Nikola Joksimović – glumac od metamorfoze

Ovo je jedna od priča o životnom opredeljenju koje počinju od slučajnosti, nenameravano. Ali samo počinje tako. U nastavku sage o nastajanju glumca Nikole, slučajnost je zatim osporena ozbiljnim i predanim radom i izgrađivanjem glumca, onakvog kakav želi da bude: da može da odigra baš sve, i u komediji i u drami, da svakom liku da svoj pečat. I da su mu sve uloge i predstave podjednako drage. Jer, baš voli da glumi Nikola Joksimović, glumac kikindskog Narodnog pozorišta.

– U Pozorište sam prvi put došao kada sam bio prvi razred srednje škole. Drugarica me je ubedila da odemo u školu glume Aleksandra Bogdanovića. Do tada me pozorište nije zanimalo, više sam voleo da provodim vreme sa društvom napolju i da igram fudbal – kaže Nikola.

Nisi se vratio fudbalu, nego si započeo pripreme za prijemni, rešen da upišeš glumu.

– Da, i završio sam Akademiju umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Ejdusa 2008. godine. Iste godine zaposlio sam se u Narodnom pozorištu u kojem sam, kao amater, igrao od 1999. godine.

Kako se sećaš svog debija sa prvim ansamblom Pozorišta?

– Prva predstava sa odraslima, s našim velikim glumcima, bila je „Poseta stare dame“. Igrao sam crkvenjaka i bio sam jako ponosan i srećan što delim scenu sa takvim ljudima u kikindskom pozorištu. Imao sam tremu, imam je i danas, ali to je pozitivna trema, zapravo je osećaj odgovornosti.

Uloga u „Savi Savanoviću“ prikazala te je i kao glumca koji se lako i lepo transformiše. Da li te zato reditelji teže stavljaju „u fioku“?

– Smatram da gluma jeste transformacija i stalno traganje za tim drugim ljudima u nama koje prikazujemo na sceni i koje reditelji od nas traže. Ne mogu da me „stave u fioku“, niti želim da pravim takve, jednoobrazne uloge. Uvek nastojim da nađem nešto novo, Nije to svaki put i moguće, zavisi od raznih stvari, ali ja se trudim da uvek bude drukčije, da dam pečat svakoj ulozi.

I u poslednjoj premijeri, „Džepovi puni kamenja“, igraš više uloga, najviše do sada u jednoj predstavi. Koliko je to teško? I koji od svojih likova najviše voliš?

– Da, u toj predstavi igram sedam uloga. Nije mi teško, ništa nije teško ako čovek voli to što radi, a ja zaista volim svoj posao i uživam. I nemam omiljenu ulogu, ne mogu ni od ovih sedam u jednoj predstavi da izaberem jednu, svaka mi je draga na svoj način. Uz to, nikad nisam pravio razliku između velikih i malih uloga.

Igrao si i igraš u različitim žanrovima. A kako ti sebe vidiš, kao dramskog glumca ili kao komičara?

– Smatram da glumac, da bi bio kompletan, mora podjednako da bude dobar u svakom žanru, a ja težim tome da budem kompletan glumac, i volim da igram i u dramama i u komedijama. Nekada su komedije mnogo zahtevnije jer je publiku mnogo teže nasmejati nego rasplakati.

U jednom periodu bio si i direktor Pozorišta.

Uvek sam samo hteo da se bavim glumom, opredelio sam se za to. Samo tome i želim da budem posvećen.

Ima ta neka stvar između glumaca i publike, neka vrsta malog nesporazuma, čini mi se. Publika se snebiva u reakcijama, a glumci ih, istovremeno, željno iščekuju. Tebe publika voli, a kakvu ti publiku voliš?

– Mi postojimo zbog publike i osetimo njenu energiju. Naša publika je pažljiva, voli da prati predstavu i neće da reaguje da ne bi ometali ni nas ni sebe, takav je moj utisak. Činjenica je da je našoj publici teško izmamiti smeh i aplauz „na otvorenoj sceni“, ali, ako je dobra predstava, na kraju će glumce uvek nagraditi velikim aplauzom.

Zahvaljujući dugogodišnjem stažu i brojnim ulogama, u stanju si da pozorišne prilike staviš u perspektivu.

– Smatram da imamo malo predstava, trebalo bi da ih bude mnogo više. Ranije smo, godišnje, imali po pet, šest premijera – četiri večernje i bar jednu dečiju. Mi imamo problema sa okupljanjem ansambla. Ne znam šta se dešava sa mladim ljudima, kao da nemaju volje i entuzijazma. Ja znam da mi, kakve god prilike bile, niko i nikada neće oduzeti radost igre.

Predanost, odgovornost prema svom poslu i svojoj matičnoj kući, talenat i rad, nije prepoznala samo publika. Joksimović je u decembru dobio Nagradu grada za poseban doprinos u oblasti kulture. Ovo priznanje, kako je izjavio, posvetio je svojim roditeljima.

Don`t copy text!