Jelena Trifunović

kk basaid

Kup Vojvodine održan je u Molu proteklog vikenda. Na takmičenju su učestvovala 22 kluba iz Srbije i Rumunije, sa oko 250 takmičara.

Za Karate klub Bašaid nastupalo je sedam takmičara i ostvarili su odličan rezultat u katama i borbama.

Nada Šajn (borbe 1. mesto, kate 3. mesto)

Zorica Balog (kate 1. mesto)
Nemanja Zahiri (kate 1. mesto)

Lena Crnjanski ( kate 2. mesto)
Nikolina Crnjanski. ( kate 2. mesto)
David Lenard ( kate 3. mesto)
Svetozar Šajn (kate  3. mesto, borbe 3. mesto)
U genaral nom plasmanu, klub Čoka osvojio je prvo mesto, Enpi Subotica 2. mesto i Yuko Banat Zrenjanin 3. mesto.

U KK Bašaid zadovoljni su učinkom.

– Sve pohvale tehničkom organizatoru Aleksi Andrašu na odličnoj organizaciji i gostoprimstvu. Hvala Mesnoj Zajednici Bašaid i predsedniku Bojanu Mikalačkom na organizovanom prevozu, i mnogo hvala deci na odličnom zalaganju- rekao je Radovan Balog, trener.

pexels-fox-1595385

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je novčanu pomoć srednjoškolcima u visini od 10.000 dinara u narednih 10 dana.

Vučić je izjavio da će u narednih 10 dana država Srbija svim lokalnim samoupravama prebaciti sredstva kako bi se svakom srednjoškolcu u Srbiji isplatilo po 10.000 dinara.

Kako je rekao, o tome je razgovarao sa premijerkom Anom Brnabić i ministrom finansija Sinišom Malim oko dodatnih mera koje se odnose velikom većinom na one koji nemaju pravo glasa.

„Isplatićemo 10.000 dinara svakom srednjoškolcu, preko majki, gde živi sa ocem preko oca, ili preko hraniteljske porodice ili posebnih centara. Smatramo da je to pred praznike važna mera i da će pomoći roditeljima da mogu da uštede. Stanje u finansijama je dobro”, rekao je Vučić.

Rekao je i da je dogovorena i druga mera – da se preko Poštanske štedionice svim korisnicima studentskih kartica prebaci 1.000 dinara, a da će država banci to nadoknaditi.

(RTS)

kikinda-panorama-1929_slika_O_88082149

Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine, kada je proglašeno prisajedinjenje Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji, svega pet dana posle oslobođenja Velike Kikinde, naš grad je predstavljalo 16. delegata.

Srpsko narodno veće u Velikoj Kikindi funkcionisalo je od 10. novembra 1918. godine pa sve do 25 marta 1919. godine, kada je raspušteno konstituisanjem gradskog Narodnog odbora, odnosno prvog saziva Gradske uprave u novoj državi.

Prva sednica Srpskog narodnog veća u oslobođenoj Velikoj Kikindi održana je 22. novembra. Doneto je više bitnih odluka za funkcionisanje grada koje su predstavljale dalju demontažu austrougarske lokalne i oblasne uprave.

Usvojeno je rešenje da se sa svim srpskim većima u srezu održava stalni telegrafski i telefonski kontakt, da se formiraju sekcije za propagandu pri većima i predloženo da se pozovu regruti za besplatnu službu u narodnoj gardi.

Za komandanta mesta postavljen je potpukovnik Vladimir Pešić. Vojska je preuzela sve značajnije vojne i civilne objekte u gradu.Neki vojni objekti su bili devastirani. Galadska vojna kasarna je bila ruirana, jer su u toku novembra 1918. godine pokradeni vrata, prozori i nameštaj. Moguće je da je kasarna stradala prilikom prolaska Mekenzenovih nemačkih trupa kroz grad, ali nije ni isključeno da je inventar pokraden u stihijskom pljačkanju stanovništva u kriznom periodu raspada austrougarskog državnog poretka. Srpska vojska je u toku novembra 1918. godine bila stacionirana u Žandarmerijskoj kasarni u Varoškoj ulici (danas Miloša Velikog, na mestu autobuske stanice), gde se nalazila i Komanda mesta sa potpukovnikom Pešićem na čelu. Od marta 1919. godine žandarmerija se vraća u svoje sedište, dok Komanda vojske odlazi u Konjičku kasarnu- navodi istoričar Srđan Sivčev, autor knjige „Prisajedinjenje u svetlu Velike Kikinde- perspektive i izazovi”.

Na sednici Srpskog narodnog veća 22. novembra izabrani su delegati iz redova Veća, koji će zastupati Veliku Kikindu na Velikoj narodnoj skupštini Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Novom Sadu 25 novembra 1918. godine.

U svim mestima vojvođanskih oblasti u kojima su formirana veća i odbori, na svakih 1000 Srba birao se jedan delegat. Prema podacima srpske pravoslavne crkvene opštine krajem novembra 1918. godine u Velikoj Kikindi je živelo 15 977 Srba, pa je na taj način izabrano 16 delegata. Među uglednim Kikinđanima, izabrani su profesori, advokati, sveštenici, trgovci: Sima Jovanović, dr Sava Putnik, Đorđe Grujić, Slavko Laković, dr Žarko Jakšić, dr Milivoj Kenđelac, Kamenko Brančić, Stojan Jakšić, Miloš Bandić, Svetozar Udicki, Joca Budišin, Kosta Šević, Mita Vasić, Milan Vlahović, Arkadije Gajski i Petar Popović.

Delegati iz Velike Kikinde glasali su na Velikoj narodnoj skupštini za prisajedinjenje vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji, a učestvovali su i u radu privremene pokrajinske administracije.

Veliki narodni savet, zakonodavni organ vojvođanskih oblasti, brojao je 50 lica, a u njegovom sastavu nalazilo se i petoro Kikinđana: Kosta Šević, dr Sava Putnik, Stojan Jakšić, Đorđe Grujić i Svetislav Mihajlović. Veliki narodni savet sastao se 26. februara 1919. godine da bi izabrao izaslanike sa teritorije Banata, Bačke, Baranje i Srema u sastav Privremenog narodnog predstavništva, privremenog parlamenta Kraljevstva SHS, koji je svoju prvu sednicu trebao da održi 1. marta. Vojvođanske oblasti su imale prava da izaberu 24 poslanika, koji će ih predstavljati u Privremenom narodnom predstavništvu u Beogradu. Međy njima se našao i Kosta Šević iz Velike Kikinde i njegov zamenik Joca Budišin, koji su izabrani kao poslanici u prvom parlamentu Kraljevstva SHS.

O rezultatima Velike narodne skupštine, građanstvo je obavešteno proglasom koji je uputio Izvršni odbor Srpskog narodnog veća iz Velike Kikinde. Proglas je sastavljen na sednici održanoj 29. novembra 1918. godine. Sačuvan je samo na mađarskom jeziku, iako je odštampan i na srpskom i nemačkom jeziku.

Proglas Velikokikindskog Srpskog narodnog veća namenjen ljudima Velike Kikinde i okoline:

1. Šta smo postigli u Novom Sadu? Narodna vlada – naša ministarstva;

Kocka je bačena! Prešli smo Rubikon!

Srpski narod je 12. (25.) novembra 1918. godine izjavio da smo slobodni i da smo se zauvek odvojili od mađarske države i njene grofovske vlasti.

Banat, Bačka i Baranja su sada već potpuno nezavisne od Mađarske i pripadajy Srbiji, tj. srpskoj kraljevini.

Više nemamo veze sa mrskom peštanskom, grofovskom upravom. Svi u Banatu, Baranji i Bačkoj ubuduće žive u ponovoosnovanoj Srpskoj Vojvodini.

Sada već imamo zakonitu narodnu vlast, narodna ministarstva, što je proizvod velikog narodnog skupa, koji je izabrao 50 članova u Narodnu upravu sa sedištem u Novom Sadu.

Na čelu Narodne uprave je doktor Lalošević Jovan iz Sombora, kao predsednik i ministar za politička pitanja. Narodna vlada ima sledeća ministarstva: unutrašnji poslovi, pravno-sudsko, prosvetno, finansijsko, saobraćajno, privredno, socijalne reforme, zdravstvo, odbranu i otitu upravu.

Ova uprava ne se ubuduće zvati: Narodna uprava i zvanično će nas zastupati. U rukama uprave je sva vlast, koju smo osvojili novembra 1918. godine, kada smo zbacili Mađarski jaram.

2. Koje su nam obaveze prema Narodnoj upravi?

Kako smo do sada primali i ispunjavali naređenja iz Pešte, tako će ubuduće svi narodi Vojvodine (Srbi, Nemci, Rumuni, Mađari i svi drugi) biti u obavezi da primaju i poštuju naređenja Narodne uprave.

Srbi moraju biti primer i dokazati da su dovoljno zreli da slobodno žive u svojoj državi. Datum 12. (25.) novembar je od istorijskog značaja, jer ima dalekosežne posledice. Konačno smo slobodni, imamo svoju državu i vlast! Ovu vlast mora poštovati svako ko živi unutar naših granica, bez pogovora.

Ubuduće ne sme postojati drugi naš predstavnik osim Narodnog veća, niti druga izvršna vlast osim Narodne uprave.

Više ne sme da postoje mađarski sudovi, uprava i druga vlast.

Onaj ko ne priznaje naš suverenitet ili se otvoreno njemu suprotstavlja biće tretiran kao izdajnik i državni neprijatelj i tako će se sa njim i postupati. Sa njima se će postupiti prema mađarskom kaznenom zakonu, koji dobro poznaju.

Ubuduće niko ne sme biti podređen peštanskoj upravi, niti primati i sprovoditi njihova naređenja. Ko ovo ne prihvati osetiće našu vlast i posledice. Shvatiće da ova država ne postoji samo na patiru, nego zaista postoji i ima veliku snagu i moһ. Sveta nam je dužnost da ovu novu državu, koja se povezala sa Majkom Srbijom, podržavamo i branimo od spoljnih i unutrašnjih neprijatelja, a draga Majka Srbija һe svoju ćerku Novu Vojvodinu na mirovnoj konferenciji zastupati i uzeti pod zaštitu među krila svoja dva bela orla.

Zato je naša obaveza dok traje ovo privremeno stanje da pratimo uputstva, naređenja i zahteve naše vlasti.

Cela Antanta je dala blagoslov našem oslobođenju. U ovo smo ubeđeni. Naša stvar nije više samo naša, nego celog civilizovanog sveta. To treba da shvate i Mađari i svi nemađari. Ne postoji sila ili korbač koji nas ponovo može vratiti pod vlast, koja je onako postupala.

4. Peštanska vlast je ostavila prazne državne blagajne

Bližio se 1. decembar 1918. godine. Mađarska vlada je u novinama objavljivala, da će na svim delovima zemlje (čak i u osvojenim teritorijama) isplaćivati sve obveznice iz državne kase. Bila je u obavezi da 1. decembra isplati državnim službenicima plate, vojsci i ratnim udovicama pomoć, kao i penzije… Za ove namene je Velikoj Kikindi trebala suma od oko 800 000 kruna. Međutim, ne da nije ispunila obaveze, nego je naredila poreskim i finansijskim vlastima, da sve pare i hartije od vrednosti prenesu u Peštu, pre nego što su stigle srpske trupe. Osim državnih vrednosti odnete su i privatne, te je velikokikindska opština time oštećena. Velika Kikinda je u jednom momentu morala dati veću sumu novca na zajam Pešti i dobila je i priznanicu za to, ali je ona nestala, kao i pare iz opšt tinske blagajne. Opština je poslala u Peštu dva predstavnika, da reše to finansijsko pitanje, a odgovor je bio da neće dobiti ništa, jer je i onako sve propalo kad po kad je Kikindu osvojila srpska vojska. Na kraju je grofovska vlast možda i bila spremna da isplati svoje sudije u činovnike, ali ne i novac koji pripada siromašnima. Eto takvi i su im odnosi prema Demokratiji.

5. Velikokikindsko Srpsko veće u interesu sirotinje

Mi još nismo sasvim uređena država. Iz dosadašnje zajedničke kuće smo izašli praznih ruku, nemamo pune blagajne, jer su ih Mađari opljačkali, a državne poreze i druge obaveze niko ne plaća. Veće se trudi da pomogne tamo gde je najhitnije. Nismo dužni da plaćamo tuđe dugove, ali imamo reč za interese sirotinje.

Uprkos tome velikokikindsko Srpsko veće čini sve da pomogne udovicama poginulih, invalidima i ženama čiji se muževi još nisu vratili iz rata. Ovakvima je već, prema mogućnostima isplaćena pomoć. Pozivamo sva gornjobanatska srpska veća da postupe isto.

Oni koji nisu spali na brzu pomoć neka budu strpljivi. Ovaj prelazni period neće dugo trajati, jer su mirovni pregovori na pragu. Što se Mađara tiče, ne mogu pobeći od dugova i potraživanja. Na konferenciji će im Pašić predočiti račune. Isplatu һe garantovati cela Antanta.

Hvala Bogu i na onome što se do sada desilo. No, naše obaveze se ne sastoje samo iz vike: „daj, daj”, treba i mi da doprinesemo i pomognemo državi. Što njoj damo sebi damo. Do sada to nije bilo tako. Sve što smo dali išlo je tuđincu: život, znoj, novac. Naše pare su potrošene na oružje, topove i municiju.

Ubuduće ne se trošiti na unapređenje, prosperitet i obezbeđenje naše slobode.

6. Završne odredbe. Poziv na rad!

Naš zemljoradnički narode!

Bog je dao da naše oranice, koje su žitnice Evrope, konačno budu naše, srpske i slobodne. Zbog ovoga smo srećni, ali ne zaboravimo da je moramo i obraditi, jer narodu i nama treba hleba. Naš zemljoradnički narod zna šta su mu obaveze. Svi treba da radimo, jer nema božjeg blagoslova bez rada. Zato se opraštamo rečima: svi na rad! Veoma je značajna zemljoradnja, Bog će nas blagosloviti i očuvati nezavisnost, ako složno radimo.

Zapisničar Udicki Svetozar
Predsednik Bogdan Marko

Dvovlašće i nestanak struje

Kako navodi istoričar Srđan Sivčev u knjizi „Prisajedinjenje u svetlu Velike Kikinde- perspektive i izazovi”, od novembra 1918. godine do marta 1919. godine postojalo je dvovlašće civilne i vojne vlasti. Može se čak govoriti o trovlašću, jer je civilna vlast bila oličena u Srpskom narodnom veću i Gradskom načelstvu, na čelu sa gradonačelnikom Lukom Majinskim koji je bio poslednji simbol bivše austrougarske uprave, a na položaju gradonačelnika nalazio se još od 1910. godine. Međutim, zbog svojih uspeha na mestu prvog čoveka grada zadržao se na tom mestu do 1924. godine. Gradsko načelstvo se sve do marta 1919. godine nalazilo u podređenom položaju u odnosu na Srpsko narodno veće.

Jedan od većih problema koji je zadesio Veliku Kikindu u prvim mesecima nakon oslobođenja grada bilo osvetljenje grada električnom energijom. U gradu je vladala hronična nestašica uglja, a Električnoj centrali u Velikoj Kikindi bila je potrebna ta sirovina da bi proizvodila električnu energiju. U martu 1919. godine nekoliko dana grad je bio bez struje, iako je cena električne energije u Velikoj Kikindi bila jedna od najvećih na prostoru Vojvodine.
Problemi sa osvetljenjem nastavili su se tokom čitave 1919. godine. Tek početkom 1920. godine, problem sa snabdevanjem ugljem Električne centrale je rešen. Otkrilo da je direktor električne centrale Alojz Hez prodavao ugalj, nelegalnim kanalima, privatnim kupcima Hes je uhapšen, a otkriveno je da je i obaveštavao Rumune o političkoj i vojnoj situaciji u Velikoj Kikindi.

Iako je grad oslobođen 20. novembra 1918. godine ulaskom srpske vojske, proces shvatanja da se Austrougarska urušila išao je dosta sporo. Srpske zastave, istaknute u velikom broju tokom novembra 1918. godine, povučene su, a čak i na javnim objektima srpska trobojka nije istaknuta. U toku februara 1919. godine srpska zastava za zgrade sreskog načelstva je misteriozno povučena, a na zgradama srpske gimnazije i Ženske građanske škole nije ni bila istaknuta Srpsko građanstvo u Velikoj Kikindi stidljivo je isticalo simbole svoje nacije, verovatno usled usađenog straha od progona i kazne od strane ugarske države, naročito ispoljenih tokom trajanja rata. Slobodno isticanje srpskih simbola za vreme postojanja Austrougarske nije dolazilo u obzir, pa je mentalna barijera ostala na snazi i nakon samog oslobođenja.

U februaru 1919. godine velika većina natpisa imena radnji i dalje je bila na mađarskom i nemačkom jeziku. Čak i kod lokala u vlasništvu Srba situacija je bila takva da su manje vidljivim slovima ispisana imena radnji na srpskom jeziku. Autor članka u štampi kritikuje javnost da je „evo već četiri meseca prošlo od oslobođenja, a mi tako teško, tako sporo učimo – biti i pokazivati se Srbima!” Međutim, situacija se početkom marta počela popravljati, jer su 26. februara 1919. godine nemački, mađarski i jevrejski vlasnici lokala dobili naredbu da povuku sve natpise radnji na mađarskom i nemačkom jeziku. Natpisi su morali biti na srpskom jeziku, na ćirilici ili latinici. Situacija se u toku 1919. godine stabilizovala sa učvršćenjem srpske vlasti.

Pomoć vojsci

Srpska vojska stacionirana u Velikoj Kikindi bila je izdržavana od strane Srpskog narodnog veća. Usled otežanog snadbevanja, opšteg meteža, nedostatka sirovina i osnovnih životnih namirnica, vojska je zavisila i od dobročinstava običnog građanstva. Naročito je bilo teško stanje u gradskoj bolnici, u kojoj su ležali ranjenici i oboleli srpski vojnici. Obroci su bili nekalorični i oskudni: za doručak su imali neukusnu supu od brašna i vode, za ručak krompir, pasulj, kupus i šargarepu bez mesa i večera je takođe bila bez mesa i mesnih prerađevina.

Sledovanje hleba iznosilo je od 200 do 300 grama na dan. U apelu građanstvu Velike Kikinde, izašlom u Srpskom glasniku, vojnici su preko Sofije Ajvaz, predsednice Velikokikindske dobrotvorne zadruge Srpkinja, uputili molbu građanima da im se obezbedi kvalitetnija i obilnija ishrana. Zadruga je formirala odbor koji je popisivao vojnike i njihove zahteve u osnovnim životnim namirnicama, poput mleka, jaja i naročito hleba, za kojim je vladala najveća potreba. Postojala je inicijativa i da se formira skromna bolnička biblioteka, a građani su zamoljeni da pročitane novine ne bacaju i da ih donesu u bolnicu vojnicima. Takođe, apelovano je da se bolnici poklone knjige na srpskom jeziku, a sve u cilju pospešivanja i obogaćivanja društvenog života ranjenika u bolnici.

U aprilu 1919. određena je buduća državna granica u Banatu, Bačkoj, Baranji prema susednoj Rumuniji i Mađarskoj. Potvrđena je mirom u Trijanonu 4. juna 1920.

U junu 1919 regent Aleksandar Karađorđević odlučio je da poseti vojvođanske krajeve koji su prisajedinjeni Kraljevini Srbiji i da ublaži nezadovoljstvo naroda u Banatu izazvano gubitkom Temišvara i srpskih mesta u istočnom Banatu.

 

Ovaj projekat je sufinansiran iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

laptop (2)

MUP Srbije apelovao je na građane da prilikom kupovine preko interneta provere veb adresu sa koje se kupuje ili preko koje se plaća.

“Ne plaćajte na stranicama koje ste dobili putem nekog linka preko mejla ili društvenih mreža. Proverite da li je prenos podataka u komunikaciji sa sajtom koji posećujete zaštićen, obavezno koristite HTTPS i SSL protokole”, navodi se u saopštenju MUP-a.

Građani se upozoravaju i da nikada ne šalju podatke o kartici putem elektronske pošte, niti bilo kojim drugim sredstvom komunikacije i ističu da ukoliko neko traži da se slika prednja i zadnja strana kartice i ta slika pošalje, gotovo sigurno je u pitanju pokušaj prevare.

“Proverite sigurnost plaćanja na veb stranici i vršite plaćanja samo tamo gde je to verifikovano od strane kompanija Visa ili MasterCard”, navodi se u saopštenju MUP-a.

milos jovanovic

Opozicija je sada prešla na kopiranje politike koja donosi rezultate – na kopiranje politike Alekandra Vučića.
Kampanja je uveliko u toku, a do sada nijedan opozicioni predstavnik nije dao ni tračak nade da će pokazati kakav takav politički program.

Obično su se opredelili za nasilje, laži, a sada i za kopiranje politike koja u poslednjih 10 godina daje rezultate, a to je politika predsednika Srbije Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke.

Pravi primer kopiranja aktuelnog predsednika Srbije jeste lider Nove DSS Miloš Francuz Jovanović.

U nedostatku svega, rešio je da proba sa kopiranjem, pa kud puklo da puklo.
Tako je u jednoj emisiji kod Jugoslava Ćosića, na pitanje voditelja kakav je njegov plan za KiM, Jovanović odgovorio:

– Radili bi na povlačenju priznanja, što bi bio cilj sam po sebi – rekao je Francuz.
Upravo to je politika aktuene vlasti, koja daje rezultate, pa da proba da prevari građane da će i on to raditi.

Istina je, međutim, drugačija.

U vreme dok je Jovanović bio na vlasti (2007 – 20212.) nula zemalja je povuklo priznanje nezavisnosti KiM, a čak 81 zemlja je priznala Kosovo i Metohiju.

Za razlku od tog vremena, koje opozicija hoće da vrati na političku scenu, za vreme vladavine predsednika Vučića, dakle od 2012. godine, 28 zemalja je povuklo priznanje KiM.

Razlika je jasna, pametnom dosta.

(Izvor: 24 sedam)

ruska stranka

Danas je u centru Novog Sada, Ruska stranka otpočela sa prikupljanjem potpisa podrške ideji da Srbija postane članica Briksa. Kako iz Ruske stranke navode odziv građana je bio veći nego što su očekivali.

„Danas su se predstavnici Ruske stranke – Srbi i Rusi – braća zauvek!, okupili u Novom Sadu kako bi građanima severne srpske pokrajine predstavili politiku, ideje i vrednosti za koje se borimo i zalažemo. Mi, kao konzervativna politička stranka u prvi plan svog programa ističemo tradicionalne vrednosti i patriotizam. Današnjom akcijom u centru Novog Sada, želimo da ukažemo na pogubnost zapadnih vrednosti, kao i na tromost briselske birokratije. Iz tog razloga Ruska stranka je jedina stranka koja se zalaže da Srbija bude prva država u Evropi koja će pristupiti BRIKS-u, organizaciji koja predstavlja budućnost na globalnom nivou. Ovim putem pozivamo sve pripadnike ruske nacionalne manjine, kao i sve građane Republike Srbije da podrže Rusku stranku – Srbi i Rusi – braća zauvek! na predstojećim izborima i da potpišu peticiju Srbija u BRIKS-u“, stoji u saopštenju Ruske stranke.

Podsetimo, Briks je engleska skraćenica i ekonomski pojam koji se odnosi na rastući razvoj privrednog potencijala Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike. Pored ovih država koje čine okosnicu Briks-a, preko 30 država je podnelo zahtev za pridruživanju Briks-u.

panorama

Ujedinjena opozicija snažno poduprta Šolakovim medijima i pojedinim javnim ličnostima okupljenim oko ProGlasa, krenula je u predizbornu ofanzivu. Udruženih apetita za osvajanje vlasti, ujedinilo se 12 partija, uglavnom derivata nekadašnje Demokratske stranke.

Glavni protagonisti opozicione borbe su u svojim očima elita- intelektualna, moralna i kulturna, za koju je Srbija zverinjak, a pristalice politike predsednika Vučića nasilnici, sendvičari, bezubi…

Razbacuju se velikim rečima i opštim mestima. Sve već viđeno. Demokratija, borba protiv nasilja, medijske slobode, evropske vrednosti, boljitak…U fokusu su im Šolakovi mediji i veliki gradovi. Ukratko- tamo gde je lova. Dobro, a šta bi konkretno radili ukoliko bi osvojili vlast? To smo već gledali, kroz dimnu zavesu demagogije i pustih obećanja.

Potpuno marginalizovan po pitanju ulaganja, projekata, novih investicija- takav je bio ovaj naš sever Banata tokom vladavine „žutih”.

Zakatančene firme, loša privatizacija, nezaposlenost, odsustvo ulaganja u infrastrukturu … Za vlastodršce koji su bili prezauzeti sopstvenim biznis šemama i  i međusobnim razmiricama, interes građana bio je važan koliko i lanjski sneg.

Tako su, sećamo se, dolazak investitora i otvaranje fabrika, rekonstrukcija puta Kikinda- Bašaid, izgradnja i opremanje industrijske zone, rešavanje problema pijaće vode – sve odreda bile nemoguće misije.

Bez posla je bio svaki četvrti radno sposoban sugrađanin/ka. Da je samo to, previše je. A nije. Ovdašnja Hitna služba nije imala vozila, buduće majke su tokom trudničkog bolovanja primale svega 65 odsto zarade (da i na to podsetimo)…Investicije i značajni infrastukturni projekti su, svi odreda, zaobilazili Kikindu.

Danas više nije tako. Maćehinski odnos prema ovog delu zemlje postao je prošlost koje se nerado sećamo. Kikindi je kako simbolički, vraćanjem statusa grada, tako i konkretno, vraćena pespektiva da može i mora bolje. Da mogu i nove fabrike i fabrika vode, i nova pijaca i granični prelaz, i nove saobraćajnice i ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, nove kulturne sadržaje…Vrednuju se dela, ne izgovori.

Da se iz kruga dvojke tzv prozapadne opozicije i salonskih desničara slabo nazire naš sever Banata, već smo se uverili. Ne moramo ponovo.

                                                                                                                      

                                                                                                                                          

 

djilas hladnjaca

Vođa opozicije Dragan Đilas na sudskoj licitaciji 2O18. godine za svega 13,2 miliona dinara kupio je nesuđenu hladnjaču, za koju je sredinom 2009. godine, posredstvom „žute“ pokrajinske vlasti, Đilasov ortak Zoran Milešević, od Razvojne banke Vojvodine uzeo kredit od 960 hiljada evra, uz obavezu da razvije posao sa voćem i povrćem, ali od biznisa nije bilo ništa, a bankarima ni dinar nije vraćen. Zastakljena zgrada na ulazu u grad, u međuvremenu je pretvorena u – odgajivačnicu nemačkih ovčara, piše u prošlom broju „Komune” Milan Ivetić. 

Aktuelni vođa opozicije Dragan Đilas pokazao se i dokazao kao neko ko lako stiže do novca, pogotovo ako lovu stiče dok, kao biznismen, uporedo obavlja visoku političku funkciju, pa preko svoje partijske vrhuške (DS) dok ona „drma“ Srbijom, ugovara unosne poslove sa državom.

Tako je, kao gradonačelnik Beograda, u isti mah i vlasnik „Multikom grupe“, za kratko vreme stekao neslućeno bogatstvo. Ume, takođe, lider Stranke slobode i pravde, sada i ključni kreator i sponzor izborne liste „Srbija protiv nasilja“, i da dobitno ulaže u stanove i druge isplative nekretnine, da devize promišljeno oroči u bankama širom kugle zemaljske… Zna, opet, ovaj tajkun s političkim pedigreom i da svesno troši na nešto što, u novčanom smislu, barem na prvi pogled – ne vraća uloženo. Tako je, naime, postupio u Kikindi.

Đilas je, naime, 2018. godine, postao gazda nesuđene hladnjače za voće i povrće u našem gradu. Šta ga je motivisalo da olako odreši kesu i preuzme nebrigom i nehatom na rubu grada uz magistralu u pravcu Bašaida u poslovno-političkom glibu davno ukotveni, dodatno zapušteni, stakleni „brod“ u kojem je još od 2010. godine trebalo da se skladište tržišni produkti ovdašnjih voćara, vinogradara i povrtara. Kao da je, ne razmišljajući, uludo bacio pare. A nije. Da li je pazarenjem budzašto (mereno debljinom njegovog buđelara) nesuđenog privrednog profitnog objekta Đilas pokušao da barem donekle sapere poslovnu i ljudsku brljotinu ovdašnjeg tajkuna, sa kojim politički odavno tesno sarađuje i jaraniše? Prisetimo se samo kako su njih dvojica „spasavali“ od finansijske propasti svoju DS, uvlačeći je, kako mnogi smatraju u –dužničko ropstvo. To je, međutim, druga tema.

Za običnog smrtnika 13,2 miliona dinara je basnoslovna  suma. Za Đilasa je taj iznos – sitnica, crkavica. Toliko je, Đilas na javnoj sudskoj licitaciji platio za zgradu hladnjače. A evo zašto je došlo do prodaje kikindskog „Skadra na Bojani“.

Printskrin

Zoran Milešević je 6. juna 2009. godine od tek osnovane Razvojne banke Vojvodine, nastale dokapitalizacijom dotadašnje Metals banke, koja je, zna se, bila pod direktnom upravom vojvođanskog ogranka tada vladajuće Demokratske stranke, uzeo strogo namenski kredit od 89 miliona dinara (po tadašnjem kursu oko 960 hiljada evra). Obavezao se, između ostalog, da zaposli određeni broj ljudi i za nekoliko meseci započne proizvodnju. Njegov paraf na bankarskom ugovoru, ispostavilo se, bio je, za nevolju – mrtvo slovo na papiru. Milešević je totalno zanemario sve preuzete obaveze. Poneo se kao da je RBV – Alajbegova slama. Tako, inače, bude kada se krediti daju na osnovu političkog, preciznije „burazerskog“, prijateljstva, a ne ekomomske logike i interesnog rezona.

Pošto nije ispoštovao ugovor, niti izmirio obaveze prema RBV, njegov dug sa kamatama i troškovima sudskog postupka  narastao je na fantastičnih 172,391.585,22 dinara (pojednostavljeno na 172,4 miliona dinara). Zbog toga je Razvojna banka Vojvodine, da koliko-toliko namiri ogromnu štetu, od Mileševića oduzela hladnjaču i ponudila je na prodaju. U tu svrhu angažovan je javni izvršitelj iz Zrenjanina Dragan Nikolić. Tek u drugom pokušaju zdanje hladnjače je, za 13,2 miliona dinara, odnosno za 112 hiljada evra, kao jedini ponuđač, kupila  Đilasova firma „Multikom grupa“.

Zahvaljujući D.Đ. i Z.M, Kikinda, umesto hladnjače za voće i povrće, sada ima još jednu, basnoslovno plaćenu – odgajivačnicu pasa. Poučan biznis, da se smrzneš.

NOVA NAMENA

Izjalovila su se nadanja Kikinđana da će prebogati Đilas preuzetu poslovnu akviziciju privesti projektovanoj poslovnoj nameni. Bode oči zakantačen plac nesuđene hladnjače. Svega i svačega je tu: građevinski materijal, gvožđurija, putarske, transportne i radne mašine… A unutra, u svojevrsnom „stakleniku“ – čopor Mileševićevih pasa, čiji lavež, kada se otvore vrata, odzvanja atarom budeći jezu. Nesuđena hladnjača za voće i povrće postade, eto – pored one u „Narviku“, druga Mileševićeva – pasja kuća.

ZGRNUO BOGATSTVO

Reagujući na javne prozivke da se nepošteno, do neslućenih granica obogatio, Đilas je na društvenim mrežama kuražno potvrdio da na računu ima 619 miliona evra. Mašala. Pa, ne trepnuvši, pojasni: „To su prihodi firme u proteklih 10 godina, na koje plaćam porez. Ja se ponosim time“.

A kako je stekao toliko bogatstvo najbolje je objasnila nekadašnja predsednica Saveta za borbu potiv korupcije Verica Barać. Đilas je u vreme vladavine DS mogao da funkcioniše kao gradonačelnik Beograda, u isto vreme i kao vlasnik firme koja se bavi medijima i koja je, u poslovnom smislu, vezana za budžet. Tako je lako mogao da zgrće milione. Nije to bio odraz  njegove pameti niti poslovne kreativnosti, već – bezobrazluk i cinizam, rekla je svojevremeno Verica Barać.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

mail-1707817_1280

Jutros je na sednici Vlade usvojen zaključak o isplati 20.000 dinara pomoći svim radnicima Pošte Srbije, izuzev rukovodstva. To je dogovoreno u sporazumu koji su sindikati poštanskih radnika potpisali sa premijerkom Anom Brnabić prošle nedelje, saznaje Politika.

Kako nezvanično saznaje list, ova pomoć biće isplaćena svima onima koji su se vratili na posao i do danas preuzeli svoje radne obaveze. Isplata dvadeset hiljada dinara, prema sporazumu, biće isplaćena do subote 25. novembra.

Najnoviji podaci pokazuju da se ogromna većina radnika Pošte Srbije vratila na posao na čitavoj teritoriji zemlje, te tako i velika većina radnika do subote može očekivati pomoć od 20.000 dinara.

Podsećamo, prethodne nedelje su rukovodioci obustave rada pretili radnicima i rukovodiocima pošta da će „pasti krv“ ukoliko filijale pošte budu proradile, dok su neki drugi vređali kolege, novinare i predsednicu Vlade na najgnusnije načine. Neki od njih su isti dan pozivali da se podrži lista Srbija protiv nasilja na predstojećim izborima. Mnogi radnici pošte nakon toga su shvatili da su bili izmanipulisani i već istog dana su se vratili na posao.

(Politika)

error: Content is protected !!