Jelena Trifunović

ljubavno-pismo-1

Da se može napraviti vrhunska komedija u vlastitoj produkciji dokazalo je kikindsko pozorište, a u to su uverili i Zrenjanince, na nedavnom gostovanju.

Kikinđani, dobro znaju ovaj dramski komad, a ovog puta i posetioci u prepunoj velikoj sali zrenjaninskog teatra „Toša Jovanović” uverili su se da kikindsko Narodno pozorište ima s čime i pred najprobirljiviju publiku. Sa ukusnom scenografijom i bravuroznom glumom, „Ljubavno pismo” je razgalilo egzaltiranu publiku iz grada na Begeju, a sami glumci su na kraju doživeli ovacije.

Podsetimo, pomenuti komad govori o mentalitetu, porodici, komšijama i uopšte promašenim životima. Nastao je po tekstu Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića, a režiju potpisuje maestralni Dragan Ostojić. U podeli su Branislav Knežević, Branislav Čubrilo, Gordana Rauški, Mihailo Laptošević, Ružica Nedin, Anđela Kiković, Vladimir Maksimović i Jovana Berić. S obzirom na to da je u ovoj drami s„ pevanjem, bez pucanja” o mentalitetu i porodici dosta promašenih likova, sam reditelj ukratko podvlači da ova predstava pruža neku vrstu utehe da kada izađete sa predstave kažete sebi: „Nije moj život ni tako loš”.

Zrenjaninci su te večeri mogli da vide čitavu lepezu likova – od žovijalnih do frustriranih i da se dobro i zabave i zamisle. Vladimir Maksimović, akter ove predstave i čest gost Zrenjanina igra lik Momčila.

– Momčilo je, kako je sam pisac rekao, moron. Uz pomoć reditelja Dragana Ostojića i svih kolega, mislim da sam uspeo da napravim dobar lik, jednog dečka koji je izgubljen u traženju samog sebe. On želi da odraste i da bude ozbiljan, ali ga njegov IQ koči u svemu tome i bilo mi je zadovoljstvo da radim ovu ulogu zato što je ovo jedan od onih tekstova u kojima, što se više „otkačite” i što se više prepustite toj igri i čaroliji teatra – to je uloga bolja – kaže Maksimović.

Njegovog oca Olivera tumači Mihailo Laptošević.

– Oliver je i Momčilov otac i Jagodin muž, a uz to i neuspeli ljubavnik svoje kume Fransoaz. Neuspeli je i otac i muž. Voleo bi da je bar malo muško. Njegovo „sofisticirano” biće zarobljeno je u kulturnoj pustinji koja ga okružuje. Da budemo iskreni – on toj pustinji apsolutno i pripada – kaže Laptošević.

Anđela Kiković tumači lepu i mladu devojku Leposavu koja prvi put doživljava čulnu ljubav, a potreba za njenom slobodom se kosi sa njenim krutim vaspitanjem.

Dakle, mnogo je neostvarenih likova u ovom komadu, a među njima i stariji vodnik u penziji Voja Soldatović, koga tumači Branislav Knežević.

– Koliko je Voja sposoban i uspešan vidi se iz toga što do penzije nije dogurao ni do čina zastavnika. Neuspešan u poslu, neuspešan i u životu. Ima mlađu ženu koja se švalera s venčanim kumom i ćerku koju je odgajao kao sina vojnika, neuspešno naravno. Međutim, on sebe vidi sasvim drugačije: kao uspešnog i nadmoćnog na svim poljima, pa i u pokušaju njegove preljube.

Jovana Berić igra Ružicu, studentkinju i podstanarku kod porodice Soldatović. Ujedno je i Leposavina najbolja prijateljica i potajno je zaljubljena u Momčila. Međutim, kada shvati da joj je ljubav neuzvraćena, pokušava da spoji svoju simpatiju sa svojom najboljom drugaricom i tu pravi zaplet u koji budu umešane obe porodice.

Gordana Rauški i Ružica Nenin briljanto su odigrale svoje role i bravuroznim glumačkim sredstvima upotpunile odličnu podelu. U pojedinim delovima predstave, naročito segmentima s pevanjem, doživele su ovacije.Svemu treba dodati i izvanredno kadrirane snimljene segmente koje povremeno možemo videti u sklopu komada. Rečju, izvanredno režirana predstava, a tome svedoče i reakcije zrenjaninske publike, koja se i aplauzima i smehom odazivala na veliki deo ove dvočasovne predstave-spektakla.

Objektivno govoreći, u zrenjaninskom, kao i u drugim teatrima, nisu sve predstave podjednako ni uspešne ni gledane. „Ljubavno pismo” bi zasigurno bilo u samom vrhu gledanosti da je kojim slučajem postavljeno u produkciji zrenjaninskog teatra. Tamošnja publika je (kao i kikindska) pozorišno edukovana i ne voli šmiranje, nego „glumački prošireno telo”, kako bi to nazvao čuveni kritičar Ranko Munitić.

Majstorstvo kikindskih glumaca prepoznala je publika u Zrenjaninu. O svojim iskustvima s kolegama iz grada na Begeju Vladimir Maksimović kaže:

-Imao sam priliku da se upoznam sa zrenjaninskom publikom kada sam igrao predstavu „Nebeski odred”. Zrenjaninski teatar jako volim i uvek se radujem dolasku. Dođem i kad Zrenjaninci spremaju neku predstavu, da igram karte sa svojim prijateljima koji su tamo zaposleni. Studirao sam sa Dejanom Karlečikom i Stefanom Juaninom. Milan Kolak mi je jedan od najboljih prijatelja – kaže Vlada, dok se Mihailo Laptošević nadovezuje:

-Moja iskustva sa zrenjaninskom publikom su iz pozicije iste te publike. Gledao sam, još od fakulteta, dosta predstava u Zrenjaninu. Svaku koju sam gledao publika je prihvatila raširenih ruku. Radujem se što je i naše „Ljubavno pismo” zrenjaninska publika tako prihvatila – sumira Mihajlo.

Jovani Berić je ovo bilo drugo gostovanje u srednjem Banatu:

– Bilo mi je prelepo i oduševila me je publika  i njena otvorenost i gostoprimljivost. Veoma zadovoljna kako je proteklo gostovanje je i Anđela Kiković koja ističe da je i sam rad na ovoj predstavi bio jako uzbudljiv i zabavan.

Doduše, opšti utisak je malo pokvario nečiji uporan i suvi tzv. „veliki” (ranijim generacijama poznat i kao magareći) kašalj iz publike za  vreme trajanja predstave, međutim to je opšte mesto u teatru koji je još davnih dana kroz vic opisao legendarni dramaturg Jugoslovenskog dramskog pozorišta  Dragoslav Andrić: „Pacijent: Doktore, kašljem! Doktor: Pa, što ste došli kod mene? Pacijent: A gde je trebalo da idem? Doktor: Pa, u pozorište!”

KAD IGRA MINISTARKA

Od mnogobrojnih predstava koje su na repertoaru zrenjaninskog teatra, ubedljivo najbolji odziv kod publike imaju komadi koji se rade po tekstovima domaćih autora. Vrlo gledana je predstava „Šta će biti sa svima nama” Borisa Liješevića, a najgledanija je „Gospođa ministarka” po Nušićevom klasiku, za koju karte planu već u prvih sat vremena prodaje. Glavnu ulogu, Živku ministarku, igra bivša članica kikindskog teatra Jelena Šneblić Živković.

 

Nemanja Savić

roj-2

Muzika iz hipi ere još ima svojih pristalica. To dokazuju i posećene svirke entuzijasta iz Banatskog Velikog Sela, grupe Roy. Prema njihovim rečima – poziva za svirke im ne manjka, a tako će biti i tokom leta. Već 6. aprila Roy će nastupiti u „Lion Pub” u Zrenjaninu.

Kao bend oni su nastali u zlokobnoj godini korone. Tad su još „gulili“ osnovnoškolske skamije u rodnom Velikom Selu. Od tad nisu samo sazreli kao ljudi, već i muzički. Okupio ih je multuinstrumentalista Milan Vašalić, mada bi preciznije bilo reći da ih je okupila ljubav prema hipi muzici i kulturi. Danas je Milan „samo“ bubnjar u bendu, a mlađima je prepustio glavnu reč. Oni su i vizuelno i muzički razigrani, usvirani i aranžmanski šareni, rečju: „flower-power“ ekipa. Sastav pored pomenutog Milana, čine njegov sin Vid na gitari, potom basista Stefan Polić (svi iz Banatskog Velikog Sela) i pevačica iz Kikinde Andrijana Zobenica, koja je tek neznatno starija od pomenutog gitarskog dvojca i taman s dovoljno životnog iskustva da se okuša i kao tekstopisac kad su u pitanju autorske stvari.

Mnogi se pitaju zašto su baš taj naziv odabrali za ime benda. Po jednima ime potiče od asocijacije na pčelinji roj i vrednoću i posvećenost koju imaju, po drugima ime je referenca na Roja Orbisona. Oni se na to samo zagonetno smeškaju i dodaju da im je kao pretežno cover, to jest reproduktivnom bendu, repertoar zasnovan uglavnom na onom što se naziva zlatna era hipi kulture, a to su Dženis Džoplin, Džimi Pejdž, Džo Galager, Džim Morison i ostali iz te eskadrile. Kad se pogleda koliko su posećeni nastupi ovog sastava, a imali su ih nekoliko desetina, stiče se utisak da je u pitanju prava renesansa hipi kulture, ne samo kroz vibracije koje emituju sa „stejdža“, već i po „transu“ u koji pada publika već nakon prvih taktova dobro znanih hitova s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih.

Deo repertoara Roy-a je naravno i Hendriks. Ovaj levoruki virtuoz je, znano je, svirao gitaru i zubima, a i momci iz Roy-a „grizu“ za svoju ideju. Kao deo opšte pop kulture dobro je poznata i fotografija Hendriksa u oblaku dima, međutim, on je posle prešao na nešto jače nadražaje i ubrzo, zbog viška radoznalosti, kao što je poznato, s gitare prešao da svira harfu u večnim lovištima. A to je, nažalost i zlehuda sudbina dobrog dela te hipi generacije. Ali, kad se govori o muzičkim uticajima koji su ostavili autori iz te ere, njihov opus je – kaže osnivač Roy-a Milan Vašalić – nepresušan. To je, podvlači, vrelo iz koga će se napajati još mnogo generacija.

Dakle, centralno uporište ovog severnobanatskog sastava su bitnici, rečju, učesnici „Vudstoka“ i njihova muzička zaostavština. Koncerti ovog severnobanatskog sastava, uz sve pomenuto, često su obojeni hipi ikonografijom, pa nije retka pojava da se za nastupe i obredno iscrtavaju po licu. Iako mladi, već su imali „gaže“ čak i u Nemačkoj u jednom prestižnom berlinskom klubu.

Već je rečeno da oni nisu samo cover tj. reproduktivni bend. Imaju i nekoliko svojih numera, a za pesmu „When you walk“, čiji su autori Vid Vašalić i Andrijana Zobenica, pre nekoliko godina snimljem je i video spot, a nedavno i još jedan. Isti autorski tandem potpisuje i novu autorsku numeru „Shadows in the night“.

Za ovo leto imaju već ugovoren veliki broj svirki, a paralelno rade i na vlastitom materijalu.

N. Savić

ritejl-(2)

Prema poslednjim informacijama sa terena, odeljenje održavanja i izgradnje mreže JP “Kikinda” je na terenu i rade na izradi priključka za novi ritejl park u Kikindi.

Povremeno će bez vode biti potrošači u Zmaj Jovinoj – od Mihajla Pupina do Partizanske i Mihajla Pupina od Zmaj Jovine do Uglješe Terzina u vremenskom intervalu od 10 do 14 časova.

Ukoliko vremenski uslovi ne dozvole da se završi kompletan posao danas, radovi će se odložiti za sutra.

JP „Kikinda” zahvaljuje na strpljenju i razumevanju.

tot-dokic-1

Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pozvala je donatore širom sveta da se priključe njihovoj novoj velikoj akciji s ciljem da se porodici Tot-Dokić iz Mokrina obezbedi novi dom.

Kako navode u HO Srbi za Srbe, ova organizacija  postoji od 2005. godine i do sada je pomogla više od 3.300 porodica sa više od 15.500 mališana.

Jurke i žmurke, neke su od igara koje vole Dunja (2), Mihajlo (1), Andrijana i Marko (5), Snežana (7) i Miloš (8). Međutim, osmesi ove divne dečice ostaju u senci teškog života. U senci odrastanja u staroj kući punoj pukotina!

Porodica Tot-Dokić živi u rubnom delu Mokrina. Kuću u kojoj žive faktički čine omanja kuhinja i jedna soba u kojoj spava njih osmoroNjih osmoro, kako kažu, „umenga se” u tri kreveta!

Nikad nisam razmišljala da ću tako rano da se udam. Teški uslovi i sudbina su me naterali, pa sam napustila školu i posvetila se majčinstvu. Nažalost, ni ovde nije baš sjajno. Kuća nam je ogroman problem, a najviše se bojim da vlaga ne ostavi posledice na zdravlje moje dece”, priča Vesna koja sa svojih dvadeset i nešto godina već ima šestoro dece.

Mališani su jako lepo vaspitani, dobrota im prosto isijava sa lica i vidi se da se o njima marljivo brine, bez obzira na okolnosti. Na kuću im se naslanja štala u kojoj imaju devet krava.

Živimo od prodaje mleka, tako da gladni nismo. Volimo to da radimo, kako Nenad i ja, tako i deca. On, naravno, često ide i u nadnicu. Jako je vredan, čak i za neki manji dinar uvek ide da bi naša deca imala. Na socijalnu pomoć i dečiji dodatak nemamo prava jer imamo registrovano poljoprivredno gazdinstvo i prelazimo neki cenzusbez obzira što imamo šestoro dece i što je kuća takva kakva je. Možda bismo dobili pomoć da sedimo skrštenih ruku”, razočarano je istakla Vesna.

Kupatilo nemaju, pa se kupaju u koritu vodom zagrejanom na šporetu. Po dvoje „odjedared”. Neki prozori su im popucali, pa ih krpe najlonima, a nemaju ni sva vrata u kući.

Što se tiče higijene, tu nema ne mogu ili bolesna sam. Deca moraju svaki dan da su okupana i da su čisti i sređeni za školu. I rođendane uvek slavimo, ali, nažalost, ovi stariji još nisu zvali drugare iz škole. Nisu mi rekli razlog, ali mislim da je zbog kuće”, dodala je Vesna.

Dok smo vodili razgovor o kući i njihovom životu, primetili smo da deca vole i da crtaju. Na pitanje šta najviše, dobili smo upečatljiv i nimalo začuđujuć odgovor – „kuće”!

Najviše volim da crtam kuće. Video sam jednu lepu žutu, pa ih zato uvek bojim žutom bojom. Voleo bih da imam takvu. Imamo i malo igračaka, najviše bih voleo da dobijem helikopter”, ispričao nam je osmogodišnji Miloš koji nam je priznao i da ume da im bude hladno zimi.

Upitali smo i sedmogodišnju Snežanu šta bi najviše želela:

Ja sam Snežana, đak prvak. Volela bih da imam roze sobu i roze barbiku!

Odgajati decu u ovakvim uslovima sigurno nije lako. Iako se Vesna i Nenad zaista trude da im obezbede osnovno, potrebna im je podrška.

Borimo se koliko možemo. Svako dete ima neku svoju želju koju se trudimo da im ispunimo, a nekad i ne možemo. Najstariji sin i ćerka bi da imaju svoje sobe, da im moj suprug i ja više ne dosađivamo. To je i moja najveća želja, nemam niti jednu drugu. Samo da imaju svoje sobe, da mogu da pozovu drugare, da mogu da se igraju i da ne preživljavaju sve ono što sam ja, daće Bog. Molim sve dobre ljude koji su u mogućnosti ako žele da pomognu da ispunim želju deci mojoj, a i meni samoj!

Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pozvala je donatore širom sveta da se priključe  njihovoj novoj velikoj akciji s ciljem da se porodici Tot-Dokić obezbedi kuća.

– Naša pažnja i podrška potrebniji su im sada više nego ikad jer su nedavno tragičnim slučajem ostali bez sedmog deteta, bebe Mile- ističu iz ove organizacije.

Na ovom linku pogledajte kako možete donirati sredstva za porodicu Tot-Dokić.

Izvor: Humanitarna organizacija Srbi za Srbe

 

 

Marina

Da su dvanaestoro glumaca koji su „na plati“ u kikindskom Narodnom pozorištu, čista esencija kvaliteta, govori i podatak da vrlo često dobiju neku od prestižnih glumačkih nagradu. To je ovog puta pošlo za rukom glumici našeg teatra Marini Vodeničar na Danima komedije u Bijeljini.

U konkurenciji glumaca iz Narodnog pozorišta Republike Srpske, Zvezdara teatra, Gradskog pozorišta „Semberija“ i beogradskog Teatra „Vuk“, Marina Vodeničar je zablistala u predstavi „Boing boing“ Teatra na brdu i razgalila tamošnje ljubitelje pozorišta. Stoga je potpuno zasluženo Marina proglašena za najbolju glumicu ovog festivala.

Foto: Kulturni centar Zrenjanin

Kada je reč o  predstavi koja je Marini donela nagradu, u pitanju je komad francuskog pisca Marka Kamoletija i to je ujedno jedan od najizvođenijih vodvilja svih vremena. Režirao ga je Predrag Stojmenović 2012. godine.

– Ova predstava je imala svoju premijeru u Zvezdara teatru i mi je 12 godina kasnije igramo skoro u originalnoj podeli: Radovan Vujović, Viktor Savić, Nada Macanković, Borka Tomović, Jelisaveta Orašanin, Andrijana Oliverić i ja. Posle korone igramo je u Teatru na brdu i dalje veoma uspešno, a i gostujemo s njom širom Srbije i svuda nailazimo na dobre reakcije. Ja igram služavku kod svog poslodavca koga igra Radovan Vujović. On ima tri verenice, tri stjuardese od kojih, naravno nijedna ne zna za ovu drugu i on živi trostruki život, međutim, sve se komplikuje kada mu u goste dođe njegov prijatelj sa sela i kada se zbog vremenskih nepogoda te tri verenice nađu u isto vreme na istom mestu. To je komedija zabune, komedija situacije, veoma dinamična i duhovita. Sve se dešava u Parizu šezdesetih godina i mi je igramo u originalnoj postavci. Ova predstava je nastala iz entuzijazma i želje za radom i iz te dobre energije koja među nama vlada, (jer smo mi svi iz predstave skoro generacija) nastala je i dobra i uspešna predstava- kaže Marina.

Podsetimo da je ova glumica imala pauzu zbog porodiljskog odsustva, a u maju će se u velikom stilu ponovo pokloniti kikindskoj publici, kada bude premijera komada „Savršeni partner“ u režiji Tijane Vasić, u kojoj Marina Vodeničar igra naslovnu ulogu. Tekst je pisao Miro Gavran, a pored Marine u podeli su i Vladimir Maksimović i Mina Stojković. Premijera ova melodrame s primesama komedije uslediće na Maloj sceni 17. maja.

 

N. Savić

pokrajinska-vlada

Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo objavio je konkurs za dodelu sredstava za podršku mladima u ruralnim područjima u Vojvodini u 2024. godini, za čiju realizaciju je predviđeno ukupno 200 miliona dinara.

Konkurs je otvoren do 26. aprila, a iznos bespovratnih sredstava koji se dodeljuje po jednoj prijavi je od 500.000 do 1,5 miliona dinara.

Kako je navedeno, bespovratna sredstva za podršku investicija po konkursu utvrđuju se u iznosu do 90 odsto od ukupno prihvatljivih troškova investicije, a prilikom obračuna uzima se vrednost investicije bez poreza na dodatu vrednost (PDV).

Cilj konkursa je demografska obnova ruralnih područja Vojvodine radi podsticanja ostanka mladih u ruralnim područjima, odnosno njihovog povratka iz gradova.

Predmet konkursa je podrška novim generacijama mladih poljoprivrednih proizvođača, njihovom razvoju i unapređivanju kroz podsticanje investicija u fizičku imovinu poljoprivrednih gazdinstava, navedeno je u saopštenju.

Tanjug

photo-2024-03-30-13-37-23-2

Zbog govora mržnje profesora Dinka Gruhonjića, studenti su blokirali Filozofski fakultet. Da su sugrađani podržali studente, videli smo pre dva dana, kada je jedna sugrađanka došla sa porodicom i tom prilikom im je donela domaću pitu i piće kako bi se osvežili.

Blokada je ušla u treći dan, a empatija od strane sugrađana nije ni danas izostala. S obzirom da ih čeka teška borba, sugrađani su i danas pokazali podršku studentima i doneli domaće kiflice i palačinke.

Podsećamo, mržnja Dinka Gruhonjića prema Srbiji, Republici Srpskoj, Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi doživela je vrhunac prošle godine tokom održavanja skandaloznog festivala Rebedu u Dubrovniku.

Foto i tekst: NS uživo

time-2980690-640

U noći između subote 30. i nedelje, 31. marta, kazaljke na satu se pomeraju sat vremena unapred, što znači da ćemo te noći spavati kraće – ali će naredni dani biti duži.

Letnje računanje vremena, trajaće do 27. oktobra.

Ideja o pomeranju vremena stara je nekoliko vekova, ali je prvi put zaživela pre nešto više od 100 godina.

dara-iz-Jasenovca-1536x1027

Studenti koji od juče drže u blokadi Filozofski fakultet zbog skandaloznih izjava profesora Dinka Gruhonjića organizovali su gledanje filma “Dara iz Jasenovca”.

Tokom blokade, studenti organizuju razne aktivnosti, a danas popodne su sasvim prikladno organizovali gledanje filma “Dara iz Jasenovca” na platou ispred ulaza u zgradu Filozofskog fakulteta.

U jednom momentu, tokom prikazivanja filma, studenti su podigli svoje indekse.

Da podsetimo, film “Dara iz Jasenovca” je prvi srpski igrani film koji govori o jednom od najstrašnijih koncentracionih logora u istoriji i govori o stradanjima srpskih, jevrejskih i romskih muškaraca, žena i dece u logoru smrti Jasenovac u doba Nezavisne Države Hrvatske, tokom Drugog svetskog rata.

Film “Dara iz Jasenovca” snimljen je 75 godina nakon zatvaranja zloglasnog koncentracionog logora. Jedan od glavnih aktera ovog filma je i krvnik Dinko Šakić, upravnik logora. Nažalost, profesoru Dinku Gruhonjiću se učinilo prikladnim da se poistoveti sa gnusnim istorijskim likom, koji je “zaslužan” za smrt stotine hiljada dece, majki i očeva.

Studenti nastavljaju sa blokadom i stoje pri svojim zahtevima da uprava Filozofskog fakulteta mora da osuditi govor mržnje profesora Dinka Gruhonjića i da se oglasi po pitanju njegovog daljeg rada sa studentima.
Studenti su i večeras položili ispit iz zrelosti, empatije i znanja.

Izvor: Vojvodina uživo

micic-3

Među ukupno 152 knjige pristigle na konkurs, žiri  je odlučio da dobitnik prestižnog književnog priznanja „Dušan Vasiljev” bude doktor istorijskih nauka, književnik i publicista Milan Micić, za knjigu „Čudo u Banatu“, čiji je izdavač novosadska Akademska knjiga.

U obrazloženju Odluke se, između ostalog, navodi da je već naslovom jasno da je reč o Banatu kao prostoru koji je nakon Velikog rata ostao podeljen između Jugoslavije i Rumunije, a s druge strane sam prefiks „čudo“ je aluzija na čuveni Felinijev film „Čudo u Milanu“, poznat kao neorealistička bajka. Tako se i Micićeva proza može čitati, jer je bazirana na stvarnosnim događajima i ličnostima, ali je ujedno i bajka, jer deluje nestvarno i prepliću se realno i čudesno.

Micić, koji je odrastao u obližnjem naselju Vojvoda Stepa, odlično poznaje Banat kao temu svojih istoriografskih, proznih i poetskih knjiga. Autor je više od pedeset knjiga različitih žanrova, ali se dobar deo njegove poetike odnosi upravo na ovo područje.

– Banat je moj zavičaj, grad Kikinda je slika mog odrastanja i sazrevanja kao čoveka, istoričara i književnika. Dobiti Nagradu „Dušan Vasiljev“ na stogodišnjicu njegovog odlaska iz stvarnosti u san – velika je čast i priznanje. Zahvalan sam žiriju koji je prepoznao da moja knjiga diše skladno sa poezijom Dušana Vasiljeva, sa njegovim vremenom i prostorom; zahvalan sam svom izdavaču Akademskoj knjizi, koja je ovoj knjizi dala svoje ime i njegov značaj u srpskom izdavaštvu i srpskoj kulturi, a najviše sam zahvalan svojim banatskim precima, njihovim strepnjama, radostima i strahovima, njihovim nedoumicama i rešenostima koje se u ovoj knjizi pojavljuju u raznim pojavama i događajima, pod stvarnim i izmišljenim imenima – naglašava Micić i dodaje:

– Banat je moj svet. Slike iz detinjstva urezane su doboko uz svakom čoveku, pa i meni. Saznanja o svetu, o smislu, stvaranju, postojanju – dogodila su mi se u Banatu. Sve velike teme u književnosti su u nama i oko nas. Tako je Banat moja tema. Za mene u Banatu su slike neba najdublje i najčistije, a zemlja i voda imaju najviše znakova i tajni- naglašava ovaj stvaralac.

Množina malih banatskih čuda

Milan Micić je rođen u Zrenjaninu 1961. godine. Banat je bio tema i njegovog doktorskog rada „Razvitak novih naselja u Banatu (1920-1941)”. Pored istoriografskog i književnog rada, svojevremeno je Micić kao profesor istorije bio i apsolutni pobednik RTS-ovog istorijskog kviza koji se emitovao devedesetih godina. Radio je i u Pokrajinskom sekretarijatu za kulturu. Danas je generalni sekretar Matice srpske, predsednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918 i njihovih potomaka i poštovalaca, član najeminentnijih ovdašnjih književnih udruženja.

– „Čudo u Banatu“ je knjiga priča koja govori o množini malih banatskih čuda, o mnoštvu banatskih života u godinama posle Velikog rata. Jer, svaki dan je čudo i svaki život je čudo. To je vreme nestanka jedne države i nastanka druge; godine crtanja nove banatske granice, pojave novih ideja i ideologija, poput komunizma, nestajanje predratnog poretka i užasne potrošenosti čoveka u Velikom ratu. To je, ujedno, vreme kada je Dušan Vasiljev postavljao pitanje smisla. Iz takvog vremena rađaju se i moje pripovetke, banatski čovek u njima istovremeno ima beskrajno veselje i beskrajni jauk, veliku nadu i veliki očaj, visoko uzdizanje i duboki pad, ali pre svega ima želju da preživi život pun neizvesnosti kada sutrašnji dan nije mirna slika – sumira Micić.

Nemanja Savić