sova

sova-utina

Pošta Srbije izdala je dve nove poštanske marke u okviru emisije „Zaštićene životinjske vrste“, posvećene pticama koje su svoj dom pronašle u urbanim sredinama. U pripremi izdanja, kroz stručno savetovanje, učestvovali su i predstavnici stručne javnosti i organizacija koje se bave zaštitom ptica.

Na markama su prikazane bela roda i utina. Bela roda predstavljena je kroz koloniju u novosadskom naselju Klisa, koja se smatra najvećom ove vrste u Evropi. Druga marka posvećena je utini, čije je najveće zimovalište na Gradskom trgu u Kikindi.

Umetničku realizaciju novih poštanskih markica potpisuju Miroslav Nikolić i Anamari Banjac, dok su fotografije ptica koje su poslužile kao inspiracija za njihov izgled delo članova i saradnika Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije Katarine Paunović i Aleksandra Vukićevića.

Pošta Srbije nastavlja da promoviše prirodno bogatstvo zemlje i značaj očuvanja zaštićenih životinjskih vrsta, među kojima posebno mesto zauzimaju bela roda i kikindska utina.

sovine-supermoci-4

U okviru manifestacije Sovembar u Narodnom muzeju održavaju se radionice pod nazivom „Sovine supermoći: sluh i vid u akciji“ koje su već prvih dana privukle brojne školske grupe i pokazale se kao pun pogodak.

Deca uz pomoć muzejske savetnice i diplomirane biološkinje Ljubice Vojvodić na zabavan i edukativan način otkrivaju čudesni svet sova: kako vide, čuju i snalaze se u mraku. Kroz interaktivne zadatke, prezentaciju i pravljenje „dvogleda“, đaci dobijaju priliku da makar na kratko „pogledaju svet očima sove“.

-Deca veoma lepo reaguju na novu radionicu o sovinim supermoćima. Trudimo se da ih potpuno uključimo, da nakratko pokušaju da vide i čuju kao sove. U ovom trenutku, našu decu malo šta može da iznenadi, jer Kikinda već dugo radi na edukaciji o sovama utinama. Ali uvek se nađe nešto što ih oduševi: najčešće veličina sovinih očiju ili podatak da sove prvo „vide“ ušima – rekla je Vojvodić.

Da je radionica zaista inspirativna potvrđuju i sami učesnici.

-Mnogo volim sove jer izgledaju kao neki orlovi a imaju više supermoći od njih. Najzanimljivije mi je bilo kad smo pravili dvoglede, sovin vid je njena najbolja moć – pričao nam je Aleksa Borisov, učenik trećeg razreda OŠ „Jovan Popović“.

Njegov drug, Vuk Majdanac, takođe učenik trećeg razreda iste škole, dodaje da je danas naučio nešto novo.

– Znao sam da sove imaju dobar vid i sluh jer mi je baka pričala, ali danas sam saznao da mogu jako brzo da lete. Voleo bih ponovo da dođem na ovu radionicu – poručuje Vuk.

Deca su zaista uživala, što je primetila i učiteljica Nataša Jerković.

Ovo je veoma kreativna radionica koja podstiče decu da razmišljaju izvan školskog okvira. Čuli smo dosta novih informacija koje ne postoje u redovnom gradivu, a deca su sve vreme bila veoma aktivna i zainteresovana. Sigurna sam da će im ovo iskustvo značiti u daljem školovanju – istakla je Jerković.

Radionice „Sovine supermoći: sluh i vid u akciji“ održavaju se u prostorijama Narodnog muzeja svakog dana od ponedeljka do subote, a namenjene su deci školskog uzrasta od 6 do 12 godina. Za učešće je potrebna prethodna najava na broj telefona 422-500.

Podsetimo, u okviru „Sovembra”, od utorka do subote, od 16 do 20 sati, u Muzeju su organizovane i radionice za decu i roditelje, za koje nije potrebna prethodna prijava.

sova buba 8

Najveća sova na svetu od pre nekoliko meseci živi u Kikindi. Zove se Buba i kućni je ljubimac porodice Trumbetašev. Buba je još uvek mala, ima 4,5 meseca, i visoka je više od pola metra. Kada poraste, biće visoka 70 centimetara, a raspon krila biće joj 1,9 metara.

Njena vrsta zove se velika ušara ili orlova sova, zbog kandži kojima, na kvadratni centimetar, hvata jednu tonu. Na latinskom naziv vrste je Bubo bubo,  otud i ime. A u kuću Trumbetašovih, porodice koja se, inače, na svom poljoprivrednom gazdinstvu, bavi kozarstvom, stigla je jer je Kikinda grad sova, kaže Veselin Trumbetašev. Ali i kao kompromis.

– Išao sam jednom na vašar i video sam, usput, jastrebare. I onda sam hteo jastreba. Rekao sam to ženi, ali ona je htela orla. Onda je čula da su se u Srbiji prvi put, u odgajivačnici, izlegla tri ptića najveće sove i odmah smo se dogovorili. Red je da u Kikindi živi najveća sova. Ona je, inače, ista kao mala ušara, kojih ima u gradu, samo u mnogo većem izdanju. Kad smo dobili Bubu, bila je beba, mala kao veće pile, bela i čupava. Živela je s nama u kući, celu noć je skakutala na prozoru – kaže Veselin.

Orlova sova je evroazijska ptica grabljivica. Životni vek u prirodi joj je 20-25 godina, u zatočeništvu živi i do 60 godina. Naziv je dobila zbog kandži i veoma je opasna. U prirodi lovi glodare, zečeve, ježeve. ali je zabeleženo i da noću po plen ulazi u gnezda jastrebova i sokola. Ima bešuman let. Jedina među pticama ne može da pomera oči, zato glavu okreće za 180 stepeni.

Veselin ima dozvolu za držanje Bube od Ministarstva za zaštitu životne sredine, na šta ga i Zakon obavezuje.

– Buba, ipak, nije ista kao pripadnici njene vrste koji žive u divljini, ona je inpritovana ptica, što znači da je odgajana u inkubatoru – objašnjava Veselin. – Bubini majka i otac su iz Češke. Ja sam je dobio na poklon iz legalne odgajivačnice u Pančevu, tu je rođena. Pošto je iz inkubatora, ona ne može da se snađe u prirodi. U tome je razlika između nje i sova iz divljine. Ima brata i sestru, što znači da je jedna od pet legalnih ptica te vrste u Srbiji.

Jedan od razloga zbog kojih Bubini srodnici nisu popularni kao ljubimci je i to što je teška za obuku.

– Buba je jako pametna, ali ima svoju narav, i neće da sluša. Ona misli da je čovek njena vrsta, mene i ženu smatra za roditelje i nas ne dira. Ulovila nam je bila mačku, ali je mačka uspela da pobegne. Ja se igram sa njom, ceo dan smo zajedno, pravi mi društvo. Ponaša se kao kuca ponekad, ima svoje igračke, loptu, kamiončiće, ali najviše voli da uzme ženinu papuču i da je „udavi“ u bazenu. Od kad je stigla, omiljena igračka joj je mali beli meda. Kada spava, čučne, a spava kada i mi, danju ponekad dremne. Zapravo ima dobar karakter, tako smo je mi naučili – priča Veselin.

Bubina vrsta spada u usamljene ptice. Buba to, svakako, nije. Veselin i Sonja već joj znaju i raspoloženja. Kada joj je zabavno, ljulja gornji dao tela, a kada je ljuta, perje oku ušiju joj se povlači u nazad. I to najčešće kada naiđu Laza i Maša, pulini koji je, obično, nerviraju. Inače, kada fiksira pogledom, zenice joj se potpuno prošire, i tada se zna da je spremna za akciju.

Buba je sada već devojčica i ima svoj stan-volijeru sa bazenom od 13 kvadrata. Međutim, brzo raste, već nema mesta da raširi krila i zato joj se gradi novi, takoreći manji jednosoban stan od 30 kvadrata i tri metra visine, sa bazenom, naravno.

Posebna priča je hrana za Bubu koja je, razume se, posebna.

– Kao mala, jela je do devet jednodnevnih pilića na dan. Sada jedan njen obrok čine dva bela pacova i dve do tri prepelice. Prvo sam joj hranu kupovao u Novom Sadu. Shvatio sam da je to preskupo, pa sam rešio da pokrenem proizvodnju pacova i japanskih prepelica. Za to su mi bila potrebna i dva inkubatora po koje smo išli u Temišvar. Tada mi je žena rekla da je mnogo jeftinije da, kada mi je dosadno, idem u kafanu, nego da držim sovu – priznaje Veselin.

Čini se da je supruga Sonja bila u pravu kada su u pitanju troškovi. Jer, kada se Buba prehladila, shvatili su da je najbliži doktor za nju jedan veterinar, Italijan u Dubaiju. Samo razgovor sa veterinarom koštao je 200 evra, a injekcije protiv upale grla su, takođe, stigle iz Emirata. Nismo pitali za cenu. Ali smo shvatili zašto je Sonja zove Buba-trošak.

Buba je, ipak, dobra devojčica i mnogo voli da se šeta po Trgu vezana na ruci svog gazde. Tada joj prilaze deca i svi bi da se fotografišu sa najvećom sovom na svetu koja, sasvim očekivano, živi u gradu ušara, malih i velikih, svakako pitomih. Kao i ljudi u mestu čiji su zaštitni znak.

error: Content is protected !!