glumac

dusan-flbab

Dušan Felbab, jedan od najpoznatijih kikindskih glumaca, preminuo je u 77. godini života.

Felbab se u kikindskom teatru oprobao u skoro svim žanrovima, farsama, vodviljima, ali i komedijama domaćih autora. Ipak, kikindska publika ime Dušana Felbaba uglavnom vezuje za tipičnog Lalu. Govorio je „laloški“, oblačio se kao nekada, negovao je običaje i voleo Banat i ravnicu.

U kikindskom pozorištu igrao je od 1963. do penzije. Publika pamti predstave u kojima je igrao, a najviše komade  „Policajci“, „Pa izvolte u Sakule“, „Kako Banat kroz rodoljublje ide“.

-Zatekla me je vest da je naš Baba preminuo – kaže za naš portal Branislav Čubrilo Rus. – Dugo smo radili zajedno i Dušan je uvek bio raspoložen za šalu. Voleo je svoj Banat, ovu ravnicu i sve što je vezano za mesto iz kog potiče.

Za glumu je dobio 34 nagrade. Između ostalih to su Oktobarska nagrada opštine Kikinde, Zlatna značka Kulturno prosvetne zajednice Srbije, Srebrna plakete Saveza amatera Srbije i Plaketa pozorišta Kikinda.

Osim u Narodnom pozorištu Dušan Felbab bio je jedno vreme zaposlen i u kikindskoj Policijskoj stanici i u Istorijskom arhivu.

Komemorativni skup biće održan u ponedeljak u 10 sati u Narodnom pozorištu u Kikindi, gde će se prijatelji, kolege i poštovaoci oprostiti od ovog velikana. Sahrana će se održati istog dana u 13 časova na Novom groblju u Kikindi.

 

 

Sava-Savin-foto-

Sava Savin glumačku karijeru započeo kao srednjoškolac u rodnoj Srpskoj Crnji, a kao dvadesetogodišnjak, preseljenjem porodice u Kikindu, zakoračio u ovdašnje pozorište i u njemu igrao nekoliko decenija, i uporedno beležio sve što se dešavalo na ovdašnjoj pozorišnoj sceni

Bio je, s diplomom ekonomiste, uspešan u privredi, da bi potpunu radnu afirmaciju stekao kao čelnik nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. Sava Savin se, ipak, među sugrađanima prepoznaje pre svega kao – glumac. Ko ga pomene samo veli: Moca iz pozorišta.

Ostavio je neizbrisiv trag u ovdašnjoj kulturi. Bio je najdirektniji akter najviših umetničkih dometa ovdašnje teatarske scene, uporedo i – neumorni hroničar svega što se na njoj i oko nje decenijama dešavalo.

Zakoračio  je u devedeset drugo leto. Godine ga pritišću, ali samo  fizički. Glava bistra, misli sređene. Pamćenje besprekorno. Govori razložno, bez patetičnog prisećanja prošlih vremena. Naš Moca je bio i ostao postojana ličnost. Porodična kuća u centru grada, priznaje, previše mu  prostrana, jer se u nju slabo svraća.

– Ništa me ne boli – kaže. – Samo popuštaju oči, uši, noge. Teško se krećem. Pre tri godine preminula mi supruga Stojanka, moja Beba, moj životni oslonac. Ostao sam da se mučim. O meni brine naša kuma Zlata. Dobra duša. Zahvalan sam joj….

Savin životopis je sadržajan i zanimljiv. Mogla bi debela knjiga da se sroči, film da se snimi, scenario za pozorišnu predstavu da se napravi.

Fascinantna je ta njegova fanatična privrženost daskama koje život znače oplemenjena amaterskim zanosom. I sve bez dinara nadoknade. U Mocinoj umetničkoj karijeri podatak za divljenje. Imao je 47 uloga, najčešće glavnih, a pred publiku je izlazio čak 804 puta.

Naš sagovornik je, inače, zavoleo glumu još kao junoša u rodnoj Srpskoj Crnji. Dok je pohađao Ekonomsku školu u Zrenjaninu odigrao je tri predstave, u kojima je imao glavne role. Pamti te trenutke zanosa i sreće, kao da su od juče:

-Rado se setim tih prvih koraka pozorišnog života. Prvenac mi je bila predstava „Od kako je Banja Luka postala“ Rasima Filipovića. Druge dve „Dr“ i „Pokojnik“ Nušića. Kao i svako mlado biće zaljubljeno u pozorište, imao sam uzora. Bio je to Sava Lazarov,  moj razredni starešina iz srednje škole, doajen zrenjaninskog glumišta. Fantastičan glumac, ali i čovek koji pleni dobrotom, uzvišenim stavom i dobronamernom sugestijom. Svi smo maštali da jednog dana budemo kao on. Takvog mentora posle nisam sreo…

U Kikindu se junak naše priče, s ocem Mitom i majkom Milevom,  doselio kada mu je bilo nešto više od 20 godina. Razlog preseljenja je očev posao u vezi sa izgradnjom silosa. Pre toga upisao je studije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, pa ih ubrzo napustio – zbog predvojničke obuke, predmeta koji se svakog ponedeljka na prvim časovima obavezno slušao, a njemu bilo mrsko da rano ustaje i sluša njemu dosadnu materiju. Otišao je u vojsku, koju je služio u Zadru. S činom rezervnog oficira vratio se kući. Potom je vanredno završio započete studije. Kao diplomirani ekonomista  1958. godine zaposlio se u ovdašnjem PIK-u, obavljajući uglavnom rukovodeće poslove u administraciji. Među klaničarima je proveo 13 godina, a 1968. godine, kada je preduzeće počelo da propada, pa rukovođenje preuzela prinudna uprava, potražio je novo radno mesto.

– Odmah sam prešao u  lokalnu filijalu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva – priseća se Sava sopstvene najvažnije radne etape, u kojoj je, nakon šefovanja u nekoliko resora, od 1978. do 1995. godine bio na najvažnijoj poziciji. – Kada sam postao direktor prestao sam da glumim, ali se našeg teatra nisam odrekao. Nastavio sam, s jednakim žarom i upornošću, da vodim 1958. godine započetu  evidenciju pozorišne kuće, iz  koje su posle iznikle tri moje knjige o njenom istorijatu.

DRAGOCENI PODACI

– Vođenje pozorišne evidencije je, zbilja, mukotrpan posao.  Imao sam personalne kartone ne samo glumaca i reditelja, nego i kompletnog  propratnog osoblja. Beležio sam ko je, šta i kada igrao, pisao šta se dešavalo tokom sezone i van nje, na koje se festivale putovalo, ko je kavu nagradu ostvario. Kad se sve sabere, vredelo je tog mog golemog truda – poručuje Sava Savin.

VAŽNA ULOGA

Pomenimo Savine glumačke početke u Kikindi. Čim se Sava doselio u Kikindu pohitao je u pozorište. Ubrzo mu je dodeljena glavna muška uloga u „Hasanaginici“.  Valjda, pretpostavlja,  zbog prodornog glasa i besprekorne dikcije. Priseća se ostalih u predstavi. Dušanka Vlajić igrala je Hasanaginicu, sultanija je bila Ljubica Stepanov, a tu su još bili Jelisaveta Šuković, Stanimir Dragović i Žarko Budovalčev.

PREDNOST AMATERIZMU

– Naše pozorište je, nakon 48 godina amaterskog delovanja, poprimilo status profesionalne kuće. Igrao sam, naravno, i dalje, bez honorara i bilo kakve novčane nadoknade. Kada bih morao da se opredelim za jednu od dve statusne varijante, prednost bih dao amaterizmu, bezrezervno. Zna se i zašto. Pozorište je u vreme amaterizma svakodnevno vrvelo od ljudi. Sem glumaca, reditelja i ostalog pozorišnog osoblja, u naše prostorije svraćali su ljubitelji teatra i kulture, prosvetari, školska omladina, čak i radnička klasa. Već na početku profesionalizma sve to pozitivno i lepo je za kratko vreme utihnulo. Dođe publika, odgleda predstavu i tiho, ne zastajući, nestane. Zaključujem da amateri žive da bi igrali, a profesionalci igraju da bi živeli – jasan je Sava Savin.

M. Ivetić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sezona 2016-17 ORDINACIJA (1)

Kad su mi čestitali rođendan i odlazak u penziju 15. decembra, igrali smo „Ordinaciju”, a kolege su mi priredile malo iznenađenje. Rekao sam im: ja sam tu, ako treba ćeraćemo se još 

Na daskama koje život znače je od davne 1976. godine. Sa više od 2.200 odigranih predstava i 84 premijere, ovdašnjoj publici je dobro znan i rado viđen na sceni, kao i na tv ekranima i filmskom platnu. Petnaestog decembra prošle godine, na svoj 65. rođendan, otišao je u penziju, ali to nikako ne znači njegov raskid ni sa glumom ni sa kikindskim Narodnim pozorištem.

U ovoj teatarskoj kući, ubedljivi je rekorder po broju odigranih predstava. Nadimak Rus nosi od kad zna za sebe- bilo da su za njega u dečačkim danima govorili da je „jak kao Rus” ili da, u igri „gađa kao Rus” jer je toliko precizno pogađao novčiće i palidrvca.

U pozorištu je radio i kao šef tehnike, organizator, kreirao scenografska rešenja.

Kako ste uplovili u glumačke vode? Da li je gluma bila mladalačka želja i ljubav?

– Igrom slučaja, još kao osnovac bavio sam se recitovanjem, a u višim razredima osnovne išao sam i na takmičenja, stigao do republičkog nivoa. Bila je to polazna tačka. Nastavnica srpskohrvatskog Darinka Koledin me je pozvala i dogovorila susret sa meni i danas veoma dragim, dugogodišnjim upravnikom pozorišta Branislavom Šibulom. U mladalačkim danima, gluma je išla zajedno sa sportom, košarkom koju sam voleo i igrao niz godina.

I toliko su vam te „daske koje život znače” prirasle k srcu da više niste ni silazili s njih?

– Ne, osim pauze kada sam bio na odluženju vojnog roka. U knjizi Save Savina zanimljiv podatak je da 10 godina života treba biti u pozorištu za 1000 odigranih predstava.

Hoćete li nastaviti da igrate?

– Hoću. Kad su mi čestitali rođendan i odlazak u penziju 15. decembra, igrali smo „Ordinaciju” tog dana, a kolege su mi priredile malo iznanađenje. Rekao sam im: ja sam tu, ako treba ćeraćemo se još. U stvari sve zavisi od pozorišta, koliko ću biti potreban.

Koja vam je najdraža uloga?

– Glumac ako ozbiljno pristupa svom pozivu, onda bi svaka uloga trebalo da bude draga. Naravno, razlika je u težini i u tome šta zahteva. Ima uloga koje bolje legnu, ili se bolje iznesu na sceni, prihvate od publike. Trudio sam se da, i ako je mala uloga da se zapamti, ostane upečatljiva, da se verno dočara lik koji traži reditelj. Ima predstava sa kojima smo se takmičili sa najboljim pozorištima iz tadašnje Jugoslavije, ali pamtim i uloge iz drugih komada koje su mi takođe ostale urezane u sećanje i drage.  „Ožalošćena porodica” je praktično prelomila da pozorište pređe iz amaterskog u profesionalni status. Naravno, to je i zbog niza predstava koje su prethodile. Potom „Radovan Treći” koji svi pamtimo po Zoranu Radmiloviću, a na našoj sceni je bio postavljen u drugačijem viđenju. Uloga u „Policajcima” takođe je ostala upamćena i nagrađena. Naravno i „Izvol’te u Sakule” sa likom junaka iz Like. Kad smo igrali Sakule u Sakulama, pisac Zoran Petrović mi je poklonio knjigu i u posveti napisao: „Najboljem junaku iz Like, a u mojim Sakulama”. Ostanu zaista lepe i drage uspomene.

Iako su glumcima van Beograda i Novog Sada manje dostupni angažmani na televiziji i na filmu, vi imate niz ostvarenih uloga? Kako je dolazilo do saradnje?

– Imao sam sreću, bez obzira što smo van centara, prilično sam snimao. Producentima i rediteljima jeste jednostavnije da angažuju nekog ko im je bliže. Budeš ispunjen kad žele i traže baš tebe. Sa Goranom Markovićem sam radio „Turneju” i „Falsifikatora”, sa zaista vrhunskom glumačkom ekipom. Pretprošle godine bio sam angažovan u filmu „Džem od kavijara”, prošle je usledio „Mačji krik”. Imao sam lepu epizodnu ulogu i u seriji o Ivi Andriću „Nobelovac”, koja bi na proleće trebalo da krene na RTS-u.

Glumili ste i u serijama „Jesen stiže, dunjo moja”, „Jagodići”, „Šetnja sa lavom”, „Crna svadba” itd. Kakva je razlika glumiti u pozorištu i raditi snimajuće projekte?

– U pozorištu kada se sprema uloga, to traje 35, 40, 45 proba, koliko je potrebno, ali za seriju se dobije uloga i nema toliko vremena da se sa rediteljem priča o tome šta se želi. U najkraćem se to dogovara, na setu se to još može popraviti i to je to. U pozorištu možeš da kreneš od suprotnog, pa da se eventualno reditelj složi da je to bolji put. Na snimanjima se to ne radi, već se ispunjavaju zadaci.

Ko su vam glumački uzori odnosno kog glumca posebno cenite?

– Od svih, najdraži i najbliži mi je bio legendarni Pavle Vujisić. „Čovek iz naroda” koji je sve odigrao sa tolikom prirodnošću. Njegova gluma je zračila neverovatnom lakoćom. To je suština. Nije sve u lepoti, ključ je u prirodnosti. Kamera je oko koje sve vidi i zapaža i tu se ništa ne može sakriti.

Kakva je kikindska publika?

– Meni je veoma draga jer smo toliko godina zajedno. Moj utisak je da većina želi više da ode u pozorište da se nasmeje i zabavi, i takve komade publika rado gleda više puta. Ipak, pozorište mora da ima na repertoaru i predstave takmičarskog karaktera- za selektore i festivale, ali mora se voditi računa i o publici. Malo pozorišta ima predstave koje igra po 50 puta, a mi imamo i one koje smo igrali 100 i 150 puta.

Član ste Saveta Mesne zajednice Nakovo. Šta vas je motivisalo da se angažujete u toj ulozi?

– Prihvatio sam da se angažujem kako bismo nešto ostavili deci, pored onoga što Nakovo ima. Bila je potrebe za sportsko-rekreativnim centrom, osim stadiona Poleta, koji je tu odavno. Rešili smo da smetlište na obodu sela očistimo, pošumimo, iskopamo jezero, napravimo sadržaje za decu i ostale meštane. Rekao bih da smo uradili mnogo. Tu je sad jezero, natkrivena terasa, dečije igralište, teren. Nastavljamo dalje.

NAGRADE

Izdvajamo neke od nagrada koje je ovaj kikindski glumac dobio tokom bezmalo pola veka na teatarskoj sceni:

  • Oktobarska nagrada grada Kikinde
  • Nagrada za glumu, u predstavi „Policajci” 1985.god. na 26. Susretima amaterskih pozorišnih društava Vojvodine. Nagrada dodeljena odlukom žirija.
  • Za ulogu Agatona u predstavi „Ožalošćena porodica”, nagrada glumac večeri – odlukom publike i nagrada „Peđa Jovanović” na 36. Festivalu amaterskih pozorišta u Kuli 1994. godine
  • Za istu ulogu (Agaton u predstavi „Ožalošćena porodica), nagrada (glumac večeri – odlukom publike) na 38. Festivalu dramskih amatera Jugoslavije u Vranju 1994.
  • Nagrada za glumu (Radovan u predstavi „Radovan Treći”), odlukom žirija na 47. Susretima profesionalnih pozorišta Vojvodine 1997.

 

 

error: Content is protected !!