библиотека

Piper-3

Nekadašnji naš sugrađanin, diplomirani ekonomista Nenad Piper, danas živi u Zemunu, ali prvu promociju svoje tek izašle knjige zakazao je u rodnom gradu. Večeras od 19 sati u biblioteci u Kikindi predstaviće svoj roman „Porodični ručak“. U pitanju je njegova druga knjiga, a već je svojom prvom proznom publikacijom „Različiti ljudi“, koja je izašla prošle godine, skrenuo pažnju na sebe osobenom poetikom i motivima.

U „Porodičnom ručku“ ide korak dalje; otvara nova poglavlja, tzv. „vruće teme“, intrige, zablude, želje…

-Roman „Porodični ručak” je drugačiji u odnosu na prethodni, sa mnogo dubljom analizom više likova koji čine porodicu Stanković. On je s jedne strane sociološki, jer se bavi mnogim pitanjima današnjice i aktuelnim temama koje nas okružuju, a s druge psihološki jer duboko prodire u pitanje transgeneracijske traume. Takođe, mnogi čitaoci ga doživljavaju emotivno s obzirom da ima sekvence koje navode na suze. Žanrovski bi mogao da bude svrstan u dramu- ispričao je Piper za „Komunu”.

Knjigu je izdala izdavačka kuća „Besani“, a u biblioteci o njoj će govoriti Milana Bajkin i Dunja Pribiš.

– Roman duboko prodire u porodične odnose i prati sve stadijume porodičnog razvoja. Sadrži mnogo različitih aspekata i pokreće na razmišljanje. Prekid trudnoće, spontani pobačaj, narušeni odnosi samo su deo tema obuhvaćenih romanom. Iako su teme vrlo aktuelne i kontroverzne, smatram da je napisan sa merom i da se niko njegovim čitanjem neće osećati uvređenim. Likovi su odmereni i opisani objektivno, bez osude. Ovo im daje dubinu i mogućnost da se čitaoci povežu sa njima- ukazuje autor.

N. Savić

 

 

 

rade-cosic

Osoben i prirodan, bez potrebe da se dokazuje i oponira onima koji ga prokazuju, Rade Ćosić istrajava već četiri decenije na poetskom putu. Tako je Kikinđanima u Biblioteci „Jovan Popović“ predstavio i izbor iz najboljih momenata njegovog minulog pesničkog rada, koji je sačinio i odabrao Dragan Batinić.

Marija Miljković, gimnazijska profesorka, je nadahnuto pročitala nekoliko Ćosićevih dela, naglasivši paradoks da je kroz pesme u stvari najbolje upoznala ovog stvaraoca, iako ga lično poznaje trideset godina.

Književnik i novinar Nemanja Savić je u ime opravdano sprečenog redaktora Dragana Batinića pročitao njegovu recenziju Ćosićeve knjige, ujedno se referišući i na inspirativan ambijent koji pružaju knjige, pa je izgovorio i jedan Batinićev haiku o svečanom miru koji daje prostor biblioteke.

O Ćosićevoj lirskoj svedenosti govorio je Uglješa Šajtinac, koji je naglasio da je autor svesno elementaran.

– S tim u vezi je interesantno –naveo je Šajtinac, osvrnuvši se i na duhovni i ujedno samotni usud svakog pesnika – da su i Bog i Đavo osobenjaci, a to je i svaki pesnik, pa tako i Ćosić. Bog je možda dovoljan sebi u samoći, ali pesnik nije, pa zato i ne čudi ako se neki poeta, a samim tim i Ćosić, obraća Bogu kako ne bi bio sam.

Nakon Banatskog Velikog Sela, Žitišta, Zrenjanina i Kikinde, autor je naveo da je u planu i novosadska promocija njegove knjige, a moderator večeri Dunja Brkin Trifunović je u ime domaćina najavila da je ova promocija uvod u bogato kikindsko kulturno leto i niz programa čiji će domaćin biti gradska biblioteka.

R. K.

 

biblioteka-kisa-(2)

Pljusak koji je sinoć zahvatio Kikindu doveo je do toga da je u Narodnoj biblioteci prokisao plafon iznad Dečijeg odeljenja, prostorija u kom se nalazi računovodstvo, kao i u kancelariji direktora gde je otpao deo plafona. Kako saznajemo od direktora Braneta Marjanovića problem je nastao jer oluci, koji su bili očišćeni, nisu mogli da prime veliku količinu vode koje je pala u jednom momentu. Naime tokom protekla 24 sata na teritoriji grada palo je 55 litara kiše po metru kvadratnom.

-Biblioteka od jutros ne radi za korisnike i tako će biti do ponedeljka. Pozvali smo majstore na čiju preporuku je isključena struja u kompletnoj zgradi. Knjige sa Dečijeg odeljenja koje su oštećene od vode suše se, a najviše štete pretrpelo je računovodstvo gde je stradalo nekoliko računara. Rad ćemo prilagoditi nastalim okolnostima i potrudićemo se da u najskorije vreme saniramo posledice nastale zbog velike količine kiše – istakao je Marjanović.

Zbog vanrednih okolnosti književno veče Gordane Đilas zakazano za 18 sati u Narodnoj biblioteci biće održano u Kulturnom centru.

A.Đ.

 

ugljesa-sajtinac

Književnika Uglješu Šajtinca u utorak 14. maja ugostiće tri biblioteke na teritoriji Grada Kikinde. U prepodnevnim časovima mladim čitaocima iz Novih Kozaraca i Banatskog Velikog Sela predstaviće svoje stvaralaštvo na decu, a istog dana će se s njegovim opusom susresti i mladi Kikinđani u gradskoj biblioteci „Jovan Popović”.

Podsetimo, ovaj stvaralac je poznat najviše kao dramski pisac, međutim on se podjednako uspešno okušava i u drugim književnim vrstama, kako za odrasle, tako i za decu, mada, prema sopstvenom priznaju, nije hiperproduktivan kao pisac. To doziranje napisanog znači ujedno i da meri svaku reč, a kao posledica tog pristupa proizilazi i činjenica da sve njegove knjige imaju dobar odjek kako kod čitalačke publike, tako i kod kritike. Inače, osim što je znan kao književnik, Šajtinac je univerzitetski profesor i predaje dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Banat čini dobar deo njegove i dramske i romaneskne poetike. Ipak, najširoj publici je možda najprepoznatljiviji po filmu „Hadersfild” koji je snimljen prema njegovom dramskom predlošku. Šajtinac je dobitnik niza prestižnih knjijiževnih nagrada (Isidora Sekulić, Politikin Zabavnik i dr), ali isto tako su ga neke nagrade i zaobilazile. Nekoliko puta je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu.

O Banatu kao bitnoj odrednici njegove poetike, nezaboravnoj ulozi pesnika Raše u „Hadersfildu” (tumačio ga je Nebojša Glogovac), književnim nagradama i mnogo čemu još, ovaj stvaralac je podelio utiske za naš Portal.

Tvoja knjiga za decu „Vetruškina ledina” je već u samom naslovu jasno geografski određena, jer je vetruška tipično banatska ptica, potom knjiga “Banatorijum”, a i ova novija „Koljka i Sašenjka” takođe je oslonjena na ovo područje. Banat je veliko izvorište tvoje poetike?

–  Kao prvo Banat je jedan pojam koji je teško svesti na nekoliko svojstava. Prvo zato što mislim da je Banat u našoj svesti uvek manji nego što nam se prosto čini i priviđa kad gledamo mapu. Pogotovo ako posmatramo Banat kao jedan kulturni i prostor koji se vrlo dinamično istorijski razvijao za sve narode koji ovde žive, kako smo svi dolazili u ovu pustoljinu, a nema ko ovde nije došao, jer svi smo je naseljavali vekovima. Meni je interesantan Banat kao jedan kotao koji stalno vri. Stalno nešto ispari, nešto se novo ubaci, nešto se tu uvek krčka, susreću se kulture, jezici, običaji, naravi i rekao bih da je to ta strana koja je meni interesantna. Znači, ne nekakva hermetična, zatvorena priča, nego kao jedan stalno otvoren i interesantan prostor. Tu se spajaju i istok i zapad i sever i jug. Kad se pogledaju tokovi reka – od Dunava, preko Tise, Moriša, Tamiša i Begeja, to je jedna vrlo interesantna regija. Čak i za ove koji iz velikih gradova, iz metropola žele da zamene buran život nekim mirnim, dosta se upućuju ovamo na sever. Samo da pređu Dunav, samo da odu do nekog manjeg mesta, do nekog vikend naselja i da uzmu neku vikend kućiću ili kućicu na selu ili pored reke. Sada je neka obnova tog ideala da smo mi u Banatu mirni i da nudimo neku predstavu usporenog života. Ja opet, ne bih nikog upućivao ni na šta. Svako ima pravo da primeti i da sȃm saznaje i da smešta u svoju knjigu utisaka, kojim redosledom doživljava i šta primećuje, ali valjda  kao i u drugim regionima u svetu – ja bih težio da malo kopam i ispod tog inicijalnog da je Banat miran, rasprostran i što kaže Mika Antić: „Ovde hodaš po nebu”. Ne vidi se ta granica između neba i zemlje. Ali treba dati vremenu šansu i probati šta svaki region nudi, pa i ovaj naš banatski. A interesantan je. Nekima izgledamo zabačeno, nekima kao centar sveta. Nekima je zapanjujuće da je kod nas bilo, a ima i sad, dosta nerazvijenih opština i sredina, a opet, s druge strane, ljudi bi ovde i pored te nerazvijenosti, pokušali nešto, jer ima neke nade i ima neke perspektive. U takvom čudnom vremenu živimo i ko zna šta će biti za jednu, dve ili tri dekade. Ako se izbrišu ove granice, ako se Banat, kao što je nakada bilo, počne uvažavati kao teritorija koja ima svoje planine na istoku, a ovde kod nas ima doline i te silne reke i interesantne gradove, onda bi bilo lepo da se sve uveže i živi nekim duhom preplitanja i razmene dobrih iskustava, što je nama koji se bavimo nekim kulturnim i umetničkim radom možda i najvažnije. Jer svi drugi se lako dogovore, posebno oni koji imaju nekog industrijskog, proizvodnog interesa, ali bilo bi lepo da se i kultura i umetnost nekako sastave i da se dopune. Da se sastavi taj pazl, u neku sliku.

Najšira publika pamti vrlo upečatljivu ulogu Nebojše Glogovca u vašem filmu Hadersfild. Ta uloga Raše, čoveka koji piše pesme, data je iz jedne autsajderske pozicije. Da li danas i poezija kao žanr deluje iz te efemerne i autsajderske pozicije?

–  Da. Moram da kažem da se poezija vratila tamo gde je uvek vraćaju u vremenima kada ljudi teže kratkom, jasnom i poučnom tekstu koji bi eventualno mogao da im da neku ideju kako da danas provedu dan ili šta od sebe da urade da olakšaju sebi život. Ali umetnost ne služi samo tome i pesništvo nije samo u tome. Pesništvo traži – da se izrazim starovremenskim izrazom – jedno duhovno zalaganje koje danas ljudi ne žele. To ne postoji. Duhovnost je sad svedena na priču o tome jesmo li religiozni ili nismo. Čekajte, ljudi, stanite, nije samo to duhovnost! Duhovnost je svaka ljudska potreba za razmenom osećanja i utisaka, a tu je poezija neprevaziđena i jača od svih. Kad kažu danas: „Ja tražim laku, jednostavnu, kratku rečenicu koja me upućuje na nešto” – to znači da si ti bespomoćan. Da je tvoj duhovni aparat, taj koji propušta impresije, u stvari vrlo primitivan i sveden. Ako ti imaš problem sa poezijom zato što ona nekad nema tačku ili zarez, nekad nema do kraja završenu misao u smislu klasične rečenice sa uvodom, razvojem i zaključkom – zašto je isključuješ? Zašto bi sebi uskratio druženja da poezijom i pokušaja da je razumeš? Poezija je samo privremeno skrajnuta, ali ona je blago koje se stalno otkriva. Dobri pesnici se stalno otkrivaju i to – na svoju nesreću – vrlo često ne u vremenu u kojem su živeli i stvarali, nego kad prođe neko vreme, pa onda neko otkrije, kao ispod kamena i kaže: „Pa ovo je blago, čoveče, digli smo kamen, vidi šta se ispod nalazi”.

Držiš li da je “Vok on!” i dalje tvoj najkomercijalniji i najkomunikativniji roman?

– Verovatno jeste. Ja verujem da to jedno od onih štiva u koje će ljudi lako prstom da upru na deo koji im se sviđa. Ali ja sam ga tako namerno i pisao i prosto verujem da nema nikog kome se sviđa sve, od prve do poslednje rečenice. S obzirom da je to jedan prozni kolaž, ja sam svesno išao na to da znam da će se nekom svideti ovo parče, nekom ono drugo; nekom ono što liči na priču, nekom ono što liči na dnevnički zapis, nekom što liči na putopis, nekom ono što liči na nekakvu iznenada napisanu pesmu. To je otprilike ono: za svakog po nešto, a za sve ništa (smeh).

Dobio si niz prestižnih književnih nagrada. Neke su te i nepravedno zaobilazile. Koliko su osnovane pretpostavke najšire publike da se pomenuta priznanja dodeljuju po “burazerskom” sistemu?

– Sad kad se ostvnem, dosta sam tih nagrada dobijao. Pogotovo za kraću prozu, priče. Danas se i preporučuje ljudima da to pišu i dosta se toga objavljuje. S jedne strane trebalo bi da mi bude drago i pretpostavljam da sam sigurno bio u dobrim konkurencijama kad su nagrade koje sam dobijao u pitanju i isto tako da su još mnogi zaslužili tu nagradu, ali sam je ja u tom trenutku dobio. Nagrada, hvala bogu zaista ima i što se tiče tog „burazerskog” sistema: „Trebalo bi ovo, trebalo bi ono, ovaj je zaboravljen, ovo je sad pravi trenutak…”- toga uvek ima i sigurno da i ti kriterijumi odlučuju. Malopre smo pomenuli umetnost i kulturu. Mi smo dosta smo bedni u umettnosti, to jest bedno smo tretirani i takav je valjda trend u svetu, a i kod nas. Naša država ima toliko problema da uvek može da opravda nemaštinu koja vlada u kulturi i umetnosti time da mi uvek imamo većih problema. A ako je meni neko dao neku nagradu zato što je osećao neku grižu savesti i mislio je da je dužan prema meni – ja slobodno mogu da kažem da to nikad nije trebalo da misli. Ja nikog nisam ničim zadužio. Ljudi koja ja zadužujem, meni ne mogu da pomognu ništa u tom smislu. Oni meni pomažu na jedan bazičan način, uzvraćaju mi ljubav svojim postojanjem – moji prijatelji, porodica, moji najbliži, a ne dao Bog da sam u tom uzajamnom dužničkom ili ne znam kakvom odnosu s onim sa kojima ne bih voleo ni da sam prijatelj. Nadam  se da sam i ove nagrade koje sam dobio, dobijao od ljudi u žiriju koji su čitali i prepoznali moj rad, pa se taj levak sužavao i nešto je izašlo iz levka i pojavio se naslov knjige koju sam ja napisao. Kažem, ima dosta nagrada i idu kroz sva četiri godišnja doba, sigurno je dosta i onih koje su plod uzvraćanja nekih dugova, ali najvažnije je da knjiga ima svog tajnog, anonimnog čitaoca koji je obožava, mazi, miluje, otvara i čita s vremena na vreme i da mu se to sviđa.

 

Nemanja Savić

biblioteka rusko selo

Svečano je bilo sinoć u Ruskom Selu koje je, posle pune tri decenije, ponovo dobilo biblioteku. Otvaranje mesne biblioteke proteklo je uz veče sa Novakom Bilbijom, poznatim i nagrađivanim glumcem.

– Možda smo ovih godina bili nepravedni prema Ruskoselcima jer nisu imali ogranak biblioteke tridesetak godina. Knjižni fond bio je u školi i nije bio dostupan svim meštanima. Na svu sreću, uz razumevanju Vlade i Ministarstva kulture i lokalne samouprave, i zahvaljujući agilnosti nas u biblioteci kao i u mesnoj zajednici uspeli smo ovaj prostor da adaptiramo i pretvorimo u pristojan, bibliotečki ogranak koji u ovom trenutku ima oko 4.000 knjiga, ali uz redovnu nabavku do kraja doći ćemo do cifre od 5.000. Na tome se ne zaustavlja naš angažman. Treba animirati Ruskoselce da što češće dolaze u biblioteku, nadam se da ćemo imati redovne čitaoce- rekao je Brane Marijanović, direktor Narodne biblioteke „Jovan Popović”.

Članica Gradskog veća za kulturu i obrazovanje Valentina Mickovski pohvalila je inicijativu da biblioteka otvori ogranak u Ruskom Selu.

– Zaista mi je drago da smo svedoci otvaranja biblioteke, da selo ponovo ima dušu i prostor gde meštani mogu doći, pročitati knjigu, provesti vreme pišući i kreirajući. Verujem da je u vremenu kada se knjiga zamenjuje digitalnom tehnologijom, pravi trenutak za otvaranje ogranka jer ovde će biti održavane i književne večeri, razne manifestacije, a deca će moći da učestvuju na vannastavnim aktivnostima. Jedino ulaganjem u obrazovanje i kulturu, mi imamo budućnost jer to nam niko ne može uzeti- zaključila je Mickovski.

Od devet kikindskih sela, Narodna biblioteka „Jovan Popović” sada nema ogranak još samo u Iđošu, a u planu ove ustanove je da ga otvore iduće godine.

– U Mokrinu biblioteka ima najviše članova i čitalaca, što je sasvim sigurno zbog učenih ljudi i tradicije, ali se mora odati priznanje i Darinki Maljugić koja je pre nekoliko godina proglašena za najboljeg knjižničara u Srbiji- dodao je Marijanović.

Đorđe Balašević je ostavio mnogo pesama za sva vremena. Vanvremenske stihove i note brojne generacije nose ispod kože. Potpisao je obimnu diskografiju bez lošeg albuma što je retkost i u internacionalnim razmerama. Njegova profesionalna biografija nazvana „Panonski admiral“ je emocionalni vodič kroz Đoletovo stvaralaštvo koji stiže iz pera čuvenog novinara i muzičkog kritičara Ivana Ivačkovića.

-Đoleta sam poznavao 35 godina. U trenutku kad smo se upoznali, sredinom osamdesetih u vreme Đoletovog albuma „Bezdan“ ja sam već uveliko radio kao novinar. Ali sam izbegavao susret sa Đoletom, kao što sam izbegavao susrete sa nekim drugim ljudima o kojima sam pisao, plašeći se da ti ljudi možda neće ličiti na svoje pesme. Vuk Žugić mi se javio i kazao da Đole i ja moramo da se upoznamo. To je bilo tih dana kada sam čuo „Bezdan“, leto 1986. Voleo sam Đoleta i slušao njegove prethodne albume, ali „Bezdan“ je bio album zahvaljujući kome je Đole meni postao poseban, kategorija za sebe. Utoliko je strah da neće ličiti na svoje pesme bio veći. Međutim, on se predstavio u divnom svetlu kao topao, srdačan i duhovit čovek, čovek koji liči na svoje pesme. Ni u jednom od narednih susreta taj utisak nije bio pokvaren. Ne mogu da sudim o Đoletu kao čoveku načelno jer ga nisam dovoljno dobro poznavao. Niko ga nije dovoljno dobro poznavao osim njegove porodice i nekolicine prijatelja. Mogu da govorim o svojim iskustvima. Sva moja iskustva i naši susreti, što profesionalni, što privatni, bili su lepi. Najpre ću ga pamtiti kao čoveka u kojem su na fini i skladan način bili pomešani srdačnost i građanska otmenost- priča Ivačković.

Njegov muzički dar često je ostajao u senci njegovog pesništva, ali to ništa ne govori loše o njegovoj muzici, ali mnogo dobrog govori o njegovom pesništvu, kaže autor prve biografije velikog kantautora.

-Đole je bio odličan pevač sa izuzetnim darom za melodiju. Ne mora svako biti Karuzo da bismo rekli da je veliki pevač. Postoji i Koen. Đole je prvi iz sveta popularne kulture koga su poredili sa akademskim pesnicima. Poredili su ga i sa Dilanom.

Ivačković je knjigu o Balaševiću počeo da piše pre tri godine, ali je nakon njegove iznenadne smrti, mislio da će rukopis ostati nedovršen.

-Najzaslužniji što je knjiga, ipak, ugledala svetlost dana su Bilja Krstić, koja je sa Đoletom davnih dana činila „Rani mraz“ Caki Kravić, basista, Vuk Žigić koji je organizovao sve Đoletove koncerte u Sava centru i Bogica Mijatović, novosadski novinar i verovatno najveći znalac Đoletove karijere. Zahvaljujući njihovim podsticajima i ohrabrenjima ja sam uspeo da završim knjigu- iskren je Ivačković koji o naslovu knjige kaže:

-Đole je počeo kao panonski mornar, naivan momak koji ulazi u grubu arenu muzičke industrije, ali je zahvaljujući svom izuzetnom daru, pa i ljudima koji su ga okruživali, sjajnim muzičarima, završio kao pravi admiral u beloj uniformi koji nam pobedonosno maše sa svog Galeba.

Uz Đoletove stihove i note, ovo je obavezno štivo u kom ćete, krstareći njegovom raskošnom diskografijom i zbirkom ličnih i kolektivnih sećanja, zasigurno uživati. „Panonski admiral“ je zasluženi naklon originalnoj Balaševićevoj umetnosti uz odsjaje jednog vremena čiji je bio sjajan i mudar hroničar.

Promociju knjige u punoj sali Narodne biblioteke “Jovan Popović” , izvođenjem Balaševićevih pesama upotpunili su gimnazijalci Emilija Sretenović i Đorđe Golić.

 

 

 

 

error: Content is protected !!