драган остојић

ljubavno-pismo-1

Da se može napraviti vrhunska komedija u vlastitoj produkciji dokazalo je kikindsko pozorište, a u to su uverili i Zrenjanince, na nedavnom gostovanju.

Kikinđani, dobro znaju ovaj dramski komad, a ovog puta i posetioci u prepunoj velikoj sali zrenjaninskog teatra „Toša Jovanović” uverili su se da kikindsko Narodno pozorište ima s čime i pred najprobirljiviju publiku. Sa ukusnom scenografijom i bravuroznom glumom, „Ljubavno pismo” je razgalilo egzaltiranu publiku iz grada na Begeju, a sami glumci su na kraju doživeli ovacije.

Podsetimo, pomenuti komad govori o mentalitetu, porodici, komšijama i uopšte promašenim životima. Nastao je po tekstu Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića, a režiju potpisuje maestralni Dragan Ostojić. U podeli su Branislav Knežević, Branislav Čubrilo, Gordana Rauški, Mihailo Laptošević, Ružica Nedin, Anđela Kiković, Vladimir Maksimović i Jovana Berić. S obzirom na to da je u ovoj drami s„ pevanjem, bez pucanja” o mentalitetu i porodici dosta promašenih likova, sam reditelj ukratko podvlači da ova predstava pruža neku vrstu utehe da kada izađete sa predstave kažete sebi: „Nije moj život ni tako loš”.

Zrenjaninci su te večeri mogli da vide čitavu lepezu likova – od žovijalnih do frustriranih i da se dobro i zabave i zamisle. Vladimir Maksimović, akter ove predstave i čest gost Zrenjanina igra lik Momčila.

– Momčilo je, kako je sam pisac rekao, moron. Uz pomoć reditelja Dragana Ostojića i svih kolega, mislim da sam uspeo da napravim dobar lik, jednog dečka koji je izgubljen u traženju samog sebe. On želi da odraste i da bude ozbiljan, ali ga njegov IQ koči u svemu tome i bilo mi je zadovoljstvo da radim ovu ulogu zato što je ovo jedan od onih tekstova u kojima, što se više „otkačite” i što se više prepustite toj igri i čaroliji teatra – to je uloga bolja – kaže Maksimović.

Njegovog oca Olivera tumači Mihailo Laptošević.

– Oliver je i Momčilov otac i Jagodin muž, a uz to i neuspeli ljubavnik svoje kume Fransoaz. Neuspeli je i otac i muž. Voleo bi da je bar malo muško. Njegovo „sofisticirano” biće zarobljeno je u kulturnoj pustinji koja ga okružuje. Da budemo iskreni – on toj pustinji apsolutno i pripada – kaže Laptošević.

Anđela Kiković tumači lepu i mladu devojku Leposavu koja prvi put doživljava čulnu ljubav, a potreba za njenom slobodom se kosi sa njenim krutim vaspitanjem.

Dakle, mnogo je neostvarenih likova u ovom komadu, a među njima i stariji vodnik u penziji Voja Soldatović, koga tumači Branislav Knežević.

– Koliko je Voja sposoban i uspešan vidi se iz toga što do penzije nije dogurao ni do čina zastavnika. Neuspešan u poslu, neuspešan i u životu. Ima mlađu ženu koja se švalera s venčanim kumom i ćerku koju je odgajao kao sina vojnika, neuspešno naravno. Međutim, on sebe vidi sasvim drugačije: kao uspešnog i nadmoćnog na svim poljima, pa i u pokušaju njegove preljube.

Jovana Berić igra Ružicu, studentkinju i podstanarku kod porodice Soldatović. Ujedno je i Leposavina najbolja prijateljica i potajno je zaljubljena u Momčila. Međutim, kada shvati da joj je ljubav neuzvraćena, pokušava da spoji svoju simpatiju sa svojom najboljom drugaricom i tu pravi zaplet u koji budu umešane obe porodice.

Gordana Rauški i Ružica Nenin briljanto su odigrale svoje role i bravuroznim glumačkim sredstvima upotpunile odličnu podelu. U pojedinim delovima predstave, naročito segmentima s pevanjem, doživele su ovacije.Svemu treba dodati i izvanredno kadrirane snimljene segmente koje povremeno možemo videti u sklopu komada. Rečju, izvanredno režirana predstava, a tome svedoče i reakcije zrenjaninske publike, koja se i aplauzima i smehom odazivala na veliki deo ove dvočasovne predstave-spektakla.

Objektivno govoreći, u zrenjaninskom, kao i u drugim teatrima, nisu sve predstave podjednako ni uspešne ni gledane. „Ljubavno pismo” bi zasigurno bilo u samom vrhu gledanosti da je kojim slučajem postavljeno u produkciji zrenjaninskog teatra. Tamošnja publika je (kao i kikindska) pozorišno edukovana i ne voli šmiranje, nego „glumački prošireno telo”, kako bi to nazvao čuveni kritičar Ranko Munitić.

Majstorstvo kikindskih glumaca prepoznala je publika u Zrenjaninu. O svojim iskustvima s kolegama iz grada na Begeju Vladimir Maksimović kaže:

-Imao sam priliku da se upoznam sa zrenjaninskom publikom kada sam igrao predstavu „Nebeski odred”. Zrenjaninski teatar jako volim i uvek se radujem dolasku. Dođem i kad Zrenjaninci spremaju neku predstavu, da igram karte sa svojim prijateljima koji su tamo zaposleni. Studirao sam sa Dejanom Karlečikom i Stefanom Juaninom. Milan Kolak mi je jedan od najboljih prijatelja – kaže Vlada, dok se Mihailo Laptošević nadovezuje:

-Moja iskustva sa zrenjaninskom publikom su iz pozicije iste te publike. Gledao sam, još od fakulteta, dosta predstava u Zrenjaninu. Svaku koju sam gledao publika je prihvatila raširenih ruku. Radujem se što je i naše „Ljubavno pismo” zrenjaninska publika tako prihvatila – sumira Mihajlo.

Jovani Berić je ovo bilo drugo gostovanje u srednjem Banatu:

– Bilo mi je prelepo i oduševila me je publika  i njena otvorenost i gostoprimljivost. Veoma zadovoljna kako je proteklo gostovanje je i Anđela Kiković koja ističe da je i sam rad na ovoj predstavi bio jako uzbudljiv i zabavan.

Doduše, opšti utisak je malo pokvario nečiji uporan i suvi tzv. „veliki” (ranijim generacijama poznat i kao magareći) kašalj iz publike za  vreme trajanja predstave, međutim to je opšte mesto u teatru koji je još davnih dana kroz vic opisao legendarni dramaturg Jugoslovenskog dramskog pozorišta  Dragoslav Andrić: „Pacijent: Doktore, kašljem! Doktor: Pa, što ste došli kod mene? Pacijent: A gde je trebalo da idem? Doktor: Pa, u pozorište!”

KAD IGRA MINISTARKA

Od mnogobrojnih predstava koje su na repertoaru zrenjaninskog teatra, ubedljivo najbolji odziv kod publike imaju komadi koji se rade po tekstovima domaćih autora. Vrlo gledana je predstava „Šta će biti sa svima nama” Borisa Liješevića, a najgledanija je „Gospođa ministarka” po Nušićevom klasiku, za koju karte planu već u prvih sat vremena prodaje. Glavnu ulogu, Živku ministarku, igra bivša članica kikindskog teatra Jelena Šneblić Živković.

 

Nemanja Savić

Čežnja 9

Dragan Ostojić, reditelj iz Kikinde, imao je sinoć u Kuli veoma uspešnu premijeru predstave „Čežnja za super povrćem“. Po tekstu američkog pisca Mjureja Šizgala, slučajni ususret policajke i umetnika otvara složenu ljubavnu priču prepunu komičnih i tragičnih elemenata.

– Živimo u vremenu u kojem su ljudi zbunjeni, nesigurni i nesrećni. Predstava  govori o stvarima koje su osnovne i jednostavne: ljubav, požrtvovanje, istina. Ovo je, takođe, bila prilika da se ponovo otvori mala scena u kulskom pozorištu, gde je blizak kontakt između gledaoca i aktera. Volim da radim sa ansamblom u Kuli jer je ovo pozorište jedna od poslednjih oaza posvećenog pozorišnog amaterizma u Srbiji – rekao je Ostojić posle premijere.

U duo-drami igraju mladi, ali iskusni glumci kulskog pozorišta: Vanja Bogovački i Slobodan Nogavica.

– Iako imamo ogromno iskustvo u ovom pozorištu i u radu sa Draganom, prvi put igramo na maloj sceni, na kojoj moramo da učinimo da nam publika veruje svakog trenutka – kaže Vanja. – Divno je raditi sa Draganom i sa Slobodanom, naša saradnja u pozorištu traje već 18 godina.

Slobodan i Vanja zajedno su odrastali i sazrevali u pozorištu. Puno emocija izazvalo je njihovo sinoćno izvođenje. Na sceni su disali kao jedno.

– Drago mi je što sada, kao odrasli ljudi, možemo da radimo zrele stvari – kaže Slobodan. – Dragan nam je ponovo bio kreativni izvor i stvarno smo uživali i u procesu i na premijeri. Vidim da je uživala i publika. Priča je složena, emotivna, sa obrtima, ponudili smo im bogat program večeras, ali i teme za razmišljanje.

Kulturni centar Kula u sklopu kojeg je i pozorište, u proteklih dvadeset godina je nebrojeno puta režije svojih predstava poverio Draganu Ostojiću. Direktor Kamenko Bertić kaže da je veoma zadovoljan premijerom na maloj sceni.

– Imamo talentovane glumce i hteli smo publiku što više da približimo njihovom glumačkom izrazu i emociji. To najbolje, sa glumcem – amaterom ili profesionalcem, može da uradi Ostojić, jer je rođeni glumac. Rad sa glumcima je najvažniji u pozorištu, taj odnos publika-glumac, tête à tête, čini suštinu teatra – kaže Bertić. – Dugo sam razmišljao o maloj sceni i čuvao sam ovaj tekst koji teško može da se nađe. Sada sam ga dao ljudima za koje sam verovao da će to uraditi kako valja. Bilo je normalno da režira Ostojić jer radi pošteno, emotivno i krajnje profesionalno. Mislim da Narodno pozorište i Kikinda to treba da cene.

Pozorište u Kuli prepoznatljivo je po ozbiljnom i posvećenom radu i veoma dugoj tradiciji. Od osnivanja, 1945. godine, ovenčano je nebrojenim nagradama na najznačajnijim festivalima, državnim, ali i onim u vreme velike Jugoslavije.

Ove godine, 64. put, biće domaćini Republičkog festivala amaterskih pozorišta. pre dve godine ustanovili su i Festival profesionalnih teatara, „Publikum“, na kojem je prošle godine pobedila predstava Narodnog pozorišta iz Kikinde, „Laža i paralaža“.

– Kulsko pozorište nastojaće da gaji formu male scene i mnoge druge pozorišne forme koje ne rade nazovi amateri. Pozorište ili jeste ili nije, bez obzira na to da li je amatersko, profesionalno, akademsko, eksperimentalno – siguran je Bertić.

Posle premijere predstave “Čežnja za super povrćem” u subotu, već naredne večeri Omladinska scena nastupa sa svojom premijerom. Po motivima jednočinki Muze Pavlove, režiju potpisuje Slobodan Nogavica.

Zahvaljujući izuzetnoj predanosti, istrajnosti i talentima koje stalno regrutuje iz svog omladinskog sastava, kao i podršci lokalne samouprave koja to prepoznaje, izvesno je da pozorišnike u ovoj kući i njihovu vernu publiku očekuje još mnogo novih priznanja i radosti igranja.

Pismo

Nova predstava večeras će se predati sudu gledalaca, na premijeri u Narodnom pozorištu. I dok glumce prepuštamo pretpremijernoj neizvesnosti iščekivanja reakcije publike, mi smo predstavu gledali sinoć na generalnoj probi i znamo šta vas čeka.

„Ljubavno pismo“ nije melodrama, nije komedija, nije baš ni čist vodvilj, ono je od svega pomalo. Najviše je glumačka predstava, ako ćemo strogo, jer su glumci svoje likove izgradili dajući najbolje od sebe, a neki su im, zasigurno, dodali  filigransku završnicu. Da im ne biste odoleli, u čemu i jeste smisao.

Ono čemu, takođe, nećete odoleti, jeste datost samog teksta, smeštenog u osamdesete godine prošlog veka, u Titovu Jugoslaviju. Koju, osim po kostimima i muzici, prepoznajete i po nepodnošljivoj lakoći s kojom odrasli likovi rukovode svojim i tuđim životima u opštedruštvenom trendu prepuštanja strogim, ali već formiranim i prilično udobnim vrednostima. S druge strane, mladi naraštaji, rade nešto sasvim suprotno – oni ne znaju šta hoće, jer su mladi naraštaji, razume se, ali srljaju, odlučuju, greše, jednom rečju, otimaju život. Dakle, dok omladina rešava svoje probleme identiteta, odrasli u svojoj lagodnosti, pobrkavši direktive s nagonima, prave probleme bez kojih ovo ne bi bio ni vodvilj, ni melodrama, a sigurno ni ovakva urnebesna komedija. Kada ste poslednji put čuli za taj izraz, a kada ste je poslednji put gledali?

Bez „spojlovanja“ (neću vam reći šta će se dogoditi), zaplet je sledeći: dve kumovske porodice izgradile su kuće pod istim krovom, imaju svako po jednu ženu, dete, a neki i podstanarku. Između dva Prva maja ili sindikalnog zimovanja ili šta god, deca su porasla do zaljubljivanja i počela da pišu ljubavna pisma. Zahvaljujući kojima odrasli pomisle da imaju nešto s tim, s ljubavlju, razume se, i počinju „da se ponašaju“, što bi rekla ta ista deca, nesebično reflektujući posledice na sve oko sebe.

U dobrom duhu prave komedije tekst su napisali Zlatan Fazlagić i Zoran Bačić, na drugoj godini dramaturgije. Zatim ga je dramatizovao Miodrag Dinulović, a na scenu ga je, u Narodnom

pozorištu, postavio Dragan Ostojić, kikindski glumac i reditelj. Igraju: Branislav Knežević, Gordana Rauški, Mihailo Laptošević, Ružica Nedin, Anđela Kiković, Vladimir Maksimović, Jovana Berić i Branislav Čubrilo Rus.

Predstava je bogata, pitka i zavešće vas istom tom nepodnošljivom lakoćom: glume, režije i tekstom prepunom duhovitih opaski. Možda ćete i vi, tek na kraju shvatiti da su se, u međuvremenu, dogodile velike promene. I da svega toga više nema, a nedostaje vam. I onda će vam, možda, biti malo i tužno, ali šta ćete, pozorište je to, a mi moramo nazad u stvarni život. Još jednom – mnogo, mnogo drukčiji – i teži.

 

(Fotografije: “Foto Sretenović” i Kikindski portal)

predstava ljubavno pismo
Kako su nam naši pouzdani izvori javili (imena i adrese poznate redakciji), u kikindskom Pozorištu nešto se sprema. Odnosno, proba. Da ne kažemo – piše. I peva. I mnogo, mnogo se smeje. Jer je došlo do zabune, a u pitanju je ljubavno pismo. Znači, stvar je ozbiljna.
Bili smo na probi, snimali je, pitali prisutne o čemu se radi i – napravili emisiju. Njih smo ostavili da završe predstavu. U našoj emisiji videćete i kakvu. Stvar je ozbiljna koliko i ljubav u pismu.
error: Content is protected !!