Друштво

paljenje-badnjaka

Tradicionalno paljenje badnjaka ispred Hrama Svetog oca Nikolaja u Kikindi ove godine obeleženo je nesvakidašnjim detaljem: ulogu kume ponela je šestogodišnja Nika Beleslin, najmlađa kuma od kada se ovaj običaj organizovano neguje u gradu. Badnjak je, kao i prethodnih godina, u hram dovezen u povorci zaprega i jahača članova koljičkog kluba Banat.

Nika Beleslin, koja je i ranijih godina učestvovala u badnjačkim povorkama, podelila je sa nama svoje utiske.

-Već sam učestvovala u ovim povorkama na Badnji dan, a danas sam kuma. Kod nas su došli konjari, povorka, išli smo po kućama, nosili smo badnjak i doneli ga ovde, ispred crkve – izjavila je Nika.

Kako je objasnio predsednik Konjičkog kluba „Banat“, Ilija Rađenović, pripreme su počele rano ujutru.

-Išli smo da sečemo badnjak i doneli ga kod Žike Beleslina. Njegova ćerka je danas kuma, najmlađa kuma ikad, što nam je posebno drago i na šta smo ponosni. U povorci je bilo desetak zaprega i pet–šest jahača. Obilazili smo svoje članove, kolege, prijatelje i sve koji su izrazili želju da ih posetimo – rekao je Rađenović.

Jerej Miroslav Bubalo istakao je da su svi hrišćanski praznici podjednako važni i da ih treba gledati kao celinu.

-Želim vam da sve praznike shvatite kao jednu veliku hrišćansku celinu, da oni prožimaju vašu godinu i vaše živote, da se radujete i da se pazite. Da se radujete Gospodu i svojoj crkvi i svetim praznicima i da na taj način, slaveći Boga sačuvate hrišćansko i pravoslavno ime.

Ovom prilikom je u crkvi Svetog Nikole napravljeno i sugrađanima podeljeno 1500 badnjaka.

 

unosenje-badnjaka

Povodom Badnjeg dana, u Gradsku kuću u Kikindi jutros je, po višegodišnjoj tradiciji, unet badnjak. Tim činom, kako je poručeno, simbolično se upućuju želje za zdravljem, mirom i radošću svim sugrađanima.

-Već po tradiciji, 6. januara, na Badnje jutro unosimo badnjak u Gradsku kuću i time želimo da poručimo da svim našim sugrađanima želimo puno zdravlja, jer badnjak predstavlja simbol zdravlja i radosti – naveo je gradonačelnik Mladen Bogdan.

U unošenju badnjaka učestvovali i predstavnici Kikindskog konjičkog udruženja Banat, koji su se pobrinuli i za nabavku badnjaka. Ovogodišnji badnjak je najveći do sada i simbol je najradosnijeg hrišćanskog praznika – Božića.

U okviru obeležavanja Badnjeg dana, predviđen je i prateći program. Paljenje badnjaka zakazano je za 14.30 časova ispred Hrama Svetog Nikole i ispred Crkve Svetih Kozme i Damjana, dok se od 16 časova očekuje dolazak najmlađih sugrađana i njihovih roditelja u Gradsku kuću, uz tradicionalno korinđanje.

Na kraju, gradonačelnik je svim Kikinđanima čestitao Badnji dan, uz želju da ga provedu u miru, blagostanju i zdravlju, u krugu svojih porodica.

dr-Miskov

Iako je novogodišnje praznike Kikinda dočekala bez prijavljenih povreda izazvanih upotrebom pirotehnike, lekari upozoravaju da oprez ne sme da izostane. Iskustva službe Hitne medicinske pomoći pokazuju da se najteže posledice javljaju onda kada se petarde nađu u rukama dece, dok podaci na nivou Srbije svedoče da pirotehnička sredstva i dalje predstavljaju ozbiljan bezbednosni i zdravstveni problem.

U Kikindi, tokom poslednjih praznika, služba Hitne medicinske pomoći nije imala intervencije zbog povreda izazvanih pirotehnikom. Kako navodi dr Bojan Miškov, specijalista urgentne medicine, Kikinđani su uglavnom oprezni kada je u pitanju upotreba ovih sredstava.

-Nismo imali prijavljene povrede nastale upotrebom pirotehnike, niti saobraćajne nezgode ili tuče tokom praznika. Najčešće su nam se javljali pacijenti sa simptomima respiratornih infekcija, povišenom temperaturom, slabošću i posledicama prekomerne konzumacije alkohola, što je uobičajeno za praznični period – kaže dr Miškov, naglašavajući da govori isključivo u ime službe Hitne pomoći, a ne prijemnog odeljenja Opšte bolnice u Kikindi.

On ipak upozorava da su povrede od petardi, kada do njih dođe, izuzetno teške.

-Povrede najčešće nastaju kada se deci daju petarde. To su ozbiljne povrede koje često zahtevaju amputaciju prstiju, a u najvećem broju slučajeva stradaju deca, ističe dr Miškov.

Sugrađani takođe ukazuju na probleme koje pirotehnika izaziva. Jadranka Knežević smatra da se pirotehnici pridaje preveliki značaj i da njena dostupnost predstavlja dodatan rizik.

-Neuki i neiskusni ljudi dovode u opasnost i sebe i druge. Taj trend je uzeo maha i teško je dopreti do svesti dece kada su petarde dostupne na svakom ćošku – navodi ona, dodajući da bi stroža zakonska regulativa mogla biti jedno od rešenja.

Na posledice po životinje ukazuje i Andrej Kultošev, koji podseća da buka od petardi i vatrometa svake godine izaziva veliki stres kod kućnih ljubimaca i životinja na ulici.

-Zakoni postoje, ali je pitanje koliko se dosledno sprovode – ocenjuje on.

Iako pojedine lokalne sredine, poput Kikinde, beleže manji broj incidenata, zvanične republičke statistike pokazuju da pirotehnika i dalje predstavlja ozbiljan javnozdravstveni i bezbednosni problem.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, tokom novogodišnjih i božićnih praznika svake godine biva povređeno više desetina ljudi usled nepravilne upotrebe pirotehnike. Među povređenima je veliki procenat dece i maloletnika, a najčešće su u pitanju povrede šaka, prstiju, lica i očiju, od kojih deo završava trajnim invaliditetom.

Stručnjaci upozoravaju da je najveći rizik upravo u davanju petardi deci i u nekontrolisanoj upotrebi pirotehničkih sredstava od strane nestručnih lica. Povrede koje nastaju u tim situacijama često su teške i zahtevaju složeno lečenje, a u pojedinim slučajevima i amputacije. Zato je prevencija, pre svega kroz odgovorno ponašanje odraslih i zaštitu dece, ključna u sprečavanju povreda koje mogu da imaju doživotne posledice.

 

balet

Po prvi put u Kikindi pokrenuti su časovi baleta namenjeni isključivo odraslima, kao rekreativno-korektivni program koji spaja fizičku aktivnost i umetnički izraz.

Ideja o baletu za odrasle postojala je duže vreme, ali je realizovana tek ove godine. Kako objašnjava Ingrida Vojvodić Crnomarković, nastavnica klasičnog baleta i istorijsko-baletskih igara, inicijativa je došla sa više strana – nje kao nastavnice i žena koje su želele da se bave baletom, ali za to ranije nisu imale priliku.

-Nekoliko godina unazad žene koje dovode decu na balet, kao i bivše balerine koje su završile školu pre više od deset godina, pitale su kada ćemo napraviti rekreativni balet za odrasle. Nismo imali vremena ni organizacije sve do ove godine, kada smo krenuli eksperimentalno sa manjom grupom – navodi Vojvodić Crnomarković.

Program je prilagođen mogućnostima svake polaznice. Časovi se odvijaju po baletskom programu, ali bez pritiska da se od polaznica stvaraju profesionalne balerine.

-Radimo elemente klasičnog baleta, onoliko koliko ko može. Cilj nam je da zategnemo mišiće, poboljšamo držanje, da se elegantnije krećemo, sedamo i ustajemo – objašnjava ona.

Časovi se održavaju u baletskim salama, uz klasičnu muziku, baletske štapove i ogledala. Obuhvataju vežbe kod štapa, rad na sredini, skokove, parter, istezanje, kao i jednostavne koreografije, valcere i istorijske balske igre. Trenutno grupu čini desetak polaznica, različitog uzrasta i fizičke spreme.

Važno je istaći da prethodno iskustvo nije potrebno.

-Pola grupe čine žene koje su prvi put obule baletanke. Radimo polako, od početka, i svako može da se priključi u bilo kom trenutku – kaže Vojvodić Crnomarković, dodajući da ne postoji starosna granica za upis.

Među polaznicama su i one koje nikada ranije nisu trenirale balet, ali i bivše balerine. Zorana Vlajnić, 32-godišnja polaznica, ističe da se na balet upisala pre svega zbog fizičke aktivnosti, ali i umetničke inspiracije.

-Oduvek sam volela balet, ali nisam mogla da ga treniram kao dete. Na prvom času sam imala tremu, bilo mi je zbunjujuće, ali posle treninga se osećam mnogo bolje. I kao master likovne umetnosti, doživljavam balet kao važan uticaj na svoj rad – kaže ona.

Slično iskustvo ima i Milana Malešević, koja je kao dete završila osnovnu baletsku školu.

Kada je najavljena škola baleta za odrasle, bila sam oduševljena. Telo pamti pokrete, iako petnaest godina nisam igrala. Izazov je povratak u formu, ali volje sada imam više nego ikad – ističe Malešević, dodajući da joj najviše znači spoj umetnosti i fizičke aktivnosti.

Časovi se održavaju dva puta nedeljno, ponedeljkom i četvrtkom od 18.30 časova, i traju oko sat i po. Svi zainteresovani mogu da se priključe direktno ili da najpre dođu i pogledaju kako časovi izgledaju.

 

dobrovoljno-davanje-krvi

Prva akcija dobrovoljnog davanja krvi u novoj 2026. godini biće održana u ponedeljak, 5. januara, od 8.30 časova, u prostorijama Crvenog krsta. Organizatori pozivaju građane da se odazovu i na početku godine daju doprinos lečenju i spasavanju života.

– Tokom prethodne godine realizovano je 27 akcija dobrovoljnog davanja krvi, iako je planom bilo predviđeno 26. Prikupljeno je ukupno 1.547 jedinica krvi, dok je 168 potencijalnih davalaca odbijeno iz medicinskih razloga – izjavila je Danijela Bjeljac, sekretarka Crvenog krsta.

-U akcijama je učestvovalo 860 aktivnih davalaca, među kojima je bilo 120 onih koji su krv dali prvi put. Udeo davalaca u odnosu na ukupan broj stanovnika iznosio je 3,14 odsto – dodala je Bjeljac.

Iz Crvenog krsta podsećaju da su zalihe krvi neophodne tokom cele godine i da svaka akcija ima značaj, posebno u periodu praznika. Akcija 5. januara predstavlja priliku da se godina započne humanim činom koji može biti od presudne važnosti za pacijente kojima je krv neophodna.

prva-beba

U Kikindi je rođena prva beba u Novoj 2026. godini. Dečak Aleksa, sin Sanje Sekereš iz Banatske Topole, na svet je došao u 8.33 časova u Porodilištu Opšte bolnice, čime je postao prva beba rođena u ovoj godini u gradu.

Prema rečima majke, Aleksa je njeno prvo dete, težak 3.630 grama i dugačak 57 centimetara, a porođaj je protekao u najboljem redu.

-Iskreno, nisam se nadala da će Aleksa biti prva beba u 2026. godini, samo sam želela da sve prođe kako treba. Porođaj je prošao u najboljem redu uz najbolju ekipu, na čelu sa doktorom Markom Đukićem – navela je Sanja, dodajući da joj je termin bio prvog januara.

Direktorka Opšte bolnice, Vesna Tomin, istakla je da je tokom 2025. godine u ovoj zdravstvenoj ustanovi rođeno tek 375 beba.

-To je značajno manje u odnosu na period od pre dve godine, kada je smo imali 480 novorođenčadi. Svakako nam treba više dece. Bolnica je srce ovog grada u kojem se ljudi leče, rađaju. Zdravi ljudi mogu da stiču, grade a to što smo stekli treba nekom i da ostavimo i zato je bitno da se rodi što više dece u jednoj godini i da napredujemo i rastemo kroz njih.

Čestitke majci i novorođenčetu uputio je i gradonačelnik Kikinde Mladen Bogdan, koji je Aleksu pozdravio kao prvog Kikinđanina u 2026. godini.

-Grad, po tradiciji, daruje prvu bebu u godini simboličnim, ali značajnim poklonom, kao znak poštovanja roditeljima koji se odlučuju na roditeljstvo. Ove godine taj poklon iznosi 80.000 dinara. Želim da poručim da smo kao grad izdvajali dosta velika novčana sredstva za dečiju zaštitu i populacionu politiku i želimo da nastavimo to i u narednom periodu. Nadamo se da ćemo 2026. imati više beba nego prethodne godine.

U ime Crvenog krsta, članica Gradskog veća Marijana Mirkov uručila je majci poklon-paket sa neophodnim stvarima za prve dane života bebe.

– Sa velikom emocijom smo danas na porođajnom odeljenju. Emocije su još veće jer smo malog Aleksu čekali tri dana Nove godine. Kao i svake godine, Crveni krst Kikinda poklanja prvoj bebi ali i svim bebama koje će se roditi do Božića skromne poklone, ono što je najpotrebnije za prve dana. Ali ovi paketi nose mnogo više: znanje da je Crveni krst uvek tu sa nama i u najlepšim trenucima i u najtežim. Poželela bih Aleksi puno sreće i trenutaka u životu, porodici bih poželela da imaju snage da ga izvedu na najbolji put. Zahvalila bih se i bolnici i porođajnom odeljenju jer svakodnevno, požrtvovano i sa toplinom spasavaju živote. Svim našim sugrađanima od srca želim uspešnu godinu, punu razloga za osmeh.

Rođenjem malog Alekse, Nova godina u Kikindi počela je lepim i značajnim događajem, koji je obradovao ne samo njegovu porodicu, već i širu zajednicu.

 

zoran-ivankovic-2

Posna kuhinja ima čvrsto uporište u tradiciji severnog Banata i predstavlja važan deo praznične trpeze, naročito tokom Božićnog posta. Iako se navike i ukusi menjaju, njene osnovne odlike – jednostavnost, dostupne namirnice i oslanjanje na lokalne resurse – ostale su prepoznatljive do danas.

Prema rečima Zorana Ivankovića, kuvara i profesora kuvarske grupe predmeta pri Ekonomsko-trgovinskoj školi, posna ishrana u ovom kraju tradicionalno se pripremala na vodi, za razliku od uobičajene banatske kuhinje koja se inače oslanja na mast.

-U vreme posta, riba je bila osnov – šaran, som, štuka, sve naše rečne ribe koje su bile dostupne u blizini, uz dosta povrća – ističe on.

Ipak, recepti koje danas koristimo znatno se razlikuju od onih koje su pripremale naše bake. Dolaskom ulja i promenom životnih navika, menjali su se i ukusi.

-Svaka generacija unosi svoje izmene. Ni povrće više nije isto kao pre trideset ili šezdeset godina – različite sorte daju i različit ukus. Ali, osnove su ostale iste – kaže Ivanković.

Kada je reč o jelima koja se najčešće nalaze na posnoj prazničnoj trpezi, on navodi posne pite i ribu. Posebno skreće pažnju na čestu grešku kod pripreme ribljih pašteta.

-Ljudi najčešće koriste tunjevinu, koja nije sa našeg područja. Mnogo je bolje uzeti svežu rečnu ribu, recimo šarana, i prilagoditi postojeći recept. Važno je znati da ni svaki šaran nije istog ukusa – divlji je posniji od onog uzgojenog u ribnjaku, koji je masniji – objašnjava sagovornik.

Posna sarma ne mora da podrazumeva soju.

-Može se praviti u listu vinove loze ili kiselom kupusu, a punjenje od pirinča i raznovrsnog povrća – krompira, šargarepe, celera, tikvica, patlidžana – daje pun i bogat ukus – navodi Ivanković.

I kod ribljeg paprikaša, kako kaže, nema velikih tajni u pripremi. Proces je isti kao i kod klasičnog paprikaša, s tim što se riba kuva odvojeno zbog kostiju.

-Jedna mala ljuta papričica može da zaokruži ukus – odaje profesor.

Na zimskoj trpezi neizostavne su i posne salate. Poslednjih godina sve češće se koristi posni majonez za rusku ili francusku salatu, a Ivanković podseća i na razliku između njih.

-Sastojci su skoro isti, ali ruska salata ima meso, dok se u francusku dodaju kisele jabuke. Turšija je, naravno, stalni deo praznične trpeze.

Kada je u pitanju kombinacija povrća, žitarica i začina, sagovornik ističe da je ključ u eksperimentisanju.

-Jedan začin može potpuno da promeni jelo. Anis se, recimo, retko koristi kod nas, a daje veoma zanimljiv ukus – navodi Ivanković.

Posni deserti, po njegovom mišljenju, mogu biti podjednako ukusni kao i mrsni. Prednost daje starinskim receptima.

-Bake su pravile jednostavne, proverene kolače – posni bakin kolač, orahe, oblatne. Današnji recepti su često nepotrebno komplikovani – smatra naš sagovornik.

Pravilno pripremljena posna hrana, dodaje, nutritivno je dovoljna i za decu i za odrasle, iako je nešto manje kalorična. Prilagođavanje savremenom načinu života ne zahteva radikalne mere.

-Za normalan životni tempo nisu neophodni dodaci. Važno je da prelaz na post bude postepen, kao i povratak na mrsnu ishranu. Ključ je u umerenosti.

Za kraj, Ivanković poručuje da odgovore često ne treba tražiti u komplikovanim, modernim receptima.

-Najbolje je pitati bake i deke, starije komšinice. Njihovi recepti su jednostavni, sa jeftinim i dostupnim namirnicama, provereni generacijama. Uz malo mašte, mogu se i lepo dekorisati, a da ukus ostane onaj stari i poznat – zaključuje on.

 

post-5

U modernom hrišćanstvu, post se često vezuje samo za hranu – za odricanje od mesa, slatkiša ili drugih užitaka. Ipak, Sveto Pismo nas uči da pravi post nije samo fizički čin, već unutrašnja promena srca i duha.

Pravi post nije odricanje radi samog odricanja. On je prilika da se oslobodimo sebičnosti, pohlepe, srdžbe i tuge, da srce postane mesto gde Bog može da prebiva. Sveti Oci naglašavaju da je duhovni post – molitva, pokajanje, oproštaj i ljubav prema bližnjem – jednako važan, često i važniji, od telesnog.

Hristos nas podseća: „A kad postite, ne budite žalosni kao licemeri; jer oni načine bleda lica svoja da ih vide ljudi gde poste. Zaista vam kažem da su primili platu svoju.  A ti kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gde postiš, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno“ (Jevanđelje po Mateju, 6, 16-18). U ovim rečima krije se suština: post je unutrašnja molitva i čin predanja Bogu, a ne samo spoljašnja disciplina.

Post tako postaje vreme promena – trenutak kada čovek osluškuje svoje misli i želje, priznaje slabosti i okreće se Božjoj milosti. To je vreme kada duša uči poniznosti i zahvalnosti, kada tuga i brige bivaju preobražene molitvom, a srce obogaćeno ljubavlju.

Kod hrišćana, post nije samo pojedinačni čin; on je zajednički, liturgijski i molitveni put. Vernici se podsećaju da se post povezuje sa delima ljubavi: pomaganje potrebitima oproštaj onima koji nas povrede, strpljenje prema bližnjima. „Tvoj post neka bude vidljiv kroz dela tvoje ljubavi, a ne kroz hranu koju jedeš“ – rekao bi nam svaki svetitelj.

Na kraju, post nas uči da pravog mira i snage nema bez duhovnog života. Kada telo pati, a duša se otvara Bogu, čovek pronalazi unutrašnju slobodu i mir koji svet ne može da nam da.

crkva-fasada-5

Danas je Sveti Ignjatije, poznat kao Bogonosac. Na današnji dan se ne rade teški poslovi, naročito ženski, kao što je predenje, tkanje, šivenje. Ponegde se ovaj dan naziva i Kokošinji dan ili Kokošiji Božić.

Sveti Ignjatije, učenik Jovana Bogoslova, poznat je još i kao Ignjatije Antiohijski. Nazvan je Bogonoscem zato što ga je Isus Hristos držao u rukama dok je bio dete.

Bio je treći patrijarh Antiohijske crkve, uveo je antifonski način pojanja u crkvi. Odbio je da prizna idolopoklonstvo, zbog čega je 106. godine u Rimu bačen lavovima koji su ga rastrgli, ali njegovo srce ostalo je netaknuto. Kažu da se i danas javlja svakome ko ga, u nevolji, priziva u pomoć.

Decu danas valja povući za uvo da što više porastu u ovoj godini. Slavi se i kao krsna slava.

mentalni-umor-3

Nekada je umor bio jednostavno posledica teškog dana, fizičkog rada ili nespavanja. Danas, međutim, sve češće govorimo o drugoj vrsti iscrpljenosti, onoj koja ne dolazi iz mišića, već iz uma. O mentalnom umoru razgovarali smo sa Jovanom Davidhazi, specijalizantkinjom medicinske psihologije, koja je istakla da ovaj problem nije više rezervisan samo za velike gradove ili zaposlene na visokim pozicijama.

-Mentalni umor je univerzalno prisutan sindrom u današnjem vremenu,  u kojem svakodnevne obaveze i obilne informacije koje procesuiramo dovode do smanjenog kapaciteta za adekvatno mentalno funkcionisanje. U našoj sredini se osobe javljaju za pomoć usled stresnih reakcija, pa i iscrpljenosti, rekla bih više nego ranije, posebno mlađe generacije – objasnila je Davidhazi.

Ona je napomenula da mentalni umor ne mora odmah da predstavlja klinički značajne simptome, ali da uvek postoji mogućnost da se produbi i razvije u ozbiljniji problem, ukoliko se ignoriše.

Iako ne postoji jedinstven uzrok, zajedničko svima koji osećaju mentalni umor jeste predugo izlaganje stresu.

-Reč je o nedostatku psihičke snage usled dejstva hroničnog stresora. Taj nedostatak dovodi do problema u svakodnevnim okolnostima, kao što su burne reakcije, sukobi i odlaganje obaveza, jer je ličnost „okupirana“ borbom sa stresom koji traje – rekla je naša sagovornica.

U praksi to može da znači da osobe postaju teške za komunikaciju, da se gubi volja, koncentracija i najmanji problem deluje nepremostivo. Sve više istraživanja potvrđuje da dugotrajna mentalna iscrpljenost može ozbiljno da naruši kognitivne funkcije, ali i da izazove fizičke simptome poput glavobolje, vrtoglavice, nesanice i ubrzanog rada srca.

Mentalni umor ne bira ni godine ni zanimanje. Pogađa zaposlene, roditelje, učenike, studente, ali i starije koji nose brigu o porodici. Posebno je izražen kod onih koji retko sebi dopuštaju pauzu, bilo zbog osećaja odgovornosti, perfekcionizma ili jednostavno iz navike da „moraju izdržati“.

Prvi korak ka oporavku jeste prepoznavanje i prihvatanje sopstvenog stanja.

-Najbitnije je da pojedinac prizna da ne može da funkcioniše kao pre, da prepozna znake stresa koji proživljava i da to prihvati, nikako da ignoriše i forsira sebe usled održavanja slike jake osobe – objasnila je psihološkinja.

Odmor je, dakle, neophodan. Ali ne samo fizički. Potrebno je, koliko god je moguće, distancirati se od neprijatnih okolnosti, makar na kratko. Tehnike disanja, opuštanja, lagane fizičke aktivnosti, ali i razgovor sa bliskim osobama ili stručnjakom, mogu biti od ogromne pomoći.

Ako se prepoznajete u rečenicama poput „ništa mi se ne radi“, „koncentracija mi je slaba“, „umoran/na sam i kad odmorim“, vreme je da zastanete. Da dopustite sebi da se oporavite, potražite podršku i da shvatite da snaga ne znači izdržati sve, već znati kad treba stati.

Jer, kako ukazuje Jovana Davidhazi, mentalni umor ne prolazi sam od sebe, ali uz razumevanje, podršku i brigu o sebi, može se prevazići.

error: Content is protected !!