dr Milorad Stepanov, slikar i profesor: Ravnica oblikuje ritam koji nosim u sebi

Profesor na visokoj školi za obrazovanje vaspitača dr Milorad Stepanov predstavljao je našu zemlju na prestižnoj izložbi World Art Expo u Seulu. Dela kojima se predstavio su „Plavi kanal”, „Vrtlog” i „Panonska bara”. „Plavi kanal” je rađen u kombinovanoj tehnici, i to delo je je jedno od onih  – kako se navodi u obrazloženju selektora, Udruženja likovnih umetnika Srbije – koje na najbolji način predstavlja ovdašnju kulturu i odgovara propozicijama izložbe, a to su pospešivanje tržišta za savremene forme umetničkih dela na internacionalnom nivou. Stepanov je proteklih godina izlagao u prestižnim galerijama u našoj zemlji, u Nišu, Novom Sadu, Beogradu, Šapcu, i – kako sam navodi – u pitanju je aktivna, ali i probrana izložbena delatnost.

Jednu takvu izložbu će uskoro moći da vide i Kikinđani. U okviru obeležavanja sedam decenija ovdašnje Visoke vaspitačke škole, kao i dvodecenijskog staža profesora Stepanova u ovoj ustanovi, kikindski Narodni muzej će na leto predstaviti neka od njegovih dela. Inače, svoje slobodno vreme profesor Stepanov provodi u prirodi, u ataru i na obližnjim vodotokovima, gde se ne bavi samo ribolovom, koji mu je omiljeni hobi, već i oslikava banatske prizore.

Šetnje i vožnje biciklom po ataru, kao i kanalski ribolov su Vam česti motivi. Reklo bi se da ste Vašim slikama ravnice svesno udahnuli valere i teksturu. Može li se podvući jasna granica šta je od tih elemenata arhetipski momenat, a šta formalni  i izbor uslovljen Vašim likovnim obrazovanjem?

– Gotovo svakodnevno sam, kako to i objavljujem na društvenim mrežama, tamo-amo po kikindskom ataru, u vožnji do izglednih mesta za ribolov. U poslednje dve-tri godine moji izlasci su više prirodnjačko – slikarski,  naposletku i ribolovački.  Dakle, puno šetnje. Najčešće ribu tražim, pecam (ali i vraćam nazad u vodu). Ujedno je to i način koji me je naposletku i opredelio za mušičarski ribolov, ne toliko tipičan za ravničarske vode. Kada su u pitanju prepoznatljivi likovni elementi u mojim radovima, čini mi se da nekako slikarski” i crtam, linije grupišem ili razređujem, intenziviram manje ili više takvu grupu u površinu, otuda valjda i pomenuta tekstura. Naravno, za ovo poslednje (teksturu) bitan je i izbor podloge, koja je potrebno da bude „provocirajuća”. Nekada je to slučajno pronađeni otpadni karton ili platno, a često namenski fabrički struktuirane proizvodene podloge za potrebe umetničkog izražavanja. Arhetipski je motiv. To je u većini slučajeva ravnica u kojoj sam rođen, odrastao, i u kojoj profesionalno i nadalje živim i stvaram. Naravno da formalno obrazovanje ima značajnu ulogu, ali ipak ono nije uvek presudno. Moje „vizuelno mišljenje” (Rudolf Arnhajm) vezano je za pomenuti „arhetipni” prostor ravnice kao i njene fenomenološke pojavnosti. Ravnica je indukovala oblike i ritmove koje nosim u sebi kao i u svojoj, nadam se prepoznatljivoj, likovnoj artikulaciji.

Imate dve magistrature. Magistrirali ste, a potom 2013. i doktorirali na slikarstvu, a pre toga 1994. magistrirali na reustauraciji štafelajnog slikarstva. Jedno vreme ste se bavili i restauracijom, ali ipak ste najviše okrenuti slikarstvu. Da li je prirodno za umetnika da želi da se samostalno izrazi, a ne da ide tragom prethodnika, kao što je to bilo dok ste se bavili restauracijom?

– Magistrirao sam na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, 1991. godine u klasi prof. Vojislava Todorića. Takođe na slikarskom odseku na osnovnim, u to vreme petogodišnjim studijama, od juna do oktobra svake godine u vreme školskog raspusta obavezno sam odlazio „na teren” u svojstvu saradnika Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Beograda i bio deo ekipe poznatog slikara i restauratora Radomana Gašića, koja je tada radila u kontinuitetu na zaštiti i konzervaciji nekih od naših najznačajnijih srednjovekovnih spomenika poput crkve u Arilju, Dečanima, manastiru Blagoveštenja Rudničkog, a 1994. godine sam magistrirao sa temom: „Čišćenje premaza i nanosa sa slika na drvetu iz našeg kulturnog nasleđa”, kod rodonačelnika naše savremene konzervacije i restauracije prof. Milorada Medića a na Fakultetu primenjene umetnosti u Beogradu i Narodnom muzeju u Beogradu gde sam kratko i radio. Slikarski rad nikad nisam zapuštao, dakle ni u vreme intenzivnijeg restauratorskog rada. Ovde mislim naročito na  svakodnevno crtanje i beleženje, svojevrsnih pogleda „iznutra”, koje sam praktikovao čak i na sednicama Stručno-naučnog veća u Visokoj školi u kojoj radim poslednjih dvadesetak godina. Mišljenja sam da i najsamosvojniji umetnici nose neki trag prošlosti, prethodnika, jer smatram da ništa ne počinje samo od nas (moja slobodna parafraza Karla Gustava Junga i  postavke „kolektivno nesvesnog”!).

Crnobarska slatina i endemska biljka tvrdolisnica su česte na Vašim slikama. Koliko sebe smatrate zavičajnim, a koliko slikarom opštih motiva?

-U pitanju je Limmonium Gmelini, jedna je od tipičnih slatinskih ali i mediternaskih vrsta koja je deo mog „kofera sećanja” a danas i podsećanja, koliko o specifičnosti odrastanja na crnobarskom salašu, pored pomenute slatine kod babe i dede po majčinoj strani, tokom letnjih i zimskih ferija, toliko i o mom istraživačkom delu doktorskog umetničkog projekta, finalizovanog uspešnom odbranom, 2013. na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, kod mentora prof. Jovana Sivačkog. Naziv umetničkog projekta (izložbe) i prateće pisane teze je „Slatina kao problemsko sagledavanje mesta uloge i značaja boje i hromatskih odnosa u slikanju pejsaža ravnice”.

Oslikavali ste i riblje konzerve, ponovo ih naseljavali ribama, kakvu simboliku nose ti radovi?

– Oduvek sam voleo mikrosvetove kako u sopstvenim detinjim igrama, tako i u umetničkom stvaranju koje je, bar po mom mišljenju, neophodno da poseduje elemente „igre” (setite se Džozefa Kornela ili srednjovekovnih minijaturista). Ponekad, kada pređe u rutinu, to sad vidim, mali format i sputava „slikarski zamah” i potpuniji stvaralački izraz. Zato se danas često „širim” prema trenutnim produkcijskim mogućnostima na veće formate, naravno tek kada imam šta da (po)kažem, u smislu „glasnosti”. Poslednji ciklus slika nastao je upravo na licu ili naličju, odbačenih i rashodovanih starih platna i panoa, pronađenih u ostavi VŠSSOV-a. Konzerve su ujedno kao i stara odbačena i ruinirana platna, jedan vid sopstvenog pristupa „reciklaži”, otprilike: za manje smeća, a više invencije, nove upotrebe, nadgradnje, najpre one autorske, kreativne i umetničke.

Kad od tih odbačenih panoa pravite nova umetnička dela, da li su to odjeci restauratorstva u vašoj poetici?

-Ne, to je čak možda i jedan „otpor” restauratorstvu, otprilike kao nekakvo „anti-restauratorstvo” u podsvesti, dakle čin stvaranja koji „oslobađa” učeno i naučeno, a opet ga kao i svojevrsnu reinterpretaciju i pamti. Tako je valjda, oduvek sa odnosom savremeno – tradicionalno – moderno.

Bavite se pedagoškim radom već dve decenije na našoj Visokoj vaspitačkoj školi. Koliko su današnji studenti zainteresovani za likovnu umetnost s obzirom na to da živimo u eri multimedija i savremenih tehnologija?

– Po službenoj dužnosti, etici i nastavnim sadržajima moja uloga je da ih čujem, podstičem, osnažujem na slobodno i kritičko mišljenje i podržim koliko znam i umem. Moja procena je da su malo zainteresovani, ali uvek u svakoj generaciji ima izuzetaka. Negde smo pogrešili u metodici sveukupnog vaspitanja i obrazovanja kada je u pitanju (naročito savremena) umetnost.

O Vašem stvaralaštvu snimane su dokumentarne emisije. Može li se doživeti likovna umetnost u potpunosti putem ekrana ili je neposredni kontakt presudan u dobijanju kompletne slike o nekom delu i umetniku?

– Za nekoliko televizijskih reditelja i novinara je iz nekog razloga moj rad bio izazovan: Gorana Kovačića iz Beograda, Srđana Arsenijevića iz Novog Sada, Slobodana Novakovića iz Beograda, Sretena Kiurskog iz Kikinde… Ekran (televizijski, kompjutera, telefona) je po mom mišljenju, samo mogući uvod u likovno delo i pretpostavljenu dalju komunikaciju i recepciju, koja nije uvek obavezna. Neposredan kontakt, bar za mene, je neophodan i prvenstven, veoma ličan čin i tek u takvim situacijama doživljaj je potpun.

Ima li po Vama Kikinda kvalitetne izložbene prostore i šta bi po tom pitanju eventualno moglo da se unapredi?

-Po mom mišljenju, izložbenih prostora nikad dosta. Ima ih ali nisu dovoljno posećeni. Ostaje pitanje za uposlene u galerijama, ali i potencijalnu publiku: zašto?

Nemanja Savić

 

 

Don`t copy text!