U Svečanoj sali Kurije večeras je predavanje pod nazivom „Značaj i nasleđe Svetozara Miletića“, održao msr Ognjen Karanović, stručni saradnik i arhivista u Rukopisnom odeljenju Matice srpske, kao i direktor Centra za društvenu stabilnost. Događaj je organizovao Istorijski arhiv Kikinda.
Karanović je istakao da mnogi smatraju da je najveće delo Svetozara Miletića Srpska Vojvodina, njegovo političko, kulturno i duhovno nasleđe koje je u amanet ostavio svojim potomcima, odnosno svetu u kojem danas živimo. Međutim, tu se postavlja pitanje koliko je on bio tvorac Srpske Vojvodine.
– On jeste učestvovao u revoluciji 1848. godine, bio je i, iste godine, učesnik Majske skupštine, dakle učestvovao je u stvaranju srpskog vojvodstva, ali svakako tad nije bio prvorazredna politička ličnost u srpskom nacionalnom pokretu. Ono što je zanimljivo, to je što mnogi – istoričari i istoriografija, evropska i srpska – njega poistovećuju sa idejom Srpske Vojvodine. A on je, u pogledu toga šta za njega predstavlja Srpska Vojvodina, bio vrlo eksplicitan. Da to, svakako, jeste političko biće, ali ne nužno. Nije nužno da postoji Srpska Vojvodina sve dok mi znamo ko smo, sve dok mi negujemo kod nas svest o pripadnosti srpskom nacionalnom identitetu, pritom poštujući sve druge nacionalne identitete, čak i povezujući se sa njima. On i predlaže, u jednom trenutku, mi bismo rekli danas, Podunavsku državu, Podunavsku konfederaciju ili možda Centralni deo Evropske unije – u ondašnje vreme to je Austrougarska – da bi to trebalo da bude savez 11 naroda u kojem svoje dostojanstveno i dostojno mesto treba da ima i srpski narod. Ako je Srpska Vojvodina mehanizam da se zaštiti nacionalni identitet, onda je to u redu. Ako će Vojvodina predstavljati nekakav politikantski ili politički mehanizam kako bi se zadovoljili tuđinski politički interesi, u ovom slučaju Habzburške monarhije, tuđinske, neprijateljske države, onda bi tu Vojvodinu trebalo sahraniti. Za njega je Vojvodina korak do onoga za šta se on uvek zalagao – oslobođenje i ujedinjenje srpstva, kompletnog srpskog naroda. Jer on i kaže: Poljaci imaju pravo na svoju državu, Italijani takođe, zašto Srbi nemaju? Pritom on to ne sme javno da kaže u jednoj tuđinskoj državi u kojoj je označen kao neprijatelj broj jedan i zbog toga je i stradao na kraju. Ja bih rekao da je njegovo nasleđe svest o tome da, ukoliko ne znamo ko smo i čemu pripadamo, vrlo brzo ćemo nestati. Kao individue ćemo postojati, ali šta je individua bez imena i prezimena? Ništa, vazduh, za bilo koji sistem, pa i za ovaj naš – rekao je msr Karanović.
Događaju su, u ime lokalne samouprave, prisustvovali predsednik Skupštine grada, Dušan Popeskov, i Marijana Mirkov, članica Gradskog veća.
– Grad Kikinda u kontinuitetu prati i podržava ovakvu vrstu događaja jer su oni važni za negovanje kulture sećanja i afirmaciju naših istorijskih ličnosti. Svetozar Miletić je zasigurno simbol borbe za nacionalna prava i društveni napredak i njegova snaga i delo mogu da budu primer drugima – istakla je Marjana Mirkov.
Svetozar Miletić je rođen u Mošorinu, a školovanje nastavio u Novom Sadu, Požunu, Pešti i Beču, gde je doktorirao pravo. Bio je advokat, novinar, politički vođa i gradonačelnik Novog Sada. Osnivač je prvog organizovanog srpskog političkog pokreta u Habzburškoj monarhiji i jedan od najznačajnijih srpskih nacionalnih radnika 19. veka. Više puta hapšen i osuđivan, poslednje godine života proveo je u Vršcu, gde je preminuo 1901. godine.
Izložba radova sa foto-konkursa Sekretarijata za zaštitu životne sredine, pod nazivom „Priroda kroz moj objektiv“, na programu je od 14 sati u Galeriji Kulturnog centra.
I ovoga puta bilo je sugrađana koji su prvi put dali krv – njih petoro postali su novi davaoci.
Gradonačelnik Kikinde Mladen Bogdan istakao je značaj ovakvih edukativnih događaja za profesionalce u socijalnoj zaštiti, kao i dobru saradnju lokalne samouprave sa partnerskim organizacijama.
Srđan Barac, posebni savetnik ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, naglasio je da je trgovina ljudima i globalni i lokalni problem i da profesionalci koji rade na terenu igraju ključnu ulogu u procesu zaštite.
On je dodao da je u prethodnoj godini formalno identifikovana 71 žrtva, što je najveći broj do sada, kao i da je više od 500 osoba dobilo neku vrstu podrške iz sistema socijalne zaštite. Šesnaest žrtava prošlo je kroz skloništa, a u toku je i uspostavljanje kapaciteta za smeštaj dece.
Robert Bu, vođa tima GIZ-ovog projekta „Podrška socijalnom uključivanju u Srbiji“, istakao je da je poseban fokus stavljen na žene i devojčice kao najugroženije kategorije.
Predsednica Društva, Silvija Tosegi, nije krila zadovoljstvo uspelom organizacijom i odzivom.
Najbolji rad na temu uskršnjeg zeke izradila je Žoka Kormanjoš iz Sajana, koja je kao prvu nagradu dobila živog zeca, poklon stalnog donatora manifestacije, Lajoša Kaboka. Prvo mesto za najlepše ukrašeno jaje pripalo je Atili Vargi, takođe iz Sajana, koji je dobio poseban uskršnji poklon.
Osim izložbe, program je obuhvatio i tradicionalne uskršnje igre – traženje sakrivenih jaja i nadmetanja sa drvenim jajima. U sali Doma kulture održan je scenski program u kojem su nastupili domaćini, mališani iz vrtića „Medenjak“ i iz Osnovne škole „Mora Karolj“, i mnogobrojni gosti: Plesni studio „Step Up“ iz Kikinde, Ženski hor Udruženja „Taviroža“ iz Sente, KUD „Mokrin“.
– Sjajno je što smo imali mnogo i učesnika i posetilaca – rekla je predsednica „Delibaba“. – Naš cilj je da negujemo tradiciju i da je prenosimo na mlađe generacije, da nauče kako su se nekada farbala jaja u lukovini, kako su se spremali šunka i veliki uskršnji kolač, kako je izgledao praznik u našim domovima. Na izložbi je bilo puno jaja farbanih upravo na tradicionalan način. Mladi prihvataju stare običaje i to je ono što nas najviše raduje – rekla je Tosegi.
Ovogodišnje „Uskršnje narodne igre“ u Sajanu još jednom su dokazale da zajedništvo, kultura i duh tradicije žive zahvaljujući entuzijazmu meštana i gostiju, pre svega najmlađih i najmaštovitijih.
S. V. O.