knjige

slepi-poezija-(6)

U organizaciji slepih „Severni Banat“  organizovana je promocija knjiga poezije čiji su autori Ratomir Šćepić, Jelka Bota i Jagoda Nakrajkućin, više puta nagrađivani i objavljivani.

Jelka Bota piše pesme od rane mladosti i ima pet samostalnih zbirki. Poslednju pod nazivom „Sve moje“ je napisala sa Jagodom Nakrajkućin:

-Pišem različitu poeziju. Moje pesme govore o onome što je duboku u čoveku, o onome što osećamo, što svako od nas nosi, o životu. Volim da pišem o deci i za decu. Smatram da nema više dobrih bajki i naši najmlađi treba da čitaju priče koje će im razvijati maštu.  I haiku poezija je deo mog stvaralaštva.

Na evidenciji organizacije „Severni Banat“ je 150 članova od kojih je 20 odsto aktivno, okuplja se i učestvuje u radu organizacije, dodala je Jagoda Nakrajkućin koja je i predsednica organizacije.

-Moje pesme posvećenu su zavičaju i rodnom Banatu. U knjizi postoji i posveta – napomenula je Nakrajkućin.

Ratomir Šćepić predstavio je treću samostalnu knjigu „Ljubav je jača od svega“.

-Objedinio sam porodicu, ljubav, duhovnost, rodoljubivost. U zbirci je šezdesetak pesama i u prvom delu „Izdanci moje duše“ pišem o mojim praunucima, u drugom delu je ljubavna poezija i u trećem delu su rodoljubive pesme – istakao je Šćepić

Promociji knjiga prisustvovala je i članica Gradskog veća Marijana Mirkov .

-Umetnost i književnost ne poznaje prepreke i ovaj događaj to i potvrđuje. Dokaz je i da snaga emocije pronađe svoj put. Lokalna samouprava je tu da podrži ovo i slična udruženja – dodala je Marijana Mirkov.

Knjige su štampane su sredstvima Ministarstva kulture.

A.Đ.

knjige

Narodna biblioteka „Jovan Popović“ raspisala je nagradni konkurs za najbolji trejler za knjigu, namenjen deci i mladima do 20 godina. Cilj je da mladi, na kreativan i zanimljiv način, preporuče knjige svojim vršnjacima.

Film može da traje od 30 sekundi do 10 minuta, a radovi mogu biti individualni ili timski. Učesnici koji žele pomoć u realizaciji mogu zatražiti mentora putem imejla: kultura@kibiblioteka.gmail.com, sa naznakom „Želim mentora“.

Gotove radove potrebno je poslati na isti imejl do 15. oktobra. Jedan autor može da učestvuje sa najviše dva rada – jednim samostalnim i jednim timskim.

Konkurs je jedinstven u Srbiji i regionu, jer omogućava mladima da jedni drugima preporučuju knjige kroz formu kratkog filma. Odnosi se na naslove objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Severnoj Makedoniji.

U cilju popularizacije pisane reči među mladima, Biblioteka ovaj konkurs organizuje od 2018. godine.

Istvan-Marta
-Imala sam sreću da se četvrt veka bavim onim što volim. Knjige su mi svetinja,  još od đačkih dana. Moji nerazdvojni drugari. Čaroliji lepe reči, kada je duhovni užitak u pitanju, nema ravna. Na raspolaganju sam u biblioteci imala sve vredno napisano na srpskom i mađarskom. Predivan ugođaj.  Dok prelistavaš požutele stranice, budi ti se i rasplamsava radoznalost. Hoćeš da saznaš više od napisanog, pa se hvataš novih zapisa, a potom nastojiš da to novootkriveno, a dragoceno za istoriju ili zanimljivo za javnost, obelodaniš. Još ako znaš jezik – znaš sve.
Tako u najkraćem Marta Ištvan definiše sopstveni radni opus u Gradskoj biblioteci „Jovan Popović“, koji se, u najvećoj meri, svodio na angažman u pozajmnom odeljenju, da bi potom preuzela postupak obrade knjiga na srpskom i mađarskom jeziku.
I nije ova naša sugrađanka samo „običnim“ čitaocima bila na usluzi. Odaje kikindskog hrama knjige pohodili su i oni koji vole  da pišu,  odnosno manje ili više uspešni istraživači prošlosti. A Marta je činila sve da te osobe što brže i lakše dođu do neophodne literature, upućivala ih na odgovarajuće, po njih ključne, detalje pisanih tragova ovdašnjeg bitisanja kroz vekove.
I šta se, u jednom momentu, desilo? Na nagovor nekolicine tih kojima je svesrdno pomagala, uplovi i ona u spisateljske istraživačke vode. Poznavanje srpskog i maternjeg, mađarskog, jezika, kao i na fakultetu  potpuno ovladavanje nemačkim, a uz to i ruskim, bili su joj, a i danas su, od neprocenjive vajde.
Marta Ištvan za kratko vreme postala je pouzdan i plodonosan hroničar ovog dela Banata. I ono što je posebno zanimljivo: njen odabir i obrada tema odstupaju od ustaljene matrice većine lokalnih istraživača prošlosti  – da se već objavljeno prerađuje i kompilira, čak i prepisuje, pa „krsti“ kao sopstveno autorstvo. U opsegu njenog interesovanja su ponajviše ljudi iz davnih vremena i njihove sudbine, o kojima piše bez ideološkog i etničkog zazora. U Martinim knjigama susrećemo se sa galerijom „novih“ likova, i te kako bitnih za doba u kojem su živeli, a zbog  kulturnih, arhitektonskih, privrednih i drugih tragova koji su iza njih ostali, i danas, a i ubuduće, vrednih  pominjanja i poštovanja.
Naša sagovornica se, pišući o istoriji rodnog grada, prvo okušala u novinarstvu. Od 2000. godine tekstove o zavičajnoj prošlosti objavljuje, sem u kikindskim medijima, u vojvođanskim glasilima na mađarskom jeziku. Pomenimo „Het Nap“, „Mađarso“, „Rimokatolički glasnik“… Vremenom u njoj sazreva želja da ogromno znanje ovekoveči u tvrđim koricama od novinske hartije.Marta svoju prvu knjigu posvećuje pokretačima opekarske industrije u našem gradu. Sastavlja svojevrsni rodoslov nemačke porodice Bon, koja, zabeležila je, doseljava iz Neuzine i ovde, između ostalog, podiže crepanu, koja će u decenijama koje slede proslaviti Kikindu.
-Potrudila sam se da Bona što objektivnije predstavim, odnosno da tu priču rasteretim ideoloških stega i zaklona, kojima su u priličnoj meri bili opterećeni pojedini autori koji su se ranije bavili ovom temom – veli Marta. – Bon je, u celini, bio pozitivna ličnost.
Značajno je doprineo sveukupnom, pre svega privrednom, razvoju naše sredine. Na svetlost dana iznela sam mnoštvo podataka koji to potvrđuju…
Marta 2010. godine započinje prikupljanje građe za knjigu „Velikokikindske nemačke građanske porodice  pre Drugog svetskog rata“, koju, u sopstvenom izdanju, uz određenu finansijsku pomoć lokalne samouprave,  na srpskom, mađarskom i nemačkom objavljuje tri godine kasnije. Delo, na inicijativu potomaka kikindskih Nemaca, koji žive u SAD i Kanadi, a ne znaju nemački jezik, s kojima je Marta stupila u kontakt, doživljava i englesko izdanje.
U obimnom spisateljskom opusu Ištvanove pomenimo u ličnoj produkciji  2012. godine štampanu knjigu na dva jezika „Kikindska galerija lica“, u kojoj se bavi sugrađanima vrednim pažnje i uvažavanja, sa kojima je kao novinar  razgovarala. Tri godine kasnije sledi njeno novo autorsko izdanje na četiri jezika – srpskom, mađarskom, nemačkom i engleskom, s podužim naslovom „Istorija porodice Krimer – i Suvače u Velikoj Kikindi“.
Evo najkraćeg sižea Martinog pripovedanja. Preduzetnik Fabijan Krimer, ovdašnji Nemac inače,  1909. godine od grupe lokalnih zadrugara srpske nacionalnosti za 1.600 forinti, što je tada bio ogroman novac, kupuje nešto ranije iz Padeja u delovima dopremljeni mlin na konjski pogon. Suvača je, kao vlasništvo porodice Krimer, pod nadzorom Fabijanovog sina Johana, nesmetano funkcionisala sve do 1945. godine, kada je konfiskovana i proglašena kulturnim dobrom od državnog interesa. Dirljiva je, bolna i poučna životna priča Kremera, u kojoj je ključna ličnost Johan, koji posle oslobođenja, za razliku od većine svojih sunarodnika, sa svojim bližnjima ostaje u Kikindi, u porodičnom domu nedaleko od mlina.  Oboljeva i 1954. umire. Johanova ćerka, inače, živi na korak od Suvače, dok su joj deca u Nemačkoj.
Marta  je potrošila čak tri godine na hroničarski poduhvat o spomenicima na ukupno 11 kikindskih grobalja s naslovom „Sećanje za budućnost“. Nisu, upozorava Marta, samo ulične zgrade autentični tragovi zavičajne prošlosti. To su i mesta na kojima počivaju naši potomci – Srbi, Mađari, Nemci, Jevreji i ostali. Puno je onih koji zavređuju da ih nova pokolenja preko štiva upoznaju. Sledi uskoro Martina nova knjiga na ovu temu. Stvaralačka inventivnost ove naše tihe i nenametljive sugrađanke kao da nema granica.
Marta, inače, živi sama. Suprug joj je davno preminuo. Sin i ćerka su se osamostalili, imaju svoje porodice, a mamini su redovni, naravno i najdraži, gosti. Stan u Galadskoj  junakinja naše priče pretvorila je u svojevrsnu riznicu lepe literature, vrednih slikarskih dela, unikata primenjene umetnosti, porcelanskih fragmenata iz davnih vremena, atraktivnih suvenira donetih sa brojnih putopisnih destinacija širom sveta, ličnih rukotvorina…  Inspirativan ambijent za Martina nova spisateljska ostvarenja.
M. Ivetić
biblioteka-kisa-(2)

Pljusak koji je sinoć zahvatio Kikindu doveo je do toga da je u Narodnoj biblioteci prokisao plafon iznad Dečijeg odeljenja, prostorija u kom se nalazi računovodstvo, kao i u kancelariji direktora gde je otpao deo plafona. Kako saznajemo od direktora Braneta Marjanovića problem je nastao jer oluci, koji su bili očišćeni, nisu mogli da prime veliku količinu vode koje je pala u jednom momentu. Naime tokom protekla 24 sata na teritoriji grada palo je 55 litara kiše po metru kvadratnom.

-Biblioteka od jutros ne radi za korisnike i tako će biti do ponedeljka. Pozvali smo majstore na čiju preporuku je isključena struja u kompletnoj zgradi. Knjige sa Dečijeg odeljenja koje su oštećene od vode suše se, a najviše štete pretrpelo je računovodstvo gde je stradalo nekoliko računara. Rad ćemo prilagoditi nastalim okolnostima i potrudićemo se da u najskorije vreme saniramo posledice nastale zbog velike količine kiše – istakao je Marjanović.

Zbog vanrednih okolnosti književno veče Gordane Đilas zakazano za 18 sati u Narodnoj biblioteci biće održano u Kulturnom centru.

A.Đ.

 

error: Content is protected !!