Šest decenija Mikronaselja- Porodica Čikić čuva dragocena sećanja

Tih novembarskih dana 1962. godine, prvi stanari uselili su se u tek izgrađene zgrade novog naselja u Kikindi. U gradu koji se razvijao i modernizovao, kao i cela tadašnja Jugoslavija, stanogradnja i urbanizacija donele su kvalitetnije uslove života. Vest da su dobili stan u novoizgrađenom naselju u Kikindi, sa velikom radošću dočekao je mladi bračni par prosvetnih radnika, Spomenka i Bogoljub Čikić. Sa jednogodišnjom ćerkicom, u jednosoban stan uselili su se iz podstanarske sobice.

-Bili smo dve godine u braku. Oboje smo radili, ja u školi „Feješ Klara“, gde sam i proveo ceo radni vek, a supruga u Osnovnoj školi „Žarko Zrenjanin“ koja se tada nalazila u objektu današnjeg Kulturnog centra- priseća se u razgovoru za Kikindski portal Bogoljub Čikić (85), nastavnik fizičkog vaspitanja u penziji.

Kolundžija, Mladenović, Petrović, Boškov, Stanić i Čikić bile su prve porodice koje su se uselile. Prva useljena zgrada bila je današnja Beogradska 7.

-. Bili smo presrećni kada smo saznali da smo dobili stan. Prethodno smo, nadajući se da ćemo rešiti stambeno pitanje, razgledali stanove u tim novim zgradama. Videli smo jedan jednosoban i jedan dvosoban stan. Iako manji, jednosoban nam se više svideo, zbog rasporeda prostorija. Možete zamisliti našu sreću kada smo saznali da ćemo se u taj stan i useliti. Dobro se sećam da smo 19. novembra čuli lepe vesti, nadležna komisija je donela odluku, a dva dana kasnije smo već prešli u stan. Tada je u Mikronaselju bilo izgrađeno šest zgrada. Naša je prva bila useljena, i to levi ulaz bliže glavnoj ulici- priča vremešni sugrađanin.

Ruku na srce, panorama tadašnjeg Mikronaselja nimalo nije bila idilična. Ali zadovoljstvo i optimizam mladih koji su, za kratko vreme, završili školu, pa fakultet, dobili posao, venčali se, dobili dete i stan- nije bilo lako poljuljati.

-Na prostoru Mikronaselja bila je močvara, ostaci reke Galadske. Tu gde je ulaz ka pijaci, bio je tucanik, a sve ostalo blato. Na glavnoj ulici bile su kuće- objašnjava Bogoljub.

-Prostor oko zgrada nije bio asfaltiran, pa sam uvek nosila dva para obuće. U jednom izađem iz kuće, zbog blata, pa se posle preobujem za nastavu u školi. Šalile su se tada kolege na naš račun, da smo iz mokrog naselja -.sa osmehom nam priča Spomenka (85).

Bogoljub i Spomenka su ljubav iz srednjoškolskih dana. Mladić rodom iz Padeja i devojka iz Mionice kraj Valjeva upoznali su se  u Srednjoj fiskulturnoj školi u Zemunu, koju su oboje pohađali. Posla za prosvetne radnike bilo je napretek, odmah posle završene škole. Spomenka je pre preseljenja u Kikindu, predavala u rodnoj Mionici i Bajinoj Bašti.

-Mikronaselje je bilo naselje mladosti, sve mladi parovi sa decom. Doduše, gledalo se sa izvesnim podozrenjem na nas što stanujemo na kraju grada, gde je blato, trska, močvara. Ipak, vrlo brzo su i druge zgrade izgrađene, pa su se uselili i naftaši, službenici iz opštine i penzioneri-borci. Čuveni crveni autobus tada je vozio od Železničke stanice pa do Mikronaselja i Livnice- navodi Bogoljub.

Uslovi stanovanja bili su potpuno drugačiji- umesto kanalizacije- septičke jame koje su se neretko izlivale, a grejanje- kaljeve peći.

-Podrumi su bili puni uglja, prljavi. Mi žene smo na smenu brisale ulaze, tako smo održavale higijenu- kaže Spomenka.

-Kaljeve peći smo kasnije, dolaskom naftarica i peći na struju, svi odreda srušili- nadovezuje se suprug.

Nekoliko godina kasnije, dobili su sina, a 1973. godine preselili  u dvosoban stan. Odrastanje na Mikronaselju deci je pružalo veliku radost i mogućnost za nesputanu igru.

-U Partizanskoj ulici bila je bara na kojoj su se zimi klizala deca. Pozadi deo Mikronaselja bio je prazan. Pogledajte ovu trsku na fotografiji, tu su se po lavirintima  jurila deca. Bilo je divno da tu rastu, tolika sloboda- emotivan je naš sagovornik dok razgledamo stare porodične fotografije.

Vrtić je u Mikronaselju izgrađen 1973.godine, a zgrada Osnovne škole „Žarko Zrenjanin“ useljena u novoizgrađeni objekat u školskoj 1979/80 godini. Brojne uspomene Čikiću su uspeli da sačuvaju i zahvaljujući kameri koju su daleke 1966. kupili u Čehoslovačkoj. Beležili su značajne porodične trenutke, a većina njih nerazdvojna je upravo od mesta na kom je nastala- Mikronaselja.

Don`t copy text!