Crkvica na Vodicama je dragoceni spomenik kulture, ali i svojevrsno – „lečilište“

Vekovi prolaze, a jedan ovdašnji izvor izuzetno pitke vode – ne presušuje. Naprotiv, mlaz ne utanjuje, utisak je da je sve jači. Po volji svevišnjeg, komentariše ovo naše glasno razmišljanje  korpulentni mlađi muškarac, nakon što je, sa dva napunjena šestolitarska plastična balona u rukama, izašao iz crkvice.

Mit o čudesnoj  moći vode iz malene bogomolje Vodice, posvećene svetoj Velikomučenici Marini, u narodu znanoj kao Ognjena Marija, smeštene duboko u istoimenom delu atara, ne prestaje da zaokuplja  pažnju naših sugrađana. Ovde vlada uverenje da u priči o isceliteljskim svojstvima mlaza iz njenog bunara ima više istine nego pučke maštarije.

U arhivi Srpske pravoslavne crkve samo su šturi podaci o ovoj bogomolji i bunaru kraj ikona koje je oslikala Sandra Stanković, iz kojeg teče – zdravlje. Tek, četiri izvora, da se voda ne bi rasipala, davno su  ljudskom rukom povezani i usmereni ka izdašnoj metalnoj ručnoj pumpi. Iz onoga što je zabeleženo u crkvenim i državnim dokumentima ne može se zaključiti  da li je izvor uslovio podizanje religijskog objekta. Da li je, zahvaljujući crkvici, u narodu iskovana legenda  o lekovitom mlazu?

Prvi  crkveni  zapis u kojem se pominje ovaj pravoslavni hram potiče iz 1837. godine. U popisu crkvenog inventara, naime, navodi se, između ostalog: «Na prostoru  zvanom Valov, gde iz brega voda suzi, nalaze se drveni krst i dve ikone i koliba trskom pokrivena». Dovoljno jasna naznaka da se radi o nekakvom svetilištu, ali je nepoznanica od kada Kikinđani  veruju u blagotvorno dejstvo vode koja tu izvire.

Usmeno predanje, staro nekoliko vekova, kaže da je lekoviti izvor slučajno otkrio bolešljivi pastir, koji je, umoran od ganjanja ovaca, po nesnosnoj žegi, zastao kraj izvora pod brežuljkom da utoli žeđ, pa potom, da se rashladi, zagazio u  vodu. Izašao na ledinu, spustio pogled, pa se prenerazio. Otok na nogama splasnuo, a bol u njima na tren minuo.  Obuo se i čvršćim korakom krenuo dalje. Osetio je olakšanje, pa narednih dana zaređao sa novootkrivenom terapijom. Zdravlje mu se naglo popravljalo. Nedugo potom – skroz je ojačao, pa, rasterećen bolesničkih muka, neumorno, od jutra do mraka, jurio za ovcama. U narodu se  ubrzo pročulo za čudotvornu moć vode na Vodicama.

Sadašnje crkveno zdanje, prema spisima SPC, podignuto je 1865. godine. Na njegovom  južnom zidu  odmah je ugrađena ploča od crvenog kamena, na kojoj  je uklesana kratka poruka: «Srpska crkvena opština Velika Kikinda – bolesnicima, 1865. g.» Deceniju i po kasnije na bunar je montirana je klasična ručna pumpa, kakva je i danas. Krajem 19. veka na korak od  crkve podignuto je arhitektonski zanimljivo sklonište  sa ulazom bez vrata i nezastakljenim prozorima. Da bolesni i nemoćni, uoči  crkvene slave, hvatajući red pred česmom, tu, pod krovom, prenoće. Odavno se, inače, za Ognjenu Mariju na tom mestu, ne konači.

Crkvica svakodnevno ima goste. Pohode je pobožni, ne samo Srbi pravoslavci, već i rimokatolici, ponajviše Mađari, ali i pripadnici ostalih vera. Svraćaju, zbog izvora, i ateisti. Svi se, kad kroče u maleni hram, obavezno umiju i pokvase bolna mesta. Pre odlaska napune flaše, kanistre, neki i burad. Dolaze ljudi i iz drugih gradova.Čak i iz inostranstva. Meštanin Branislav Zavišin je među najrevnosnijim  posetiocima.

– Idilična crkvica je na svega tri-četiri kilometra od centra grada. Nedaleko od nje mi je njiva, pa je pohodim često. Pomolim se Bogu, zapalim sveću i umijem se. Njena hladna voda je, zaista, izuzetna. Pitka je, bez boje, mirisa i ukusa. Melem za grlo i želudac.. Godinu dana je držim u flaši u svom domu. Za divno čudo, ne menja se ni malo. Kao da sam je juče nasuo – kaže Branislav, uz napomenu da voda sa Vodica nije samo da bi se utolila žeđ i da se njome zaceljuju određene telesne boljke, nego ima i druge upotrebne vrednosti. Ovom vodom, naime, mnogi Kikinđani dopunjuju kacu kada kisele kupus. A ima i onih koji njome, umesto destilovane vode, pregradiranu rakiju dovode u stanje pitkosti.

Ceo crkveni kompleks na Vodicama 1980. godine stavljen je pod državnu zaštitu. Ovo istinsko svetilište, ujedno i svojevrsno lečilište, deceniju kasnije ozvaničeno je kao istorijsko kulturno dobro od posebnog značaja. Stiče se utisak da  je ovaj verski dragulj, o kojem domaćinski brine Srpska pravoslavna crkva, nedovoljno iskorišćen. To je potencijalna turistička destinacija, a može da bude univerzalna pozornica različitih sadržaja iz oblasti kulture i ostalih društvenih aktivnosti, zatim atraktivno mesto okupljanja. Na ovu temu, saznajemo od oca Bobana Petrovića, u okviru Srpske pravoslavne crkve uveliko se razmišlja. Sledi konkretan razgovor s čelnicima grada, da se već zamišljeni idejni projekat dodatno osmisli i onda – pretoči u zbilju. Sve, naravno, u interecu Kikinde i njenih žitelja.

 

M. Ivetić

 

Don`t copy text!