dragan batinić

Foto-Nemanja-Batinic

Književnik, novinar, likovni i književni kritičar Dragan Batinić, koji se na vlastitim knjigama, kojih ima desetak, potpisuje pseudonimom Dragan Pop Dragan, objavio je ovih dana i knjigu za decu „Ne žurite! Pismo početnicima u odrastanju“. Izdavanje ove publikacije podržao je Grad Kikinda, a kao izdavač se potpisuje Banatski kulturni centar iz Novog Miloševa. Ova knjiga, koja je i autorov svojevrsni žanrovski zaokret, bila je povod da se s Batinićem osvrnemo i na njegov minuli spisateljski rad, koji je uvek i on sam nastojao da obogati osobenim humorom, a nekad i ironijom.

Ovom novom knjigom namenjenom deci, koja uskoro izlazi, „Ne žurite! Pismo početnicima u odrastanju“, napravio si žanrovski zaokret. Da li je u tebi uvek tinjala želja da se obratiš mladim čitaocima, ili čovek u zrelim godinama malo podetinji?

– Kad počneš polako da zatvaraš životni krug verovatno se na neki način vraćaš na početak, ka detetu. Nije čudno što se deke i bake najviše vole, druže i razumeju sa unučićima. Ima još nešto. Uspeo sam da sačuvam dete u sebi. Da sačuvam nevinu i pomalo naivnu radoznalost, čuđenje, ljubav i prema ljudima i prema prirodi, potrebu za iskrenošću, potrebu za iskazivanjem emocija bez foliranja… Cela knjiga je neka vrsta nagovaranja dece da ne žure sa odrastanjem, a završava se ovako: „Ne žurite da odrastete! Uživajte! Odrastanje dođe samo i kad ga ne prizivaš. Nađe ono svakog dečaka i svaku devojčicu i onda odjednom, dok se okreneš, nisi više dete. Nije baš skroz loše biti odrastao, ali mnooogo je lepše biti dete. Ja to znam. Probao sam i jedno i dugo.“

Problem i dece i odraslih danas je što živimo u ubrzanom vremenu. Sve se dešava brzo, a često i po nekom skraćenom postupku. Stalno smo u nekoj žurbi pa nemamo vremena da primetimo, ili da dovoljno uživamo u lepim stvarima koje se dešavaju nama i oko nas. Pokušao sam da pomognem deci da malo uspore. Možda ova knjiga može biti od koristi i starijim da ponovo probude dete u sebi.

Uskoro će pola veka od tvog bavljenja književnim radom. Da li je i sada, kao i kad si počinjao, najveća kletva za pesnika: „Dabogda poznavao sve svoje čitaoce“?

– Sa pet godina sam sam naučio da čitam. Imao sam među igračkama i neki stari bukvar. Dosađivao sam svima, zapitkujući koje je ovo slovo. Ljubav prema knjizi traje od tad. Čitao sam i čitam mnogo i svašta, ne u smislu kvaliteta, nego žanrovski: filozofiju, psihologiju, knjige iz teorije književnosti i novinarstva, ponešto iz domena religije, istorije, istorije umetnosti, beletristiku… a spadam i u one malobrojne koji rado čitaju i poeziju.

Ne tešim se time da je malo pesnika koji imaju velik čitalački krug. Ne očekujem da budem popularan kao estradni umetnici, jer poezija je, ipak, za posvećene. A, takvih, gle čuda, ima više nego što mislimo. Odavno se desilo da ne poznajem baš sve svoje čitaoce. To kažem na osnovu nagrada i priznanja koje sam dobijao i u gradovima u kojima nikad nisam bio, ili sam davno bio: Mladenovac, Niš, Kučevo, Odžaci, Rudo i Mrkonjić grad u Republici Srpskoj, Sarajevo, onaj deo u Federaciji, Skoplje… Znači tamo je neko čitao moje pesme i u njima našao nešto vredno, ili bar zanimljivo. Dakle, broj mojih čitalaca je prevazišao kombi, sad bi trebao bar autobus, ali verovatno ne baš onaj dupli. Pišem poeziju pre svega jer za mene je to lepa avantura i pokušaj komunikacije prvo sa sobom, a onda i sa drugima. Ako se nekome to što napišem dopadne, drago mi je. Ako se ne dopadne, ne zameram i ne uzbuđujem se zbog toga.

Uređivao si još kao vojnik Zidne novine. Već tada si, verovatno, uvideo da na zidu može da visi svašta?

– Kako na kom. Na tom zidu, u mojoj kasarni, nije moglo da visi baš svašta. O književnom nivou sam brinuo ja, a o moralno političkoj podobnosti, kako se to onda zvalo, i autora i tekstova, brinuo je jedan vodnik tvoj prezimenjak. Da li je to slučajno da će posle toliko godina opet jedan Savić, ovoga puta novinar, odlučivati šta će biti objavljeno?  Od urednika zidnih novina stigao sam do urednika Radio Kikinde, urednika dopisništva subotičke televizije, urednika književnog časopisa „Hekeida“… u svim tim redakcijama trudio sam se, sa svojim kolegama, da rušimo neke „zidove“ neznanja i zabluda u raznim oblastima, i tako širimo vidike naših slušalaca, gledalaca i čitalaca. Nismo baš uvek uspevali da srušimo zid, ali smo bili srećni ako ga malo okrunimo, načnemo, da nekim sledećim dobronamernim „rušiteljima“ bude lakše.

U jednoj ranoj pesmi popisao si sastav jetrene paštete. Znači li to, kako kažeš u jednoj drugoj pesmi da „u pesme sve sme“?

– Moje stav je da je u umetnosti sve dozvoljeno do granice dok ta umetnička sloboda nekog drugog ne ugrožava, na bilo koji način. Pomenuti citati mogu se i tako shvatiti. Međutim, stih da u pesme sve sme, je poslednji stih antiratne pesme koju sam napisao i objavio devedesetih godina. Pretpostavio sam da će je neki tumačiti i kao ne-patriotski čin, pa sam za svaki slučaj stavio i taj stih. No, nisam imao problema zbog tog, osim što se nekima nije dopalo, al to je već njihov problem.

Sastav jetrene paštete je imao drugu funkciju. To je pesma, meni posebno draga, „Pesnik samac“, napisana na prelomu 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, koja je na neki način pesnički i filozofski kredo tog mog perioda, koji kritičari svrstavaju u andergraund, a ja to nazivam rokersko-pankerski period. Dakle, opisujem jutro kada nakon razbijanja mamurluka kafom, cigaretom i vinjakom doručkujem i zurim u konzervu paštete, čitam njen sastav da ne bih razmišljao o drugim stvarima. Pesma se završava stihovima: vesti sa radija / situacija u svetu alarmantna/ vreme promenjivo oblačno / dobro jutro. Ova pesma, na neki način, nagoveštava turobne i teskobne godine koje su usledile.

Kraj kontejnera/ čovek se oblizuje/ mačka ga gleda – kaže jedan tvoj haiku. U tradicionalnu haiku formu uneo si ironiju. To bio je hrabar i inovativan postupak.

– Nisam baš pronašao toplu vodu. Elementi humora postoje i u haiku stihovima rodonačelnika ove književne forme, kao što su Bašo, Isa… Možda sam otišao malo dalje uvodeći i ironiju, tačnije gorki, crni humor. Haiku je „uhvaćen“ trenutak. Ova pesma je nastala devedesetih godina i odraz je tog vremena. Kad pogledam unazad i setim se da smo preživeli neviđenu inflaciju, ratove, bombardovanje, revoluciju, razarajuću privatizaciju… pomislim: da smo znali unapred šta nas čeka mnogi bi, verovatno, odustali od života. Meni su taj crni humor, jer takvo je vreme bilo, ironija i autoironija, pisanje, čitanje i naravno porodica, pomogli da smognem snage da sve prebrodim. I, evo preživeo sam! Malo zdravstveno pohaban i emotivno ulubljen, al tu sam.

Šta bi poručio kritičarima koji su na tvoju proznu knjigu „Moglo je i gore“ rekli: „Moglo je i bolje“?

-To je knjiga kratkih priča o ovovremenskim situacijama iz svakodnevnog života koje nisu baš uvek lepe i prijatne, ali s obzirom šta je moja generacija preživela, poruka sadašnjim mladim generacijama je: „Moglo je i gore“. Što se tiče kritičara davno sam objavio pesmu njima posvećenu. Pesma ima naslov „Genijalna pesma od dva stiha“, a glasi; prvi stih/ drugi stih. Kad si ti kao jedan od tih kritičara u pitanju slažem se, što se tiče kvaliteta uvek može bolje. Napiši i objavi bolju knjigu, da to potvrdiš, i ja ću se radovati.

U jednoj reportaži u staroj „Komuni“ pitao si trafikantkinju u Novim Kozarcima, koje novine najviše prodaje i ona je odgovorila: „Novosti“ i „Komunu“. Na to si ti zaključio: „ Aha, znači vredi pisati. Trk nazad u redakciju!“ Misliš li i danas da vredi pisati?

– Eto, ti si zapamtio nešto što sam ja napisao i zaboravio. Znači neko, ipak čita, a poneko čak nešto i upamti. Da li vredi pisati? Ja, neke svoje ljubavi, pa možda i zablude, grčevito branim i negujem i tako će biti do kraja.

N. Savić

Batinic-i-Vesna

Na osmom pesničkom konkursu „Milorad Petrović Seljančica“ druga nagrada pripala je našem sugrađaninu Draganu Pop Draganu za pesmu „Snovi“, a pohvalu je, za pesmu „Vratiću se“, dobila, takođe Kikinđanka, Vesna Đukanović.

Završni čin manifestacije „Igrale se delije“ i svečano uručenje nagrada, održaće se u crkvi svetog Velikomučenika Dimitrija, u Velikoj Ivanči, kraj Mladenovca, 28. ovog meseca.

Milorad Petrović Seljančica, srpski pesnik, učitelj i ratnik u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, rođen je u Velikoj Ivanči 1875. godine, a  umro u Beogradu 1921. godine. Nadimak je dobio po nazivu svoje prve zbirke pesama, a i zato što je nosio tradicionalnu šumadijsku nošnju. Na neke njegove stihove komponovana je  muzika i mnogi misle da su to narodne pesme, kao što su „Igrale se delije, na sred zemlje Srbije“, „Jesen stiže dunjo moja“, „Ne luduj Lelo“…

Batinic-1

Na 35. međunarodnom Haiku festivalu, u Odžacima, čiji je organizator tamošnja Narodna biblioteka „Branko Radičević“, treća nagrada pripala je našem sugrađaninu Draganu Pop Draganu.

Na ovogodišnji konkurs pristigle su pesme čak 145 autora iz: Srbije, Republike Srpske, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Rumunije, Australije i Švedske.

Haiku je kratka književna forma, nastala u Japanu, u 17. veku, na temelju filozofije Zen budizma. Jedno od pravila koje mora da zadovolji jeste da ima tri stiha, od kojih prvi i treći imaju po pet, a drugi sedam slogova. Haiku je uhvaćen trenutak, jednostavna slika, uglavnom iz prirode, koja kod čitaoca treba da izazove neku unutrašnju reakciju.

Književnik, naš sugrađanin, Dragan Pop Dragan, napisao je, do sada, tri knjige haiku stihova, pet zbirki pesama, i jednu zbirku kratkih priča, i dobitnik je velikog broja priznanja.

Ovo je nagrađeni haiku Dragana Pop Dragana:

Nije kriv, ali

lupa se po ušima.

Pas trebi buve.

S. V. O

smart
Odavno u žitištanskoj biblioteci neki gost nije privukao toliku pažnju čitalačke publike. To je nedavno uspelo pesniku iz Banatskog Velikog Sela Radetu Ćosiću. Ovaj stvaralac se u Žitištu  prethodni put predstavio pre dve decenije, a mnogi se i danas sećaju da je tada ostao zapamćen i rado prihvaćen.
Pred više od pedeset poklonika pisane reči, Ćosić je predstavio svoju najnoviju pesničku zbirku  „Čovek to ne može da iskaže”. U pitanju je kompilacijska knjiga sastavljena od najboljih momenata iz prethodne četiri objavljene poetske knjige ovog autora.
Pesme je izabrao i pogovor za knjigu napisao kikindski pesnik i novinar Dragan Pop Dragan (Dragan Batinić), a knjigu je izdao Banatski kulturni centar iz Novog  Miloševa.

O knjizi su, pored autora, govorili umetnik i multiinstumentalista iz Velikog Sela Milan Vašalić, u ime domaćina Robertina Vukelić Šijan, direktorka tamošnje biblioteke, kao i Dušan Milićev i Dragutin Vidačić,  dok su Ćosićeve stihove nadahnuto kazivali Zdenka Trifunjagić i Ervin Gazdag, kulturni poslenici iz Zrenjanina, dok je za gitarsku pratnju bio zadužen još jedan Velikoselac – Marko Stupar.
Ćosić se u književnosti oglašava isključivo kao liričar,  osobenog pesničkog izraza kroz izlomljen i sveden stih, metaforički zgusnutim pesničkim sredstvima. O tome su u svojim osvrtima pisali i Milutin Ž. Pavlov (koji Čoćićevu poeziju naziva suzdržanom), Radivoj Šajtinac (koji ju je označio kao fragmentarnu), Miloš Latinović (egzistencijalističku) i Dragan Batinić (koji je drži za filozofski smirenu).

Te večeri se moglo čuti i od samog Ćosića, kao i od mnogih prisutnih da je upravo Batinić bio na neki način pesnički mentor ne samo ovog pesnika iz Banatskog Velikog Sela, već i niza drugih prisutnih književnih stvaralaca koji su te večeri bili u publici.
Od Milana Vašalića, muiltiinstrumentaliste i Ćosićevog prijatelja mogla se čuti zanimljiva opservacija da je on kao muzičar u mladosti bio fasciniran Džimijem Hendriksom i Džimom Morisonom kao kreativnim stvaraocima, sve dok nije ubrzo uvideo da takvog individualca jake stvaralačke energije ima i u svom mestu, takoreći u komšiluku, u liku Radeta Ćosića. Pritom je napravio i paralelu između sebe i pesnika, naglasivši da su i on i Rade na neki način „džeklondonovske” biografije i da su se u životu bavili i poljoprivredom i pisanjem i  ugostiteljstvom.
Nakon uspešne promocije u Banatskom Velikom Selu, a potom i u Žitištu, uslediće Ćosićeve književne večeri i u Somboru, Novom Sadu, Beogradu.