crkva

crkva-sat

Posle više od decenije ćutanja, sat na tornju hrama Svetog oca Nikolaja ponovo meri vreme – tačno u sekundu. Ono što je nekada bio samo detalj na silueti grada, ponovo je postao živi svedok svakodnevice i tihi čuvar ritma Kikinđana.

Ideja o obnovi rodila se, kako kaže starešina hrama, jerej Miroslav Bubalo, iz jednostavne želje – da sat ponovo proradi.

– Nekoliko ljudi je pitalo da li bi mogao ponovo da radi i mi smo krenuli od te ideje. Zahvaljujući znanju i prilagodljivosti inžinjera Nikolin Zorana, našli smo rešenje – ističe Bubalo.

Iako je sat godinama bio van funkcije, nije bio pokvaren. Naprotiv – njegov stari mehanizam, koji potiče iz 1908. godine, bio je očuvan i ispravan, ali zahtevan za održavanje.

– To je bio klasičan mehanički sat na tegove. Na svakih dvadeset sati morao je neko da ga navija, a uz promene temperature dolazilo je do odstupanja u vremenu. Trebalo ga je stalno podešavati – objašnjava diplomirani inženjer elektrotehnike Zoran Nikolin.

Upravo je ta složenost dovela do toga da sat vremenom stane. Generacije koje su ga održavale više nisu bile tu, a pokušaji improvizacije pokojnog Paje Spajića više nisu bili delotvorni.

Pre dve godine počinje nova priča. Ideja je bila jasna – sačuvati duh starog mehanizma, ali ga prilagoditi savremenim uslovima.

– Hteli smo da zadržimo što više originalnog mehanizma, a da ljudska intervencija bude minimalna. Stari mehanizam smo sačuvali kao istorijsku vrednost, a novi sistem smo ugradili tako da sat funkcioniše pouzdano – kaže Nikolin.

Danas sat radi uz pomoć elektromehaničkog sistema i kompjuterskog upravljanja. Opremljen je senzorima koji omogućavaju automatsku korekciju vremena.

– Svakog punog sata on sam sebe proverava i koriguje. Ako dođe do odstupanja, vraća kazaljke na tačno vreme. Zato je sada precizan u sekundu – dodaje Nikolin.

Projekat nije bio jednostavan. Pored tehničkih izazova, bilo je potrebno osmisliti sistem koji istovremeno meri vreme, upravlja mehanizmom, pokreće zvona i sve to bez „sudara“ u radu.

-Najkomplikovanije je bili električno-mehaničko prilagođavanje, tu sam imao dragocenu pomoć kolege Njari Ervina koji nam je uradio modelovanje za 3D štampu plastičnih delova, kao i kolege Branislava Popovića koji je to posle u svojoj radionici prilagodio zajedno sa mnom. Tu je učestvovao i Dragiša Markov koji je odradio neke delove. Pomogli su crkvenjak Zlatko Rauković i Vladimir Blažić koji radio na modelovanju replike sata – objašnjava Nikolin – To je relativno složen sistem koji obavlja više operacija odjednom. Bilo je potrebno mnogo testiranja i podešavanja.

U radu je učestvovalo više saradnika, od inženjera do majstora, ali i ljudi iz crkve koji su pomogli u realizaciji. Ipak, kako sa osmehom kaže otac Bubalo, najveći trošak nije bio novac.

– Finansijski nije bilo zahtevno. Rad je najviše koštao, a za ostalo je tu Temu – navodi on.

Iako su u početku mislili da obnovu niko neće ni primetiti, desilo se suprotno. Građani su počeli da obraćaju pažnju.

– Ljudi su primetili da sat radi. Čak su se javljali i da kažu da im je drago. Nekada je ovaj sat bio veoma važan – po njegovoj zvonjavi ljudi su znali koliko je sati – podseća Bubalo.

Danas sat ponovo obavlja tu ulogu. Na svakih petnaest minuta oglašava se zvonom, baš kao nekada, podsećajući na vreme kada je upravo crkveni toranj bio glavni orijentir u svakodnevnom životu.

Preostalo je još da se mehanički podese tri od četiri brojčanika, jer neki od njih i dalje kasne nekoliko minuta. Ali i to je, kako kažu, pitanje vremena – i malo hrabrosti, jer je potrebno popeti se na visinu od oko 25 metara, gde se konstrukcija ljulja na vetru.

Do tada, jedno je sigurno – vreme se vratilo na svoje mesto.

A sa njim i jedan važan deo duha Kikinde.

T. D.

uskrsnji-koncert-sv-kozme-i-damjana-6

Veče ispunjeno duhovnom muzikom, emocijama i zajedništvom obeležilo je donatorski vaskršnji koncert održan u Hramu Svetih Kozme i Damjana, gde su Kikinđani još jednom pokazali da su spremni da stanu iza svoje svetinje.

Na svečanom koncertu nastupila su tri hora – „Sveti Roman Melod“ iz Subotice, domaći crkveni hor „Sveti Josif Temišvarski“, kao i dečji hor „Sveti Jovan Šangajski“, dok je posebnu atmosferu upotpunio nastup guslara. Nakon koncerta, za sve posetioce upriličena je zakuska, kao i kratka filmska prezentacija o istoriji hrama.

Ovogodišnji koncert imao je i poseban značaj – bio je donatorskog karaktera, sa ciljem prikupljanja sredstava za nastavak izgradnje zvonika.

– Večeras obeležavamo deset godina aktivnog rada našeg crkvenog hora, ali smo želeli da spojimo lepo i korisno. Ovaj koncert je nastavak tradicije donatorskih okupljanja zahvaljujući kojima je hram i izgrađen. Sada prikupljamo sredstva za zvonik, čiji su temelji već završeni – istakao je starešina hrama protojerej Boban Petrović.

On je dodao da je reč o velikom i značajnom projektu, čija ukupna vrednost iznosi oko 47 miliona dinara, dok su temelji koštali oko 3,2 miliona. Naredna faza, koja obuhvata zidanje i izgradnju kupole, procenjena je na oko 22 miliona dinara.

– Ovo je veliki izazov, ali i prilika da pokažemo zajedništvo. Verujemo da ćemo, uz pomoć naroda i Božju pomoć, uspeti da dovršimo ono što je započeto – poručio je otac Boban.

Da zvonik ima posebno mesto u srcima vernika pokazuju i reči onih koji su prisustvovali koncertu.

– Moje dve unuke večeras nastupaju u horu. Želimo da damo svoj prilog jer nam mnogo znači što će crkva dobiti zvonik. To će biti ukras grada, ali i simbol naše vere – rekla je vernica Ester Vučković.

 

Slično razmišlja i Branislava Selaković, koja ističe da je hram centar duhovnog života za mnoge.

– Ovo je naš hram, naš svetionik. Svake nedelje smo ovde i važno je da ga zajedno gradimo i čuvamo – kazala je ona.

Koncert je tako, osim umetničkog, imao i snažan simbolički značaj – kao poziv na zajedništvo, solidarnost i očuvanje duhovnih vrednosti. Zvonik, koji tek treba da se uzdigne, već sada ujedinjuje ljude – baš kao što će jednog dana njegova zvona pozivati vernike i odzvanjati daleko iznad grada.

T. D.

IMG-20260410-113401

U duhu tradicije i zajedništva, u porti Hram Svetih Kozme i Damjana danas u 11 časova organizovano je tradicionalno farbanje vaskršnjih jaja, koje je okupilo oko stotinu dece – osnovaca i predškolaca, kao i njihove roditelje, veroučitelje i sveštenstvo.

Iako je Veliki petak dan tuge i sećanja na stradanje Isusa Hrista, u porti hrama danas je vladala posebna, tiha radost – ona koja dolazi iz dečje iskrenosti i zajedničkog stvaranja. Mališani su sa velikim entuzijazmom bojili jaja, svako na svoj način, unoseći u ovaj običaj lični pečat i značenje.

Osmogodišnji Filip Gavrančić odlučio se za zelenu boju.

-Ofarbao sam jaje u zeleno jer mi je to omiljena boja. Prvi put sam došao u hram da farbam jaja i jako mi je lepo. Verujem da ću doći i sledeće godine, a nadam se da ću moći i u nedelju da učestvujem u dečijoj tucanijadi.

Slično uzbuđenje deli i Vukašin Milić (11).

-Prvi put sam ovde i super mi je. Ofarbao sam jaje u belo, ali planiram još da ga ukrašavam. Doneću ga u nedelju da se takmičim i nadam se pobedi. Preporučio bih svim drugarima da dođu svake godine na Veliki petak.

Desetogodišnja Dunja Bukva već ima iskustva.

-Dolazim već pet godina. Danas sam ofarbala jaje u crveno jer to predstavlja Isusovu krv. Kad se vratim kući, farbaću jaja za porodicu. U nedelju ću verovatno doći na takmičenje.

I devetogodišnja Anja Stojkov pokazal je da razume simboliku praznika.

-Ofarbala sam jaje u crveno zbog Isusa Hrista i nacrtala krst kao simbol crkve. Prvi put sam ovde i baš mi je lepo. Doći ću i sledeće godine.

Prisutnima se obratio starešina hrama, otac Boban Petrović, koji je zahvalio svima koji su pomogli organizaciju, posebno roditeljima i predstavnicima Crvenog krsta. On je istakao da je cilj ovakvih okupljanja da se deci približi vera kroz radost i zajedništvo.

-Svesni smo da je Veliki petak tužan dan, ali se trudimo da stvorimo radost kod dece. Srećan sam što se odazvao veliki broj dece i roditelja. Pozivamo da deca poste danas i sutra, makar ova dva dana simbolično, kako bi u nedelju mogla da se pričeste – poručio je otac Boban.

On je najavio i novinu – prvo takmičenje u tucanju vaskršnjih jaja, koje će biti organizovano u nedelju, uz nagrade za pobednike, ali i poklone za sve učesnike.

Pored duhovnog i edukativnog značaja, događaj je imao i humanitarni karakter. I ove godine pripremljeni su paketi pomoći za porodice kojima je podrška najpotrebnija – ukupno 33 paketa, simbolično u čast Hristovih godina. Najznačajniji doprinos dala je Tatjana Kosić iz Amerike sa svojim udruženjem i donatorima.

Za naredni period najavljen je i vaskršnji koncert donatorskog karaktera, koji će biti održan 18. aprila u 19 časova, sa ciljem prikupljanja sredstava za izgradnju zvonika – budućeg ukrasa hrama i grada.

T. D.

veliki-petak-raspece-isusovo

Danas je Veliki petak, jedan od najtužnijih i najznačajnijih dana u hrišćanskom kalendaru. U okviru Veliki petak, vernici se sećaju stradanja i raspeća Isus Hrist na Golgoti – događaja koji predstavlja temelj hrišćanske vere i simbol najveće žrtve za spas čovečanstva.

Prema učenju Srpska pravoslavna crkva, Veliki petak je dan najstrožeg posta, tuge i molitvene tišine. Ne služi se liturgija, već se u hramovima iznosi plaštanica – platno koje simbolično predstavlja telo Hristovo položeno u grob. Vernici joj prilaze sa dubokim poštovanjem, celivajući je i tiho se moleći.

Ovaj dan obeležava se bez radosti i slavlja. Zvona ne zvone, a bogosluženja protiču u tišini i dostojanstvu. U narodnoj tradiciji, Veliki petak se smatra danom kada treba zastati, utihnuti i okrenuti se sebi – preispitati misli, postupke i odnose sa drugima.

Posebno mesto u obeležavanju ovog dana zauzimaju i narodni običaji, među kojima je najpoznatije farbanje vaskršnjih jaja. Prema tradiciji, jaja se najčešće farbaju u crvenu boju, koja simbolizuje prolivenu krv Isusa Hrista, ali i novi život i vaskrsenje. Prvo obojeno jaje, poznato kao „čuvarkuća“, čuva se tokom cele godine kao simbol zaštite doma i porodice. U mnogim krajevima Srbije veruje se da na Veliki petak ne treba raditi teške poslove, prati veš ili obrađivati zemlju, već dan provesti u miru, postu i molitvi.

Iako je obojen tugom, Veliki petak nosi snažnu poruku ljubavi, praštanja i nade. Žrtva Isus Hrist, kako uči hrišćanstvo, nije kraj, već početak – uvod u Vaskrsenje i pobedu života nad smrću.

Za mnoge vernike, upravo ovaj dan predstavlja najdublji duhovni trenutak u godini – trenutak kada se, u tišini, najjasnije čuje ono što je zaista važno.

 

vaskrsenje-1

Veliki vaskršnji post, najduži i najstroži post u godini za pravoslavne hrišćane, počinje danas i traje do praznika Vaskrs, 12. aprila. Ovaj post priprema vernike za proslavu Hristovog vaskrsenja i predstavlja vreme duhovnog preispitivanja, molitve i uzdržanja.

Vaskršnji post uveden je u ranom hrišćanstvu i tokom vekova je dobio svoj sadašnji oblik u okviru bogoslužbene prakse. Post traje sedam nedelja, uključujući Čistu nedelju na početku i Strasnu sedmicu uoči Vaskrsa, kada se vernici posebno sećaju Hristovog stradanja.

Vernici se uzdržavaju od mesa, mleka, jaja i drugih namirnica životinjskog porekla. U većini dana posti se „na vodi“, dok je u pojedinim danima dozvoljena upotreba ulja i vina. Riba je dozvoljena samo na praznike Blagovesti i Cveti.

Međutim, post nije samo uzdržavanje od određene hrane, već sveobuhvatni duhovni podvig. Crkva uči da je suština posta duhovno očišćenje. To podrazumeva: pojačanu molitvu i učešće u bogosluženjima, pokajanje i ispovest, praštanje i pomirenje sa bližnjima, kao i uzdržavanje od loših misli, reči i dela.

Isto tako, post je vreme dobročinstva, pomaganja siromašnima i pokazivanja milosrđa, što se smatra jednako važnim kao i uzdržavanje od hrane.

Sveštenstvo naglašava da pravila posta mogu biti prilagođena zdravstvenom stanju, uzrastu i životnim okolnostima vernika. Deca, trudnice, bolesni i osobe sa teškim fizičkim poslovima poste u skladu sa blagoslovom duhovnika.

Vaskršnji post predstavlja poziv na unutrašnju promenu i duhovnu obnovu. Za vernike, to je period tišine, smirenja i pripreme za najveći hrišćanski praznik – radost Hristovog vaskrsenja.

 

bozic-1

U Hramu Svetog oca Nikolaja u Kikindi danas je, na Božić, služena praznična liturgija, nakon koje je obavljeno lomljenje česnice. Hram je bio ispunjen vernicima, među kojima je bilo mnogo dece i mladih, a posle pričešća najmlađima su podeljeni paketići.

Nakon liturgije, usledilo je tradicionalno lomljenje česnice, u kojoj su se nalazili jedan zlatnik i dva srebrnjaka, koje je obezbedio Veselin Petkov. Srećna dobitnica jednog od srebrnjaka bila je Ljiljana Veskov (77) iz Kikinde, koja je podsetila da je i ranije imala sličnu sreću.

-Pre osam godina, kada mi se praunuk rodio, izvukla sam zlatnik. Sada čekam peto praunuče i izvukla sam srebrnjak. Ovo mi je velika čast, inače sam crkvena žena – rekla je Veskov.

Starešina hrama, otac Miroslav Bubalo, naveo je da je česnicu pripremila pekara „Testoteka“, koja je, kako je istakao, rad izvela bez ikakve nadoknade, čak i za materijal. On je podsetio da lomljenje česnice u hramu nije drevni običaj, ali da se u Kikindi praktikuje već oko deset godina i da će se truditi da se taj običaj održi.

-Česnica, kao i svaki hleb, simboliše jedinstvo zajednice koja se okuplja oko tela Hristovog – poručio je otac Bubalo, dodajući da praznik ne treba da ostane samo na nivou običaja, već da nosi suštinsku poruku promene odnosa između Boga i čoveka.

Gradonačelnik Kikinde, Mladen Bogdan, čestitao je Božić sugrađanima i pozvao na jedinstvo i međusobno uvažavanje.

-Da Božić provedemo u miru sa svojim najmilijima, u toplini porodičnog doma. Živimo u svetu koji je nepredvidiv i ne smemo da dozvolimo da se delimo. Treba da čuvamo jedinstvo, da razgovaramo i da se poštujemo, čak i kada imamo razlike u mišljenju – poručio je gradonačelnik, ističući da je ohrabrujuće što su hramovi puni dece i mladih.

Vernicima je pročitana i poslanica patrijarha Porfirija, u kojoj je upućen poziv na jedinstvo u ljubavi u vremenu nesreće, rata i bolesti, kao i na očuvanje zajedništva i međusobne brige.

post-5

U modernom hrišćanstvu, post se često vezuje samo za hranu – za odricanje od mesa, slatkiša ili drugih užitaka. Ipak, Sveto Pismo nas uči da pravi post nije samo fizički čin, već unutrašnja promena srca i duha.

Pravi post nije odricanje radi samog odricanja. On je prilika da se oslobodimo sebičnosti, pohlepe, srdžbe i tuge, da srce postane mesto gde Bog može da prebiva. Sveti Oci naglašavaju da je duhovni post – molitva, pokajanje, oproštaj i ljubav prema bližnjem – jednako važan, često i važniji, od telesnog.

Hristos nas podseća: „A kad postite, ne budite žalosni kao licemeri; jer oni načine bleda lica svoja da ih vide ljudi gde poste. Zaista vam kažem da su primili platu svoju.  A ti kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gde postiš, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno“ (Jevanđelje po Mateju, 6, 16-18). U ovim rečima krije se suština: post je unutrašnja molitva i čin predanja Bogu, a ne samo spoljašnja disciplina.

Post tako postaje vreme promena – trenutak kada čovek osluškuje svoje misli i želje, priznaje slabosti i okreće se Božjoj milosti. To je vreme kada duša uči poniznosti i zahvalnosti, kada tuga i brige bivaju preobražene molitvom, a srce obogaćeno ljubavlju.

Kod hrišćana, post nije samo pojedinačni čin; on je zajednički, liturgijski i molitveni put. Vernici se podsećaju da se post povezuje sa delima ljubavi: pomaganje potrebitima oproštaj onima koji nas povrede, strpljenje prema bližnjima. „Tvoj post neka bude vidljiv kroz dela tvoje ljubavi, a ne kroz hranu koju jedeš“ – rekao bi nam svaki svetitelj.

Na kraju, post nas uči da pravog mira i snage nema bez duhovnog života. Kada telo pati, a duša se otvara Bogu, čovek pronalazi unutrašnju slobodu i mir koji svet ne može da nam da.

image.webp

U mnogim srpskim domovima jednom godišnje upali se slavska sveća, zamiriše tamjan, a porodični sto postaje mesto gde se neguje sećanje na pretke i obnavlja duhovni temelj doma. Slava nije samo običaj – ona je molitveni čin, dan kada dom postaje mala crkva, a porodica zajednica u veri, ljubavi i blagodarnosti.

Crkva uči da slavski svetitelj nije samo zaštitnik, već i molitveni svedok vere pred Bogom. Svetitelj je „prijatelj doma“, onaj koji u Hristu živi i koji svojim primerom podseća porodicu da istraje u dobru.

Krsna slava ima svoje obavezne elemente koji nose hrišćansku simboliku. Nekoliko dana pred slavu, sveštenik obično obilazi domove i osvećuje vodicu. Osvećenje vodice označava očišćenje doma i priziv Božje blagodati. Ta voda se čuva kao svetinja i koristi se za pripremu slavskog kolača ili za pokropljivanje hleba ako se kupuje u pekari.

Sveća se pali ujutru ili pred početak obreda i gori tokom celog dana. Ikona svetitelja je duhovni centar kuće. Stoji na istočnom zidu, na počasnom mestu u dnevnoj sobi ili trpezariji. Pred njom se pali kandilo, čita molitva i prinosi tamjan.

Vino simbolizuje Hristovu krv i radost Duha Svetoga, a tamjan molitvu koja se uzdiže ka nebu. Slavski kolač je simbol Hrista koji je „hleb života“. Mesi se od belog brašna i kvasca, ukrašava znakom krsta i natpisom „IC XC NI KA“ („Isus Hristos Pobeditelj“). Obično je okruglog oblika, jer krug simbolizuje večnost i savršenstvo. Ukrasi na gornjoj kori imaju posebno značenje. Ptice predstavljaju zdravlje i veselje, grozd blagoslov nad vinogradom, vekna hleba rodnu godinu, knjiga uspeh u učenju, burence izobilje u kući. Kolač se obično optoči vencem od upletenih pletenica i zakiti strukom bosiljka.

Slavsko žito (koljivo) predstavlja simbol večnog života i vaskrsenja. Potiče od grčke reči „kolivon“ što znači zrno. Koljivo se pravi u slavu svetitelja, ali i u znak sećanja na sve preminule članove porodice. Slavska sveća je simbol Hrista kao Svetlosti sveta, a plamen označava živu veru i prisustvo Boga u domu.

Na dan slave, kolačar (predstavnik porodice) u crkvu nosi slavski kolač, crno vino i žito. Tokom obreda sveštenik osveštava hleb i koljivo, i zajedno sa domaćinom, lomi kolač i preliva ga vinom, što predstavlja jedinstvo sa Hristom i sećanje na njegovu žrtvu. Svešteniku se predaje i čitulja na kojoj su napisana imena živih i preminulih članova porodice radi pomena. Osvećenje i rezanje kolača može da se obavlja i kod kuće. Kad sveštenik dođe, na stolu treba da zatekne sve što je potrebno: slavski kolač, koljivo, crno vino, sveću, čitulju, kadionicu, kašičicu i nož.

Sveća se pali pred početak obreda, dok kandilo treba da gori cele noći. Sveštenik čita molitvu „Oče naš“, tropare slave, i molitvu za osvećenje žita. Tokom obreda, okade se ikona, kolač, koljivo, vino, prostorija, porodica i prisutni gosti. Kroz vekove su se uz slavlje, uveli običaji koji nisu crkvenog porekla. Tako recimo, nije obavezno da se poziva veliki broj gostiju niti se mora pevati i igrati, jer slava nije „žurka“, već porodični dan u molitvi. Takođe, nije obavezno praviti raskošnu trpezu, a preterivanje u piću Crkva izričito ne odobrava. Ono što je najvažnije jeste da domaćin učestvuje u liturgiji, da se pričesti i da tog dana u kući vlada duhovna sabranost.

dobri-samaricanin

Vernici Srpske pravoslavne crkve danas obeležavaju praznik Svetog Jovana Milostivog, poznatog po radu za siromašne i po stavu „ko tebe kamenom, ti njega hlebom“.

Rođen na Kipru u kneževskoj porodici, Jovan je rano ostao bez žene i dece, što ga je usmerilo ka životu milosrđa i služenja bližnjima. Kao patrijarh Aleksandrijski, predan je bio ideji da se neprijatelju ne treba svetiti, već mu treba uzvratiti dobrotom, u skladu sa novozavetnim učenjem.

Narodni običaj koji prate ovaj dan naglašavaju oproštaj, pomoć onima u nevolji i činjenje dobrih dela. Vernici veruju da će ko pronađe milosrđe u srcu, primiti blagostanje i unutrašnji mir.

Na današnji dan – manje slavljen u zvaničnim ceremonijama, a više u duhu ličnog obraćanja – poziv je jasan: ako neko traži pomoć, budite spremni da je pružite. U vremenu kada brzi život često gubi humanost, Sveti Jovan Milostivi podseća da i jedno dobro delo može biti prekretnica.

crkva-fasada-(1)

Pravoslavni hram Svetog oca Nikole u centru grada u proteklom periodu  delom je rekonstruisan. Skela koja je bila postavljena oko jedne od najstarijih zgrada u Kikindi razmontirana je, čime je i okončan posao planiran u ovoj godini.  Protojerej Miroslav Bubalo podseća da je ove godine značajan jubilej, dva i po veka od završetka izgradnje zdanja.

-Stekli su se uslovi da se uradi najozbiljnija rekonstrukcija hrama u proteklih 50 godina. Najpre smo zamenili postojeći crep, i rekonstruisali dotrajale delove na krovu i na kraju smo sanirali postojeću fasada – kaže naš sagovornik.

Kako na crkvi nije bilo odgovarajućeg crepa on je pucao na krovu što je uzrokovalo prokišnjavanja. Stoga je je podaščan krov i stavljena nepropusna folija kako bi se došlo do trajnog rešenja. Fasada je sanirana i okrečena sa materijalima koje je odobrio nadležni Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Subotice.

-Osposobljen je i sat u zvoniku koji nije radio pet, šest godina. Sada smo u eksperimentalnoj fazi, proveravamo razliku u tačnosti, kao i da li na rad sata imaju uticaja vremenske prilike. Mehanizam je stariji i ima oscilacija u odnosu na visoke i niske temperature. Rešili smo pogon sata i sada ga pratimo. Želja nam je da sat ponovo ima mehanizam za izbijanje, da se ponovo čuje na svakih 15 minuta, kako je to bilo nekada – otkrio je protojerej Bubalo.

Finansijer radova je kikindska Pravoslavna crkvena opština.

-Neophodni su i manji radovi u unutrašnjosti crkve. Na pojedinim mestima izbila je vlaga i šalitra i to bi trebalo sanirati. U planu je i da postavimo toplotnu pumpu koja bi zagrevala deo hrama koji ima podno grejanje, kao i da se zameni deo oštećenih pločica – pojasnio je protojerej Miroslav Bubalo.

U okviru proslave jubileja, 250 godina, krajem ovog meseca iz štampe će izaći i knjiga o crkvi Svetog Nikole koju je napisao Tihomir Gajski. Pošto knjiga ugleda svetlost dana biće organizovana i promocija. Do kraja godine u planu je i izložba arhivalija, starih predmeta, ikona i jevanđelja koje hram poseduje.

JUBILEJ ČITAVOG GRADA

-Ovo nije samo jubilej crkve, nego čitavog grada – navodi protojerej Bubalo. – Kikinđani su najpre izgradili crkvu od cigle pa su tek nakon toga pravili svoje kuće od čvrstog materijala.

A.Đ.

error: Content is protected !!