Nesuđeni kikindski zet, hroničar vremena i ljudi, voditelj glasovitog TV formata „5 kazanje”, Bora Otić navodi, između ostalog, da je ovdašnji živalj toliko izmešan, da su nam se i kuhinje pomešale i mirišu isto, a tako su nam se i običaji i navike pomešale, baš kao u nekoj banatskoj šerpi
Savremeni putopisac, televizijski hroničar i beležnik vojvođanskih naravi, običaja i adeta, Bora Otić je više od pukog putopisca. On je i dokumentarista i jezički znalac, rado viđen svugde, a naročito u severnom Banatu, koji je pohodio nebrojeno puta. I uvek je imao zanimljivu priču sa i o ovdašnjim ljudima. Njegovo „hodoljublje“ kako je tu vrstu spisateljskog iskustva oslovljavao slavni Borin prethodnik Zuko Džumhur, ima vrlo jako i jezičko i dokumentarno uporište, pa su Borina „5 kazanja“ aktuelna i rado gledana uvek, jednako nove, kao i one emisije koje su snimljene pre više od decenije.
Neke od svojih severnobanatskih susreta s ovdašnjim ljudima, podelio je s našim čitaocima.
Obišli ste sva severnobanatska naselja, čak i najmanja poput Vincaida, i po nekoliko puta. Ima tu i starosedelačkih i kolonističkih mesta. Šta ih povezuje?
– Povezuje ih banatski duh, vazduh, zemlja banatska, duša banatska i narav banatska. Povezuju ih i putevi, a oni su uvek dvosmerni. Vode i tamo i ovamo. Povezuju ih ljubavi uzvraćene, brakovi mešoviti, krstovi i zadušnice, vašari, lenije i linije dokle je bilo i čije je sad. Narod ide, seljaka se, odu, dođu ili se ne vraćaju. Samo se na grobljima vidi koliko su dugo tu. I samo Kikinda ima pet frtalja. Sav ostali svet jedno celo deli na (samo) četiri četvrtine. To je zato što nisu iz Banata.

Čuvaju li kikindska sela ljubomorno svoju tradiciju ili su otvoreni i rado dopuštaju da i ljudi iz drugih mesta uplivaju među njih sa svojim običajima i navikama?
– Sreća da još uvek ima tvrdoglavih koji se ne daju vremenu sadašnjem pa čuvaju i ono od juče. Kakav je to narod koji ne drži do svoje prošlosti, običaja, jezika, kulture i navika. Upiru se i odupiru da sačuvaju tradiciju i nađoši i dođoši. Kao što su nam se i kuhinje pomešale i mirišu isto, slično su slane i paprene, tako nam i običaji i navike budu u istoj šepri. Onda se ta šepra (šerpa ili šerpenja) iznosi pred goste samo kad su posebne prilike il neke manifestacije koje dođu na red jedanput godišnje. Bolje i jedared nego ni jedared.
Mnogo manifestacija ste obišli i mnogo ljudi upoznali. Izdvaja li nešto Kikinđane od stanovnika drugih mesta?
– Danas su ludaje zdravo velike. Teško da bi se danaske Lala bez lotre mogo da popne na onu koja pobedi na „Danima ludaje”. Čim je tolka, ondak se i dalje vidi. Mi što smo ostali dole na zemlji i ne vidimo baš neku razliku sem što imate jednog mamuta, jednu suvaču, jednu Kikindu i samo jedan Mokrin u komšiluku. Sve ostalo je ko i kod nas, s ove strane Tise.

Postoji li neka anegdota koju biste posebno izdvojili a vezana je za kikindski kraj?
– Samo ću da vas podsetim kako nas je Duma ugostio u svojoj kući, kako je Mile Alasev pravio buklije i zlatne svatove sa svojom Jelicom, kako su Čvarkovi i njihovi drugari pojeli celo svinče očas posla, kako je Atila Fišteš iskovao gvozdeno grožđe, kako nas je Brataš učio šta rade bombondžije, kako je Bendža pravio šta god je neko naumio da mu treba od mašina, kako Dragan Strajnić vole konje i piše pesme, kako Brkini rade u stoti deo milimetra, kako pevaju tice kod Miloša Galeševa, kako je Sreda tero sonice na točkovima kad nije bilo snega, kakve maltezere ima Krišan, kako je Neša na salašu poređao sve pehare što je s konjima osvojio, kako je Zare s Bećarušama u gajde sviro, kako je Sanela nastavila alvarski posao, kako Suvača radi, kako majstor Pera opanke šije, kako smo Živa, Mile i ja pravili plavu lubenicu, kako u „Paoru” vise kola s plafona i kako sam sigurno nekog zaboravio da spomenem. E, a najdraže od svega mi je što sam umalo postao vaš, kikindski zet. Zvala me jedared mila devojčica, ćerka čija je majka tada bila neudata i rekla da bi volela da joj ja budem tata. Ako me pozove još jedanput, ostaću. Ja sam od onih što vole da ih nude dvared. Onda duplo i uzvratim. Verujem da je porasla, da je srećna i uspešna u školi i da će da pročita ovo. Od svih priznanja i nagrada koje sam dobio, njena želja mi je ostala najdraža medalja.
N. Savić