Da polazak u školu prođe sa što manje stresa, psiholog savetuje: slušajte dete i hrabrite ga

Mnogo malih ljudi i ovog septembra prvi put je uprtilo teške torbe na leđa i sa zebnjom krenulo ka školi. Ovo važno poglavlje u njihovom životu donosi promene u čitavoj porodici. Ili bi tako trebalo da bude.

Kako pomoći svom prvaku i sebi da se u novu životnu fazu zakorači sa što manje stresa, pitanje je o koje se roditelji i čitave porodice oduvek sapliću. O tome smo razgovarali sa psihologom i psihoterapeutom Tatjanom Tanović, koja je osnovala i rukovodi Centrom za podršku porodici, lični razvoj i humano društvo „Poveži se“ u Kikindi.

Polazak deteta u školu je vrlo važna etapa u razvoju porodice, to nisu samo zadaci koji stoje pred detetom, već pred celom porodicom, jer dolazi do velike promene, kaže Tatjana Tanović za „Kikindski portal“.

– U okviru porodice menjaju se i uloge i zadaci i obaveze određenih članova: ko je taj ko će da uči sa detetom, ko će da proverava domaće zadatke, da odvodi i dovodi dete iz škole, dukčije se planiraju obroci i tako dalje. Ovo je bitna faza jer, ako porodica ne odgovori adekvatno na sve ove zadatke koji stoje pred njom, to može da dovede do problematičnih situacija, porodica upada u ćorsokak – objašnjava Tanovićeva.

Koliko dobro i brzo će se prvak prilagoditi novim obavezama, vrlo je individualno i u velikoj meri zavisi od toga da li je ranije imao obaveze, koje su to obaveze bile, koliko je samostalno bilo u svakodnevnim ritualima –  oblačenju, spremanju svojih stvari, da li ima odgovornost za svoje stvari, napominje naša sagovornica. Što je veća samostalnost deteta, njegova  emocionalna i socijalna zrelost, to će se ono brže adaptirati na uslove koje mu  škola zadaje.

– Vrlo je važno da praćenje prilagođavanja deteta bude podjednako zadatak i škole – učitelja/učiteljice i roditelja. Oni moraju biti u međusobnoj interakciji, saradnji, posebno ukoliko primete bilo šta što je neuobičajeno. To je, možda, više uloga učitelja, jer je u školi s detetom, ali i uloga roditelja; da primete da li dete odlazi neraspoloženo u školu, da li je zainteresovano za zadatke, da li ih, možda, teško savladava… Ukoliko se tako nešto događa, moraju se, prvo, sresti roditelj i učitelj da utvrde šta je u pitanju. To mogu biti i problemi u prihvatanju i razumevanju školskih pravila, u socijalnim interakcijama. Ukoliko, u bilo kom području, dete „iskače“, roditelj i učitelj su prva stanica –  mora doći do saradnje. U slučaju da poteškoće nastave da se manifestuju, možda je potrebno uključiti i psihologa, da se vidi gde je i šta je problem. U svakom slučaju, detetu može da pomogne ohrabrujući stav i učitelja i roditelja i što manje kritike, što ne znači da se zažmuri pred detetovim neadekvatnim ponašanjem, ili neispunjavanjem zadataka. Svaka kritika mora biti adekvatno saopštena, tako da sačuva detetovo samopoštovanje i dostojanstvo, jer jedino sa ohrabrujućim stavom, kada su sačuvani detetovo samopoštovanje i dostojanstvo, ono će moći da napreduje, da se menja i da se prilagođava novim situacijama – kaže Tatjana Tanović.

U novom okruženju, sa novim vršnjacima, nažalost, neretko se dešava da neka deca budu okrutna. Izrugivanje, ismevanje, odbacivanje, pojave su koje posebno teško mogu da padnu najmlađima.

– Pre svega, roditelji moraju biti otvoreni za detetove promene ponašanja, raspoloženja, rituala i navika koje ima – tvrdi Tanovićeva. – To su prvi signali da se s detetom nešto dešava, da nešto nije u redu, da se sa nečim ne snalazi. U takvim situacijama treba polako krenuti u razgovor. Treba mu reći: vidim da te nešto muči. Potrebno je otvoriti temu i dopustiti detetu da ono priča, suzdržati se od toga da odmah donosimo zaključak, presudu i rešenje, što obično roditelji rade, naravno iz najbolje moguće namere, da detetu prenesu sva moguća znanja. Međutim, vrlo je važno slušati ga, čuti šta ga muči, sa kim ima problema, jer ako mi odmah počnemo da dajemo gotova rešenja, savete, presude i  kritike, dete se zatvara, i onda nećemo čuti ono što je potrebno da čujemo. Dakle, prvi korak je saslušati dete, dozvoliti mu da se otvori. Sledeći korak je obratiti se učitelju, ostvariti saradnju, nikako sam kao roditelj isterivati pravdu. U svakom slučaju, dete treba emotivno osnažiti. Svako dete je priča za sebe, ali generalno, to konkretno znači objasniti mu da je to što drugi rade – do njih, da je ono i dobro i pametno i lepo, treba mu dati „vetar u leđa“.

Tatjana Tanović ističe da, u svakom slučaju i u svakoj situaciji, ne treba zaboraviti da je prvi korak graditi samopouzdanje deteta i jačati ga. Ono mora da zna da je roditelj tu za njega i da je moguće rešiti situacije i probleme koji u školi mogu da eskaliraju ukoliko se ne reaguje na vreme.

Kako su svi uplivi u toku razvoja deteta veoma važni, a škola čini veliki deo tog procesa, važno je olakšati đaku prve pa i sve ostale korake. Takođe i roditeljima i svima koji brinu da male glave budu što manje opterećene i da što više uživaju u sticanju znanja, druženju i svim ostalim aktivnostima koje ga izgrađuju kao čoveka.

 

Don`t copy text!