roditelji

bebi-paketi

U Svečanoj sali Gradske kuće danas je upriličeno uručenje 109 bebi paketa roditeljima čije su bebe rođene tokom januara, februara i marta ove godine. Uz osmehe, po koju suzicu i prve roditeljske brige, ovaj događaj još jednom je pokazao koliko su podrška i pažnja važni u prvim mesecima roditeljstva.

Među prisutnima bila je i Marija Kaločan, majka dvomesečne Sofije, kojoj ovo nije prva dodela paketa.

-Sofija mi je druga beba. Ova vrsta podrške mnogo znači, i prošli put smo iskoristili sve poklone koje smo dobili – rekla je ona.

Slične utiske dele i drugi roditelji. Za Dalibora Popova, koji je po prvi put postao otac, ovaj trenutak ima posebnu težinu.

-On je prva beba u našoj porodici, tako da sad prvi put dobijamo poklon od grada. Podrška nam mnogo znači – kazao je Dalibor, dok je u naručju držao malog Dušana.

Posebnu pažnju privukle su i bliznakinje Sofija i Mia Dunić, čija je mama uz osmeh istakla da svaka pomoć znači.

-Ovo je prvi put da dobijamo podršku od grada. Svaka pomoć nam znači. Najviše se radujemo stolicama i radosnicama – rekla je Marija Dunić.

Gradonačelnik Kikinde, Mladen Bogdan, čestitao je roditeljima i istakao značaj ovakvih mera.

-Posebno vam čestitam što ste se u ovim izazovnim vremenima odlučili da budete roditelji. Ovo je jedna od mera koju sprovodimo već dugi niz godina, a u narednom periodu planiramo i unapređenje bebi paketa, u skladu sa savremenim potrebama roditelja – poručio je gradonačelnik.

Članica Gradskog veća, Melinda Gombar, naglasila je da je ovo jedna od najlepših aktivnosti koje grad realizuje.

-Godišnja vrednost bebi paketa iznosi oko pet miliona dinara, dok je vrednost pojedinačnog paketa nešto više od 8.000 dinara. Grad kontinuirano ulaže u populacionu politiku, jer je briga o deci i porodici jedan od prioriteta – istakla je ona.

Pored materijalne pomoći, roditelji su sa ovog događaja poneli i ono najvažnije – osećaj da u prvim, često najizazovnijim danima roditeljstva, nisu sami.

T. D.

 

kolibrijada-2026-(13)

Nastupom svih mališana iz vrtića „Kolibri“ otvorena je treća „Kolibrijada“. Deca i vaspitači su roditelje i goste pozdravili himnom vrtića nakon čega su mame i tate zajedno sa svojom decom učestvovali u radionicama organizovanim u radnim sobama.

-„Kolibrijada“ je jedinstvena manifestacija u našem gradu i cilj joj je da proslavi saradnju sa porodicom – istakla je rukovodilac vrtića „Kolibri“ vaspitačica Aleksandra Ludajić. – Deca svake godine odluče koja je tema ovog događaja, a ove godine to je „Aladinova promenada“. Sve su započeli predškolci koji su realizovali projekat „Papir nam šuška, papir nam govori“.

Aladin, vaspitač u „Kolibriju“ Predrag Popović, proveo je decu i roditelje kroz 10 različitih radionica na temu najpoznatijih bajki.

-Pravili smo čarobne ćilime, istraživali smo put do blaga, slavićemo simbol sreće koji predstavlja Aladinova lampa. U manifestaciji je učestvovalo 190 dece sa svojim roditeljima. Tokom čitave godine, kroz razne sadržaje, deca rado uče o bajkama, a manifestacija je tu da naš rad predstavimo.

Na samom kraju organizovana je diskoteka na otvorenom, u dvorištu vrtića, uz vatromet kojem su se najviše obradovala deca.

A.Đ.

depresija-tuga

U Srbiji postoji više telefonskih linija za psihološku i savetodavnu pomoć koje su namenjene roditeljima, majkama, deci i osobama koje se suočavaju sa različitim životnim problemima. Ove SOS linije pružaju podršku u trenucima kada je razgovor sa stručnim licem ili obučenim savetnikom potreban, a često su besplatne i dostupne bez zakazivanja.

Jedna od takvih je SOS linija za mame, koju je pokrenula nevladina organizacija „Centar za mame“. Reč je o telefonu za emocionalnu podršku majkama koji je dostupan svakog dana u određenom terminu. Linija je namenjena ženama koje se suočavaju sa izazovima roditeljstva, osećajem usamljenosti, nesigurnosti ili pritiskom koji često prati period nakon porođaja.

Prema podacima koje je ranije objavio „Centar za mame“, postporođajnu tugu, poznatu kao baby blues, u prvim mesecima posle porođaja može da doživi i do 80 odsto porodilja. Istraživanja pokazuju i da se značajan broj majki oseća usamljeno ili ima osećaj krivice i posramljenosti zbog svojih emocija.

Pored linije namenjene majkama, u Srbiji postoji više nacionalnih SOS brojeva za različite oblike podrške.

SOS linije u Srbiji:

  • Nacionalna SOS linija za žene žrtve nasilja: 0800 222 003
  • SOS linija mreže „Žene protiv nasilja“: 0800 300 339
  • SOS linija Autonomnog ženskog centra: 0800 100 007
  • Nacionalna dečja linija: 116111
  • Roditeljski telefon: 0800 007 000
  • Nacionalna linija za prevenciju samoubistva: 011-7777-000
  • Centar za emocionalnu podršku i prevenciju samoubistva „SRCE“: 0800 300 303

Stručnjaci ističu da ovakve linije mogu biti prvi korak ka rešavanju problema, jer omogućavaju razgovor sa osobom koja će saslušati i pomoći da se pronađu naredni koraci ili uputiti na druge institucije i službe ako je potrebna dodatna pomoć.

Iako su ove usluge dostupne na nivou cele Srbije, one mogu biti posebno značajne za roditelje u manjim sredinama, gde je pristup psihološkoj podršci često ograničen.

Za roditelje i majke iz Kikinde i Severnobanatskog okruga, ovi telefoni predstavljaju mogućnost da u svakom trenutku dobiju savet ili podršku – bez obzira na to gde žive.

Izvor: BBC na srpskom

penzioner-11

Odlazak dece iz roditeljskog doma često se opisuje kao prirodan sled događaja, ali za mnoge majke i očeve taj trenutak ume da donese neočekivano duboku prazninu. Kuća postaje tiša, dani duži, a roditelji se iznenada suočavaju s pitanjem: šta sada, kad su svi razlozi za brigu i svakodnevne obaveze nestali? Upravo taj period prelaska i prilagođavanja naziva se sindromom praznog gnezda.

Specijalizantkinja medicinske psihologije, Jovana Davidhazi, objašnjava da je ovaj sindrom u osnovi očekivana faza u životnom ciklusu svake porodice.

-To je prirodan proces navikavanja na novonastalu situaciju, a roditelji kroz njega prolaze lakše ili teže zavisno od ličnih i porodičnih okolnosti – rekla je naša sagovornica.

U manjim sredinama, poput Kikinde, deca najčešće odlaze u veće gradove zbog obrazovanja ili posla, pa je taj osećaj gubitka često pojačan jer fizička udaljenost postaje stvarna prepreka svakodnevnim kontaktima.

-Koliko će sindrom biti izražen, zavisi od toga kakav su odnos roditelji izgradili sa detetom i koliki deo svog identiteta su vezali za roditeljsku ulogu – napomenula je Davidhazi.

Fenomen gubitka uloge je ključan. Ako je roditeljstvo bilo centralni deo nečijeg život, teško je pronaći novu svrhu kada deca odu. Majke su često teže pogođene jer su u većini slučajeva bile više uključene u svakodnevne potrebe deteta, ali i očevi prolaze kroz sličan proces, samo ga teže izražavaju.

Sindrom praznog gnezda može imati simptome koji liče na depresiju: tuga, osećaj bezvrednosti, zabrinutost i strah od budućnosti. Ipak, kako objašnjava psihološkinja, u pitanju je prolazna faza koja se s vremenom ublažava.

-Za razliku  od depresije, ovi simptomi ne opterećuju osobu do te mere da ne može da funkcioniše. Ako tuga i bezvoljnost traju duže od šest meseci i počnu da utiču na svakodnevni život, tada govorimo o mogućem razvoju psihičkog poremećaja i to je trenutak kada treba potražiti stručnu pomoć – savetovala je naša sagovornica.

Roditeljima koji prolaze kroz ovaj period Davidhazi predlaže da održavaju bliske odnose sa svojom decom, čak i ako žive daleko. Važno je da se kontakti ne prekinu – pozivi poruke, zajednički planovi, to sve pomaže da se održi povezanost. Isto tako ključno je da roditelji ponovo pronađu sebe u svakodnevnim aktivnostima.

-Posvetite se poslu, hobijima, prijateljima, svom partneru. Zajednička podrška unutar bračnog odnosa može mnogo olakšati prilagođavanje novoj porodičnoj dinamici – istakla je psihološkinja.

Sindrom praznog gnezda, dakle, nije bolest – to je dokaz da su roditelji odradili svoj posao, da su deci dali korene i krila. Iako taj trenutak ume da zaboli, on istovremeno otvara prostor za novo poglavlje života, u kojem roditelji ponovo mogu da otkriju sebe, svoje želje i svoj mir. U porodicama gde su porodične veze posebno jake, to nije kraj – to je samo drugačiji oblik bliskosti, sazreo i tih, ali jednako vredan.

 

 

vakcinacija-grip

Vakcinacija je jedno od najvećih dostignuća savremene medicine i temelj zaštite javnog zdravlja. Ipak uprkos decenijama dokazanih koristi i iskorenjenim bolestima, poverenje u vakcine u poslednjim godinama je narušeno. O razlozima zbog kojih roditelji u Srbiji ponekad oklevaju da vakcinišu dete, razgovarali smo sa dr Ivanom Pantić, specijalistkinjom pedijatrije u Domu zdravlja Čoka.

-Većina roditelja u Srbiji i dalje savesno vakciniše svoju decu, ali poverenje u vakcine jeste oslabilo. To se naročito primećuje kod mladih roditelja koji informacije najčešće traže na internetu – kaže dr Pantić.

Roditelji u većim sredinama, češće su izloženi kontradiktornim informacijama sa interneta, dok u manjim mestima obično postoji prisniji odnos sa lekarom, što doprinosi poverenju.

– ANOVA analizom utvrđeno je da su razlike između grupa statistički značajne (p=0,022): roditelji koji se o vakcinama pretežno informišu preko interneta manje su zadovoljni objašnjenjima koja dobijaju od lekara od onih koji informacije dobijaju direktno u Domu zdravlja. To jasno govori da lekar mora da ostane prvi i glavni izvor informacija, a ne društvene mreže i neprovereni sajtovi – objašnjava dr Pantić.

Na pitanje odakle uopšte potiče sumnja u vakcine, dr Pantić ističe da problem ne nastaje samo iz neinformisanosti, već iz načina na koji se danas šire informacije.

-Društvene mreže imaju ogroman uticaj. Neproverene tvrdnje šire se mnogo brže na internetu od proverenih naučnih činjenica. Antivakserski pokreti koriste strah i neizvesnost, a mediji ponekad, nesvesno, dodatno doprinose širenju panike bombastičnim naslovima – tvrdi dr Pantić.

U svom istraživanju sprovedenom na teritoriji opštine Čoka, primetila je da su roditelji najmlađe dece pokazivali najviši stepen konspirativnih uverenja, naročito kada je reč o MMR vakcini.

-Roditelji najmlađe dece češće imaju negativniji odnos prema vakcinaciji. Oni su manje zadovoljni informacijama koje dobijaju od lekara, nesigurniji su u svoje znanje o vakcinama i skloniji uverenju da vakcine kriju neku „skrivenu opasnost“. Te razlike nisu slučajne, već su statistički značajne – nezadovoljstvo informacijama (p=0,011), nesigurnost u znanje (p=0,014) i uverenje u skrivenu opasnost vakcina (p=0,002).

Kao važan nalaz izdvojila se i povezanost materijalnog statusa porodice i uverenja o vakcinama. Analiza je pokazala da roditelji sa nižim prihodima značajno češće izražavaju konspirativne stavove, posebno kada je reč o tvrdnjama da se „prikriva štetnost vakcina“, a ta razlika je statistički potvrđena (p=0,025). Upravo zbog toga, ističe dr Pantić, porodice slabijeg materijalnog stanja treba da budu u fokusu ciljane edukacije, kako bi dobile jasne, proverene i razumljive informacije.

Kad je reč o vrstama, najčešće se odlaže MMR vakcina, koja štiti od malih boginja, zaušaka i rubele.

-Razlog su dezinformacije o navodnoj povezanosti  MMR vakcine sa autizmom, što je naučno potpuno opovrgnuto. Reakcije na vakcinu koje se javljaju kod dece su uglavnom blage i prolazne, za razliku od komplikacija samih bolesti koje mogu biti ozbiljnije – kaže naša sagovornica.

Najčešće zablude koje pedijatri čuju odnose se upravo na navodnu povezanost vakcina i autizma, ali i na strah da ova vrsta zaštite „slabi imuni sistem“ ili uverenje da poneke bolesti više nisu opasne.

-Sve tvrdnje su naučno opovrgnute. Vakcine ne slabe, već jačaju imunitet. Bolesti protiv kojih se vakcinišemo sada su retke upravo zahvaljujući imunizaciji – naglašava dr Pantić.

Kada roditelji izraze strah od nuspojava, naša sagovornica trudi se da razgovor bude iskren i otvoren.

-Objasnim im da su ozbiljne nuspojave izuzetno retke i da su koristi neuporedivo veće. Ponekad im ispričam primer iz prakse jer poverenje se ne gradi samo kroz propisivanje, već kroz razumevanje – ističe dr Pantić.

U Srbiji je vakcinacija zakonski obavezna, što dr Pantić smatra opravdanom merom.

-Iako se na prvi pogled može činiti da to ograničava slobodu izbora, u ovom slučaju odbijanje vakcine ne ugrožava samo pojedinca, već i zajednicu. Zbog toga je zakonska regulativa neophodna. Dugoročno, međutim, cilj ne treba da bude prinuda, već razvoj svesti: da roditelji shvate da je vakcinacija čin brige i solidarnosti. Nekada su ljudi strahovali od bolesti, a danas, paradoksalno, od zaštite. Uloga lekara je da most poverenja ponovo izgradi – razgovorom, razumevanjem i činjenicama – objašnjava naša sagovornica.

 

mikijeva-olimpijada-(6)

Vrtić „Miki“ bio je domaćin prve „Mikijeve olimpijade“ koja je okupila roditelje i decu. Osmišljena su zanimljiva sportska takmičenja u kojima su svi bili pobednici, a cilj je bio druženje i učestvovanje u zajedničkim aktivnostima.

-Roditelji mališana koji pohađaju Predškolsku ustanovu uključeni su u mnogobrojne aktivnosti svoje dece putem radionica, odlaska na izlet, tokom izrade raznih predmeta. Naši vrtići četiri godine unazad primenjuju nove osnove programa i želja nam je da mame i tate postanu kreatori i realizatori vaspitno-obrazovnog rada zajedno sa vaspitačima. „Mikijeva olimpijada“ osmišljena je da se svi učimo fer pleju i da se i roditelji i deca takmiče – saznali smo od Snežane Komanov, rukovodilac objekta vrtića „Miki“.

Igre je osmislio Dejan Ivanović, saradnik za fizičko koji je napomenuo da je cilj druženja ujedno i podsetnik za roditelje da zajedno sa decom svakodnevno upražnjavaju sportske aktivnosti jer deca tako najbolje uče.

-U ovom uzrastu prepliću se senzitivni periodi za razvoj raznih motoričkih sposobnosti i činimo sve da ih deca iskoriste najbolje moguće kroz svakodnevne aktivnosti u vrtiću i van njega. Siguran sam da će kreativni roditelji unaprediti i napraviti ove igre još interesantnijim – rekao je Ivanović.

Učestvovali su mališani osam vaspitnih grupa zajedno sa svojim mamama i tatama. Ovom prilikom pokazana je olimpijska zastava koju su napravila deca, izložene su maskote, a dodeljeni su i pehari, koje su, takođe, izradila deca uz pomoć vaspitača.

A.Đ.

error: Content is protected !!