Nakon gostovanja u Priboju na Danima Danila Lazovića i predstave „Smrt čoveka na Balkanu“, kikindsko Narodno pozorište je s uspehom izvelo predstavu „Nastojnik“ u Srpskom pozorištu u Budimpešti. Sezonu repertoarskog igranja u Kikindi otvoriće vinkovačko pozorište „Joza Ivakić“ s predstavom „Tri i pol sestre“ u režiji Peđe Gvozdića, a po tekstu glumice Petre Cicvarić, koja ujedno u ovoj predstavi, uz još tri ženska lika, tumači i jednu od uloga. Kikinđani imaju intenzivnu i dobru saradnju s vinkovačkim pozorištem, koja se najviše ogleda u razmeni predstava. Tako će biti i ovog 4. oktobra.
Bio je to povod da razgovaramo s autorkom komedije „Tri i pol sestre“ Petrom Cicvarić. Inače, ova glumica je širu popularnost stekla pre više od decenije igrajući u TV novelama „Najbolje godine“ i „Ruža vjetrova“.
Najpre ste završili Matematičku gimnaziju u Osijeku, pa krećete sa studijama na Filozofskom fakultetu, a potom se ipak odlučujete za umetnost. Kako je došlo do preokreta i odluke da upišete glumu?
– Iskreno govoreći, Filozofski fakultet upisala sam jer nisam imala dovoljno hrabrosti otići na prijemni za glumu. Provela sam tu prvu godinu studija u Zagrebu više odlazeći u kazališta nego na predavanja. Nakon jedne predstave, vraćala sam se u svoj maleni studentski stan, te sam u tramvaju susrela prijateljicu iz osnovne škole, s kojom sam dugi niz godina išla na dramsku sekciju u Osijeku (u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića). Ona mi je rekla da se otvorila Akademija u Osijeku, da ima odsjek za glumu i lutkarstvo, te kako se ona i još njih par s dramske zajedno pripremaju za prijemni. Odmah sam znala da je to to, da moram zaboraviti na svoj strah i probati. Par mjeseci poslije otišla sam u Osijek na prijemni i upisala glumu i lutkarstvo.
Igrali ste u TV serijama „Najbolje godine“ i „Ruža vjetrova“. Posle su Vas nekako zaobilazili kastinzi. Znači li to da je u Hrvatskoj, kao i u Srbiji velika „proizvodnja“ diplomiranih glumaca i teško se dolazi do prostora?
– Mislim da je sigurno velika „proizvodnja“ glumaca. Puno veća nego što je bila prije. Ima, sva sreća, različitih poslova unutar tog našeg glumačkog poziva. Naravno da gluma podrazumijeva kazalište, serije i filmove, ali ima tu još toga – sinkronizacije, animacije, voditeljstva, vođenje dramskih sekcija… i koliko znam i vidim, glumci se jako dobro snalaze. Sve više glumaca režira, piše, producira i smatram kako smo sposobni sve to činiti, naravno da nekome ide bolje jedno, nekome drugo, nismo svi jednaki. Isto tako, ima onih koji uz svoje glumačke poslove rade i druge poslove (kao npr. vožnja taksija, vožnja za Glovo ili Bolt…) samo kako bi se malo više popunili džepovi, jer život u gradovima je sve skuplji. Vjerujem da „prostor“ mi glumci moramo stvarati sami. Ne smatram da je uspjeh samo biti na televiziji ili u najnovijem filmu, puno toga još leži u onome što zovemo uspjehom i naravno, za svakoga je on drugačiji. Shvatila sam da telefon ne može uvijek zvoniti sam od sebe, pa sam odlučila sama sebi stvoriti priliku. Moj odabir stvaranja prostora jest da pišem, stvaram nove drame, tražim mogućnosti gdje se one mogu igrati. Imala sam sreću da je ondašnji ravnatelj Gradskog kazališta „Zorin dom“ u Karlovcu, gdje sam i zaposlena, bio vrlo otvoren za moje ideje. Vjerovao mi je kad sam mu prvi put rekla da imam dramski tekst za dječju predstavu. Postavili smo ga kao predstavu koja je bila jako uspješna, pa mi je to otvorilo mnoga vrata.
Sami ste napisali i komad „Tri i pol sestre“ u kome i igrate i koji uspešno gostuje po regiji. Znači li to da Vam je ljubav prema pisanju ostala još iz detinjstva ili je u pitanju težnja da zaigrate u nekom komadu koji će biti pisan baš po vašem ukusu?
– I jedno i drugo. Ne bih se okušala u tome da u meni ne postoji ljubav i iskonska težnja za pisanjem. A kad to već tinja u meni, onda sam rekla samoj sebi da ću napisati tekst koji će dati glumicama priliku da pokažu svoje talente. Smatram kako smo još uvijek u deficitu s dobrim, kvalitetnim ženskim ulogama. Većina ih je u funkciji muškaraca, a znam mnoge dobre glumice koje zaslužuju priliku pokazati što mogu i razvijati se kroz slojevite uloge. Ovaj tekst je baš to – prilika za glumice.
Vaša predstava se bavi tajnama. Kažete da ih svaka familija ima. Je li po Vama suočenje ne samo s tajnama, nego i sa samim sobom važan deo sazrevanja?
– Mislim da tajne ima svaka familija, da. Ne moraju to biti strašne stvari, naravno ima svega. Ali „tajne“ mogu biti i osjećaji krivnje, neadekvatnosti, gubitka sebe… bilo što. Tajne mogu biti misli koje potiskujemo duboko u sebi. Mislim da je sve to normalno. Kao majka, shvaćam da je teško sve podijeliti, ili da se određene stvari mogu otkriti u kasnijim fazama života. Sjećam se svog prvog razgovora o ljubavi s mojim roditeljima. Imala sam 14 godina i nisam shvaćala njihovo poimanje ljubavi, odnosa, braka. Sada već mogu pričati s njima o obiteljskom životu, o podjelama unutar zajednice, žrtvama, i oni sa mnom mogu podijeliti neke stvari koje nisu mogli kad sam bila mlađa, koje ja tada jednostavno nisam mogla shvatiti. Suočavanje s tajnama, potisnutim istinama, osjećajima, događajima, sigurno može donijeti napredak i sazrijevanje. Ako smo na to spremni. Suočavanje sa samim sobom smatram ključnim aspektom za razvoj. Bez toga, mislim, samo stojimo na mjestu.
Uz Vas „Tri i pol sestre“ čine još tri glumice. Da li je teže raditi kad nije mešovita muško-ženska podela uloga?
– Hm… Ne znam. Iskreno, volim kada je muško-ženska podjela jer tako osjećam balans među energijama. Možda sam samo navikla na to, ne znam, posljednjih osam godina stalno sam radila u muško-ženskim podjelama. Ovo je prva predstava, nakon više od osam godina, u kojem imam samo ženske partnerice. Ali ovdje je bio muški redatelj koji je ipak unosio svoju energiju. Svoj potpis. I to mi se sviđalo u cijelom procesu.
Da li ste do sada posećivali Kikindu i po čemu Vam je grad prepoznatljiv?
– Bila sam u Kikindi prije više od 10 godina. No tada sam živjela puno bržim i nemirnijim životom i nakon predstave smo odmah putovali nazad. Sada ću si dati malo više vremena. Prošetati ulicama, pročitati nešto o povijesti grada, pogledati koje su zanimljivosti…
Nemanja Savić
