Банат

1024px-Velika-narodna-skupstina-1918

U Novom Sadu, 25. novembra 1918. godine, pred okupljenih 757 poslanika iz 211 opština Bačke, Banata i Baranje – među kojima su bili Srbi, Bunjevci, Slovaci, Rusini, Hrvati i Nemci – usvojena je istorijska odluka o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji.

Ovaj datum označio je kraj višedecenijske uprave Austrougarske u regionu i istovremeno je omogućio stanovništvu Vojvodine da, koristeći pravo na samoopredeljenje, izrazi svoju volju za životom u zajednici sa Srbijom. Važnost te odluke ogleda se ne samo u promeni političkog statusa regiona već i u jačanju dugovečnih kulturnih i nacionalnih veza koje Vojvodinu povezuju sa Srbijom.

Posebno zanimljiva je komponenta tog skupa – pravo glasa su tog dana imale i žene: njih sedam iz različitih opština učestvovalo je u odlučivanju, što je u to vreme bilo retkost u Evropi. Na taj način Velika narodno-skupštinska odluka nije bila samo politički čin već i simbolički korak ka većoj inkluzivnosti.

Danas, prisajedinjenje se pamti kao kamen-temeljac za formiranje južnoslovenske države – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovena – i kao ključni trenutak u stabilizaciji severnih granica  Srbije.

knezevac-projekat

Dve opštine pokrenule su prekogranični projekat „Borimo se zajedno – Prekogranična saradnja u oblasti prevencije i upravljanja rizicima“ koji sufinansira Evropska unija kroz Interreg IPA program Rumunija – Srbija

Ruralne zajednice su često najizloženije prirodnim katastrofama. Smeštene daleko od urbanih centara i sa ograničenim interventnim službama, ovi lokaliteti se suočavaju sa dužim vremenima reagovanja u slučaju vanrednih situacija – kritičnim faktorom kada je svaki minut važan.

U proseku, profesionalne vatrogasne ekipe putuju oko jedan kilometar u minutu do mesta intervencije, ali ovo vreme može značajno da se poveća zbog zastarele putne infrastrukture ili saobraćaja.

Pored toga, poslednje godine su donele zabrinjavajući porast ekstremnih vremenskih pojava: jakih oluja, poplava, šumskih požara i požara oko poljoprivrednog zemljišta koji ozbiljno testiraju lokalne kapacitete za reagovanje.

Zajednički projekat, evropsko finansiranje

Suočene sa ovim izazovima, opština Valkanj (Rumunija) i opština Novi Kneževac pokrenule su prekogranični projekat „Borimo se zajedno – Prekogranična saradnja u oblasti prevencije i upravljanja rizicima“, koji sufinansira Evropska unija kroz Interreg IPA program Rumunija – Srbija. Cilj je jasan: povećati kapacitet za intervenciju u vanrednim situacijama, kako u Rumuniji tako i u Srbiji, kroz modernu opremu, obuku volontera i uspostavljanje zajedničkog mehanizma delovanja. Inicijativa će doneti direktne koristi za preko 10.000 stanovnika iz dve susedne zajednice.

Investicije koje mogu spasiti živote

Projekat podrazumeva modernizaciju sedišta službe za hitne slučajeve u Valkanju, renoviranje zgrade, kao i nabavku opreme u Valkanju i u Novom Kneževcu, koja će biti namenjena upravljanju vanrednim situacijama i ustupljena dobrovoljnim vatrogasnim jedinicama na korišćenje. Opština Valkanj je već nešto ranije kupila terensko vozilo opremljeno pogonom na sva četiri točka i terenskim gumama, pogodno da dosegne mesta do kojih druga vozila ne mogu da prodru kao i modernu opremu za intervenciju i zaštitu vatrogasaca, uključujući neophodni generator električne energije u slučaju nestanka struje ili prirodnih katastrofa. Opština Novi Kneževac je protekle nedelje nabavila specijalno vozilo (Isuzu Dmax Crew Cab Sensei) za brze intervencije, posebno prilagođeno za neravan teren kao i komplet opreme za 10 vatrogasaca uključujući zaštitne uniforme, šlemove, opasače, čizme, rukavice, sekire, dva izolaciona aparata i uređaj za punjenje istih, turbo mlaznice, kao i mobilni razvalni alat na baterije (vrednost investicije 124.470,00 evra).

Još jedan važan element projekta je razvoj zajedničkog protokola intervencije između Valkanja i Novog Kneževca. Ovo će omogućiti koordinisan i efikasan odgovor u slučaju katastrofe, bez obzira na to na kojoj strani granice se događaj dogodi.

Preko granica: model solidarnosti

Ovaj projekat znači više od kupovine i infrastrukture. U suštini, to je promena mentaliteta. Valkanj i Novi Kneževac su odabrali da se zajedno pripremaju, zajedno intervenišu i zajedno grade bezbedniji region. Kada granice više ne razdvajaju, već ih približavaju, saradnja postaje vitalno sredstvo za zaštitu života. Dugoročno gledano, dve zajednice imaju cilj da postanu model regionalne solidarnosti – jasan dokaz da bezbednost ljudi može transformisati granicu u tačku povezivanja, a ne razdvajanja.

Detalji efikasnog partnerstva

„Borimo se zajedno – prekogranična saradnja u oblasti prevencije i upravljanja rizicima“ (Projektni kod: RORS00123) je projekat koji se sprovodi kroz Interreg IPA program Rumunija-Srbija. Ukupna vrednost projekta je 803.863,48 evra, od čega 85% predstavlja nepovratni doprinos Evropske unije, koji iznosi 683.283,95 evra.

lazarica-(4)

Ulice u Kikindi i okolnim selima ove večeri obasjavale su vatre Lazarice. Deca su sa nestrpljenjem čekala da padne prvi mrak, kako bi mogli da preskaču vatru. Pale se tulaj, slama, grane.

Dečija graja praćena budnim okom starijih čula se i u Hramu Svetih Kozme i Damjana gde se okupio veliki broj sugrađana. I Tara Bilić jedna je od onih koji su preskakali Lazaricu.

 

Prikaži ovu objavu u aplikaciji Instagram

 

Objava koju deli Kikindski portal (@portalkikindski)

-Dolazim svake godine. Volim ovaj običaj. Okupio se veliki broj mojih drugara i nije nam strašno da preskačemo ni veliku vatru – kaže Tara.

Stojan Pejić zajedno sa trogodišnjom ćerkom Tarom, takođe je bio deo okupljene svetinje.
-Svake godine smo ovde, kod Hrama Svetih Kozme i Damjana. Poštujem tradiciju koju su me naučili moji, a sada je prenosim na svoju ćerku. Zajedno smo preskakali vatru – dodao je Pejić.

 

U Prizrenskoj ulici zatekli smo Bukvine, Telečke, Zavišiće, Linjačke, komšije koji zajedno svake godine pale vatru.

-U paljenju Lazarice učestvuje čitav komšiluk – kaže baka Irenka – Ja sam odrasla u Mokrinu i tamo je ovaj običaj uvek bio jako posećen. Na svakom ćošku bilo je vatri i osim mladih, tu su bili i stariji. Spremale su kokice i krofne obavezno, a stariji bi popili po koju rakiju.

I danas je tako, dok mladi preskaču vatru, stariji Kikinđani druže se uz krofne, kokice i rakiju. Tako je bilo i ispred kuće Vladimira Živojinova iz ulice Cara Dušana.

-Mi ovako obeležavamo svake godine Lazaricu. Čistimo krtog iz dvorišta, pa palim tulaj, grane, slamu po starom običaju. Zna se da je petak veče pred Vrbicu mesto okupljanja naša kuća.

Deca su jedva čekala da padne mrak i da upalimo vatru. Sa nama su ćerkine drugarice iz škole, komšije. Kokice su obavezne, a svi donesu po nešto tako da deca pored preskakanja vatre uživaju i u slatkim i slanim đakonijama – otkrio nam je Živojinov.

Paljenje vatri Lazarica svake godine pada u petak, sedam dana pre Velikog petka za pravoslavne vernike. Nekada se verovalo da preskakanje upaljenih snopova kukuruza, grana, slame, tera zle duhove, veštice i bolest.

A.Đ.

 

2.svetski rat

U oslobođenim krajevima Vojvodine nakon Drugog svetskog rata, održavali su se mitinzi, pa je tako masovni zbor u Velikoj Kikindi usledio 22. oktobra 1944. godine. Ispred Gradske kuće okupilo se više hiljada Kikinđana. Slušali su o narodnooslobodilačkoj borbi i sa velikim oduševljenjem pozdravili govornika, člana Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, generala Ivana Milutinovića.

Baš ovog istaknutog revolucionara i komunistu, mesec dana ranije, Tito je poveo u Moskvu. Hitlerov poraz tada je bio već izvestan, a Crvena armija u Rumuniji nadomak granice Srbije. Cilj diplomatske misije bio je da se usklade akcije NOVJ I Crvene armije. U Moskvi je Ivan Milutinović odlikovan Ordenom Kutuzova prvog stepena.

Nakon povratka u Jugoslaviju zadržao se nekoliko dana u tek oslobođenom Banatu. Zbor je u Petrovgradu (Zrenjaninu) održan 20.oktobra, a dva dana kasnije u Kikindi.

Na zboru u centru Kikinde, okupljenim građanima, general Milutinović govorio je o uspesima i teškoćama narodnooslobodilačke borbe, sporazumu Tito-Šubašić, oporavku privrede i konačnom oslobođenju zemlje.

Po povratku iz Banata, dogodila se tragedija. Nadomak Beograda, 23. oktobra 1944, general Ivan Milutinović je poginuo. Prilikom prelaska Dunava, šlep je naišao na nemačku minu koja je eksplodirala. Tako je, na tek oslobođenoj teritoriji, čovek koji je preživeo Neretvu i Sutjesku, strahote Bileće, Mitrovice i Lepoglave i dve decenije bio na ivici života, poginuo u 43.godini.

Za narodnog heroja proglašen je u julu 1945. godine. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Kalemegdanu.

Foto: Narodni muzej Kikinda
error: Content is protected !!