Verovali ili ne, i drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin imao je svoju ulicu u Kikindi. Naravno, ime velikog vođe sovjetske politike nije mogla poneti bilo koja ulica. Po voljenom i hvaljenom, a potom omraženom lideru Komunističke partije Sovjetskog Saveza zvala se sadašnja Svetosavska ulica. Ali na kratko. Posle čuvenog Titovog istorijskog „ne“ Sovjetima, ovdašnji vlastodržci su brže-bolje ulicu preimenovali u 7. jula. Inače, do 1918. godine, jedna od glavnih ulica u gradu zvala se upravo tako – Glavna. Potom je preimenovana u Jelisavetinu, da bi u periodu između dva rata nosila ime vođe prvog srpskog ustanka i rodonačelnika dinastije Karađorđevića- Karađorđeva.

Brojne nazive promenila je i ulica Braće Tatića. Zvala se Staropoštanska, pa Ruzveltova, potom ulica Nikole Pašića, pa Edvarda Kardelja.
Svoju ulicu u Kikindi imao je i čuveni brigadir Ristić. Nekadašnja Ratarska ulica, bila je nazvana po čuvenom komandantu „Gvozdenog puka“. Reč je o današnjoj ulici Cara Dušana.
Po srednjevekovnom srpskom vladaru, knezu Lazaru Hrebeljanoviću, poznatijem u narodu kao Car Lazar između dva svetska rata zvala se današnja ulica Ive Lole Ribara. Do 1918. nosila je naziv Grobljanska.
Takođe u periodu od 1919. do početka drugog svetskog rata, svoju ulicu imao je i legendarni srpski vitez iz srednjeg veka, jedan od najistaknutijih epskih junaka Miloš Obilić. Ulica je kasnije ponela ime po Generalu Nađu, učesniku Španskog građanskog rata i narodnom heroju, ali ga je ubrzo „smenio“ poznati pisac Stevan Sremac, po kom se ona i danas zove.

Ulicu u Kikindi imao je i poslednji veliki vladar srpskog srednjeg veka, despot Đurađ Branković. Posle oslobođenja u Drugom svetskom ratu, srpskog despota „smenio“ je narodni heroj Toza Marković.
Po prvom i poslednjem vojvodi Srpskog vojvodstva i prvom Srbinu koji je od Napoleona dobio Orden legije časti Stevanu Šupljikcu nazvana je 1919. godine, dotadašnja Žomboljska ulica. Danas je to ulica Braće Sredojev.
Nastaviće se




Iz popisa stanovništva može se zaključiti da su stanovnici Velikokikindskog distrikta (1774-1876) bili u velikoj meri dugovečni, ukoliko bi uspeli da prežive period detinjstva. Porođaj je uvek bio rizičan, a bolesti koje su pogađale malu decu odnosile su veliki broj života.





U Velikokikindskom distriktu i uopšte na ovim prostorima, prvi lekar bio je hirurg Krištof Veber koji se nije dugo zadržao. Žitelji su se žalili na njega jer nije znao nijedan drugi jezik osim nemačkog i da zbog toga bolesnici nisu mogli da dobiju pravilna uputstva o korišćenju leka. Posle njega, u Distrikt stiže, takođe hirurg, Tobijas Hajn. Ostalo je zabeleženo da je to bilo početkom 1776. godine.
Kao znak zahvalnosti za ovaj plemeniti čin, i danas, u holu Infektivnog odeljenja, postoji mermerna ploča s njihovim imenima.

