Друштво

U Etno kući ”Torontal” u Ruskom Selu održan je, proteklog vikenda, deveti Festival gomboca. Tradicionalnu poslasticu vojvođanske kuhinje pravile su žene iz desetak udruženja i društava sa teritorije Grada.

Gosti manifestacije bili su gradonačelnik Kikinde, Nikola Lukač, zamenica gradonačelnika, Dijana Jakšić Kiurski  i članica Gradskog veća, Ramona Tot.

”Rusko Selo je multinacionalna sredina, koja čuva tradiciju, kulturu i običaje svih naroda koji ovde žive. Uticaji različitih kuhinja daju i najbolje recepte za sve gurmanske poslastice, koje su sigurno očaravajuće za svakoga ko ih proba. Lepo je ovde videti i podmladak, koji će od majki i baka naučiti recepte i produžiti tradiciju pravljenja gomboca”, rekao je Lukač.

Predsednik Mađarskog kulturno–umetničkog i omladinskog centra ”Torontal” u Ruskom Selu i pomoćnik gradonačelnika, Šandor Talpai, zadovoljan je što je Festival, i ove godine, okupio veliki broj ekipa.

„Takmičenje je veoma interesantno jer se gomboce prave na različite načine i od različitog materijala, iako su najpoznatije sa šljivama. Na teritoriji našeg grada sve je više gastronomskih festivala, oseća se potreba za seoskim turizmom, a cilj je da ovakvih manifestacija bude što više i da budu što masovnije”, dodao je Talpai.

 

Mališani iz Predškolske ustanove „Dragoljub Udicki“ i predstavnici Grada najavili su „Dane ludaje“ u Beogradu i tako započeli promotivnu turneju u Srbiji i Rumuniji.

”Dani ludaje”, koji će se održati od 15. do 18. septembra, predstavljeni su u Beogradu, u Turističkoj organizaciji Srbije. Poziv na najveću kikindsku manifestaciju uputio je Mladen Bogdan, predsednik Gradskog parlamenta.

”Možemo da ponudimo zaista bogat i kvalitetan program. Tu je i standardni deo ‘Dana ludaje’, takmičenje u kategorijama najduže i najteže bundeve, i nadamo se da će, baš ove godine, biti oboren i neki rekord. S obzirom na to da smo deo Svetske asocijacije, imaćemo priliku da rezultate objavimo celom svetu, što je još jedan način promocije naše manifestacije”, rekao je Bogdan.

Beograđane je na ”Dane ludaje” pozvao i novinar i voditelj, Kikinđanin Ivan Golušin. Mališani iz vrtića iz Ruskog Sela, Bašaida i Mokrina, i “Miki” i ”Plavi čuperak” iz Kikinde zatim su, u Knez Mihajlovoj ulici, pozivali Beograđane da budu gosti našeg grada. Uz podršku tamburaša, nudili su programe, kolače i pite od ludaje.

Narednih dana promocija 37. “Dana ludaje” biće upriličena u Novom Sadu, Zrenjaninu, Somboru, Subotici i Temišvaru.

 

„Pitijada“, tradicionalna manifestacija u Novim Kozarcima, proteglog vikenda održana je 12. put. Najbolju pitu s krompirom napravila je Mirjana Behara iz Banatskog Velikog Sela, drugo mesto pripalo je Aniti Karanović iz Novih Kozaraca, a treće takođe Kozarčanki, Snežani Crnčević, odlučio je žiri kojim je predsedavao profesor kuvarstva, Milan Maletić. U konkurenciji je bilo 60 domaćica, koje su od svojih majki i baka naučile da prave ovaj specijalitet.

Pitu za Ginisa, dugu 30 i po metara, napravilo je 15 članica Udruženja žena „Novi Kozarci“. Utrošile su 20 kilograma brašna i krompira, četiri kilograma luka i osam litara ulja.

„Pitijadu“ su organizovali Mesna zajednica i Udruženje žena ”Novi Kozarci”, uz podršku Grada Kikinde. Prisustvovali su joj gradonačelnik Kikinde, Nikola Lukač, i član Gradskog veća zadužen za poljoprivredu i mesne zajednice, Ljuban Sredić.

– Žene su stub svake porodice i domaćinstva, bolji deo našeg društva. Ovde sam video da one sa osmehom na licu i s velikom ljubavlju prave odlične pite sa ukusom zavičaja, odakle potiču mnogi od nas – rekao je Lukač.

Održavanje programa koji promovišu kulturu i običaje stanovnika od izuzetnog je značaja, posebno za male sredine u kojima ima i manje društvenih aktivnosti i prilika da se ljudi okupljaju i druže, napomenuo je Marko Čavka, potpredsednik Saveta Mesne zajednice Novi Kozarci.

 

I da ponovo mogu da biraju, izabrale bi đake, učionicu i školske klupe. U posleratnoj Kikindi, te davne 1948. godine, četrdesetak učenika za svoj budući poziv bira učiteljski. Upisuju novoosnovanu Mešovitu učiteljsku školu.

– Sa izgradnje autoputa Beograd-Zagreb, iz Vognja pokraj Sremske Mitrovice vratila sam se kući. Otac je rekao nećeš upisati Tehnikum u Hrvatskoj, već Učiteljsku školu ovde u Kikindi. Tako je i bilo. Uspešno sam završila Učiteljsku školu, kasnije i Pedagošku akademiju. Bila sam uporna, nekad odličan đak, a nekad vrlo dobar- priča Smiljanka Babić, nastavnica u penziji. Radni vek započela je u Nakovu, a završila u Beogradu.

-Penzionisana sam posle 40 godina i dva meseca radnog staža. Nijedan dan bolovanja nisam imala, čak je i porođaj bio tokom ferija-priseća se.
U istom razredu bile su i Marica Sekulić i Milka Levatić. Na školskom času upriličenom povodom 70 godina od kako je prva generacija završila Mšeovitu učiteljsku školu evociraju uspomene, prisećaju se svojih profesora, kolega, đaka, bogatog radnog iskustva.

-Odrasla sam sa bakom. Bilo je pitanje šta najpre završiti i doći do egzistencije. Učiteljsku školu sam završila sam 1952. godine. Tek po završetku, već u julu, među prvima sam dobila dekret i postavljenje u Nakovu. Tri godine sam živela i radila tamo u višim razredima. Udala sam se za Kostu Sekulića koji je dobio premeštaj, pa smo se preselili u Kikindu- priča Marica Sekulić.

Tri dame rado se sećaju svojih profesora među kojima posebno mesto zauzima njihova razredna Katica Grgur, Hercegovka nastanjena u Novom Miloševu. U školskim klupama sticale su, a kasnije delile nastavne, ali i životne lekcije.

– Ja sam imala prilike da budem tužna, ali nisam htela. Hoću vedra i vesela da koračam kroz život i to sam prenosila na decu. Kad pređem prag od učionice, ja sam svoja, kao da dobijem krila. Osmehom pozdravim đake- otkrila nam svoj profesionalni, ali i životni moto Milka Levatić. Učiteljski poziv odveo ju je u Ulcinj, pa u Split, da bi se potom vratila da predaje u Kikindi.

Prosvetiteljska misija učitelja

Obeležavanje jubileja prve generacije učitelja, inicirao je prof. dr Jovica Trkulja.

-Pogotovo u onom vremenu, mi koji smo rasli na selu gde su naši roditelji od jutra do mraka radili u polju, učitelji i učiteljice vršili su veliku prosvetiteljsku misiju. Bili su nam učitelji, sveštenici, roditelji. Mislim da postoje dva najuzvišenija božja poziva. Jedan je poziv majke koja nam udahnjuje biološki život i drugi je poziv učiteljice koja nam udahnjuje duhovni život- ističe profesor Trkulja.

-Pisao sam nedavno o Đuri Radloviću, velikom akademskom slikaru, rodom iz Nakova, koji je postavljao mozaik u Crkvi Svetog Marka u Beogradu. Kada sam razgovarao sa njim, rekao mi je da je iz siromašne porodice sa šestoro, sedmoro dece postao to što je danas, a on je profesor Likovne akademije i jedan od najvećih slikara mozaičara zidnog slikarstva u regionu, upravo zahvaljujući učiteljici Marici Sekulić i Živi Bukurovu, nastavniku slikarstva- svedoči profesor Trkulja.