istorijat

009

Staro jezero ili popularno – Števančeva bara jedina  je prirodna vodena površina u našem gradu. Sastoji se od 5,1 hektara površine i još sredinom 19. veka planirano je da se bara isuši, međutim to nikada nije sprovedeno u delo. I tokom prošlog, 20. veka, u više navrata doneta je odluka da se prostor isuši i urbano uredi za plivanje i druge sportske aktivnosti. Kako je jezero ostatak nekadašnje rečice Galadske, koja je kao ogranak reke Moriš, proticala kroz Kikindu, stavovi su bili da se sačuva.

Uređenje prostora započeto je najpre 1932. godine, a četiri godine kasnije od dva jutra nastalo je jezero koje je služilo kao rezervoar za višak vode, a zimi je bilo omiljeno klizalište. Dva arteška bunara iskopana su 1940. i grad je tako dobio prostor koji će koristiti kao reku. Po završetku Drugog svetskog rata jezero je produbljeno i nastavljeni su radovi na njegovom uređenju. Postavljena je pumpa za odvod vode, a teren oko jezera nasut je sa oko 30 centimetara iznad najvišeg zabeleženog nivoa vode.

 

Šezdesetih godina prošlog veka Števančeva bara je konačno uređena i dobila je status gradskog kupališta. U okviru betonske školjke jezera izgrađen je plivački bazen olimpijskih dimenzija i gledalište sa oko hiljadu mesta. Kupalište je oivičeno betonskim potpornim zidovima, dok je dno ostalo prirodno muljevito. Nekoliko godina kasnije, 1962, i dno je očišćeno i postavljen je tamponski sloj šljunka. Godinu dana kasnije jezero je počelo da se koristi kao kupalište i bilo je omiljeno stecište Kikinđana. Nakon velikih poplava i promena u dotoku vode popularna Števančeva bara izgubila je svoju prvobitnu funkciju.

Za ovaj prostor u nekoliko navrata rađena je urbanistička dokumentacija na nivou detaljnog urbanističkog plana. Prva je urađena 1981, pa je 1984. i 1985. godine dopunjena. Posle izgradnje tadašnjeg Sportskog rekreativnog centra „Jezero“ 1978. godine koji je imao otvorene i zatvorene plivačke bazene, prostor Starog jezera, počeo je polako da zamire.

Tako je bilo sve do 2006. godine kada Staro jezero doživljava revitalizaciju. U proteklih 20 godina brojne su rekonstrukcije i obnavljanja zelene oaze. Osim školjke samog jezera, uređeni su i obodni kanali. Zelene površine su zanovljene i zasađene su mladice, a pošumljavanje se obavlja svake godine.

Pre dve decenije preko projekta REC, koji je finansiran od strane švedske organizacije SIDA, započeti su radovi na oživljavanju Starog jezera. Posle 28 godina, koliko je prostor bio napušten, planski je počeo da se obogaćuje. Organizovano je više akcija na parternom ozelenjavanju i uređenju takozvanog „novog dela“ Starog jezera preko projekta „Ekolejks“. Sportski centar i Staro jezero povezani su mostićem, postavljen je urbani mobilijar, dečije igralište, napravljen je most i prolaz u kompleks i iz Semlačke ulice, a sve kako bi prostor oživeo. Števančeva bara godinama unazad je mesto okupljanja i uživanja za sve sugrađane, gde su omogućene raznovrsne aktivnosti. Tokom prethodnih 20 godina Staro jezero prepoznato je kao idealan i adekvatan prostor za različite aktivnosti i gradske manifestacije, škole u prirodi, edukacije dece, a sve u cilju zaštite i očuvanja prirodnih bogatstava grada.

Diskoteka „Delfin“ je radila na prostoru Starog jezera od 1977. do 1982. godine. Kultno mesto prestalo je sa radom kada je zgrada u kojoj se nalazila diskoteka izgorela. Generacije pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina prošlog veka  sećaju se ovog mesta i rado prepričavaju doživljaje. Svakog leta diskoteka ponovo oživi, na prostoru gde se nekada nalazila.

Na Starom jezeru koncert je 2008. godine održao i legendarni Zdravko Čolić. Višesatni koncert koji je okupio veliki broj gledalaca, ostao zabeležen kao jedan od najznačajnijih muzičkih događaja na ovoj lokaciji.

Površina vodenog ogledala je 2,6 hektara, a površina samog jezera je 1,3 hektara. Dužina obodnih kanala je 1.360 metara, a širina od pet do 21 metra. Oživljavanje kompleksa doprinelo je promeni mikroklime, jer je Kikinda grad bez reke, dobijanju novog prostora za sport, rekreaciju i zabavu i razvoju turizma.

A.Đ.

 

 

 

moca-i-sibul

Sava Savin nije samo velikan kikindske pozorišne scene, nego i predani hroničar svega značajnog što se decenijama dešavalo u ovdašnjem teatru, iskazavši zavidan dar za dnevničke zabeleške, koje je pretočio u dragoceno ukoričeno štivo

Da je bio samo glumac ostavio bi, ne samo u kikindskim okvirima, nego i znatno šire, neizbrisiv umetnički trag. Sava Savin se iskazao i u spisateljskoj ulozi. Autor je pohvale vrednog, hroničarskog dela satkanog od sopstvenog rukopisa, pošto je decenijama pedantno pratio pozorišni život svoga grada počev od sredine prethodnog veka, pa sve do dvehiljadite.

Savin u knjizi, na čijim je koricama simbolički, umesto slovnog naziva,  cifra „50“, (uz to i bez imena autora) perom i fotografijom predočava poluvekovno bitisanje Narodnog pozorišta. Na unutrašnjoj strani korica je u kratkim crtama „lična karta“ Pozorišta. Citiramo: „Osnovano 14. juna 1950. Prva predstava je održana 2. decembra 1950. Tokom 50 sezona pripremljeno je: 252 premijere i prikazano ukupno 3.650 predstava, na kojima je bilo 838.156 gledalaca. Učestvovalo je na 38 pozorišnih festivala, izvelo 262 predstave i dobilo 432 nagrade“.

Sledi kratka autorova posveta, sa nadimkom umesto potpisa: „Knjigu posvećujem onima koji su mi omogućili da sa njima provedem 45 bezbrižnih, veselih, radosnih i raspevanih godina. Hvala im! S.S. Moca“. Za ovu poruku, četvrt veka nakon što ju je sročio, kaže – da ju je ruka ispisala, a srce izdiktiralo.

Savin je, inače, zakoračio u devedeset drugo leto. Ništa ga, tvrdi, ne boli. Fale mu koraci, jer ga noge sve više izdaju. Slabije vidi i čuje. A um mu bistar, retorika jasna, glasna i razgovetna. Ne beži od divana. Naprotiv. Raspričao se. Sačuvao je smisao za humor. Nema u njegovom izrazu i rezonu nostalgične patetike. A pamćenje mu za studentsku desetku. Stičemo utisak da žudi za razgovorom, pogotovo ako su tema daske koje život znače. Ponosan je, veli, na sve što je uradio u pozorištu i za pozorište, pa izgovara ono što je napisao u predgovoru:

– Knjigu o pedesetogodišnjem radu kikindskog pozorišta darujem onima koji su ovaj naš teatar ljubavlju i samopregorom stvarali i održavali. Tu mislim na sve one koje sam pomenuo, ali i na one koje omaškom, naravno ne namernom, nisam pomenuo. Godinama sam marljivo prikupljao građu, koju sam zatim sređivao i sistematizovao, da bi bila solidan osnov za stvaranje dela kojim će se čitaoci upoznati sa životom  ove teatarske kuće.

Savin: Radio sam sa mnogim rediteljima, skoro svi su vredni pomena i poštovanja. među njima bih, kao najboljeg, izdvojio Ljuboslava Majeru. veliki znalac teatra i velemajstor svog zanata. kompletna ličnost.

Sava naglašava da mu nije bila namera da se bavi istorijatom Narodnog pozorišta. Samo je osmislio valjanu dokumentarističku podlogu za neke buduće istoričare. Ponovo poteže predgovor svoje knjige.

– Hteo sam, na osnovu podataka koje sam počeo da sakupljam i sređujem još 1961. godine,  da opišem i prikažem ono što sam kao savremenik i član ove kuće, dakle 45 godina kao učesnik, video, prošao, pa delimično i uradio – objašnjava naš sagovornik smisao sopstvenog angažmana u vezi sa pomenutom publikacijom. – Možda će mi neko zameriti što pišem  uglavnom o uspesima.To činim jer sam ubeđen da je ovo pozorište i bilo uspešno. Jer, četrdeset dve godine, dakle do profesionalizacije, raditi amaterski, mada je bolji izraz volonterski, pa postizati vrhunske uspehe, za možda jednu kutiju cigareta, ili za neki ilustrovani časopis, koliko su nekada bili honorari za jednu odigranu predstavu, u današnjim uslovima ravno je podvigu. Još kad dodam da je taj i takav rad doveo ovaj teatar, pa i sam grad Kikindu, do najviših vrhova tog predivnog pozorišnog amaterizma „one“ Jugoslavije, do vrhova o kojima su neka pozorišta mogla samo da sanjaju…

U uvodnom delu pozamašne knjige na ukupno 384 stranice, Savin je,  oslonivši se delom na radove hroničara prethodnika koji su se bavili ovom temom, opisao bogat i sadržajan istorijat pozorišta u Kikindi. Zatim je u formi letopisa, u najkraćem, predstavio 50 pozorišnih sezona. Naveo je sve nazive predstava i njihove aktere – reditelje i glumce, smotre i festivale na kojima se nastupalo, pomenuo nagrade i priznanja, medijske reakcije i ostale zanimljivosti iz kikindske pozorišne svakidašnjice.

Savin je, po azbučnom redu, pobrojao sve autore igranih pozorišnih dela, sve reditelje koji su delali u Kikindi, sve glumce, sve umetničke i tehničke saradnike. Tu je i poširok spisak svih gradova i sela širom nekadašnje SFRJ u kojima su Kikinđani gostovali. Evidentirani su i novinski prilozi o pozorištu. Posebna vrednost ove monografije je foto-galerija sa portretima upravnika i glumaca i insertima iz određenog broja predstava, koje su snimili Stevan Mold, Đerđ Nemet, Šanji Melank i Vlada Sretenović. Knjiga je, u 700 primeraka, štampana u subotičkoj „Birografici“.

 

NAJDRAŽA ULOGA

Pitamo Savina koja mu je, od 47 uloga, koje je odigrao 804 puta, najdraža. Bez premišljanja veli:

– Komandant Sajler u istoimenoj predstavi Borislava Mihajlovića Mihiza iz 1967. godine, koju je režirao Milan Barić iz Zrenjanina, čiji je pomoćnik bio naš sugrađanin Laslo Karpati. Partnerka mi je bila Milica Veselinov. Zahtevna uloga i delikatna, ratna, tematika sa šokantnim epilogom koji nagoni na duboko razmišljanje. Sve uloge su mi drage, ali je ova kruna moje glumačke karijere.

 

BIOGRAFIJA ZA RESPEKT

Sava Savin Moca je rođen u Srpskoj Crnji, a u Kikindu se s porodicom doselio u 21. godini i odmah pristupio ovdašnjem pozorištu. Diplomirani je ekonomista. Bio je prvo rukovodilac u PIK-u, a zatim od 1978. do 1995. godine kada je otišao u penziju, direktor ovdašnje filijale nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. Pre tri godine preminula mu je supruga Stojanka, s nadimkom Beba. Moca ima kuću u najlepšoj kikindskoj ulici  (Generala Drapšina). Staračku samoću odagnava mu venčana kuma Zlata, koja ga svakodnevno obilazi i pazi.

M. Ivetić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

astonomsko-vece

Veče astronomije organizovano u Narodnom muzeju za temu je imalo „Astronomska istraživanja u Srbiji od osnivanja Astronomske opservatorije do danas“. Prisutni su imali priliku da od direktora Astronomske opservatorije u Beogradu  dr Luke Popovića saznaju da je opservatorija osnovana 27. marta 1887. godine i još puno toga.

Gost nije došao praznih ruku, tako da je Narodnom muzeju, poklonio fotografiju nastalu u Kikindi 1999. godine.

-Fotografiju je napravila Jelisaveta Arsenijević, astronom, koja je preminula. Bila je veoma ponosna na svoje delo, jer je 1999. godine uspela da uhvati trenutak pomračenja sunca u vašem gradu. Mogućnost da se objektivom uhvati određeni trenutak traje svega par sekundi i Jelisaveta je u tome uspela

Direktorica Lidiji Milašinović zahvalila je na poklonu i navela da će saradnja sa ovom institucijom nastaviti.

Astronomska opservatorija jedna je od najstarijih naučnih institucija u našoj zemlji.

-Osnivač je bio Milan Nedeljković, a interesantno je da je drugi direktor bio Vojislav Mišković čiji otac je rođen u Kikindi i kršten je u crkvi Svetog Nikole, mi imamo njegovu krštenicu. On je i izgradio opservatoriju na Zvezdari, Zvezdarnicu, tako da je vaš grad vezan za astronomiju od samog osnivanja opservatorije – napomenuo je dr Luka Popović.

Nove tehnologije doprinose da se nebo posmatra „iz fotelje“, dodaje dr Popović.

-One doprinose da još bolje posmatramo nebo i duboke objekte , tako da je astronomija jedna od najatraktivnijih nauka za koju se mladi interesuju. U opservatoriji imamo deset mladih koji se bave ovom oblašću.

Duboko nebo nisu samo zvezde, nego su i galaksije, crne rupe, komete i mnogo toga.

-I pored toga što ga godinama proučavamo, nebo još uvek nismo dosegnuli i saznali sve njegove tajne – zaključio je dr Popović.

I dr Petar V. Vuca govorio je o totalnom pomračenju sunca u Kikindi.

A.Đ.

1.-Godisnji-koncert-Baletske-skole,-izdvoijeno-odeljenje-u-Kikindi-2022-12-01-18-51-50-460

Već tri decenije u našem gradu postoji Osnovna baletska škola. U pitanju je jedini ogranak glasovite novosadske baletske škole, koja je osnovana još 1947.

-Na poziv iz tadašnjeg Doma omladine u Kikindi, sada već davne 1994. nastavnica klasičnog baleta iz novosadske Baletske škole, Smilja Ilijić, došla je u naš grad s koleginicom Oliverom Drašković.

Uvidele su tada da u Kikindi vlada interesovanje za baletsku umetnost i ubrzo je formirano prvo vanredno odeljenje za obrazovanje budućih baletskih igrača i balerina-kaže nam današnja korepetitorka i nastavnica solfeđa u kikindskoj školi Danica Mandić. -U početku na balet se upisalo dvanaestoro dece, koja su tada počela da se obrazuju po zvaničnom planu i
programu koje je propisalo Ministarstvo prosvete. U isto vreme u Ruskom Selu je postojala mala grupa baletskog zabavišta koju je vodila nastavnica Ingrida Vojvodić Crnomarković.

-Ingrida se obrela u našoj sredini nakon raspada Sovjetskog Saveza, a poznato je da je u toj zemlji balet imao dugu i bogatu tradiciju. Ingrida je bila zainteresovana da stupi u kontakt s nama, kako bi se i deci koja nisu u Novom Sadu pružila mogućnost da se obrazuju
u oblasti klasičnog baleta i tako je sve krenulo-dodaje naša sagovornica.

Ubrzo nakon formiranja Škole, nastavnica Ingrida Vojvodić Crnomarković prelazi iz Ruskog sela u Kikindu, na mesto nastavnika klasičnog baleta, a grupu baletskog zabavišta, koju je dotad vodila, preuzima nastavnica Larisa Gajić. Već od naredne 1995. stekli su se svi zakonski i kadrovski uslovi za sveobuhvatno baletsko školovanje mladih Kikinđana. Nastavu su vodile pomenute dve nastavnice klasičnog baleta – Larisa i Ingrid, korepetitor je bila Gordana Rauški, posle nje Olivera Stojkov, a zatim i Dragana Novaković. Potom su u svojstvu nastavnika kikindske Baletske škole predavači bili i Dragana Karanović, Ana Bujić,
Danica Mandić…

-U jednom periodu nastavu su vodile i naše bivše učenice Una Grabić i Jelena Vujičić, koje su radile kao nastavnice savremene igre i klasičnog baleta, potom je kod nas radio i Igor Popov, kao i Jelena Banić koja trenutno radi na mestu nastavnika primenjene gimnastike-dodaje Danica Mandić.

Već tokom prvih nekoliko godina od osnivanja usledili su uspesi na saveznim takmičenjima, a istovremeno, zalaganjem Grada, obezbeđeni su i svi neophodni uslovi za kvalitetno obrazovanje budućih baletskih igrača u Kikindi. Tako je tadašnji Dom omladine u kojem se odvijala nastava ubrzo bio opremljen savremenim baletskim salama, svlačionicama, kancelarijama…

-Od 1994. godine do današnjih dana izdvojeno odeljenje u Kikindi radi u kontinuitetu. Školu su dosad završila 132 đaka u 22 generacije. Dalje baletsko obrazovanje u SBŠ je nastavilo i završilo 11 đaka. Neki od naših đaka su danas aktivni igrači, a neki rade kao baletski pedagozi u baletskim školama-ističu s ponosom Danica i Ingrid.

Po tradiciji dugoj više od dvadeset godina, kikindska Škola svake godine organizuje i javne nastupe svojih đaka na lokalnim manifestacijama: „Dani ludaje“, „Zmajeve dečje igre“, festival dečije pesme „Ta se pesma ljubav zove”, Novogodišnja baletska predstava u kikindskom Narodnom pozorištu, učešće na plesnom festivali „KI DANCE FEST“ u KSC „Jezero“, koncert povodom 8. marta, učešća povodom proslave dana ustanove Kulturnog centra Kikinda (25.5.) kao i na završnom Godišnjem koncertu na kojem učestvuju sva deca iz Škole, a kao koreografi, nastavnici su angažovani i na čuvenom maturskom plesu.

Nastavnice Olivera Drašković i Ingrida Vojvodić Crnomarković su od osnivanja deo nastavničkog kadra u Baletskoj školi. Ingrida podseća da osnovno baletsko obrazovanje traje 4 godine, a tome bi trebalo dodati i pripremnu grupu.

-Deca se u školu upisuju u 4. ili 5. razredu osnovne škole. Trenutno imamo oko 40 polaznika, ako računamo i pripremnu grupu. Radimo po planu i programu koji je propisalo Ministarstvo za omladinu i sport. Prvi upisni rok je već počeo i trajaće do polovine juna, a planiran je
i drugi upisni rok, kako bismo izašli u susret svim zainteresovanim đacima. Inače, nastavu obavljamo u dve lepo opremnjene baletske sale u Kulturnom centru, a termine prilagođavamo prema nastavi koju đaci imaju u svojim redovnim osnovnim školama.

Pitamo našu sagovornicu da li ima dečaka zainteresovanih za balet?

-Da, ima ih, ali ne tako puno. Našu školu je pohađali Boris Ladičorbić i Danilo Stankić, koji je nastavio da se profesionalno bavi plesom, a prošle godine je završio i Andrija Gligorin. -Da, malo je dečaka – nadovezuje se nastavnica Danica Mandić – a mislim da su tome najviše krive predrasude. Roditelji bi trebalo da shvate da su baletani deficitarni i da dobijaju posao čak i pre nego što maturiraju. Znam za skorašnji primer iz Pančeva gde su muški učenici srednje baletske škole bili angažovani u predstavama i za to dobijali honorare. Baletani su veoma  cenjeni u susedstvu – u Rumuniji i Mađarskoj. Volela bih da se i kod nas razbije stereotip da balet nije za dečake-dodaje Danica, dok Ingrid s
ponosom zaključuje: -Prošle godine smo povodom trideset godina postojanja Škole, dobili nagradu Grada Kikinde i to nam je posebno drago, jer nam podrška lokalne samopuprave baš mnogo znači.

N.S.

error: Content is protected !!