rođenje Presvete Bogorodice Marije, a potom i njoj samoj, donoseći vest da će roditi sina, spasitelja ljudskog roda, Isusa Hrista. Ipak, najveća i najradosnija vest koju je arhangel Gavrilo javio je Vaskrsenje Hristovo, centralni događaj hrišćanstva.

Među vernicima, arhangel Gavrilo je najpoznatiji po jednoj od najlepših i najčuvenijih freski u srpskoj istoriji umetnosti – “Beli anđeo” iz manastira Mileševa. Ova freska je deo veće kompozicije “Mironosnice na Hristovom grobu”. Na njoj je Arhangel Gavrilo predstavljen raširenih krila, obučen u beo hiton, dok sedi na velikom kamenu i prstom ukazuje usplahirenim ženama na Hristov grob, odnosno na mesto Njegovog vaskrsnuća.

“Beli anđeo” simbolizuje glasnika svevečne istine o Hristovom vaskrsenju i zbog toga se u srpskom narodu ukorenio kao sinonim za nadu, spasenje i čuda.

Saborni dan Svetog arhangela Gavrila praznuje se i 8. aprila, kada Srpska pravoslavna crkva slavi sva njegova javljanja kroz istoriju ljudskog spasenja.

Za ovog sveca vezuju se mnogobrojni narodni običaji. Tradicija nalaže da devojke ne bi trebalo da uzimaju ručne radove u ruke, da šiju i pletu na ovaj dan. Ipak, u narodu je opstalo snažno verovanje da je današnji dan najbolji za novi početak.

Svetom arhangelu Gavrilu se posebno mole žene koje imaju izazov sa potomstvom, jer se veruje da on, kao Blagovesnik, donosi “blage” i lepe vesti, pa tako i vest o rođenju deteta. Arhangel Gavrilo je često slavljen svetac, a u narodu ga mnogi smatraju i zaštitnikom ljudi i stoke od vremenskih nepogoda.

fudbal-vremeplov

Snimak iz 1977. godine kada smo imali respektabilnog drugoligaša koji je ozbiljno kucao na vrata elitnog jugoslovenskog fudbalskog nadmetanja

Usponi i padovi pratili su u proteklih pola veka, od kada nosi naziv grada, ovdašnji fudbalski klub. U trenutku kada se najpopularniji sportski kolektiv u našoj sredini našao u ozbiljnoj, nadamo se ne i bezizlaznoj krizi, nasumično prebiranje po novinarskoj dokumentaciji u mislima nas je vratilo u neko davno vreme kada su na stadionu kraj „Blandaša“ ispisane najblistavije stranice istorije OFK Kikinde.

U  našem foto-vremeplovu značajno mesto svakako zauzima snimak iz leta 1977. godine. Fotografija je, u neobičnim okolnostima, nastala u Novom Kneževcu, saznajemo od Mirka Golijanina, sada penzionera, a tada istaknutog člana ekipe. Prepoznao je većinu klupskih drugara.

– Ne mogu, nažalost, da razaznam neke likove. Okončali smo vrlo uspešnu sezonu. Bili smo u samom vrhu Zapadne grupe Druge savezne lige. Malo nam je falilo da  se plasiramo u najelitniji jugoslovenski rang. Nešto ranije su otišli ključni ljudi, trener Toša Manojlović i maestralni veznjak Jovo Sučević. Za šefa stručnog štaba postavljen je legendarni golman Milutin Šoškić. Klub je u  međuvremenu dobio poziv da, u okviru priprema za narednu sezonu, gostuje u Aberdinu. Pre nego što smo otputovali u Škotsku otišli smo na pripreme u Novi Kneževac – priseća se Golijanin ugodne desetodnevne epizode u uspešnoj trinaestogodišnjoj igračkoj karijeri, napominjući da je snimak koji mu predočavamo nastao u predahu između treninga na terasi novokneževačkog „Lovca“.

ČUVENI ASOVI

Uočavamo na snimku čuvene asove Meju Plemića, Duju Egelju, Furija Golijanina, Zokija Rackova, Gagu Radujka, Macana Rosića, Peru Pantelića, Takija Turoša, Mileta Erdeljana, Arsena Tošića, Zelu Borovnicu, Milorada Popovića, Dimitrijevića, Debaču Mirkovića,  na biciklu Boru Ćuka… Izvinjavamo se onima koje nismo prepoznali.

M. I.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sveti-Kozma-i-Damjan

Pravoslavni vernici danas slave dan Svetih Vrača Kozme i Damjana – svetitelja i nebeskih lekara koji su besplatno isceljivali bolesne. Praznik se posebno obeležava u zdravstvenim ustanovama, jer se iscelitelji Kozma i Damjan smatraju zaštitnicima lekarske profesije.

Sveti Kozma i Damjan bili su lekari, po hrišćanskom učenju čudotvorci. Rođena braća, rodom iz Male Azije, po smrti oca, kao deca su kršteni i u hrišćanskom duhu vaspitani.

Prema predanju, svetitelji su pomagali i lečili ne tražeći zauzvrat ništa „radi dobitka i bogaćenja, već Boga radi” pa su u narodu poznati kao sveti Besrebrenici.

„Izučivši lekarsku umetnost, ova sveta braća isceljivahu svaku bolest, jer im u svemu pomagaše blagodat samoga Boga. I na koje god bolesne ljude i stoku polagahu ruke svoje, ovi odmah potpuno ozdravljahu. No dobri iscelitelji ni od koga ne uzimahu nagradu za isceljenja, zbog čega i biše prozvani: besplatni lekari”, navodi SPC.

„Sveti Kozma i Damjan, braća po telu, rodom iz Azije, sijali su dobrim delima, pa dobiše od Boga dar isceljenja i darovaše zdravlje i dušama i telima lečeći svaku slabost i svaku nemoć”, zapisao je vladika Nikolaj Velimirović.

Zapisano je, takođe, da je Kozma „ljuto zamerio Damjanu kada je od Paladije, žene koju su izlečili od teške bolesti, uzeo tri jajeta i da je čak tražio da ga po smrti ne sahrane pored brata”.

Svetitelji su ipak sahranjeni jedan pored drugoga u mestu Feremanu. Svetitelji Kozma i Damjan, u narodu poznati i kao Sveti Vrači, predstavljaju se na ikonama i freskama u srednjovekovnoj odeći, s kovčežićima u kojima su nosili lekove.

Po narodnom verovanju, ovaj dan posebno je dobar za molitvu za ozdravljenje. Sveti Vrači obeležavaju se s uverenjem da će Bog sačuvati ljude od bolesti i održati ih zdrave i sposobne za rad tokom cele godine.

Bolesnici se zavetuju Svetim Vračima da će ih posebno poštovati i svetkovati ukoliko ozdrave, a u narodu postoji verovanje da na ovaj praznik nije dobro raditi teške fizičke poslove, posebno ne na velikim visinama.

Postoji i verovanje i da bez preke potrebe ne treba izlaziti iz kuće. Ovaj praznik se slavi i kao zaštita od udara groma. Sveti Vrači slave se i 14. novembra. Hram u Kikindi posvećen je Svetim Vračima Kozmi i Damjanu.

sveti-petar

Vernici srpske pravoslavne crkve 12. jula slave Svete apostole Petra i Pavla, praznik koji je u narodu poznat kako Petrovdan. Ovim praznikom se završava Petrovski post.

Sveti apostol Petar bio je jedan od najznačajnijih Hristovih učenika i jedan od prvih propovednika hrišćanstva. Po predanju, nakon jedne besede u Jerusalimu, uspeo je da preobrati čak 3.000 ljudi u novu veru. Verovanje kaže i da je imao isceliteljsku moć toliko snažnu da su se bolesni oporavljali samo prelaskom preko njegove senke.

Prema hrišćanskom predanju, stradao je u vreme cara Nerona, žrtva spletke Simona Volha. Po sopstvenoj želji, bio je razapet naopačke, jer se nije osećao dostojnim da umre kao njegov Učitelj.

Sveti Petar u narodu ima posebno mesto. Veruje se da čuva decu u raju, a da im na ovaj praznik deli jabuke. Zato majke koje su izgubile dete tog dana ne jedu jabuke, da ne bi lišile dete nebeske darovnice.

Petrovdan je bogat običajima. Jedan od njih je da se jabuke ne seku nožem, ne udaraju jedna o drugu i ne bacaju – jedu se tako što se grizu, jer se veruje da nepromišljenim postupkom može biti dozvano nevreme.

Unekim krajevima, poput sela u južnom Banatu, jabuke se ujutru dele prvim komšijama za pokoj duša preminulih ili se nose u crkvu na osvećenje.

Peče se poseban petrovdanski kolač sa jabukama, poznat kao „petrovača“, a u njegovoj pripremi obavezno učestvuju i deca. Ponegde se pale tradicionalne lile – baklje napravljene od kore breze ili trešnje – kao priziv zdravlja za ljude i stoku.

Na Petrovdan se ne obavljaju teški poljski radovi, posebno se ne uprežu konji u kola. Uoči praznika, najstariji ukućanin ubira po jedan cvet petrovca za svakog člana domaćinstva i ostavlja ga na skrovitom mestu. U zoru Petrovdana, domaćin proverava: cvet koji stoji uspravno donosi zdravlje, savijeni najavljuje bolest, a uvenuli – smrt.

Sveti Petar se u narodu smatra čuvarom ključeva raja. Veruje se da je on postavio kovača na Mesec da ga čuva i „okuje“ za ljude, a da Mlečni put (nebeska slama) i sazvežđe Labuda (nebeski krst) pripadaju upravo njemu.

U stara vremena, ljudi su na ovaj dan vodom prskali stoku kako bi bila zdrava, a čobani su pleli vence i stavljali ih stoci na rogove, kao simbol zaštite i blagostanja.

Masinci-60-godina-(6)

U školi iz koje su, pre šest decenija, izašli kao prvi mašinski tehničari u gradu, ponovo su ušli u svoju učionicu, ovoga puta da bi obeležili 60 godina od mature. Ispred zgrade sadašnje Tehničke škole „Mihajlo Pupin“ sačekali su da stignu svi koji su mogli i raspričali se na stepeništu kao nekada, kao da su se sinoć rastali na maturskoj večeri.

– Žive su uspomene. Kada se sretnemo, mi smo kao drugari koji se nisu ni rastajali – kaže Miloš Trifunac, diplomirani mašinski inženjer. – Lepa su sećanja.

Prva srednja mašinska škola upisala je, te 1961. godine, dva puta više od predviđenog broja učenika – čak 80, samo dečaka. Na ovu godišnjicu stiglo je njih petnaestak.

– Istovremeno je osnovana i Građevinska tehnička škola. Sa njima smo bili rivali jer smo bili suprotne struke, pa smo se stalno borili za premoć, ko je bolji. To smo rešavali na fudbalskim utakmicama na ŽAK-ovom stadionu i uvek smo ih pobeđivali. Bili smo, ipak, dobri drugari. Mnogi su dolazili iz sela, iz Mokrina su putovali vozom, a do stanice na kraju grada trebalo je stići pešice – priča Miloš.

Škola im se selila nekoliko puta. Počeli su u zgradi Škole učenika u privredi (ŠUP) koja sada pripada Ekonomsko-trgovinskoj školi. Drugi razred su završili u školi „Đura Jakšić“, a u trećem su stigli u dvorište zgrade sadašnje Tehničke škole „Mihajlo Pupin“, gde su bile izgrađene i radionice za praktičnu nastavu.

– Ovde smo naučili da držimo turpiju i ostale mašinske alate, mada smo često odlazili i u tadašnju „Livnicu željeza i tempera“. Učionica nam je bila odmah tu, prva s leve strane – pokazuje Miloš.

„Ti si, mali, ovde zalutao“

Među ponosnim mašincima, bilo je i onih koji su imali sasvim drukčije ambicije, kao Rajko Popović, dugogodišnji direktor lista „Komuna“ i Radio Kikinde, i predsednik opštine u dva mandata.

– Zakasnio sam na upis, Gimnazija je bila popunjena, jedino je ovde bilo mesta. Već posle mesec dana, profesor Lepedat mi je rekao: „Zašto ti, mali, nisi upisao Gimnaziju, ti si ovde zalutao“. Znao sam to. Nisam bio baš dobar đak, voleo sam da „hvatam krivine“, imao sam dosta izostanaka, uglavnom opravdanih. Ali nisam ponavljao nijednu godinu, završio sam ovu školu. Onda sam otišao na Fakultet političkih nauka, odsek novinarstvo.

I bio je novinar, ceo radni vek.

– I ja sam prvo otišao u Livnicu, radio sam kao tehničar u birou, ali su me ubrzo prebacili u fabrički list jer sam već tada bio dopisnik „Politike“. Ostao sam tamo četiri godine. Od 1982. godine sam radio u tadašnjoj „Komuni“, bio sam direktor i glavni i odgovorni urednik do 5. oktobra 2.000. godine.

Strogi profesori i odgovorni đaci

– Mislim da je onda bilo mnogo strože, imam unuke pa mogu da uporedim. I čini mi se da su učenici bili odgovorniji, ali tu sebe ne ubrajam – novinarski objektivno konstatuje Popović. – Dragutin Kapun nam je bio razredni, a Dragica Rilke je predavala srpski i nikada mi nije davala peticu, uvek samo četvorku. A moji drugovi se onda žale: „Treba da mu date peticu“ – valjda su smatrali da dobro pišem. Ona nije htela jer sam bio malo nestašan, upadao sam joj u reč i zbunjivao je dok predaje.

Popović je imao i uspešnu političku karijeru – dva puta je bio predsednik opštine – 1989. i od 1993. do 1996. godine.

– Nikada mi niko nije tražio neku uslugu ili privilegiju. Mi smo bili fini, lepo vaspitani, mašinci – kaže i upozorava sa osmehom: „Planiram da dođem i na 70 godina mature“.

„Desetkovani smo“

Sećanja su navirala jedno za drugim, kao na nekoj davnoj maturskoj proslavi.

– Sastajali smo se redovno, na pet, pa na deset godina. Iz dva odeljenja, 80 đaka, ovde je danas petnaestoro, neki su se javili da su bolesni i da ne mogu da dođu. Svejedno, desetkovani smo. Ja sam godinu dana mlađi od ove generacije (zvoni za početak časa, ali se, u pozadini, atmosfera u učionici ne umiruje). Dosta nas je otišlo na Mašinski fakultet u Novi Sad. Poslednje dve godine bio sam stipendista Livnice i odmah po diplomiranju tamo sam se i zaposlio. Mi smo bili prvi mladi mašinski inženjeri sa fakultetom. Počeo sam u Konstrukcionom birou, kao projektant mašina, onda smo formirali Sektor za razvoj novih proizvoda, a zatim i Istraživačko-razvojni institut Livnice. U  fabrici sam ostao 40 godina – priča Mišo Francuski iz IV a.

Okupljanje kao dan posle

Prve mašince dočekala je direktorka Tehničke škole „Mihajlo Pupin“, Milanka Halilović. Pozdravila ih je u učionici, u atmosferi žamora malog odmora.

– Želim vam da dođete i sledeće godine i da pronađete i one koje sada niste pronašli, da se ne osipate, nego da vas bude sve više. Niste gosti, ovo je vaša škola („Osnivači!“, dobacuje se iz zadnjih klupa). Ovde ste proveli najlepši i najbezbrižniji deo života. Naša vrata su vam otvorena, u školu se treba vraćati i sećati se mladosti – dođite da se osećate mlađima i zdravijima.

I zaista, u svojim klupama, nekadašnji petnaestogodišnjaci izgledali su kao da su se, ta nevina mladost i energija pobednika, uselile u njih. Utvrdili su i da nameravaju da se vraćaju svake godine. Prepoznali su to. Činilo se da je, na ovaj susret, zakasnilo jedino – vreme.

S. V. O.

 

LIVNICA JE VAPILA ZA MAŠINCIMA

Iako ih je život odveo na različite strane, većina je svoj radni vek započela u istoj fabrici. „Livnica željeza i tempera“ je, u to vreme, bila u velikom usponu, izgrađivale su se nove hale, dolazili su stručnjaci sa novosadskog Mašinskog fakulteta. Iz prve generacije polovina je odmah dobila posao u ovoj fabrici, a dosta njih je nastavilo školovanje na Višoj tehničkoj školi u Zrenjaninu i na fakultetima sa livničkom stipendijom – kaže Miloš Trifunac koji se, takođe,  po završenom Mašinskom fakultetu, ovde zaposlio.

Sava-Savin-foto-

Sava Savin glumačku karijeru započeo kao srednjoškolac u rodnoj Srpskoj Crnji, a kao dvadesetogodišnjak, preseljenjem porodice u Kikindu, zakoračio u ovdašnje pozorište i u njemu igrao nekoliko decenija, i uporedno beležio sve što se dešavalo na ovdašnjoj pozorišnoj sceni

Bio je, s diplomom ekonomiste, uspešan u privredi, da bi potpunu radnu afirmaciju stekao kao čelnik nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. Sava Savin se, ipak, među sugrađanima prepoznaje pre svega kao – glumac. Ko ga pomene samo veli: Moca iz pozorišta.

Ostavio je neizbrisiv trag u ovdašnjoj kulturi. Bio je najdirektniji akter najviših umetničkih dometa ovdašnje teatarske scene, uporedo i – neumorni hroničar svega što se na njoj i oko nje decenijama dešavalo.

Zakoračio  je u devedeset drugo leto. Godine ga pritišću, ali samo  fizički. Glava bistra, misli sređene. Pamćenje besprekorno. Govori razložno, bez patetičnog prisećanja prošlih vremena. Naš Moca je bio i ostao postojana ličnost. Porodična kuća u centru grada, priznaje, previše mu  prostrana, jer se u nju slabo svraća.

– Ništa me ne boli – kaže. – Samo popuštaju oči, uši, noge. Teško se krećem. Pre tri godine preminula mi supruga Stojanka, moja Beba, moj životni oslonac. Ostao sam da se mučim. O meni brine naša kuma Zlata. Dobra duša. Zahvalan sam joj….

Savin životopis je sadržajan i zanimljiv. Mogla bi debela knjiga da se sroči, film da se snimi, scenario za pozorišnu predstavu da se napravi.

Fascinantna je ta njegova fanatična privrženost daskama koje život znače oplemenjena amaterskim zanosom. I sve bez dinara nadoknade. U Mocinoj umetničkoj karijeri podatak za divljenje. Imao je 47 uloga, najčešće glavnih, a pred publiku je izlazio čak 804 puta.

Naš sagovornik je, inače, zavoleo glumu još kao junoša u rodnoj Srpskoj Crnji. Dok je pohađao Ekonomsku školu u Zrenjaninu odigrao je tri predstave, u kojima je imao glavne role. Pamti te trenutke zanosa i sreće, kao da su od juče:

-Rado se setim tih prvih koraka pozorišnog života. Prvenac mi je bila predstava „Od kako je Banja Luka postala“ Rasima Filipovića. Druge dve „Dr“ i „Pokojnik“ Nušića. Kao i svako mlado biće zaljubljeno u pozorište, imao sam uzora. Bio je to Sava Lazarov,  moj razredni starešina iz srednje škole, doajen zrenjaninskog glumišta. Fantastičan glumac, ali i čovek koji pleni dobrotom, uzvišenim stavom i dobronamernom sugestijom. Svi smo maštali da jednog dana budemo kao on. Takvog mentora posle nisam sreo…

U Kikindu se junak naše priče, s ocem Mitom i majkom Milevom,  doselio kada mu je bilo nešto više od 20 godina. Razlog preseljenja je očev posao u vezi sa izgradnjom silosa. Pre toga upisao je studije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, pa ih ubrzo napustio – zbog predvojničke obuke, predmeta koji se svakog ponedeljka na prvim časovima obavezno slušao, a njemu bilo mrsko da rano ustaje i sluša njemu dosadnu materiju. Otišao je u vojsku, koju je služio u Zadru. S činom rezervnog oficira vratio se kući. Potom je vanredno završio započete studije. Kao diplomirani ekonomista  1958. godine zaposlio se u ovdašnjem PIK-u, obavljajući uglavnom rukovodeće poslove u administraciji. Među klaničarima je proveo 13 godina, a 1968. godine, kada je preduzeće počelo da propada, pa rukovođenje preuzela prinudna uprava, potražio je novo radno mesto.

– Odmah sam prešao u  lokalnu filijalu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva – priseća se Sava sopstvene najvažnije radne etape, u kojoj je, nakon šefovanja u nekoliko resora, od 1978. do 1995. godine bio na najvažnijoj poziciji. – Kada sam postao direktor prestao sam da glumim, ali se našeg teatra nisam odrekao. Nastavio sam, s jednakim žarom i upornošću, da vodim 1958. godine započetu  evidenciju pozorišne kuće, iz  koje su posle iznikle tri moje knjige o njenom istorijatu.

DRAGOCENI PODACI

– Vođenje pozorišne evidencije je, zbilja, mukotrpan posao.  Imao sam personalne kartone ne samo glumaca i reditelja, nego i kompletnog  propratnog osoblja. Beležio sam ko je, šta i kada igrao, pisao šta se dešavalo tokom sezone i van nje, na koje se festivale putovalo, ko je kavu nagradu ostvario. Kad se sve sabere, vredelo je tog mog golemog truda – poručuje Sava Savin.

VAŽNA ULOGA

Pomenimo Savine glumačke početke u Kikindi. Čim se Sava doselio u Kikindu pohitao je u pozorište. Ubrzo mu je dodeljena glavna muška uloga u „Hasanaginici“.  Valjda, pretpostavlja,  zbog prodornog glasa i besprekorne dikcije. Priseća se ostalih u predstavi. Dušanka Vlajić igrala je Hasanaginicu, sultanija je bila Ljubica Stepanov, a tu su još bili Jelisaveta Šuković, Stanimir Dragović i Žarko Budovalčev.

PREDNOST AMATERIZMU

– Naše pozorište je, nakon 48 godina amaterskog delovanja, poprimilo status profesionalne kuće. Igrao sam, naravno, i dalje, bez honorara i bilo kakve novčane nadoknade. Kada bih morao da se opredelim za jednu od dve statusne varijante, prednost bih dao amaterizmu, bezrezervno. Zna se i zašto. Pozorište je u vreme amaterizma svakodnevno vrvelo od ljudi. Sem glumaca, reditelja i ostalog pozorišnog osoblja, u naše prostorije svraćali su ljubitelji teatra i kulture, prosvetari, školska omladina, čak i radnička klasa. Već na početku profesionalizma sve to pozitivno i lepo je za kratko vreme utihnulo. Dođe publika, odgleda predstavu i tiho, ne zastajući, nestane. Zaključujem da amateri žive da bi igrali, a profesionalci igraju da bi živeli – jasan je Sava Savin.

M. Ivetić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Hram-Svetih-Kozme-i-Damjana

U ponedeljak, 16. juna, za pravoslavne vernike počinje Petrovski post, koji prethodi prazniku Svetih apostola Petra i Pavla 12. jula. Ovaj post, poznat i kao Apostolski, jedan je od četiri velika godišnja posta u Pravoslavnoj crkvi, a jedinstven je po tome što mu trajanje varira u zavisnosti od datuma Vaskrsa.

Ove godine Petrovski post će trajati 27 dana. Za vernike, to je period ne samo telesnog uzdržanja, već i duhovne sabranosti, pokajanja i produbljene vere. Uspomena je na podvig i službu apostola koji su, nakon Silaska Svetog Duha (Pedesetnice), krenuli u misiju širenja Jevanđelja širom sveta.

Prema crkvenom pravilu, Petrovski post se ubraja u blaže postove. U većini dana dozvoljeni su biljna hrana, riba, ulje i vino. Sredom i petkom se posti strože – tada je, po pravilu, dozvoljeno samo ono najjednostavnije: hleb, voda i voće. Tokom celog posta ne konzumiraju se meso, jaja i mlečni proizvodi.

Post nije samo pitanje ishrane – on je prilika za unutrašnju promenu. U mnogim pravoslavnim domovima, tokom ovog perioda, neguje se običaj zajedničke molitve, čitanja Svetog pisma, prisustvovanja bogosluženjima i pripreme za ispovest i pričešće.

Suština posta nije u formalnom odricanju, već u negovanju krotkosti, strpljenja, milosrđa i praštanja. Vernici se ohrabruju da, u danima posta, pokažu više pažnje prema bližnjima, pomognu onima u nevolji i čuvaju se ogovaranja, ljutnje i sujete.

Post se završava se 12. jula, na Petrovdan – praznik Svetih apostola Petra i Pavla. Taj dan obeležavaju svečane liturgije, slavske trpeze i saborovanja, kojima se završava jedan od najznačajnijih postova u pravoslavnoj tradiciji.

Lale-u-zvorniku-portal

Nije mogao da dođe na godišnjicu mature, pa sve drugare iz srednjoškolske generacije pozvao u Zvornik na trodnevno druženje

Nije trebalo da ih Rade Savić puno ubeđuje. Njih osmorica iz generacije koja je 1970. okončala Građevinsku školu u našem gradu zaputili su se u Republiku Srpsku. A cilj im je bio – da  prošli vikend provedu sa svojim drugarom iz đačkih klupa, koji živi u Zvorniku.

Ovi naši sugrađani, prepuni utisaka, vratili su se u Kikindu. Njihov Rade dočekao ih je na najlepši način. Tako kaže Mirko Knežević, nekadašnji poznati fudbaler, koji se najviše založio da se putuje u grad na Drini:

-Rade je bio, naravno i ostao, srce od čoveka, drug do korica. Nakon srednje škole vratio se u svoj Zvornik i tamo proveo radni vek kao  direktor u „Glinici“. I nije nas zaboravio. Rastužio se kada smo mu najavili prošlonedeljno matursko okupljanje. Neodložne porodične obaveze sprečile su ga da dođe u Kikindu. Malo smo popričali na neobavezne teme, a onda mi je predložio da mu svi iz generacije dođemo u goste. Ja iz prve prihvatio poziv. Život je jedan. Treba malo mrdnuti i pobeći od svakodnevne penzionerske čamotinje. A za to ne treba puno truda, niti para. Lako sam ubedio ove moje vremešne „musketare“ da s dva automobila krenemo na put.

A kako su se Lale provele u Zvorniku? Bilo je predivno, svi se slažu, uz napomenu da je većina prvi put pohodila Republiku Srpsku. Ugođaj koji su im priuštili Rade i njegova supruga Milja, inače Kikinđanka, čije je devojačko prezime Tintar, za nezaborav su. Gosti su uživali u svakom trenutku. Siti su se ispričali i podsetili na nepovratne davne dane, našetali se i nagledali prirodnih lepota Zvornika i Drine…

„PAO“ DOGOVOR

U Zvorniku je, na rastanku  „pao“ dogovor. Narednog maja uslediće dva maturska susreta:

– Rade će doći na matursko druženje ovde u Kikindi. A onda ćemo s njim zajedno poći na novo druženje u Republici Srpskoj.

 

M. I.

 

duhovi

Duhovski ponedeljak, dan posle praznika Svete Trojice, ima posebno mesto u srpskoj tradiciji. Praznuje se kao crveno slovo, u miru i molitvi, bez teških poslova. U nekim krajevima poznat je i kao Trojičin ponedeljak ili Zeleni ponedeljak.

Na ovaj dan se ne radi, ne pere, niti se čisti. Obavezno se ide u crkvu, pale se sveće za pokoj duša, a u pojedinim krajevima obilaze se i groblja. Deli se milostinja, za zdravlje živih i mir preminulih.

Grančice lipe, breze ili leske ostaju u domovima tokom svih „duhovskih dana“. Zelenilo simbolizuje obnovu života i veruje se da štiti od zlih sila.

U istočnim krajevima Srbije postoji verovanje da, na ovaj dan, treba da se pojede poslednje vaskršnje jaje – kao simbol zatvaranja velikog prazničnog kruga, od Vaskrsa do Duhova.

Staro narodno upozorenje kaže: „Ko ne poštuje Duhovski ponedeljak, u kući će imati nemir.“ Zato se ovaj dan obeležava u tišini, uz svečani ručak i prisećanje na pretke.

Ako se na Duhovski ponedeljak izmirite s nekim s kim ste u zavadi, veruje se da će mir i blagostanje ući u vaš dom.