народно позориште кикинда

kus-petlic

U utorak, 2. aprila, na repertoaru je vodvilj „Pidžama za šestoro“. Najnovija predstava, „Džepovi puni kamenja“, igraće se u petak, 5. aprila. Sterijina „Laža i paralaža“ zakazana je za utorak, 9. april.

U petak, 12. aprila, kikindska publika imaće priliku da gleda gostovanje Pozorišta iz Kule, sa predstavom „Kus petlić“. Po delu Aleksandra Popovića, komad je režirao Dragan Ostojić.

Predstava „Oblaci“ na repertoaru je 16, a komad „Pa se vidimo u snu“ u utorak, 19. aprila. „Ljubavno pismo“ igraće se 23. aprila.

U petak, 26, na repertoaru je „Smrt čoveka na Balkanu“, a u utorak, 30. aprila – „Kovači“.

pozoriste

Zbog bolesti glumca otkazano je igranje predstave “Laža i paralaža” koja je na repertoaru trebalo da bude sutra (utorak, 20. februar), saopšteno je iz Narodnog pozorišta.

Za petak je najavljena komedija “Ljubavno pismo”.

Sezona 2016-17 ORDINACIJA (1)

Kad su mi čestitali rođendan i odlazak u penziju 15. decembra, igrali smo „Ordinaciju”, a kolege su mi priredile malo iznenađenje. Rekao sam im: ja sam tu, ako treba ćeraćemo se još 

Na daskama koje život znače je od davne 1976. godine. Sa više od 2.200 odigranih predstava i 84 premijere, ovdašnjoj publici je dobro znan i rado viđen na sceni, kao i na tv ekranima i filmskom platnu. Petnaestog decembra prošle godine, na svoj 65. rođendan, otišao je u penziju, ali to nikako ne znači njegov raskid ni sa glumom ni sa kikindskim Narodnim pozorištem.

U ovoj teatarskoj kući, ubedljivi je rekorder po broju odigranih predstava. Nadimak Rus nosi od kad zna za sebe- bilo da su za njega u dečačkim danima govorili da je „jak kao Rus” ili da, u igri „gađa kao Rus” jer je toliko precizno pogađao novčiće i palidrvca.

U pozorištu je radio i kao šef tehnike, organizator, kreirao scenografska rešenja.

Kako ste uplovili u glumačke vode? Da li je gluma bila mladalačka želja i ljubav?

– Igrom slučaja, još kao osnovac bavio sam se recitovanjem, a u višim razredima osnovne išao sam i na takmičenja, stigao do republičkog nivoa. Bila je to polazna tačka. Nastavnica srpskohrvatskog Darinka Koledin me je pozvala i dogovorila susret sa meni i danas veoma dragim, dugogodišnjim upravnikom pozorišta Branislavom Šibulom. U mladalačkim danima, gluma je išla zajedno sa sportom, košarkom koju sam voleo i igrao niz godina.

I toliko su vam te „daske koje život znače” prirasle k srcu da više niste ni silazili s njih?

– Ne, osim pauze kada sam bio na odluženju vojnog roka. U knjizi Save Savina zanimljiv podatak je da 10 godina života treba biti u pozorištu za 1000 odigranih predstava.

Hoćete li nastaviti da igrate?

– Hoću. Kad su mi čestitali rođendan i odlazak u penziju 15. decembra, igrali smo „Ordinaciju” tog dana, a kolege su mi priredile malo iznanađenje. Rekao sam im: ja sam tu, ako treba ćeraćemo se još. U stvari sve zavisi od pozorišta, koliko ću biti potreban.

Koja vam je najdraža uloga?

– Glumac ako ozbiljno pristupa svom pozivu, onda bi svaka uloga trebalo da bude draga. Naravno, razlika je u težini i u tome šta zahteva. Ima uloga koje bolje legnu, ili se bolje iznesu na sceni, prihvate od publike. Trudio sam se da, i ako je mala uloga da se zapamti, ostane upečatljiva, da se verno dočara lik koji traži reditelj. Ima predstava sa kojima smo se takmičili sa najboljim pozorištima iz tadašnje Jugoslavije, ali pamtim i uloge iz drugih komada koje su mi takođe ostale urezane u sećanje i drage.  „Ožalošćena porodica” je praktično prelomila da pozorište pređe iz amaterskog u profesionalni status. Naravno, to je i zbog niza predstava koje su prethodile. Potom „Radovan Treći” koji svi pamtimo po Zoranu Radmiloviću, a na našoj sceni je bio postavljen u drugačijem viđenju. Uloga u „Policajcima” takođe je ostala upamćena i nagrađena. Naravno i „Izvol’te u Sakule” sa likom junaka iz Like. Kad smo igrali Sakule u Sakulama, pisac Zoran Petrović mi je poklonio knjigu i u posveti napisao: „Najboljem junaku iz Like, a u mojim Sakulama”. Ostanu zaista lepe i drage uspomene.

Iako su glumcima van Beograda i Novog Sada manje dostupni angažmani na televiziji i na filmu, vi imate niz ostvarenih uloga? Kako je dolazilo do saradnje?

– Imao sam sreću, bez obzira što smo van centara, prilično sam snimao. Producentima i rediteljima jeste jednostavnije da angažuju nekog ko im je bliže. Budeš ispunjen kad žele i traže baš tebe. Sa Goranom Markovićem sam radio „Turneju” i „Falsifikatora”, sa zaista vrhunskom glumačkom ekipom. Pretprošle godine bio sam angažovan u filmu „Džem od kavijara”, prošle je usledio „Mačji krik”. Imao sam lepu epizodnu ulogu i u seriji o Ivi Andriću „Nobelovac”, koja bi na proleće trebalo da krene na RTS-u.

Glumili ste i u serijama „Jesen stiže, dunjo moja”, „Jagodići”, „Šetnja sa lavom”, „Crna svadba” itd. Kakva je razlika glumiti u pozorištu i raditi snimajuće projekte?

– U pozorištu kada se sprema uloga, to traje 35, 40, 45 proba, koliko je potrebno, ali za seriju se dobije uloga i nema toliko vremena da se sa rediteljem priča o tome šta se želi. U najkraćem se to dogovara, na setu se to još može popraviti i to je to. U pozorištu možeš da kreneš od suprotnog, pa da se eventualno reditelj složi da je to bolji put. Na snimanjima se to ne radi, već se ispunjavaju zadaci.

Ko su vam glumački uzori odnosno kog glumca posebno cenite?

– Od svih, najdraži i najbliži mi je bio legendarni Pavle Vujisić. „Čovek iz naroda” koji je sve odigrao sa tolikom prirodnošću. Njegova gluma je zračila neverovatnom lakoćom. To je suština. Nije sve u lepoti, ključ je u prirodnosti. Kamera je oko koje sve vidi i zapaža i tu se ništa ne može sakriti.

Kakva je kikindska publika?

– Meni je veoma draga jer smo toliko godina zajedno. Moj utisak je da većina želi više da ode u pozorište da se nasmeje i zabavi, i takve komade publika rado gleda više puta. Ipak, pozorište mora da ima na repertoaru i predstave takmičarskog karaktera- za selektore i festivale, ali mora se voditi računa i o publici. Malo pozorišta ima predstave koje igra po 50 puta, a mi imamo i one koje smo igrali 100 i 150 puta.

Član ste Saveta Mesne zajednice Nakovo. Šta vas je motivisalo da se angažujete u toj ulozi?

– Prihvatio sam da se angažujem kako bismo nešto ostavili deci, pored onoga što Nakovo ima. Bila je potrebe za sportsko-rekreativnim centrom, osim stadiona Poleta, koji je tu odavno. Rešili smo da smetlište na obodu sela očistimo, pošumimo, iskopamo jezero, napravimo sadržaje za decu i ostale meštane. Rekao bih da smo uradili mnogo. Tu je sad jezero, natkrivena terasa, dečije igralište, teren. Nastavljamo dalje.

NAGRADE

Izdvajamo neke od nagrada koje je ovaj kikindski glumac dobio tokom bezmalo pola veka na teatarskoj sceni:

  • Oktobarska nagrada grada Kikinde
  • Nagrada za glumu, u predstavi „Policajci” 1985.god. na 26. Susretima amaterskih pozorišnih društava Vojvodine. Nagrada dodeljena odlukom žirija.
  • Za ulogu Agatona u predstavi „Ožalošćena porodica”, nagrada glumac večeri – odlukom publike i nagrada „Peđa Jovanović” na 36. Festivalu amaterskih pozorišta u Kuli 1994. godine
  • Za istu ulogu (Agaton u predstavi „Ožalošćena porodica), nagrada (glumac večeri – odlukom publike) na 38. Festivalu dramskih amatera Jugoslavije u Vranju 1994.
  • Nagrada za glumu (Radovan u predstavi „Radovan Treći”), odlukom žirija na 47. Susretima profesionalnih pozorišta Vojvodine 1997.

 

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U Narodnom pozorištu, u igrajućim terminima sledećeg meseca, publika će imati priliku da gleda sedam domaćih i jednu gostujuću predstavu.

Komad na maloj sceni, „Pa se vidimo u snu“, u režiji Nikole Zavišića, na repertoaru je u petak, 2. februara.

„Smrt čoveka na Balkanu“, komedija mentaliteta koju potpisuje Miroslav Momčilović, takođe na maloj sceni, igraće se u utorak, 6. februara.

U petak, 9, publika će imati priliku da gleda satiričnu komediju „Siroti mali hrčki“ u režiji Marka Đurića. Igraju: Dragan Ostojić, Branislav Knežević, Nikola Joksimović, Branislav Čubrilo Rus i Mihailo Laptošević.

Najnovija predstava kikindskog teatra, „Džepovi puni kamenja“, sa Nikolom Joksimovićem i Vladimirom Maksimovićem, na velikoj sceni na repertoaru je u utorak, 13. februara.

Klasična Sterijino delo, komedija „Laža i paralaža“ na repertoaru je u utorak, 20-og.

Naredni termin, petak 23. februar, donosi nostalgičnu ljubavnu komediju, „Ljubavno pismo“ koju je režirao Dragan Ostojića, a igraju: Branislav Knežević, Mihajlo Laptošević, Gordana Rauški, Ružica Nedin, Vladimir Maksimović, Anđela Kiković, Jovana Berić i Branislav Čubrilo Rus.

U poslednjem februarskom terminu gostuje Narodno pozorište „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina sa komadom Aleksandra Popovića, „Ljubinko i Desanka“, u režiji Milana Neškovića. U predstavi igraju: Milan Kolak, Sara Simović, Ivan Đorđević i Jovan Torački.

Do kraja januara, na repertoaru su još predstave: „Oblaci“ (utorak, 23.), „Ljubavno pismo” (petak, 26.) i „Kovači“ (utorak, 30. januar).

Sve predstave počinju u 20 sati.

„Komuna“ u saradnji sa Pozorištem, za svaku predstavu nagrađuje svoje čitaoce besplatnim ulaznicama. Dobitnici ih mogu preuzeti na biletarnici, na dan igranja, od 18 sati.

pozoriste a

Za večeras zakazana predstava „Pa se vidimo u snu“ otkazuje se zbog bolesti glumca. Naredni repertoarski termin je u utorak, 14. novembra, kada će se igrati komad „Smrt čoveka na Balkanu“.

Čitaoci „Komune“ koji su dobili nagradne ulaznice za večerašnje izvođenje, mogu da ih iskoriste za predstavu u utorak.

pozoriste (2)
„Komuna” i Narodno pozorište Kikinda čitaocima našeg gradskog informativnog nedeljnika daruju besplatne karte za predstave.
Nagradna igra počela je od današnjeg broja „Komune”, i u svakom narednom delićemo ulaznice.
Sve što treba da uradite je da popunite kupon koji je objavljen u današnjoj „Komuni” i pošaljete ga na adresu Generala Drapšina broj 34, Kikinda ili ubacite u sanduče ispred naše redakcije, najkasnije do srede u 10 sati.
U narednom broju darovaćemo ukupno osam ulaznica– dva puta po dve karte za 10. novembar za predstavu „Pa se vidimo u snu” i dva puta po dve karte za 14. novembar kada je na repertoaru komad „Smrt čoveka na Balkanu”.
Imena izvučenih dobitnika, biće objavljena u idućem broju „Komune” koji izlazi u četvrtak 9. novembra.
Dobitnici će karte moći da preuzmu na biletarnici Pozorišta.
Ne zaboravite, četvrtak je dan za KOMUNU, a utorak i petak za POZORIŠTE!
Dzepovi (3)

U Narodnom pozorištu sinoć je, na velikoj sceni, održana generalna proba duodrame irske spisateljice Meri Džons, u režiji Rastislava Ćopića.

Komad „Džepovi puni kamenja“ jeste crnohumorna komedija, ona je i socijalna drama jer je priča o dvojici filmskih i životnih statista u siromašnom mestu u Irskoj u koju dolazi holivudska industrija snova. Predstava jeste i glumački izazovna (pisala ga je glumica), jer samo dvojici protagonista omogućava da, pored svojih glavnih likova, igraju i: druge statiste, direktora filma, filmsku divu, reditelja, asistenta…

Ono zbog čega ovaj tekst ne može da se kvalifikuje za dramski predložak za pozorišnu predstavu jesu njegovi nedostaci. U silnoj želji da se obuhvati što više neophodnih likova kako bismo imali privid dramske radnje, fokus je ostao na glumačkim, inače odličnim, transformacijama. Ozbiljan nedostatak jeste to što nismo dobili dovoljno o njima samima, njihov bekgraund, što bi omogućilo da se povežemo sa svim prikazanim nam tužnim ljudima u malom mestu bez perspektive, ali bi i veoma pomoglo glumcima da nam donesu dublje emocije likova, a verovatno im dalo i više prostora za razigravanje istih.

Scenografija predstave svedena je na elemente sa filmskog seta i, moguće, simbolično, na prazninu i beznađe u mestu radnje. Inače, u teoriji, mnogo je elemenata koji bi čoveka sa velikim snovima u okruženju koje mu ne dozvoljava da ih ostvari, moglo da smesti na mnogo tužnih tačaka na planeti i, posledično, izazove poistovećenje sa irskim gubitnicima. U praksi, na sceni, ostaje utisak glumačke etide koja, osim zaista izuzetnog umeća Nikole Joksimovića i Vladimira Maksimovića, nije ostavila utisak pune pozorišne predstave.

Akteri ovog pozorišnog čina zaslužuju priliku da se najnoviji projekat gradskog pozorišta razigra, „legne“ i počne bolje da korespondira sa publikom. Inače, daleki predeli Irske, ostaće na istoj prostornoj, misaonoj i emotivnoj distanci, i neće dosegnuti dalje od onoga što tekst, u krajnjoj liniji, jedino nudi.

Kikindsko pozorište od večeras će, zvanično, na repertoaru imati još jedan naslov, ali i potvrdu da ima veoma talentovan i posvećen ansambl. Krajnji sud će, kao i uvek, dati publika, u igranjima koja slede. Zbog profesionalizma, entuzijazma i ljubavi prema pozorištu, „Džepovima“ treba poželeti sreću.

vladimir maksimovic (2)

Odluku da bude glumac doneo je još kao sedmogodišnjak, kada ga je majka odvela u Teatar 13. Ipak, nakon završene akademije, radio je kao varilac i zamalo otišao u vatrogasce. Posle Momčila u „Ljubavnom pismu” i  Dušana Vasiljeva u „Oblacima”, priprema se da, u novoj predstavi kikindskog teatra, zaigra čak sedam uloga.

Na 58. Filmskim susretima u Nišu, glumac Narodnog pozorišta Kikinda, Vladimir Maksimović, dobio je nagradu za najbolju epizodnu ulogu-  brata blizanca u filmu „Ovuda će proći put”. Nagradi se, priznaje, nije nadao.

– To mi je prva filmska nagrada. U pozorištu sam od 1997. godine, u Teatru 13 imao sam sreću da budem kod Svetislava Jankovića koji je od nas zahtevao da u glumi tražimo igru i čaroliju. Dakle ne ozbiljnost, već samo mašta i iz toga će nešto izaći. Na ovom filmu, Nina Ognjanović je insistirala na igri, dajući mi da lik pravim na granici ludosti i mislim da sam uspeo u tome. Sve vreme publika ne zna da li je on umno poremećen ili pijan. Bilo mi je jako uzbudljivo da se igram na liniji između stripa i realizma, a da tu liniju ne pređem. Uz pomoć rediteljke i cele ekipe iz Toplog Dola, imao sam sreću da izgradim zapaženu ulogu – priča Maksimović.

Film je do sada osvojio šest nagrada na festivalima u zemlji i inostranstvu. Govori o devojci Jani koja nije zadovoljna u svojoj sredini i kao svoj izlaz vidi stranca koji dolazi u malo selo. Ovo ostvarenje biće prikazano na jesen, na RTS-u.

Maksimović je deo ansambla kikindskog pozorišta od 2020. godine. Ovdašnjoj publici poznat je po predstavama koje su premijerno izvedene u protekloj sezoni: „Ljubavno pismo” reditelja Dragana Ostojića, gde je pobrao simpatije gledalaca ulogom Momčila, i „Oblaci” u režiji Stevana Bodrože, u kojoj mu je poverena glavna rola, lik pesnika Dušana Vasiljeva.

– U Kikindi su me poznavali i znali kakav sam u radu i kao kolega. Ukazala se prilika kada je kolega Matić otišao u penziju, tako da sam došao na njegovo mesto. Inače, prvu predstavu ovde sam odigrao 2013. godine. Bio je to komad „Neću da platim i ne mogu da platim”, Slobodana Brankovića. A prvi put u Kikindu sam došao sa bratskim pozorištem iz Paraćina – otkriva mladi glumac.

Kada ga je kao sedmogodišnjaka majka odvela u Teatar 13, vrlo brzo je odlučio šta će biti njegov životni poziv. Studije glume završio je u Novom Sadu, u klasi Ljuboslava Majere.

– Velika je sreća raditi sa Majerom, biti njegov student. Stalno nas je učio kako svemu treba da damo smisao. Kod njega sam učio da od minimalnih sredstava pravim velike stvari, na tome je insistirao – priseća se studentskih dana.

Ipak, nakon završene akademije, činilo se da ga putevi ne vode u željenom smeru- u pozorište. Na ovoj drugoj sceni, životnoj, tada je zasukao rukave i dve godine radio kao varilac u jednoj firmi. Zamalo da postane vatrogasac. I odustane od glume. Ali, kao u narodnoj mudrosti- strpljen, spasen.

– Nije mi se ukazala šansa da radim, ali sam ipak imao strpljenja i sačekao svoju priliku- komentariše. Glumio je u filmovima: „Mali Budo”, „Zaspanka za vojnike”, „Nebo iznad nas”, „Južni vetar”, „Čizmaši”, „Branio sam Mladu Bosnu”, „Što se bore misli moje”. O razlici između glumačkog angažmana na filmu i u pozorištu kaže:

– Pozorište mi daje šansu da razmišljam o liku, kako taj čovek hoda, kako se smeje, a na filmu nemate tu mogućnost. Tamo je glumac jednako važan kao svetlo. Svi rade za film i sve je ponavljanje, nema se vremena za takve analize. Pozorište je živa stvar, nema prevare – jasan je Maksimović koga ćemo, uz Nikolu Joksimovića, gledati u novoj predstavi našeg pozorišta. Irsku crnu komediju „Džepovi puni kamenja” režira Rastislav Ćopić.

– Moja nova uloga su zapravo sedam uloga. Biće vrlo uzbudljivo. Reditelj traži da svaka uloga bude jasna, a da promene budu u samo jednom polukrugu. To je predstava karaktera, komedija sa elementima drame. Imam poverenja u Nikolu Joksimovića, mislim da je on jedan od darovitijih glumaca u našoj zemlji i onda sam spokojan jer imam partnera na sceni koji će mi pomagati –  kaže Maksimović.

U razgovoru za „Komunu”, otkrio nam je i u kojoj ulozi bi posebno voleo da se oproba.

– Kada budem imao te godine, želeo bih da odigram Astrova iz Čehovljevog ujka Vanje, to mi je omiljen dramski lik. Običan, a pun gorčine i neke tuge koju vešto krije.

KIKINDA POBEDILA BEOGRAD

– Ja sam Kikindu birao. Desilo mi se da sam posle godina odsustva iz glume, mogao da biram da li ću da dođem ovde ili da budem u Beogradu, ali sam izabrao Kikindu. Miran je grad, kao neka banja, ovde su ljudi pitomi.

O „LJUBAVNOM PISMU” I „OBLACIMA”

– „Ljubavno pismo” je režirao naš kolega Dragan Ostojić, to je njegova ideja i zamisao, a s obzirom na to da je odavde i da bolje, od većine nas, poznaje ovdašnju publiku, pogodio je u metu. Mislim da smo dali publici baš ono što treba, to je duhovita, brza, uzbudljiva i eksplozivna predstava, puna emocija, a opet ne može baš sve da bude smešno, ako nije malo tužno. Sa druge strane, lik Dušana Vasiljeva u „Oblacima” bio je velika odgovornost, jer se radi o stvarnim ljudima, o našem najboljem rodoljubivom pesniku koji je mlad stradao. Predstavu nismo pravili kao realan život već prikazujući demone i utvare koje su ga proganjale, zbog kojih je stvarao takvu poeziju – navodi Maksimović.

 

 

 

 

Oblaci 18

Predstava „Oblaci“ o Dušanu Vasiljevu, premijerno je odigrana sinoć u Narodnom pozorištu. Po tekstu Nine Plavanjac, komad je režirao Stevan Bodroža.

Premijernom izvođenju prisustvovali su zamenica gradonačelnika, Dijana Jakšić Kiurski i članica Gradskog veća zadužena za kulturu i obrazovanje, Valentina Mickovski.

– Možda će nam ova predstava pomoći u tome da dobijemo odgovor na pitanje kako je moguće da jedna tako mlada osoba, u surovim i teškim uslovima velikog siromaštva i boli, bez podrške i privilegija kakve se danas uživaju, uprkos  svemu tome pronađe nadahnuće i snagu da sve to pretoči u veliko, vanvremensko i univerzalno delo. Mi kao društvo dugujemo Dušanu Vasiljevu. Na dan njegove smrti Grad Kikinda dodeljuje prestižnu književnu nagradu koja je odavno prevazišla lokalni nivo i time činimo da njegovo ime nastavlja da živi u sponi sa dobitnicima prestižne nagrade i sa njihovim vrednim delima.  Nastavljamo da se odužujemo i zavetom i obavezom da postojeće i, posebno, buduće mlade generacije upoznamo sa delima, pesmama koje, nažalost, nose pečat tragike njegovog ličnog života i vremena u kojem je živeo. I ovom predstavom pokušavamo da se odužimo i da iskažemo poštovanje prema svemu onome što je značio u srpskom književnom stvaralaštvu – izjavila je Dijana Jakšić Kiurski.

U predstavi igraju: Vladimir Maksimović u ulozi Dušana Vasiljeva, Mina Stojković, Nikola Joksimović, Anđela Kiković, Miljana Kravić, Luka Jovanović Dživdžanovski i Filip Klicov.

– Bilo je vrlo teško raditi predstavu jer je tekst zahtevan i kompleksan. Trebalo je da na scenu prenesemo taj zamamni, čarobni, neobični, bolni Vasiljevljev svet i, baveći se time, nekako smo ušli u dubine njegove poetike, u osudu nasilja i rata, duboki pacifizam, opomenu da rat ne treba da se dešava. Trebalo je to dosegnuti. Posebna je odgovornost što pokušavamo da skrenemo pažnju na njega. Dušan Vasiljev bi trebalo da dobije svoje mesto u nizu srpskih velikana i nadam se da će ova predstava doprineti tome – rekao je reditelj Bodroža.

Naredni repertoarski termini za igranje ove predstave su 9. i 23. maj.

Oblaci 1

U kikindskom Narodnom pozorištu danas je najavljena premijera predstave „Oblaci“. Prvi put na pozorišnim daskama naći će se život i delo Kikinđanina Dušana Vasiljeva, pisca kojem je srpska kultura ostala dužna, rekla je direktorica Pozorišta, Milena Živkov.

– Vasiljev je pisao i drame i njegova želja je bila da radi u pozorištu i da piše mnogo više nego što je to uspeo u svom kratkom životu. Mi smo se potrudili da mu vratimo dug, da ga vratimo u pozorište.

Glavnu ulogu, samog Vasiljeva, igra Vladimir Maksimović.

– Bavili smo se i motivima koji su punili rupe u njegovoj duši i iz kojih je ostala najlepša rodoljubiva poezija – kaže Makismović. – Bio je nesrećan, sva njegova poezija nastala je iz velike muke. Ceo život je živeo u blatu. Kada je umro, sijalo je sunce. Čitav njegov život bili su blato i kaljuga.

Predstavu je režirao Stevan Bodroža kojem je, posle komada „Laža i paralaža“ ovo druga sradnja sa kikindskim pozorištem.

– Ovom predstavom pokušavamo da uradimo korektiv istorijske zapostavljenosti kojom je obeleženo nasleđe Dušana Vasiljeva. Posvećenost, profesionalnost i srčanost kikindskog ansambla je izvanredna i preporučuju ovo pozorište i ovu sredinu. Upravo Vasiljev je, u svom odnosu prema umetnosti, imao tu srčanost i bespoštednost, verovatno je zato tako brzo skončao. Bio je veliki pacifista, protivnik rata, nasilja i socijalnih nepravdi kojih je i sam bio žrtva. Na najdubljem nivou, za mene intimno, ovo je predstava o maćehinskom odnosu prema mladim ljudima koji tek stupaju na scenu. Dušan nije imao sreće da živi u dobrom vremenu i da bude podržan. Ova predstava je poruka i opomena da takve darove, takve izvanredne ljude, treba da prepoznajemo – rekao je Bodroža.

Tekst za predstavu namenski je napisala Nina Plavanjac i najveći deo drame čine rečenice iz priča i stihova Vasiljeva.

U predstavi igraju i Mina Stojković, u ulozi Dušanove majke, Miljana Kravić, Nikola Joksimović, Anđela Kiković, i dvojica mladih gostujućih glumaca: Filip Klicov sa AU u Novom Sadu i Luka Jovanović Dživdžanovski koji je završio prištinski Fakultet umetnosti.

Premijera predstave zakazana je za petak, u 20 sati. U isto vreme, dan ranije, održaće se pretpremijera. Naredna igranja na repertoaru će biti 9. i 23. maja.

O Dušanu Vasiljevu

Pesnik, prozni i dramski pisac, jedan od najvećih srpskih ekspresionista, rođen je u Velikoj Kikindi 1900. i živeo je samo 24 godine.

Završio je učiteljsku školu u Temišvaru. Dva puta je bio na frontu. Osnovao je Kolo mladih Srba i list Sloga.

Umro je u svom rodnom mestu. Sahranjen je na Melinom groblju, u blizini Manastira Svete Trojice. Najveći deo njegove zaostavštine čuva se u Narodnoj biblioteci Srbije i Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu.

 

error: Content is protected !!