skulptura

joca-banacanka-(1)

Prijateljstvo bratskih gradova, Kikinde i Narvika, nastalo tokom Drugog svetskog rata, biće obogaćeno monumentalnom skulpturom od terakote. „Banaćanka“ će svoje mesto pronaći u parku skulptura u Norveškoj, u kojem se nalaze dela poznatih umetnica ove zemlje.

Skulpturu, koja predstavlja naš narod, tradiciju, nematerijalno kulturno nasleđe ovog dela Banata, izradili su sugrađanin Jovan Blat, master vajarstva i Biljana Popović, doktor vajarstva, zaposlena kao profesor u školi.

-Inicijativa je potekla od v.d. direktora Kulturnog centra Marka Markovljeva. Tokom boravka u Narviku, posetio je park skulptura i došao na ideju da bi se i skulptura devojke u banatskoj nošnji odlično uklopila  – saznajemo od Blata.

Biljana Popović bila je učesnica Internacionalnog simpozijuma u terakoti „Tera“ 2014. godine i rado je prihvatila da pomogne u izradi „Banaćanke“.

-Njena specijalnost je izrada etno motiva, odnosno devojaka u nošnjama, tako da je izbor pao nju. Skulpturu smo započeli tokom zimskog raspusta, a ovih dana biće potpuno završena. Ostali su sitni detalji – pojašnjava naš sagovornik.

Rad je u obimu 90 centimetara, koliko je i širina suknje u najširem delu i visine je 2,5 metara.

-Predstavlja devojku staru dvadesetak godina u banatskoj nošnji koja drži u ruci snop žita. Nošnju smo izučavali putem interneta, a imali smo priliku i da je još bolje sagledamo u Narodnom muzeju. Nošnja se sastoji od crvenog jeleka i istoj takvoj pregači, sa belom bluzom i suknjom. Na glavi ima kapu „zlataru“ koja je sinonim  za narodni zlatovez i koja je reprodukcija one pohranjene u Muzeju. Ovih dana biće ispečene perlice koje će nakon glaziranja krasiti kapu kao dukate. Snop žita simbolizuje rodnu banatsku crnicu, a posebno što je kompletna skulptura izrađena od kikindske gline – pojašnjava Jovan Blat.

Tri nedelje bilo je potrebno za izradu same skulpture.

 

-Nakon toga ofarbana je zemljanim bojama koje su sušile mesec dana. Nakon toga je skulptura, koja je iz dva dela, ispečena. Nije bilo mogućnosti da bude monolitna zbog transporta u Norvešku. Nakon toga ponovo je ofarbana i to beton bojama koje su postojane. Skulptura će se nalaziti napolju, a u Norveškoj je hladno i klima je oštra, tako da je važno da i boje budu što dugotrajnije – precizirao je autor „Banaćanke“.

I gosti iz Narvika, koji su nedavno boravili u Kikindi, videli su vajarsko delo.

-Oni su oduševljeni i jedva čekaju da skulpturu predstave svojim sunarodnicima. Čast mi je i privilegija što sam, na neki način, doprineo prijateljstvu dva naroda koje traje već osam decenija – zaključio je Jovan Blat.

Naš sugrađanin je viši stručni saradnik na katedri za vajarstvo Akademije umetnosti u Novom Sadu i otkrio nam je da je završio još jedan veliki projekat:

-Završio sam skulpturu instalacije „Dobro drvo“, po dečijoj priči, koja se nalazi u ulazu Kulturnog centra. Reč je o drvetu visokom oko sedam metara koja ispunjava  deo stepeništa. Izrađena je od čelika, a nju će krase ptice od terakote i to ptice koje se mogu videti u Kikindi i okolini.

LEPO LICE

I u ranijem periodu Blat je radio portrete i biste. Pamte se tridesetak rok legendi od terakote. Postavku su predvodili Mik Džeger i Kit Ričards, a društvo su im pravili Igi Pop, Džon Bon Džovi, Elvis Prisli, Džimi Hendriks, Bob Dilan, Angus Jang, Bob Marli i drugi.

-Prvi put sam vajao ljudsku figuru kao veliku terakotu. Za to je neophodna ideja i model po kom radiš. Najvažnije je osmisliti da skulptura stoji samostalno i kada se u tome uspe ide zidanje. Malo muke imali smo oko ruku koje su od tela prilikom izrade, jedna šaka je naslonjena na kuk, a u drugoj je snop žita. Lice je radila koleginica Biljana u čemu je nenadmašna. Dvoumili smo između poznatih glumica, ali na kraju je lice produkt vajarske zamisli i skup je nekoliko lica – naveo je Blat.

AMBICIOZNI PLANOVI

Priprema dve paralelne izložbe od kojih će jedna biti apstrakcija, a druga figuracija ptica.

-Jedna od dve izložbe biće predstavljena i Kikinđanima i, mislim, da će to biti ona o pticama na vodi. Planiram da istu izložbu „uTISAk“ napravim i u Kulturnom centru u Bečeju jer se tiče i moje velike ljubavi, reke Tise – saznali smo od Jovana Blata.

Dodaje i da je priroda njegova neiscrpna inspiracija. Isto tako prilikom izrade skulptura koristi isključivo prirodne materijale.

A.Đ.

 

 

novak-1

Više od godinu dana trebalo se družiti s dletom, čekićem, brusilicom i ostalim vajarskim alatom, da bi vajar Boris Staparac ovekovečio najboljeg tenisera svih vremena Novaka Đokovića.

Reč je o skulpturi od modeliranog betona, visine oko dva i po metra, a autor za KIKINDSKI portal navodi i ostale podatke vezane za ovo delo čija je izrada imala velikog odjeka u javnosti:

-Težina skulpture je oko jedne tone i napravljena da bude u pokretu. Znači svako ko bude prišao ovoj skulpturi, ne može da je gleda kao fotografiju, nego mora da je obiđe i da sebi stvori jednu sliku tog čoveka u pokretu – navodi Staparac.

-On je na taj način napravljen zbog simbolike koju nosi, vere i ljubavi prema svojoj zemlji za koju se bori kao lav. Novak je najveći predstavnik naše zemlje u svetu, pre svega svojim ponašanjem i kulturom, a ne samo sportskim pobedama, nego i obrazom i zato je zaslužio da ostavimo i ovaj trag o njemu-kaže ovaj vajar.

Podsetimo, „Komuna“ je letos objavila reportažu o ovom kikindskom umetniku, a u glavi ovog neumornog vajara, književnika i muzičara od tada se rodilo sijaset novih ideja. Spomenik Đokoviću je prvi takve vrste u svetu i po tome je ovo delo jedinstveno.

Međutim, ima i onih koji ne žele da valorizuju Staparčevu zamisao i zameraju umetniku da nije dovoljno verno preneo Đokovićev lik, usput se pitajući zašto se ovaj vajar odlučio da pravi spomenik živom čoveku.


Na sve to Staparac lakonski uzvraća:

-Voleo bih da ti koji kritikuju ovu moju skulpturu počnu i sami da stvaraju nešto i da ne budu samo kritičari, nego i stvaraoci. Najlakše je kritikovati a mnogo teže je nešto napraviti i stvoriti. Meni je svejedno da li neko to kritikuje ili ne, ja živim svoj život, stvaram svoje skulpture, pišem svoje knjige, bavim se muzikom… Znači, kritikuju me bez potrebe, jer ja, štaviše, ni ne nameravam da postavim taj spomenik negde u javnom prostoru, gde bi nekom smetao ili nekog iritirao. On će biti u mom dvorištu, u mom ambijentu. Biće, dakle, u postavci budućeg muzeja koji ću da ostavim iza sebe –zaključuje Staparac.

N. Savić

error: Content is protected !!