Друштво

„Pitijada“, tradicionalna manifestacija u Novim Kozarcima, proteglog vikenda održana je 12. put. Najbolju pitu s krompirom napravila je Mirjana Behara iz Banatskog Velikog Sela, drugo mesto pripalo je Aniti Karanović iz Novih Kozaraca, a treće takođe Kozarčanki, Snežani Crnčević, odlučio je žiri kojim je predsedavao profesor kuvarstva, Milan Maletić. U konkurenciji je bilo 60 domaćica, koje su od svojih majki i baka naučile da prave ovaj specijalitet.

Pitu za Ginisa, dugu 30 i po metara, napravilo je 15 članica Udruženja žena „Novi Kozarci“. Utrošile su 20 kilograma brašna i krompira, četiri kilograma luka i osam litara ulja.

„Pitijadu“ su organizovali Mesna zajednica i Udruženje žena ”Novi Kozarci”, uz podršku Grada Kikinde. Prisustvovali su joj gradonačelnik Kikinde, Nikola Lukač, i član Gradskog veća zadužen za poljoprivredu i mesne zajednice, Ljuban Sredić.

– Žene su stub svake porodice i domaćinstva, bolji deo našeg društva. Ovde sam video da one sa osmehom na licu i s velikom ljubavlju prave odlične pite sa ukusom zavičaja, odakle potiču mnogi od nas – rekao je Lukač.

Održavanje programa koji promovišu kulturu i običaje stanovnika od izuzetnog je značaja, posebno za male sredine u kojima ima i manje društvenih aktivnosti i prilika da se ljudi okupljaju i druže, napomenuo je Marko Čavka, potpredsednik Saveta Mesne zajednice Novi Kozarci.

 

I da ponovo mogu da biraju, izabrale bi đake, učionicu i školske klupe. U posleratnoj Kikindi, te davne 1948. godine, četrdesetak učenika za svoj budući poziv bira učiteljski. Upisuju novoosnovanu Mešovitu učiteljsku školu.

– Sa izgradnje autoputa Beograd-Zagreb, iz Vognja pokraj Sremske Mitrovice vratila sam se kući. Otac je rekao nećeš upisati Tehnikum u Hrvatskoj, već Učiteljsku školu ovde u Kikindi. Tako je i bilo. Uspešno sam završila Učiteljsku školu, kasnije i Pedagošku akademiju. Bila sam uporna, nekad odličan đak, a nekad vrlo dobar- priča Smiljanka Babić, nastavnica u penziji. Radni vek započela je u Nakovu, a završila u Beogradu.

-Penzionisana sam posle 40 godina i dva meseca radnog staža. Nijedan dan bolovanja nisam imala, čak je i porođaj bio tokom ferija-priseća se.
U istom razredu bile su i Marica Sekulić i Milka Levatić. Na školskom času upriličenom povodom 70 godina od kako je prva generacija završila Mšeovitu učiteljsku školu evociraju uspomene, prisećaju se svojih profesora, kolega, đaka, bogatog radnog iskustva.

-Odrasla sam sa bakom. Bilo je pitanje šta najpre završiti i doći do egzistencije. Učiteljsku školu sam završila sam 1952. godine. Tek po završetku, već u julu, među prvima sam dobila dekret i postavljenje u Nakovu. Tri godine sam živela i radila tamo u višim razredima. Udala sam se za Kostu Sekulića koji je dobio premeštaj, pa smo se preselili u Kikindu- priča Marica Sekulić.

Tri dame rado se sećaju svojih profesora među kojima posebno mesto zauzima njihova razredna Katica Grgur, Hercegovka nastanjena u Novom Miloševu. U školskim klupama sticale su, a kasnije delile nastavne, ali i životne lekcije.

– Ja sam imala prilike da budem tužna, ali nisam htela. Hoću vedra i vesela da koračam kroz život i to sam prenosila na decu. Kad pređem prag od učionice, ja sam svoja, kao da dobijem krila. Osmehom pozdravim đake- otkrila nam svoj profesionalni, ali i životni moto Milka Levatić. Učiteljski poziv odveo ju je u Ulcinj, pa u Split, da bi se potom vratila da predaje u Kikindi.

Prosvetiteljska misija učitelja

Obeležavanje jubileja prve generacije učitelja, inicirao je prof. dr Jovica Trkulja.

-Pogotovo u onom vremenu, mi koji smo rasli na selu gde su naši roditelji od jutra do mraka radili u polju, učitelji i učiteljice vršili su veliku prosvetiteljsku misiju. Bili su nam učitelji, sveštenici, roditelji. Mislim da postoje dva najuzvišenija božja poziva. Jedan je poziv majke koja nam udahnjuje biološki život i drugi je poziv učiteljice koja nam udahnjuje duhovni život- ističe profesor Trkulja.

-Pisao sam nedavno o Đuri Radloviću, velikom akademskom slikaru, rodom iz Nakova, koji je postavljao mozaik u Crkvi Svetog Marka u Beogradu. Kada sam razgovarao sa njim, rekao mi je da je iz siromašne porodice sa šestoro, sedmoro dece postao to što je danas, a on je profesor Likovne akademije i jedan od najvećih slikara mozaičara zidnog slikarstva u regionu, upravo zahvaljujući učiteljici Marici Sekulić i Živi Bukurovu, nastavniku slikarstva- svedoči profesor Trkulja.

error: Content is protected !!