glumica

Foto-Branislava-Brandic-Zivkovic

Danas kada koncentracija prosečnog gledaoca postaje sve upitnija usled sve prisutnijih kratkih video sadržaja na društvenim mrežama, postavlja se pitanje kako će se pozorište nositi sa svim tim izazovima. Glumica Tanja Markov Križan smatra da je prisustvo živog čoveka na sceni neprocenjivo iskustvo, tako da ako nešto ne treba dovoditi u pitanje, to je pozorište. Uverena je da će ono pretrpeti sve izazove koje nosi moderna era. „Kauboji”, „Buba u uhu”, „Mirgorod”, „Smrt čoveka na Balkanu”, „Izbiračica”, „Laža i paralaža”, „Pa se vidimo u snu”, samo su neki od naslova u kojima je igrala ova mlada umetnica. Kaže da joj je najznačajnije što je u matičnoj kući imala priliku da igra najrazličitije likove i što se Narodno pozorište Kikinda ne plaši da žanrovski istražuje. Posle porodiljskog odsustva, publika će imati priliku da je ponovo gleda od jeseni, kada je planiran njen povratak na scenu.

Vaša prva uloga bila je u sada već legendarnoj predstavi „Kauboji” Kokana Mladenovića, za čije se izvođenje uvek tražila karta više. Kakva Vas sećanja vežu za ovaj komad?

– Uvek će mi biti posebno draga moja prva profesionalna uloga, a još mi je draže što je to bilo baš u predstavi „Kauboji”. Bila sam tek završila Akademiju i odmah dobila priliku da igram u jednom velikom projektu. Sa „Kaubojima” smo obišli ceo region, osvajali nagrade, i gde god smo igrali nailazili na bezbroj otvorenih aplauza, smeh, suze, i ono što je najbitnije, na bezrezervnu ljubav publike prema jednoj predstavi. Tokom svakog izvođenja vladala je stvaralačka energija kod svakog učesnika, kako na sceni, tako i iza scene. Bila je pravi primer pozorišne magije i radosti igre. Uvek ću biti zahvalna Kokanu što mi je dao moju prvu ulogu.

Poslednja uloga pre odlaska na porodiljsko odsustvo bila je u predstavi „Pa se vidimo” u snu Nikole Zavišića. Ovom predstavom ste uspeli da snove prenesete na scenu. Koliko ste puta stigli da je odigrate?

Svega nekoliko puta. „Pa se vidimo u snu” je predstava koju smo kreirali mi glumci zajedno sa rediteljem. Kada su se spojile Zavišina mašta i energija sa našim snovima, nastala je jedna pozorišna vožnja koju smo mi samo pratili i puštali da nas odvede gde god poželi. U procesu rada naše snove smo nadogradili i razigrali tako da moj san više nije samo moj nego svih nas, a ja sam neizostavni deo drugih snova. Svaki lik koji igram mi je na svoj način uzbudljiv. Sadržaj naših snova isprepletan je i sa Jungovim rečenicama i poezijom Fernanda Pesoe. Pošto sam je odigrala samo nekoliko puta, ovo je predstava koje sam možda i najželjnija, tako da jedva čekam da ponovo uskočim u naše snove.

Svedoci smo da su društvene mreže uspostavile narativ kratkih video-sadržaja. Da li mislite da će to uticati da prosečan gledalac, kada čuje da neka predstava traje preko dva sata, potencijalno odustane od posete pozorištu?

– Društvene mreže su svakako narušile koncentraciju i pažnja prosečnog gledaoca postaje sve kraća. Dobijamo hiljade informacija dnevno, mozak više ne zna šta je bitno, a šta nije. Gleda se bezbroj kratkih video-sadržaja, a to sigurno utiče na koncentraciju i tokom pozorišne predstave. Najviše me brinu mladi ljudi kojima je celo odrastanje obeleženo društvenim mrežama i kratkim video-sadržajima. Međutim, ono što je najbitnije jeste da živ čovek na sceni nema zamenu. Verujem da će čovečanstvo, kada shvati u kojoj meri su nas obuzeli uređaji i kada odluči da se konačno trgne iz svega toga, bežati u pozorište još više nego ranije. Ta magija ulaska u pozorišnu salu nema cenu i ne može biti zamenjena bilo kojim drugim sadržajem. Jedno je sigurno, pozorište će izdržati sve testove modernog vremena.

Većina ansambla je zaposlena u Kikindi, ali živi u Beogradu, da li je naporno putovati?

– Pošto to nisu svakodnevna putovanja nije toliko naporno. Putujem zajedno sa kolegama, nekada vozim ja, nekada neko drugi. Slušamo dobru muziku, stignemo da se dobro ispričamo, tako da ta dva sata prolete. Jedno vreme nas je najviše zabavljalo da igramo našu izmišljenu igru koju smo zvali Pesma suđenica. Tako da čak i kada naiđe period da jeste naporno, dosadno nije.

Čini se da se Kikinđani retko upuštaju u dramske vode, i da pre biraju neke druge fakultete. Delite li moje mišljenje?

– Istina je da se, iz nekog razloga, slabije odlučuju za dramske umetnosti, kao da srednjoškolci u Kikindi uopšte ne razmišljaju o smerovima kao što su režija, dramaturgija, kamera, produkcija. Jedan period sam imala priliku da, na poziv svog profesora Srđana Srdića, radim u Centru za talente na odseku Dramske umetnosti. Srednjoškolce je isključivo zanimala gluma, dok druge smerove nisu ni spominjali. A i za samu glumu se retko kad neko priprema. Dešavalo se da neko dođe kod nas u pozorište i raspituje se, ali kasnije čujemo da ipak nisu ni izašli na prijemni nego su upisali nešto drugo. Zašto je to tako, ne znam. Gotovo da mogu na prste jedne ruke da nabrojim mlade koji su upisali nešto od ovih smerova u poslednjih deset godina. Nadam se da će se stvari menjati. Želim darovitim i vrednim mladim ljudima koji bi se sutra posvećeno bavili ovim poslom i pronalaze u tome svoj smisao, da istraju u svojoj nameri. Kao i da ih posluži sreća na tom putu.

Takođe ste imali priliku da radite na festivalima kratkometražnog filma kao što su Bašta fest i Kustendorf, gde je takođe fokus na mladima. Šta je ono što ih čini posebnim?

– Bašta fest su pokrenule moje kolege sa klase i primer je mladalačkog entuzijazma koji je zamisao sproveo u delo. Takođe je dobar primer decentralizacije kulture. Filmovi se gledaju pod otvorenim nebom, što je poseban doživljaj. Volim kada mi leto počne ovim festivalom. Kustendorf u glavnom takmičarskom programu ima kratkometražne, a prikazuje i odlične dugometražne filmove. Pošto se sve odigrava na Mokroj gori ljudi su upućeni jedni na druge, tako da učesnici imaju priliku da razmenjuju iskustva i ideje sa svetski priznatim umetnicima, što je veoma dragoceno, posebno mladim autorima koji su na početku karijere. A sve je neposredno i prirodno, što je zapravo najdivnije od svega. Uvek se radujem ovom festivalu.

N. Savić

 

 

 

marta-keler-za-youtube-1.4.1

Po prirodi je vedra, optimista, borbena i svoja!

Igrani film „Grešnik” koji se snima u Kikindi bio je odličan povod da u naš studio pozovemo Martu Keler, glumicu, Kikinđanku koja se otisnula u svet filma na spektakularan način- osvojivši prestižnu nagradu Evropske filmske akademije sa samo 15 godina.

Kako je tekla Martina glumačka karijera u pozorištu i na filmu, kako se danas seća svojih početaka, o statusu samostalnog umetnika koji je izabrala, ali i braku i porodici, nastupima sa suprugom, popularnim Zijom Valentinom, koliko često dolazi u rodni grad danas- otkrila je u podkastu Kikindskog portala.

 

 

petra
Nakon gostovanja u Priboju na Danima Danila Lazovića i predstave „Smrt čoveka na Balkanu”, kikindsko Narodno pozorište je s uspehom izvelo predstavu „Nastojnik” u Srpskom pozorištu u Budimpešti. Sezonu repertoarskog igranja u Kikindi otvoriće vinkovačko pozorište „Joza Ivakić” s predstavom „Tri i pol sestre” u režiji Peđe Gvozdića, a po tekstu glumice Petre Cicvarić, koja ujedno u ovoj predstavi, uz još tri ženska lika, tumači i jednu od uloga. Kikinđani imaju intenzivnu i dobru saradnju s vinkovačkim pozorištem, koja se najviše ogleda u razmeni predstava. Tako će biti i ovog 4. oktobra.
Bio je to povod da razgovaramo s autorkom komedije „Tri i pol sestre” Petrom Cicvarić. Inače, ova glumica je širu popularnost stekla pre više od decenije igrajući u TV novelama „Najbolje godine” i „Ruža vjetrova”.
Najpre ste završili Matematičku gimnaziju u Osijeku, pa krećete sa studijama na Filozofskom fakultetu, a potom se ipak odlučujete za umetnost. Kako je došlo do preokreta i odluke da upišete glumu?
– Iskreno govoreći, Filozofski fakultet upisala sam jer nisam imala dovoljno hrabrosti otići na prijemni za glumu. Provela sam tu prvu godinu studija u Zagrebu više odlazeći u kazališta nego na predavanja. Nakon jedne predstave, vraćala sam se u svoj maleni studentski stan, te sam u tramvaju susrela prijateljicu iz osnovne škole, s kojom sam dugi niz godina išla na dramsku sekciju u Osijeku (u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića). Ona mi je rekla da se otvorila Akademija u Osijeku, da ima odsjek za glumu i lutkarstvo, te kako se ona i još njih par s dramske zajedno pripremaju za prijemni. Odmah sam znala da je to to, da moram zaboraviti na svoj strah i probati. Par mjeseci poslije otišla sam u Osijek na prijemni i upisala glumu i lutkarstvo.
Foto: Peđa Gvozdić
Igrali ste u TV serijama „Najbolje godine” i „Ruža vjetrova”. Posle su Vas nekako zaobilazili kastinzi. Znači li to da je u Hrvatskoj, kao i u Srbiji velika „proizvodnja” diplomiranih glumaca i teško se dolazi do prostora?
– Mislim da je sigurno velika „proizvodnja“ glumaca. Puno veća nego što je bila prije. Ima, sva sreća, različitih poslova unutar tog našeg glumačkog poziva. Naravno da gluma podrazumijeva kazalište, serije i filmove, ali ima tu još toga – sinkronizacije, animacije, voditeljstva, vođenje dramskih sekcija… i koliko znam i vidim, glumci se jako dobro snalaze. Sve više glumaca režira, piše, producira i smatram kako smo sposobni sve to činiti, naravno da nekome ide bolje jedno, nekome drugo, nismo svi jednaki. Isto tako, ima onih koji uz svoje glumačke poslove rade i druge poslove (kao npr. vožnja taksija, vožnja za Glovo ili Bolt…) samo kako bi se malo više popunili džepovi, jer život u gradovima je sve skuplji. Vjerujem da „prostor“ mi glumci moramo stvarati sami. Ne smatram da je uspjeh samo biti na televiziji ili u najnovijem filmu, puno toga još leži u onome što zovemo uspjehom i naravno, za svakoga je on drugačiji. Shvatila sam da telefon ne može uvijek zvoniti sam od sebe, pa sam odlučila sama sebi stvoriti priliku. Moj odabir stvaranja prostora jest da pišem, stvaram nove drame, tražim mogućnosti gdje se one mogu igrati. Imala sam sreću da je ondašnji ravnatelj Gradskog kazališta „Zorin dom“ u Karlovcu, gdje sam i zaposlena, bio vrlo otvoren za moje ideje. Vjerovao mi je kad sam mu prvi put rekla da imam dramski tekst za dječju predstavu. Postavili smo ga kao predstavu koja je bila jako uspješna, pa mi je to otvorilo mnoga vrata.
Foto: Joanna Paciorek
Sami ste napisali i komad „Tri i pol sestre” u kome i igrate i koji uspešno gostuje po regiji. Znači li to da Vam je ljubav prema pisanju ostala još iz detinjstva ili je u pitanju težnja da zaigrate u nekom komadu koji će biti pisan baš po vašem ukusu?
– I jedno i drugo. Ne bih se okušala u tome da u meni ne postoji ljubav i iskonska težnja za pisanjem. A kad to već tinja u meni, onda sam rekla samoj sebi da ću napisati tekst koji će dati glumicama priliku da pokažu svoje talente. Smatram kako smo još uvijek u deficitu s dobrim, kvalitetnim ženskim ulogama. Većina ih je u funkciji muškaraca, a znam mnoge dobre glumice koje zaslužuju priliku pokazati što mogu i razvijati se kroz slojevite uloge. Ovaj tekst je baš to – prilika za glumice.
Vaša predstava se bavi tajnama. Kažete da ih svaka familija ima. Je li po Vama suočenje ne samo s tajnama, nego i sa samim sobom važan deo sazrevanja?
– Mislim da tajne ima svaka familija, da. Ne moraju to biti strašne stvari, naravno ima svega. Ali „tajne“ mogu biti i osjećaji krivnje, neadekvatnosti, gubitka sebe… bilo što. Tajne mogu biti misli koje potiskujemo duboko u sebi. Mislim da je sve to normalno. Kao majka, shvaćam da je teško sve podijeliti, ili da se određene stvari mogu otkriti u kasnijim fazama života. Sjećam se svog prvog razgovora o ljubavi s mojim roditeljima. Imala sam 14 godina i nisam shvaćala njihovo poimanje ljubavi, odnosa, braka. Sada već mogu pričati s njima o obiteljskom životu, o podjelama unutar zajednice, žrtvama, i oni sa mnom mogu podijeliti neke stvari koje nisu mogli kad sam bila mlađa, koje ja tada jednostavno nisam mogla shvatiti. Suočavanje s tajnama, potisnutim istinama, osjećajima, događajima, sigurno može donijeti napredak i sazrijevanje. Ako smo na to spremni. Suočavanje sa samim sobom smatram ključnim aspektom za razvoj. Bez toga, mislim, samo stojimo na mjestu.
Uz Vas  „Tri i pol sestre” čine još tri glumice. Da li je teže raditi kad nije mešovita muško-ženska podela uloga?
– Hm… Ne znam. Iskreno, volim kada je muško-ženska podjela jer tako osjećam balans među energijama. Možda sam samo navikla na to, ne znam, posljednjih osam godina stalno sam radila u muško-ženskim podjelama. Ovo je prva predstava, nakon više od osam godina, u kojem imam samo ženske partnerice. Ali ovdje je bio muški redatelj koji je ipak unosio svoju energiju. Svoj potpis. I to mi se sviđalo u cijelom procesu.
Da li ste do sada posećivali Kikindu i po čemu Vam je grad prepoznatljiv?
– Bila sam u Kikindi prije više od 10 godina. No tada sam živjela puno bržim i nemirnijim životom i nakon predstave smo odmah putovali nazad. Sada ću si dati malo više vremena. Prošetati ulicama, pročitati nešto o povijesti grada, pogledati koje su zanimljivosti…
Nemanja Savić