dušan belović

D.-Belovic-4-(1)
Bez zadrške radan i odgovoran. Ozbiljan, tih i nenametljiv. U kazivanju pribran, primetno uzdržan. Zadojen čojstvom, uvek brižan za druge, motivisan za opšte dobro.Čovek od karaktera. U dva navrata naš knez. Lovac koji toliko brine o prirodi. Umetnik, dobrotvor. Zato ga svi mi ovde poštujemo i volimo…
Tako u najkraćem Radovan Vojvodić besedi od svom komšiji Dušanu Beloviću. Ideologizacija ili zbilja? Stameni Radovan, uz smešak, malopređašnju tvrdnju dopunjuje konstatacijom  – da je malo ljudi sa toliko uzvišenih osobina u životu sreo. A šta to konkretno nagoni Radovana i ostale meštane s kojima smo pričali  da laskavim epitetima definišu lik i delo i za lokalnu javnost malo poznatog Dušana?
Sedamdesetogodišnji Belović, s diplomom profesora razredne nastave, veći deo radnog veka proveo je u prosveti. Školskog dnevnika latio se 1984. godine i odmah postao omiljeni uča. Deceniju  posle, pod naletom  zavodljivog tranzicionog izazova, poduprtog, i sam će kasnije zaključiti, nerealnim uverenjem u boljitak, okušao se u privatluku.
-Nije mi, biću iskren, bila namera da se preko noći obogatim – priseća se Dušan sopstvene biznis-odiseje devedesetih godina, koja se svela na malu poljoprivredu zasnovanu na ratarstvu i mlekarstvu. – Ambiciozno sam krenuo, uložio puno novca u kupovinu oranica, nabavku krava i izgradnju pratećih objekata. Ponukala me mladalačka maštarija da ću  jednog dana, baveći se agrarom, svakodnevno bitisati, da se pesnički izrazim, u ritmu godišnjih doba. Nisam sebe nalazio u tom poslu, koji u delanju i ponašanju  nameće svakojake, pa i one ružne, meni neprimerene, manire. A ja od poštenja ne mogu da uteknem. Tek nakon takvog, ne baš prijatnog, ali poučnog,  iskušenja shvatio sam da je „život u ritmu godišnjih doba“ bio moj zavodljivi umišljaj. Ujedno sam, kada sam se presabrao, spoznao sve ugodnosti rada u prosveti, kojoj sam se, s ogromnim olakšanjem, vratio.
Te po njega sudbonosne prve godine novog milenijuma Dušan Belović je postao direktor ruskoselske škole. Narednog leta obreo se u matičnoj OŠ „Žarko Zrenjanin“, u kojoj je ostao do penzionisanja.
-Tu pauzu, kada nisam bio u prosveti, doživljavam i kao nešto poučno, odnosno korisno – naglašava naš sagovornik. – Sagledao sam, naime, školu u drugačijem, mnogo pozitivnijem, smislu nego ostale profesije.  Rad sa decom  bio mi je okrepljujuća, stvaralačka radost. Kakav  divan osećaj kada posle nastave kući ne ideš umoran i potišten, već krepak i veseo. Pa se sutradan budiš oran, zakoračujući u susret novim radnim izazovima i ponovnom susretu s mališanima, koje  učiš kako da pišu,  čitaju, računaju, da upoznaju svet oko sebe, ali i kako da se ponašaju da bi ispravno stasavali da bi izrasli u obrazovane i čestite osobe…
Belović je, pre nekoliko godina, nakon, kako njegove kolege kažu, kao suza čiste učiteljske karijere, otišao u penziju. Ne dangubi, poput mnogih umirovljenika, već se bavi onim što, uz prosvetu, najviše voli. Sada je,  naime, s viškom slobodnog vremena, dodatno zaokupljen ličnom preokupacijom, koja ga bez zadrške ne napušta još od osnovne škole, pa se vremenom pretvorila u nasušnu potrebu. Umetnost je njegova opsesija. S pokrićem. Supruga Momirka, nekada zaposlena u Livničinoj administraciji, a sada penzionerka, desna mu je ruka u svemu. To mu, naglašava, puno znači.
Dušan je skoro  svakodnevno u ataru, često i na svom konju, kojeg godinama sedla u potrazi za slikarskim motivom. ,U nekadašnjoj kuhinji od dvadesetak kvadrata, pretvorenoj u atelje uočavamo nekoliko urađenih slika u ulju. Na zidovima uramljene grafike, umetnikovi rani radovi. Na štafelaju zategnuto platno iščekuje boje i poteze kičicom. Tu je i skulptorski alat. Na  radnom stolu „brdo“ gline, kojom će Dušan „zamesiti“ kalupe za buduće, kao kamen postojane, betonske skulpture. Škrt je na rečima naš domaćin kada zbori o sopstvenom umetničkom opusu:
-Počeo sam da crtam čim sam, kao osnovac, uočio da olovka ostavlja trag. Korice sveski i udžbenika sam šarao, svaki čist papir iz tih razloga nosio kući da bih na njemu čuda iscrtavao. Potreba za crtanjem, a onda i slikanjem  i vajanjem, pojačala se u gimnaziji i s godinama snažno nadirala. Sve te radove, smatrajući ih nebitnim, da bih se istakao, priložio sam u  srednjoškolskoj akciji sakupljanja starog papira. Sad mi je žao. Posle gimnazije pao sam na ispitu za upis na Likovnu akademiju u Beogradu, te odustao od akademskog zvanja, ali ne i od slikanja i vajanja –   priseća se junak naše priče početaka sopstvenog stvaralačkog angažmana.
 Dušan Belović je u suštini samouki umetnik. Posredno je, međutim, susrećući se s poznatim likovnjacima, uporedo marljivo listajući odgovarajuću stručnu literaturu, do finesa dokučio likovnjačke tajne. Do sada je realizovao impozantan broj slika, rađenih uglavnom u ulju. Većinu je poklonio prijateljima, rođacima i onima koji  u prigodnim situacijama pohode njegov dom ukotvljen, inače, u idiličnom ambijentu na obodu sela.
Nikada nije učestvovao na nekoj izložbi. Nuđeno mu, ali nije hteo. Odbija i pojavljivanje na likovnim kolonijama, pravdajući se da mu taj, kako ga naziva, brzopotezni način stvaranja ne odgovara. Za valjano delo potrebno je vreme, nekad i pauza, da se ponovo  sjedine adrenalin i ideja.
DAROVI RODNOM SELU
Stiče se utisak da je Dušan Belović previše skroman, pa i neambiciozan, kada je njegova afirmacija u pitanju. Marketing mu je – nula. O njemu se, kao umetniku, u javnosti nešto više čulo tek kada je prošlog leta u porti Srpske pravoslavne crkve u Ruskom Selu, u okviru obeležavanja 100 godina od doseljavanja Solunaca u ovo mesto, nikla grandiozna skulptura Arsenija Trećeg Čarnojevića – njegovih ruku delo. Rodnom selu Belović je podario i bistu „Solunac“, posvećenu srpskim borcima koji su nakon Prvog svetskog rata pristigli na sever Banata.
S DVA ZAVIČAJA
Dušan i brat mu Jovan sinovi su Steve i Radojke Belović. Stevu su, kao dete, u Rusko Selo 1932. godine doveli roditelji, Jovo, inače, solunac, i majka Cvijeta. Dušanov pradeda Risto takođe ima biografiju na ponos potomcima, jer se proslavio u Hercegovačkom ustanku. Belovići, inače, potiču iz sela Hrgud iznad Stoca, pa Dušan, ne bez razloga, kaže da ima dva zavičaja. Oba beskrajno voli, s tim da u kreativnom smislu, u odnosu na hercegovačka brda, prednost daje ravnici, je je u njoj rođen, a i svakodnevno ga kao slikara hod  nepreglednim prostranstvom nadahnjuje i goni u novi umetnički izazov. Hercegovina mu je u mislima, a ravnica u oku i srcu.
M. Ivetić
arsenije

U porti hrama Uspenija Presvete Bogorodice u Ruskom Selu, upriličeno je otkrivanje i osvećenje spomenika patrijarhu i vođi velike seobe Srba Arseniju III Čarnojeviću, rad Dušana Belovića, učitelja u penziji iz Ruskog Sela. Svečanost je, pored gradonačelnika Nikole Lukača sa saradnicima, predstavnika Okruga i Mesne zajednice, okupila istaknute zvanice- ministra za rad, zapošljavanje boračka i socijalna pitanja Nikolu Selakovića, narodnog poslanika Milenka Jovanova, generala Milorada Stupara, predstavnike Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-18, njihovih potomaka i poštovalaca, kao i veliki broj meštana.

Ministar Selaković istakao je značaj izgradnje i negovanja kulture sećanja poručivši da čuvajući narod, čuvamo i budućnost.

– Krajem 17. veka srpski narod koji se našao u čeljustima velikih sila i borbi velikih carstava, zadesila je ogromna nevolja pretočena u veliku seobu Srba koja je bila bežanje od sigurne smrti, bola i patnje ka traganju za slobodom. Na čelo tog naroda koji je, između ostalog, svoj dom našao i ovde, na severu Banata, stao je patrijarh Arsenije III Čarnojević. Ovo je bilo jedno od sela kolonizovanih nakon Balkanskih i Prvog svetskog rata, u kojima su srpski ratni dobrovoljci iz severne Dalmacije. Like, Hercegovine, Bosanske Krajine, Korduna, Banije, ali i druge strane okeana odazvavši se pozivu svoje matice, probili Solunski front i kao dobrovoljci, od kralja Petra i kralja Aleksandra dobili ovde svoje posede- podsetio je ministar Selaković i istakao:

– Vredna je lekcija koju smo naučili iz te strašne istorijske epohe, a to je, da je u teškim vremenima, najvažniji cilj svakog od nas ko se nalazi na odgovornoj funkciji, da čuvamo slobodu, nezavisnost, Srbiju, ali i da čuvamo naš narod. Spasavajući Srbe od sigurne turske odmazde, patrijarh Arsenije III Čarnojević je spasavao nadu da ćemo jednog dana obnoviti državu, što smo i učinili. To danas zna i državno rukovodstvo na čelu sa predsednikom Vučićem kada na svaki mogući način se trudimo da sačuvamo srpski narod na Kosovu i Metohiji, jer bez naroda, svaka naša borba je uzaludna- poručio je ministar Selaković.

Kako je ukazao, danas se obeležava i godišnjica najstarijeg boračkog udruženja u Srbiji –Udruženja srpskih ratnih dobrovoljaca od 1912 do 1918, njihovih potomaka i poštovalaca koje slavi 120 godina od osnivanja.

Sloboda je najskuplja srpska reč, slobodu smo branili i ginuli za nju, rekao je gradonačelnik Nikola Lukač.

– Veliko mi je zadovoljstvo i čast što sam prisustvovao otkrivanju spomenika jednoj istorijskoj ličnosti čija je hrabrost i odvažnost izuzetno značajna za Srbe i Srbiju. Ruskoselci, Grad, Ministarstva i SPC zajednički smo podigli ovaj velelepni spomenik da nas podseća na tu hrabrost, ali i značaj slobode u našem narodu- kako se ona čuva, bori za nju i da se sećamo svih koji su dali živote da bismo mi danas  uživali  u slobodi. Spomenik nas opominje da čuvamo jedni druge, pravoslavlje, srpstvo i da u se u miru borimo za bolji život- poručio je Lukač.

Svetu arhijerejsku liturgiju služio je vladika banatski Nikanor, koji je zajedno sa prisutnim sveštenstvom osveštao spomenik.

– Ovaj veličanstveni spomenik podseća nas na još veličanstveniju ličnost Arsenija III Čarnojevića, praoca ovog mesta, uz kojeg se danas sećamo i naših velikih i cenjenih vojskovođa i rodoljuba koji su dali svoje živote. Svoj odnos prema Srbiji moramo menjati mi sami. Čuvajmo sebe u Srbiji koja nam garantuje slobodu, sve hoće da učine da unište to što jesmo –istakao je vladika banatski Nikanor.

U porti ruskoselskog Hrama nalazi se grobnica porodice Čarnojević, to su dalji srodnici patrijarha Arsenija, podsetio je protonamesnik Slobodan Divljakov.

– Ovo je vrlo važan dan za nas. Sećanje na velike ljude i vrednosti koje oni nose ne menjaju se, bez obzira na tehnološki napredak. Srpska pravoslavna crkva baštini vrednosti da čovek kroz požrtvovanje i ljubav za druge čini vredna i divna dela– rekao je Divljakov.

U svečanom programu nastupili su hor Sveti Serafim Sarovski iz Zrenjanina i  ADZNM „Gusle”.

 

error: Content is protected !!