Ilija Pantelić se afirmisao u novosadskoj Vojvodini, a slavu stekao kao reprezentativac Jugoslavije koja je osvojila drugo mesto u Evropi, i kao kapiten Pari Sen Žermena. Mladen Krstajić s Partizanom osvojio pet državnih titula, 9 sezona nastupao u Bundesligi i sa Verderom „uzeo“ duplu krunu, 59 puta obukao dres sa državnim grbom…
Opšte je mišljenje da je Ilija Pantelić (1942-2014) jedan od trojice najboljih golmana svih vremena na prostoru nekadašnje Jugoslavije, odmah uz Vladimira Bearu i Milutina Šoškića. Rođen je, na Svetog Iliju, u Kozicama kod Sanskog Mosta, a u Nove Kozarce stigao je s porodicom kolonizacijom nakon Drugog svetskog rata. Rano je, kao i većina klinaca iz generacije, zavoleo loptu. Već kao stariji pionir zaigrao je u mesnom klubu na poziciji – beka, ali se ubrzo premestio na gol i odmah na sebe skrenuo pažnju. Bilo mu je 16 godina kada je prešao u BAK iz Bele Crkve, a već u prvoj sezoni u ovom klubu proglašen je najboljim golmanom Vojvođanske lige.

S takvom reputacijom stiže u drugoligaški Radnički iz Sombora, u kojem potvrđuje raskošan talenat, pa ga traže Crvena zvezda i Vojvodina. Ilija se opredeljuje za Novosađane, s kojima potpisuje četvorogodišnji ugovor i u dvadesetoj godini, nasledivši čuvenog Andriju Vereša. Prvoligaškim debijem na Stadionu JNA u Beogradu protiv Partizana (4:3 za Vojvodinu), zakoračuje na veliku jugoslovensku fudbalsku scenu. Nedugo potom zaigrao je za mladu reprezentaciju države, a u 23. godini i za našu najbolju seniorsku selekciju.
Pantelić je u velikoj meri doprineo da Vojvodina 1966. godine prvi put u svojoj istoriji, s ekipom u kojoj su bili Brzić, Nešticki, Trivić, Pušibrk, Pirmajer, Savić, Radović i ostali, osvaja šampionsku titulu SFRJ. Te godine postaje nezamenjiv na reprezentativnom golu. Proslavio se u kvalifikacijama za Kup nacija i sa ekipom, u kojoj su bili Džajić, Musemić, Petković, Holcer, Osim, Fazlagić, Paunović, Pavlović i ostale fudbalske zvezde iz briljantne generacije. Igrao je te 1968. godine na finalnom turniru u Rimu. U polufinalu smo sa 1:0 pobedili Englesku, u finalu igrali nerešeno sa Italijanima, pa u ponovljenom meču, sa 0:2, nesrećno izgubili.

Veliki Panta ili Ilija Gromovnik, kako su ga od milja zvali navijači, nakon 8 sezona u dresu Vojvodine i 384 zvanična meča, započeo je uspešnu internacionalnu karijeru. Prešao je 1969. godine u Pari Sen Žermen i, mediji su pisali, već na promociji opčinio fudbalski svet Francuske.
U polusezoni prelazi u Olimpik iz Marselja, koji je trenirao Josip Skoblar. S novim klubom osvaja i prvenstvo i Kup Francuske. Potom se seli na Korziku i brani boje Bastije, koja je tada bila u gornjem delu prvoligaškog nadmetanja. Nakon izvesnog vremena vraća se u Pari Sen Žermen. Izvanredno brani. Nosi kapitensku traku. Za sportski doprinos dodeljuje mu se Medalja grada Pariza.U Francuskoj je, nakon ukupno 400 zvaničnih nastupa, okončao igračku karijeru u 36. godini. Na oproštajnoj utakmici poštovanje mu je iskazalo 60 hiljada ljudi.

U domovinu se, konkretno u Novi Sad, Ilija vratio 1977. godine. Bio je angažovan u Vojvodini kao trener i član uprave. Često je svraćao u Nove Kozarce, u kojima stadion nosi njegovo ime. Zbog sportskih i ljudskih osobina u Banjaluci je od Fudbalskog saveza Republike Srpske dobio Zlatnu plaketu. Preminuo je u Novom Sadu u 72. godini.
Mladen Krstajić ima impresivnu sportsku karijeru, koja, u trenerskom smislu, još traje. Njegova životna priča je poput scenarija za uzbudljiv film satkan od, na početku lepih, pa nenadano dramatičnih i bolnih događaja s elementima duboke prognaničke tragike, na kraju, zahvaljujući ljudskoj snazi, a posredstvom buba-mare, sa – srećnim preokretom.

Krstajić je 1974. godine rođen u Zenici, u kojoj je proživeo srećno detinjstvo i ranu mladost. Započetu fudbalsku karijeru u Čeliku prekinuo je rat. Te zlokobne 1992. godine, busom je, preko Doboja, s delom porodice, izbegao u Srbiju i privremeno se skućio na krajnjem severu Banata.Zaigrao je za čokanski klub, pa ubrzo prešao u Sentu, gde su ga zapazili ljudi iz našeg grada i doveli u OFK Kikindu, za koju je potom odigrao 48 utakmica. Te 1996. godine htela ga Zvezda, ali ga srce odvelo u Partizan. Crno-beli dres nosio je do leta 2000. godine 84 puta, pa s reputacijom reprezentativca, potpisao za Verder. U tom momentu počinje njegova vanserijska bundesligaška odiseja. U Bremenu je ostao četiri sezone i za to vreme u s Verderom je 2004. godine uzeo i šampionsku titulu i Kup Nemačke. Seli se u Šalke, u kojem, kao kapiten, sa izuzetnim uspehom nastupa narednih pet godina i biva proglašen jednim od najboljih igrača ovog kluba.
Mladen 2009. godine prekida „gastarbajtersku“ karijeru. Ponovo je u crno-belom jatu, s kojim odmah osvaja titulu, koju, dopunjenu peharom Kupa Srbije, uzima i narednog leta.

Maestralni Krle za našu najbolju selekciju, od 1999. do 2008. godine, odigrao je 59 mečeva. Još se pamti nezaboravni reprezentativni odbrambeni bedem iz 2006. u kojem su, uz Krstajića, Nemanja Vidić, naš Kikinđanin Goran Gavrančić i Ivica Dragutinović.
Posle igračke karijere Krstajić je kraće vreme bio sportski direktor Fudbalskog kluba Partizan. Prvi čovek Radnika iz Bijeljine postao je 2015. godine. Potom je uplovio u trenerske vode. Bio je pomoćnik selektoru Slavoljubu Muslinu u uspešno okončanim kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Moskvi 2018. godine, na kojem je vodio našu izabranu selekciju. Ubeležio je kao selektor Srbije 19 utakmica, s učinkom 9 pobeda i po pet remija i poraza. Bio je 2021. godine trener TSC, zatim je 2022. godine radio u Izraelu, pa dve godine bio selektor Bugarske.
PANTELIĆ PRE SVIH
– Jako je nezahvalno opredeljivati se za najboljeg fudbalera – kaže nekadašnji igrač Kozare i OFK Kikinde Novica Rodić. Imali smo mnogo istinskih asova, poput Veselinova, Bursaća, Mrđe, Kerija, Borovnice, Pilipovića, Žilića, Bešlina…Za mene je, sve u svemu, Ilija Pantelić bez premca. Kako ga je samo hvalio svetski golman Dino Zof. Takva ličnost, s briljantnom karijerom, za poštovanje je i ponos.
FENOMEN IZ SRBIJE
Nakon detaljnih medicinskih i ostalih provera igrača, Nemci nisu mogli da se načude koliko je Mladen Krstajić fizički spreman i otporan na povrede, kako mu se organizam nakon velikih napora brzo oporavlja. Još više ih je iznenadilo kako Srbin nikada ne kuburi sa kondicijom i koliko je, i pri najvećim iskušenjima, mentalno jak.
M. Ivetić