vera

pojas-bogorodice-portal

Časnom pojasu Presvete Bogorodice, jednoj od najpoštovanijih relikvija u pravoslavnom svetu, poklonilo se više od milion vernika u Hramu Svetog Save u Beogradu, gde je bio izložen 16 dana.

U višekilometarskim kolonama ljudi iz cele zemlje i inostranstva, koji su strpljivo čekali priliku da se poklone svetinji, bili su i Kikinđani. Svoje nezaboravne utiske, koji svedoče o posebnoj atmosferi zajedništva, vere i mira, podelili su sa čitaocima „Komune“ i KIKINDSKOG portala.

Nezaboravno i posebno emotivno iskustvo prenela nam je sugrađanka Jelena Sredić, koja je u Hramu Svetog Save bila sa svojim jednogodišnjim sinom Stefanom.
– U Beogradu smo bili od ranog jutra, a svetinji smo prišli tek uveče. Čekali smo više od 10 sati, ali mi to nije teško palo. Stefan je bio iznenađujuće miran. Taj trenutak kada uđete u Hram, taj mir i toplina, to se ne može opisati. Kada smo celivali pojas, osetila sam veliku radost i zahvalnost što smo imali tu priliku- priča Jelena.

– Iskreno, imala sam malo strah kako će sve izgledati, ali smo se ipak odlučili da krenemo. Porodica je bila uz mene, znala sam da će sve biti u redu. Stefan je uspeo i da odspava u kolicima. Bilo je lepo organizovano i sve je prošlo u miru i najboljem redu- prenosi nam svoje iskustvo mlada sugrađanka.

Darinka Maljugić iz Mokrina ističe da je ceo doživljaj bio izuzetan.
– Utisak je bio neverovatan, dostojanstven, miran, ispunjen nekim blaženstvom i spokojem. Niko nije bio nervozan, niko nije pravio probleme, čak ni porodice sa malom decom nisu želele da idu preko reda, iako im je to bilo omogućeno- ističe ona.

Dodaje da se ovakvo iskustvo ne može lako opisati rečima.
– To jednostavno mora da se doživi. To je zaista nešto što se pamti i jedinstvena prilika. Mi žene, na primer, ne možemo da odemo na Svetu Goru, ali je zato svetinja došla nama. Taj mali napor koji smo uložili uopšte nije bio teret, već blagoslovena prilika koju nisam želela da propustim- kaže Darinka Maljugić.

Posebne utiske u danu koji je protekao u dugom čekanju, ali i u strpljenju i razumevanju među vernicima, ima i Tanja Nožica.
– Mi smo čekali 12 sati. Stali smo u red u pola devet ujutru, a svetinji smo se poklonili oko pola devet uveče. Utisak je zaista neverovatan. Posebno me je dotaklo to strpljenje, jer se u Hramu zadržiš možda 10–15 minuta, a toliko sati čekaš da bi ušao i celivao pojas Presvete Bogorodice. Ljudi su dolazili iz Podgorice, Loznice, Sremske Mitrovice, Makedonije… Svi smo bili kao jedno- navodi Tanja Nožica.

Ističe da je čitava organizacija bila odlična i da su poneli utisak opšteg reda i mira.
– Svi smo došli sa istim ciljem, da uđemo u Hram, da se poklonimo i celivamo svetinju. Taj osećaj jedinstva i zajedništva se zaista osetio na svakom koraku. Svi su bili strpljivi i dostojanstveni- priča Nožica.

Prema predanju, Pojas Presvete Bogorodice jedina je sačuvana relikvija koja je pripadala Bogorodici, zbog čega ima posebno mesto u pravoslavnoj tradiciji. Vernici mu se vekovima obraćaju u molitvama, posebno za zdravlje, porod i duhovni mir.

Bogorodičin pojas čuva se u manastiru Vatoped na Svetoj Gori, gde predstavlja izuzetno važan deo duhovne baštine i tradicije pravoslavnog sveta.

J. C.

jaja-uskrs

Pobusani ponedeljak, koji se obeležava prvog ponedeljka posle Vaskrsa, jedan je od značajnih dana u tradiciji Srpske pravoslavne crkve. Posvećen je molitvenom sećanju na upokojene, a vernici tog dana obilaze grobove svojih najmilijih, noseći sa sobom vaskršnju radost i nadu u život večni.

Ovaj dan duboko je ukorenjen u hrišćanskom učenju o Vaskrsenju. Prema pravoslavnom verovanju, Vaskrs predstavlja pobedu života nad smrću, te se upravo u danima nakon praznika posebno naglašava vera da smrt nije kraj, već prelaz u večnost. Pobusani ponedeljak zato nije dan tuge, već tihe radosti i sećanja, kada se molitvom povezuju živi i upokojeni.

Naziv „pobusani“ potiče od starog običaja „pobusanja“ grobova – odnosno njihovog uređivanja i kićenja svežom travom, cvećem i grančicama. Ovaj čin ima simbolično značenje obnove života, u duhu proleća i vaskršnje poruke.

Običaji koji prate Pobusani ponedeljak razlikuju se od kraja do kraja, ali suština je ista. Vernici izlaze na groblja, pale sveće i prinose molitve za duše preminulih. Sveštenici često služe parastose, a porodice donose i vaskršnja jaja, koja simbolizuju novi život. U pojedinim sredinama zadržao se i običaj da se deo hrane podeli sa siromašnima, kao čin milosrđa u ime pokojnika.

Važno je naglasiti da Srpska pravoslavna crkva poziva na dostojanstveno obeležavanje ovog dana, bez preteranog zadržavanja na grobljima i bez običaja koji nemaju duhovno utemeljenje. U fokusu je molitva, sećanje i vera u vaskrsenje, a ne spoljašnji rituali.

Pobusani ponedeljak podseća da veza sa onima koji su nas napustili ne prestaje. U svetlosti Vaskrsa, ta veza dobija novo značenje – kao nada da ćemo se ponovo sresti u zajednici ljubavi i života koji nema kraja.

sveti-velikomu-enik-teodor-tiron

Pravoslavni vernici danas obeležavaju Teodorovu subotu, u narodu poznatu i kao Todorica – praznik koji se slavi prve subote Vaskršnjeg posta i posvećen je Svetom Teodoru Tironu, ranohrišćanskom mučeniku i zaštitniku vere.

Ovaj dan u narodnoj tradiciji prati niz običaja i verovanja koji simbolično prizivaju zdravlje, plodnost i blagostanje domaćinstva.

Sveti Teodor Tiron – simbol vere i hrabrosti

Sveti Teodor Tiron živeo je u 3. veku kao vojnik rimske vojske. Ostao je upamćen po nepokolebljivoj veri u hrišćanstvo, zbog koje je bio mučen i pogubljen. Njegova žrtva učinila ga je jednim od poštovanih svetitelja u pravoslavlju.

Običaji koji se poštuju širom Srbije

Teodorova subota ima snažan obredni karakter. U mnogim domovima pripremaju se posna jela, pogače i kolači, u skladu sa postom. U pojedinim krajevima prave se i figure od testa u obliku konja, jer se Sveti Teodor smatra njihovim zaštitnikom.

Poseban običaj je da domaćice ujutru pripreme žito sa medom i orasima i odnesu ga u crkvu na osvećenje, dok se u hramovima pale sveće za pokoj duše preminulih.

U narodu je praznik poznat i kao „konjski dan“, jer se veruje da Sveti Teodor štiti konje i stoku. Tog dana konji se ne koriste za rad, već se blagosiljaju kako bi bili zdravi i snažni tokom godine.

Prema narodnim verovanjima, molitve upućene svetitelju mogu doprineti dobroj žetvi i zdravlju stoke, pa se praznik povezuje sa željom za plodnošću i blagostanjem domaćinstva.

Teodorova subota smatra se i danom zaštite od nesreće i zlih sila. U narodu postoji verovanje da se tog dana ne obavljaju teški poslovi i da se izbegava izlazak posle zalaska sunca.

Takođe, rasprostranjeno je sujeverje da žene ne treba da peru kosu kako ih tokom godine ne bi bolela glava, iako ovo pravilo nema utemeljenje u crkvenom učenju.

U pojedinim sredinama organizuju se obredne igre i pesme u čast svetitelja, dok se običaji prenose sa generacije na generaciju. Iako su mnogi rituali prilagođeni savremenom životu, suština praznika ostaje ista — očuvanje vere, porodične sloge i poštovanje tradicije.

Teodorova subota tako i danas podseća na duhovne vrednosti i duboku vezu naroda sa prirodom, zajednicom i vekovnim običajima.

vaskrsenje-1

Veliki vaskršnji post, najduži i najstroži post u godini za pravoslavne hrišćane, počinje danas i traje do praznika Vaskrs, 12. aprila. Ovaj post priprema vernike za proslavu Hristovog vaskrsenja i predstavlja vreme duhovnog preispitivanja, molitve i uzdržanja.

Vaskršnji post uveden je u ranom hrišćanstvu i tokom vekova je dobio svoj sadašnji oblik u okviru bogoslužbene prakse. Post traje sedam nedelja, uključujući Čistu nedelju na početku i Strasnu sedmicu uoči Vaskrsa, kada se vernici posebno sećaju Hristovog stradanja.

Vernici se uzdržavaju od mesa, mleka, jaja i drugih namirnica životinjskog porekla. U većini dana posti se „na vodi“, dok je u pojedinim danima dozvoljena upotreba ulja i vina. Riba je dozvoljena samo na praznike Blagovesti i Cveti.

Međutim, post nije samo uzdržavanje od određene hrane, već sveobuhvatni duhovni podvig. Crkva uči da je suština posta duhovno očišćenje. To podrazumeva: pojačanu molitvu i učešće u bogosluženjima, pokajanje i ispovest, praštanje i pomirenje sa bližnjima, kao i uzdržavanje od loših misli, reči i dela.

Isto tako, post je vreme dobročinstva, pomaganja siromašnima i pokazivanja milosrđa, što se smatra jednako važnim kao i uzdržavanje od hrane.

Sveštenstvo naglašava da pravila posta mogu biti prilagođena zdravstvenom stanju, uzrastu i životnim okolnostima vernika. Deca, trudnice, bolesni i osobe sa teškim fizičkim poslovima poste u skladu sa blagoslovom duhovnika.

Vaskršnji post predstavlja poziv na unutrašnju promenu i duhovnu obnovu. Za vernike, to je period tišine, smirenja i pripreme za najveći hrišćanski praznik – radost Hristovog vaskrsenja.

 

error: Content is protected !!