jovana davidhazi

mentalni-umor-3

Nekada je umor bio jednostavno posledica teškog dana, fizičkog rada ili nespavanja. Danas, međutim, sve češće govorimo o drugoj vrsti iscrpljenosti, onoj koja ne dolazi iz mišića, već iz uma. O mentalnom umoru razgovarali smo sa Jovanom Davidhazi, specijalizantkinjom medicinske psihologije, koja je istakla da ovaj problem nije više rezervisan samo za velike gradove ili zaposlene na visokim pozicijama.

-Mentalni umor je univerzalno prisutan sindrom u današnjem vremenu,  u kojem svakodnevne obaveze i obilne informacije koje procesuiramo dovode do smanjenog kapaciteta za adekvatno mentalno funkcionisanje. U našoj sredini se osobe javljaju za pomoć usled stresnih reakcija, pa i iscrpljenosti, rekla bih više nego ranije, posebno mlađe generacije – objasnila je Davidhazi.

Ona je napomenula da mentalni umor ne mora odmah da predstavlja klinički značajne simptome, ali da uvek postoji mogućnost da se produbi i razvije u ozbiljniji problem, ukoliko se ignoriše.

Iako ne postoji jedinstven uzrok, zajedničko svima koji osećaju mentalni umor jeste predugo izlaganje stresu.

-Reč je o nedostatku psihičke snage usled dejstva hroničnog stresora. Taj nedostatak dovodi do problema u svakodnevnim okolnostima, kao što su burne reakcije, sukobi i odlaganje obaveza, jer je ličnost „okupirana“ borbom sa stresom koji traje – rekla je naša sagovornica.

U praksi to može da znači da osobe postaju teške za komunikaciju, da se gubi volja, koncentracija i najmanji problem deluje nepremostivo. Sve više istraživanja potvrđuje da dugotrajna mentalna iscrpljenost može ozbiljno da naruši kognitivne funkcije, ali i da izazove fizičke simptome poput glavobolje, vrtoglavice, nesanice i ubrzanog rada srca.

Mentalni umor ne bira ni godine ni zanimanje. Pogađa zaposlene, roditelje, učenike, studente, ali i starije koji nose brigu o porodici. Posebno je izražen kod onih koji retko sebi dopuštaju pauzu, bilo zbog osećaja odgovornosti, perfekcionizma ili jednostavno iz navike da „moraju izdržati“.

Prvi korak ka oporavku jeste prepoznavanje i prihvatanje sopstvenog stanja.

-Najbitnije je da pojedinac prizna da ne može da funkcioniše kao pre, da prepozna znake stresa koji proživljava i da to prihvati, nikako da ignoriše i forsira sebe usled održavanja slike jake osobe – objasnila je psihološkinja.

Odmor je, dakle, neophodan. Ali ne samo fizički. Potrebno je, koliko god je moguće, distancirati se od neprijatnih okolnosti, makar na kratko. Tehnike disanja, opuštanja, lagane fizičke aktivnosti, ali i razgovor sa bliskim osobama ili stručnjakom, mogu biti od ogromne pomoći.

Ako se prepoznajete u rečenicama poput „ništa mi se ne radi“, „koncentracija mi je slaba“, „umoran/na sam i kad odmorim“, vreme je da zastanete. Da dopustite sebi da se oporavite, potražite podršku i da shvatite da snaga ne znači izdržati sve, već znati kad treba stati.

Jer, kako ukazuje Jovana Davidhazi, mentalni umor ne prolazi sam od sebe, ali uz razumevanje, podršku i brigu o sebi, može se prevazići.

penzioner-11

Odlazak dece iz roditeljskog doma često se opisuje kao prirodan sled događaja, ali za mnoge majke i očeve taj trenutak ume da donese neočekivano duboku prazninu. Kuća postaje tiša, dani duži, a roditelji se iznenada suočavaju s pitanjem: šta sada, kad su svi razlozi za brigu i svakodnevne obaveze nestali? Upravo taj period prelaska i prilagođavanja naziva se sindromom praznog gnezda.

Specijalizantkinja medicinske psihologije, Jovana Davidhazi, objašnjava da je ovaj sindrom u osnovi očekivana faza u životnom ciklusu svake porodice.

-To je prirodan proces navikavanja na novonastalu situaciju, a roditelji kroz njega prolaze lakše ili teže zavisno od ličnih i porodičnih okolnosti – rekla je naša sagovornica.

U manjim sredinama, poput Kikinde, deca najčešće odlaze u veće gradove zbog obrazovanja ili posla, pa je taj osećaj gubitka često pojačan jer fizička udaljenost postaje stvarna prepreka svakodnevnim kontaktima.

-Koliko će sindrom biti izražen, zavisi od toga kakav su odnos roditelji izgradili sa detetom i koliki deo svog identiteta su vezali za roditeljsku ulogu – napomenula je Davidhazi.

Fenomen gubitka uloge je ključan. Ako je roditeljstvo bilo centralni deo nečijeg život, teško je pronaći novu svrhu kada deca odu. Majke su često teže pogođene jer su u većini slučajeva bile više uključene u svakodnevne potrebe deteta, ali i očevi prolaze kroz sličan proces, samo ga teže izražavaju.

Sindrom praznog gnezda može imati simptome koji liče na depresiju: tuga, osećaj bezvrednosti, zabrinutost i strah od budućnosti. Ipak, kako objašnjava psihološkinja, u pitanju je prolazna faza koja se s vremenom ublažava.

-Za razliku  od depresije, ovi simptomi ne opterećuju osobu do te mere da ne može da funkcioniše. Ako tuga i bezvoljnost traju duže od šest meseci i počnu da utiču na svakodnevni život, tada govorimo o mogućem razvoju psihičkog poremećaja i to je trenutak kada treba potražiti stručnu pomoć – savetovala je naša sagovornica.

Roditeljima koji prolaze kroz ovaj period Davidhazi predlaže da održavaju bliske odnose sa svojom decom, čak i ako žive daleko. Važno je da se kontakti ne prekinu – pozivi poruke, zajednički planovi, to sve pomaže da se održi povezanost. Isto tako ključno je da roditelji ponovo pronađu sebe u svakodnevnim aktivnostima.

-Posvetite se poslu, hobijima, prijateljima, svom partneru. Zajednička podrška unutar bračnog odnosa može mnogo olakšati prilagođavanje novoj porodičnoj dinamici – istakla je psihološkinja.

Sindrom praznog gnezda, dakle, nije bolest – to je dokaz da su roditelji odradili svoj posao, da su deci dali korene i krila. Iako taj trenutak ume da zaboli, on istovremeno otvara prostor za novo poglavlje života, u kojem roditelji ponovo mogu da otkriju sebe, svoje želje i svoj mir. U porodicama gde su porodične veze posebno jake, to nije kraj – to je samo drugačiji oblik bliskosti, sazreo i tih, ali jednako vredan.

 

 

error: Content is protected !!