Classic Layout

saobracajna-policija-mup-4

Tokom predstojećih novogodišnjih i božićnih praznika biće pojačana kontrola saobraćaja koju sprovodi Uprava saobraćajne policije Ministarstva unutrašnjih poslova, a biće usmerena na najdominantnije prekršaje koji dovode do saobraćajnih nezgoda – prekoračenje brzine i vožnju pod dejstvom alkohola, rekao je za Tanjug major Aleksandar Radenković iz Uprave saobraćajne policije.

“Pojačana kontrola saobraćaja počela je 27. decembra i mi ćemo je sprovoditi do 7. januara naredne godine. Razlog zbog kojeg se akcija sprovodi u ovom periodu jeste kako bismo očuvali što povoljnije stanje bezbednosti u saobraćaju na našim putevima”, rekao je on.

Kako je naveo, prošle godine tokom praznika to, nažalost, nije bio slučaj jer smo imali u svega osam dana više od 700 nezgoda, 15 poginulih lica, više od 400 povređenih od čega 68 sa teškim telesnim povredama.

“Ove godine po svaku cenu želimo da izbegnemo taj scenario, rekao je major Radenković, ističući da će aktivnosti u kontroli saobraćaja biti pre svega usmerene na one prekršaje koji najviše utiču na nastanak nezgoda, kao što su prekoračenje brzine i vožnja pod dejstvom alkohola.

Prema njegovim rečima, prošle godine je u roku od samo nekoliko dana više od 300 lica zadržano u službenim prostorijama, jer su vozili sa više od 1.20 promila akohola u krvi.

“Apel svim našim sugrađanima je da ukoliko praznike proslavljaju uz konzumiranje alkohola, nipošto nakon toga ne sedaju za volan i ne dozvole da jedna pogrešna odluka ugrozi život”, rekao je major Radenković.

On je istakao da će svi raspoloživi resursi saobraćajne policije, i materijalni i nematerijalni – ljudski, biti uključeni u ovu akciju.

“U periodu kada većina građana bude slavila, naše kolege će na terenu dati svoj maksimum kako bi stanje bezbednosti saobraćaja bilo što povoljnije”, rekao je major Radenković.

(Izvor: RTV)

kikinda-grad

Neradni dani su sreda, 1. januar i četvrtak, 2. januar. Mnoge ustanove i trgovine skraćeno će raditi u utorak, 31. decembra.

* FCC – kućni otpad odvoziće se po redovnom rasporedu i 1. i 2. januara;

* PIJACA – 1. januara neće raditi, 2. januara će biti otvorena u uobičajenom radnom vremenu, od 2 do 21 sata.

* JP „KIKINDA“ – BLAGAJNA U PIJACI – 31. decembra biće otvorena do 12 sati, 1. i 2. januar su neradni dani.

* PARKING – neće se naplaćivati od u sredu i u četvrtak, 1. i 2. januara.

* AUTOBUSKI SAOBRAĆAJ – 1. i 2. januara – po redu vožnje za nedelju.

* ŽELEZNIČKI SAOBRAĆAJ – 31. decembra izostaće dolazak vozova iz Zrenjanina i iz Subotice u 21.54, odnosno 21.26 sati; 1. i 2. januar – red vožnje za nedelju.

* TAKSI PREVOZ – oba praznična dana naplaćivaće se po drugoj, skupljoj tarifi, kao nedeljom.

* POŠTA – u sredu, 1. januara neće raditi nijedna poštanska jedinica, 2. januara radiće se u glavnoj pošti, u Generala Drapšina ulici, od 8 do 14 sati.

* DOM ZDRAVLJA

– 31. decembar – sve službe radiće skraćeno, do 17 sati;

– 1. i 2 januar – opšta praksa – Druga zdravstvena stanica od 7 do 19 sati;

– 1. i 2. januar – zdravstvena zaštita dece – Dečiji dispanzer od 9 do 17 sati;

– 1. i 2. januar – stomatološka ambulanta – Druga zdravstvena stanica od 7 do 14 sati – posle 14 sati nema pripravnosti.

Maloprodajni objekti velikih trgovinskih lanaca prehrambenom robom će, 31. decembra, raditi skraćeno, do 18 sati i neće biti otvoreni prvog dana nove godine. Već 2. januara radiće po uobičajenom radnom vremenu.

Važni brojevi telefona nalaze se na našem portalu, u sekciji servisne informacije.

(Foto: kikinda.org.rs)

basaid-fasada-1

U Domu penzionera u Bašaidu završena je adaptacija fasade. Ovim poslom zaokružena je sanacija zgrade koju koriste najstariji meštani, istakao je predsednik Saveta MZ Bojan Mikalački.

-U proteklom periodu rekonstruisali smo prostorije Doma penzionera koje su bile u veoma lošem stanju. Obezbeđen je i novi nameštaj, stolovi, stolice, kuhinja, novi frižider, klime, novi televizor. Urađen je i novi sanitarni čvor, a obavljeni su i molersko-farbarski radovi. Sada je završena i fasada, tako da naši najstariji meštani imaju odlične uslove za druženje – saznajemo od Mikalačkog.

Radovi su finansirani sredstvima mesne zajednice, a u dogovoru sa penzionerima.

-U selu ima dosta penzionera koji se svakodnevno sakupljaju u svojim prostorijama. Razgovaraju, provode vreme zajedno, druže se – dodaje naš sagovornik.

Ocenjujući 2024. godinu, Mikalački napominje da je zadovoljan onim što je urađeno u Bašaidu.

-Početkom godine rešili smo dugogodišnji problem. Izgrađen je kružni tok na ulazu i selo iz pravca Zrenjanina, što je i najveća investicija u selu proteklim godinama. Ova raskrsnica bila je takozvana „crna“ tačka i svi meštani bili su za to da se reši pitanje bezbednosti na ovom delu puta. Ostalo je da se prostor ozeleni, a postoji i inicijativa da se u centralnom delu prebaci beli krst – kaže Bojan Mikalački.

U 2025. godini u budžetu grada opredeljena su sredstva za nastavak izgradnje kapele. Do sada je objekat izidan i pokriven, a naredna faza podrazumevaće uvođenje struje, vode, postavku stolarije. U narednoj godini u planu je da se nastave radovi na Domu kulture.

-Sprat zgrade je adaptiran, a krov koji je prokišnjavao je saniran. Preostalo je da se uradi prizemlje u kom se nalazi bioskopska sala, bina, kao i prostorije u kojima planiramo da se nalazi galerija i etno soba. Neophodno je zameniti podove, stolariju, okrečiti. Osim pomenutog potrebno je adaptirati fasadu koja je u katastrofalnom stanju – saznajemo od Mikalačkog.

A.Đ.

Milan-Micic

U nastavku feljtona o Dušanu Vasiljevu, njegovom kratkom i burnom životu, plodnom stvaralaštvu i književnom uticaju na današnje autore, razgovarali smo sa ovogodišnjim dobitnikom književne nagrade koja nosi ime poznatog pesnika, generalnim sekretarom Matice srpske, istoričarem i književnikom dr Milanom Micićem.

Ove godine se obeležava sto godina od smrti pesnika, Kikinđanina Dušana Vasiljeva. Iskustvo Velikog rata i „gaženje krvi do kolena” obeležilo je njegovu poetiku i generaciju, a njegova poezija prožeta antiratnim raspoloženjem univerzalna je i aktuelna i danas.

-Dušan Vasiljev je slika jedne generacije rođene na zalasku 19. veka  i na  osvitu novog 20. veka. Epoha pre Velikog rata bila je puna nade za čovečanstvo; brz, do tada neverovatan industrijski razvitak, dinamično vreme železnice, pojava aviona, rendgena i filma , promena slike sveta, činili su da čovek tih decenija oseti radost velikih ljudskih otkrića i osnaži veru u budućnost sveta, u veliki, kontinurirani ljudski napredak. Pred 1914. godinu činilo se da svetski progres ne zna za granice; opšta je bila vera ondašnjeg čoveka u moć nauke.

Veliki rat 1914. godine počeo je neočekivano. Niko nije pretpostavljao da će trajati tako dugo,  da će biti takvog obima i intenziteta i da će doneti  ogromne ljudske žrtve i masovna razaranja. Generacija Dušana Vasiljeva suočila se sa porazom postojećeg sveta, sa razaranjem dotadašnjeg morala i sa novim svetom koji se rađao iz te ogromne ljudske klanice. Očaj generacije koja je preživela rat bio je opšti. Dušan Vasiljev i njegovo delo proizašlo je iz tog velikog uništenja ljudskih nada.

Sve vreme on ima osećanja stida i krivice („ja sam živi simbol greha”) i iz toga proizilaze i njegova pobuna i revolt. Njegov životni usud je predodredio i njegovu poeziju?

-Osećanje stida što je čovek, prati Dušana Vasiljeva  jer iskustvo rata ranilo ga je, kao i celu njegovu generaciju. Stalno prisustvo smrti, poniranje u ništa, u prazninu,  bilo je slika novog očajnog sveta. Razaranje života, morala, duha potreslo je duboko Dušana Vasiljeva. Iz tog stanja rađala se pobuna, rađale su se njegove antiratne pesme  ne sluteći da će tokom 20. veka još generacija Evropljana prolaziti kroz istovetnu traumu. Očaj je rađao pobunu. Pokoljenje koje je prošlo rat nije imalo šta da izgubi.

Manje je poznato široj čitalačkoj publici da je Vasiljev pisao i novele, pripovetke i drame. U njegovoj zaostavštini je i skica za roman?

-Svega dvadeset i četiri godine živeo je Dušan Vasiljev. Šta čovek za tako kratko vreme može da uradi sem da iscrta, možda, neku buduću skicu života. Dušan Vasiljev je zaustavljen čovek; čovek koji kao i mnogi drugi iz njegovog pokoljenja nije uspeo da razvije život, da ga živi , udiše punim plućima. On je bio pesnik prekinutih snova; čovek koji nije stigao da razbukta svoje talente, već više da ih naznači.

Kroz njegovo stvaralaštvo snažno provejava i figura majke bez koje je Vasiljev ostao kao osmogodišnjak.

-Roditelji su osnova svakog života.Potreba za majčinskom toplinom za koju je bio uskraćen prati misaoni, emotivni i etički svet Dušana Vasiljeva. U veliki svetski rat on je ušao kao ranjen čovek usled nedostatka majčinske ljubavi. Slika majke pratila ga je u toj velikoj  globalnoj kataklizmi i njena sudbina bila je najdublji sloj njegove ljudske patnje.

Vanvremenski talentovan, samonikao stvaralac i izuzetno plodan autor, bio je cenjen u različitim književnim krugovima. Stvara na periferiji, ako se izuzme period njegovog kratkog boravka u Beogradu.

-Bez obzira na geografiju stanovanja  svuda pulsira život sa svojom prepoznatljivom bojom.  Periferija se nalazi u ljudima uske duše, teskobnih vidika i skučenog srca. Umetnik gde god živi oko njega traje život u svoj svojoj punoći. Dušan Vasiljev je trajao u godinama kada je pucala ljuska jednog sveta, a kada se rađao drugi svet. On je delio sudbinu, mišljenje i stavove ondašnjeg evropskog čoveka. Njegova emocija je kristalno čista, ranjiva i nežna.

Živeo je Vasiljev jedno vreme u Temišvaru, posle u Čeneju. I Srbi iz rumunskog dela Banata neguju sećanje na velikog pesnika.

-Srbi u rumunskom Banatu su naša banatska braća. Svet koji bezgranično voli Srbiju i koji gaji posebnu emociju prema svemu što je srpsko , jer to je njihovo biće, njihov koren. Oni se nalaze u geografiji koja je srpskoj kulturi dala velikane poput Dositeja Obradovića, Save Tekelije. Crnjanski je rastao u Temišvaru. Dušan Vasiljev je deo njihovog sveta koji se posle razgraničenja u godinama nakon Velikog rata  razvijao zasebno u okviru rumunske države, ali u kojem i danas više postoji onaj autohtoni, stari Banat nego u našem , srpskom delu Banata. I Vasiljev, kao i drugi velikani srpske kulture , deo su njihovog samoprepoznavanja koje znači identitet i biće.

U burnoj epohi u kojoj je živeo postavljane su nove granice, stvarane nove države, Banat je drugačije „skrojen”?

-Veliki rat je povukao granicu u Banatu. Razgraničenje između Kraljevine SHS i Rumunije trajalo je punih pet godina (1918- 1923). Banatska granica je veštačka i kada se crtala i krojila pravila je mnoge probleme ljudima u svakodnevnom životu. Povlačena je u doba kada se raspala Austrougarska  kao velika i stara srednjeevropska državna tvorevina i kada su iz njenog okvira nastajale mnoge države pa i jugoslovenska. Glavni junaci moje knjige priča „Čudo u Banatu” za koju sam ove godine dobio prestižnu književnu nagradu koja nosi ime Dušana Vasiljeva su banatski ljudi i granica upravo  krojena u vremenu koje opisuje moja proza.

Grad Kikinda dodeljuje nagradu Dušan Vasiljev čiji ste laureat. Koliko je značajno na ovaj način oživljavati stvaralaštvo Vasiljeva?

-Ponosan sam što je moja knjiga priča „Čudo u Banatu” ove godine, kada se obeležava stogodišnjica njegovog odlaska, dobila nagradu sa njegovim imenom. Ova knjiga priča razgovara sa njim, sa njegovim svetom jer dešava se na širokom prostoru Banata, u prvim godinama posle  Velikog rata  kada je u burnim tokovima istorije, nestanka starog carstva i nastanka novih država pulsiralo uznemireno biće banatskog čoveka različitih vera i jezika.

Jelena Crnogorac

Feljton je podržan sredstvima Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kozarci-paketici-(7)

Zahvaljujući angažmanu svih dobrih ljudi iz Novih Kozaraca, proteklog vikenda obezbeđeni su paketići za decu sunarodnika u južnoj srpskoj pokrajini. Meštani su ponovo pokazali humanost i dobru volju da ožive svoje selo. Ovoga puta organizovali su turnir u pikadu i doniranje paketića.

– U Vatrogasnom domu održano je nadmetanje na kojem je učestvovalo 19 ekipa – kaže Ilija Dakić, inicijator i organizator akcije. – Obradovao nas je veliki odziv učesnika koji su donirali uplatom kotizacije, kao i svih meštana, koji su donirali paketiće, igračke, slatke i slane proizvode. Takmičenje je održano u prepunoj sali, a prethodno su deca iz mesta već pripremila sve paketiće od donacija koje su stizale i prethodnih dana. Svakome od njih poklonili smo, takođe, po paketić, u znak zahvalnosti. Još jednom smo pokazali da smo živo selo, a što je još bitnije, da smo svi bili tu za decu s Kosmeta.

Pored Dakića, organizatori su bili Milan Kalember, Srđan Marković, Vuk Vukmirović, Jovan Lukač i Vojin Lukač. Akcija je preduzeta posle dogovora sa beogradskom organizacijom “Svi za Kosmet”, i uz podršku Udruženja žena „Novi Kozarci“, Mesne zajednice, Dobrovoljnog vatrogasnog društva i Srpske pravoslavne crkvene opštine u Novim Kozarcima, odnosno jereja Nikole Momirova.

– Organizacija je bila na najvišem mogućem nivou zahvaljujući i našim prijateljima iz Pikado kluba “Mamuti” iz Kikinde koji su doneli opremu i pomagali u takmičenju. Prikupljeno je više od 30 hiljada dinara i 70 paketića koji su, posle takmičenja, odneseni u Crkvu Svetog Proroka Ilije. Sutradan, u nedelju, sva pomoć je odvezena u Beograd, u organizaciju „Svi za Kosmet“. Ponosan sam na moje Kozarčane i na njihov angažman, posebno na najmlađe – kaže Dakić.

Što se samog takmičenja tiče, prvo mesto osvojila je ekipa Jovan Petrušić – Dimitrije Vojvodić. Drugoplasirani su bili Roland Kuti – Danijel Baba, dok je ekipa Branko Galić – Saša Mirosavljev završila nadmetanje na trećem mestu.

Novac i paketići pridruženi su donacijama iz cele Srbije i sveta koje se slivaju u organizaciju „Svi za Kosmet“ u masovnoj humanitarnoj akciji „Paketići za decu na Kosovu i Metohiji“ i biće, za praznike, isporučena mališanima. U okviru akcije pomažu se i ugrožene porodice, deca iz ugroženih oblasti, svetinje i institucije.

A u Novim Kozarcima, kaže Dakić, ne posustaju u pravljenju kvalitetnih programa i već najavljuju nove akcije. Ujedinjeni u ovoj humanitarnoj aktivnosti, pokazali su veliku spremnost i požrtvovanost za zajednicu.

S. V. O.

saobracajne-dan-zrtava-(2)

Na području Policijske uprave u Kikindi tokom vikenda dogodile su se dve saobraćajne nezgode u kojima su tri osobe zadobile lakše telesne povrede. Nastala je materijalna šteta u iznosu od 260.000 dinara. Saobraćajna nezgoda se dogodile zbog radnja vozilom.
Zbog učinjenih saobraćajnih prekršaja, zahtevi za pokretanje prekršajnog postupka podneti su protiv 18 učesnika u saobraćaju i izdata su 72 prekršajna naloga.

Istovremeno, iz saobraćaja je zbog upravljanja vozilom pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci isključeno je 10 vozača, od kojih su dve osobe zadržane u trajanju do 12 časova, jer je izmerena količina alkohola u organizmu prelazila granicu od 1,20 promila alkohola u organizmu.

Takođe, otkrivena su 23 prekršaja nekorišćenja sigurnosnog pojasa, 10 prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila i 47 ostalih prekršaja.

decija-nova-godina-(1)

Već po tradiciji najmlađi sugrađani prvi će dočekati Novu godinu. Na Gradskom trgu, 31. decembra, program počinje u 11.30 sati. Sa okupljenim mališanima družiće se glumci pozorišta „Lane“, ali i Deda Mraz i Snežna kraljica.

Tačnu u podne, uz odbrojavanje poslednjih deset sekundi, biće dočakana Nova, 2025. godina. I u samom pozorištu „Lane“ takođe će biti organizovana žurka za decu povodom Nove godine u 14 časova.

posna-trpeza-hram-(3)

U hramu Svetih Kozme i Damjana treću godinu zaredom organizovana je manifestacija „Moja posna trpeza“. Povodom Božićnog posta i Materica u svetosavskoj sali priređena je izložba slanih i slatkih posnih jela, a bilo ih je 54.

Na trpezi je bilo ribe, posnog prebranca, posnih punjenih paprika, sarme i pite. Posne specijalitete pripremila je i Jasmina Zarić iz Kikinde.

-Volim post i posna jela. Za izložbu sam donela kuvan kukuruz koji nije uobičajen u ovo doba godine, to me podseća na detinjstvo jer me je moja baka, kada sam bila mala, nakon klizanja na ledu, dočekivala upravo sa ovim jelom. Napravila sam i kiflice sa pekmezom jer sam odrastala na ovom slatkišu. Postim čitav post i nije mi teško – kazala je Jasmina Zarić.

U čast Materica, ali i Detinca i Oca, porodičnih praznika, organizovana je treća posna trpeza, rekao je starešina hrama, protojerej Boban Petrović.

-Posebno smo radosni što se ove godine našem pozivu odazvao veliki broj restorana u Kikindi. Cilj nam je da edukujemo kako vernike, tako i restorane, kako bi na svom meniju imali što raznovrsniju ponudu posnih jela. Svake godine odziv na našu manifestaciju je sve veći. Uvek nas iznenadi mašta naših vernika, a ovo je prilika da za druženje, upoznavanje, ali i razmenu recepata – dodao je otac Boban Petrović.

U samom hramu organizovano je duhovno veče na kom je besedio prota Ivan Mučalov iz Sečnja, a vernici su uživali i u pesmama dečijeg hora „Sveti Jovan Šangajski“.

A.Đ.

dusan-i-milojka-portal

Ove stihove iz naslova napisaće mladi pesnik, dok pokušava da se izbori sa uznapredovalom bolešću. Nada u ozdravljenje nije ga napuštala

Osamnaestogodišnja Milojka Maletić vratila se iz Novog Sada, po završetku Više devojačke škole. Kuću ove crnomanjaste lepotice iz dobrostojeće porodice obilaze prosci. Te 1920. godine Čenej ima oko 3.000 duša od kojih su polovina Srbi, a polovina Nemci. Isti je to onaj Čenej u koji je  Stevan Sremac doveo dva zavađena popa, Ćiru i Spiru, prilikom njihovog putovanja vladici u Temišvar.

Dolazak mladog i lepog učitelja Dušana u malo mesto na obali starog Begeja ne prolazi nezapaženo. Čenej je za njega samo privremeno rešenje, čezne za Beogradom u kom je kao vanredni student upisao Filozofski fakultet i sarađivao sa više književnih časopisa. U bedi neuslovnih iznajmljenih soba, grozničavo je pisao stihove, pokušavajući da se prehrani radeći kao pisar u advokatskoj kancelariji. Njegov književni talenat nije bio neprimećen, ali je mladi pesnik ostao skrajnut od uticajnih literarnih krugova, nikako ne uspevajući da objavi zbirku poezije.

Dok mašta za životom u velikom gradu, u Čeneju za njega svuda praznina i dosada. Dani su teški i dugi. I za Dušanovo krhko zdravlje, više bi odgovaralo neko mesto u brdima, sa čistijim vazduhom. Iz rata se vratio sa malarijom i bolesnim plućima.

Od tri dugačka sokaka u selu udaljenom petnaestak kilometara od Žombolja, prema Temišvaru, glavni je bio kaldrmisan i vodio je na železničku stanicu. Uz tu glavnu ulicu paralelno je bila srpska ulica na čijem se kraju nalazio i parohijski dom, srpska crkva i škola. Od škole do kraja sela nije bilo ni dve stotine metara, a svuda uokolo „nepregledna ravnica, ispresecana mnogobrojnim putevima prašine leti, a u proleće i u jesen pretvarana u blato”.

Devojačka razonoda u Čeneju u to doba bilo je stajanje na prozoru, pričaće kasnije Milojka o danu kada je upoznala svog budućeg supruga. Jednog popodneva, sa sestrom od tetke, gledala je niz šor, kad eto ti novog učitelja.

-Sestra ga je poznavala iz Kikinde i Dušan stade iznenađen susretom. Pozdravili smo se i upoznali preko prozora. Reče da je čuo za mene, iako je svega četiri dana u selu. I ja znam za vas, ne ostadoh mu dužna, čitala sam vaše stihove u „Književnom jugu”- prisećala se kasnije Milojka.

Visoka osamnaestogodišnjakinja, lepih i pravilnih crta lica, crnih očiju i tamne kose ubrzo će oduševiti dvadesetogodišnjeg učitelja Dušana.

Najpre je iz dosade poželeo da se našali sa Milojkinim udvaračima, među kojima je bio i njegov kolega, učitelj Vlajnić, ali se i sam u Milojku ubrzo zaljubio.

-Sedim u sobi i vezem. Odužilo se pre podne. Onda kroz otvoren prozor čujem iz daleka- ke..ke..ke. To đaci sa ljubimruke pozdravljaju učitelja. Ja se sva smetem. Dušan se znači približava našoj kući-pričala je Milojka.

Ženidba Dušana Vasiljeva došla je nekako iznenada i za njegove naj­­bliže drugove, možda i za njega samog. Prosidba je usledila na Duhove, a venčanje 22. jula 1920.

„Te dve najlepše nebeske zvezde, to su oči moje žene“- pisaće pesnik. Milojka je za njega „skroz idealna, naivna i nežna”.

Dušanova odluka o ženidbi, međutim, razljutila je njegovog prijatelja i pobratima Ignijića koji ga na čak trideset sedam stranica malog formata kori, nazivajući ovaj postupak „piramidalnom glupošću”. Smatrao je da Dušan vreme u Čeneju treba da iskoristi za književni rad, rad sa omladinom i spremanje ispita, kako bi se vratio u Beograd, svojim planovima i ambicijama. Pesnik je, činilo mu se, napokon postigao sreću za kojom je žudeo:

„Možeš mi verovati da sam ti drug dobar i veran, i ja ti ne želim ni sa dlakom veću sreću pri ženidbi, nego što sam je ja u Milojki našao”, pisao mu je Vasiljev.

Mladenci se useljavaju u školski stan. Taj period u Čeneju je, po svemu sudeći, bio najvedriji u njegovom životu.

-Dušan  mi je čitao svoje pesme, a ja sam mu bila prvi kritičar. Obično ih je pisao uveče. Posle bi seo kraj mene na postelju i čitao mi ih. U to vreme, i ja sam pisala pesme, ali sam posle sve bacila u vatru, jer Dušanove su bile neuporedivo stvarnije i snažnije- svedočila je Milojka o zajedničkom životu sa pesnikom.

Dušan radi sa čenejskom omladinom. Sprema pozorišne komade i doprinosi osnivanju omladinske čitaonice. Njegov rad u školi je ocenjen povoljno, književni rad napreduje, saradnik je uglednog časopisa „Misao”, materijalno stanje mu se poboljšava.

Stvarnost mu ipak nije još dugo naklonjena. Već 1921. ponovo  uniforma i puška kod dalekog Kratova, na granici sa Bugarskom. Njegova jedinica bila je pojačanje žandarmeriji sa zadatkom da hvata bugarske komite. Takvo služenje vojnog roka nije se mnogo razlikovalo od ratnog stanja. Dušanovo već narušeno zdravlje i bolesna pluća teško su mogla da izdrže vojničke napore. Molbe da se supruga Milojka postavi za njegovog zamenika u školi, dok je odsutan, nisu urodile plodom, iako ga je na kratko zamenjivala u poslu. Ubrzo po povratku u Čenej, usledio je opet vojni poziv, ovoga puta na vežbu u Pančevu.

-Neprekidna velika zamaranja učinila su da se bolest jako pogorša, te vežbu nisam mogao izdržati do kraja- piše.

Nakon što je položio ispit na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, Dušan odlazi, za nastavnika Građanske škole u Kovinu. Ubrzo po preuzimanju dužnosti, moraće na lekarske preglede.

-Nikada neću zaboraviti naš rastanak. Noć se već davno bila spustila, a mi nikad da se rastanemo. Dobro smo znali da ćemo se posle teško viđati jer je rumunska vojska svakog časa trebalo da preuzme vlast u Čeneju. Naslućivali smo, da će nas granica, možda, zauvek rastaviti. Trebalo je da ostanem kod svojih roditelja u Čeneju, a on da ode kod njegovih u Kikindu. Iako teško bolestan, pratio me je daleko- do Čekonićevog dvorca u Žombolju, koji je poprilično bio udaljen od železničke stanice. Govorila sam mu da je premoren i da me više ne prati, ali on je stalno odugovlačio. Kao da je predosećao da je to naš poslednji susret.

U to vreme, leka za tuberkulozu nije bilo. Pokušaji da ode na lečenje u Sloveniju i Hrvatsku bili su neuspešni. Odbili su ga iz Zagreba, Topolšice, Golnika, Sljemena. Poziv iz Šoštanja stigao je prekasno.

U četiri ujutru, 27. marta 1924, sa nepune 24 godine, Vasiljev je umro. Tužnu vest Milojki je telegramom javio Kosta Vasiljev, Dušanov otac.

Sahrani na Melinom groblju, nije prisustvovala. Nije imala pasoš kako bi doputovala u Kikindu.

SAVESTAN UČITELj

Prema oceni koju je školski nadzornik dao krajem 1921/22. godine, Vasiljev je savestan učitelj sa pravilnim metodama rada. U školi je uspostavio primeren rad i disciplinu, sa učenicima je postigao odličan uspeh iz svih predmeta, jer je predavao racionalno, tako da su đaci primali znanje sa razumevanjem i voljom. Istaknut je i njegov revnostan rad u raznim granama narodnog prosvećivanja.

PANDUROVIĆ: POKOPANA NAJLEPŠA NADA MLADE KNJIŽEVNOSTI

Na skromnoj sahrani, nije bilo nikog iz književnog sveta. Sima Pandurović poslao je telegram ožalivši smrt mladog pesnika biranim rečima:

„Prvi dani novoga proleća odneli su nam najboljeg od najmlađih pesnika. Sa Dušanom Vasiljevim silaze u grob sve njegove lepe sposobnosti, ceo njegov snažan i originalan poetski talenat, jedno veliko i čisto srce napunjeno ljubavlju prema čovečanstvu, mnogo mladih i svetlih dana. Zastava njegovog oduševljenja za sve lepo i pravedno, savijena je i spuštena u zemlju. Ali je zajedno sa Dušanom Vasiljevim, pokopana i najlepša nada naše mlade književnosti.”

 

 

 

 

 

 

 

 

Milos-Stamenic-(2)

-Pa vi u Kikindi možda i ne znate da imate jako zanimljivu i kreativnu osobu, koja potiče iz vašeg grada – reče prilikom susreta s vašim izveštačem poznati TV voditelj Aleksandar Filipović – to je Duška Jovanović, a Novosađanima je dobro znana pod svojim di-džej imenom Looda Sosa.

Krenusmo tako tragom informacije uvaženog kolege i pronađosmo Ludu Sosu na jednom od njenih mnogobrojnih muzičkih nastupa. Doduše, svoju karijeru je vezala više za negdašnji centar Dunavske banovine, nego za rodni kraj, pa stoga poluozbiljno kaže: „Za mene su u Kikindi čuli samo moji roditelji”.

Kako osloviti ovu umetnicu rodno ravnopravnim jezikom, a da ne bude pežorativ? Di-džejica ne ide, još manje u muškom rodu di-džej, hm!? Zato joj se obratismo po „narodski”: ‘Aj ti Duška, što puštaš ploče, zavrti malo unazad, da te se (pod)sete tvoji kikindski poznanici.

-U Kikindi sam završila osnovnu školu „Žarko Zrenjanin”. Iz tog perioda pamtim igranke, učiteljicu Anicu Šargin, večitu četvorku iz matematike, ali i što sam još tada naučila engleski za ceo život. Paralelno sa osnovnom, završila sam i Muzičku školu „Slobodan Malbaški”, u klasi profesora Karastankovića, odsek klavir. Mene je primio u klasu, iako sam po godištu bila mlađa, jer je osetio neverovatnu emociju u mom izvođenju. Nikad nisam bila tehnički precizna, ali su moji nastupi uvek imali pozitivan naboj i emocije-navodi Duška.

Foto: Miloš Lakićević

Trebalo je u tim mladim godinama nositi klavir na grbači. Ne u bukvalnom smislu, već taj teret očekivanja okoline.

-Plan je bio da nastavim sa klavirom dalje, pa sam subotom odlazila u Novi Sad na privatne časove, a onda sam i pohađala kurs kod čuvenog pijaniste Kemala Gekića. Nakon toga sam se na takmičenju u Češkoj susrela sa nepravdom i činjenicom da i nečija sujeta igra važnu ulogu u konačnom plasmanu i odlučujem da prekinem da se usavršavam na klaviru. Dodatni razlog je predstavljala i činjenica da nisam videla sebe kao nekog ko sedi po 12 sati dnevno za klavirom i vežba, a bila sam i jedinica, pa nisam želela da se odvajam od roditelja. Ostajem u Kikindi još četiri godine i upisujem gimnaziju, u kojoj me je takođe pratila četvorka iz matematike.
Ipak, jednom je moralo da usledi odvajanje od roditelja i rodnog grada. O tome Duška pripoveda da je odlučila da diplomira na Ekonomskom fakultetu i krene očevim stopama, kasnije je završila i master, uprkos četvorki iz matematike koja ju je pratila tokom čitavog školovanja do studija. Na fakultetu (naopako bilo) nije tu ocenu popravila u peticu, nego na mnogo višu.

Foto: Miloš Stamenić

Dobar prosek je preporučuje za posao u veleprodaji, a posle i u banci. Međutim, kao i većina nas običnih smrtnika s ove strane šaltera, tako se i naša sagovornica s druge strane stakla, razočarala u banku. Odabrala je zato da ipak bude iza stakla, ali u didžejevskoj kabini.

-Krenula sam tada sa „didžejingom”. Postala sam, što bi rekla moja majka- umetnica na slobodi. Usavršila sam se, upisala di džej školu pre šest godina i odlučila da mi to bude zanimanje.

Inače, elektronska muzika je moja strast. Tražena sam kao di-džej, ali i danas se za svaki set spremam danima, nekad i nedeljama- navodi naša sagovornica, dodajući da se nikad nije nudila, nego je sami klubovi traže.

– Radila sam na binama sa poznatim imenima naše i regionalne scene, a jedan od mojih najvećih uspeha je Egzitov oficijelni after parti, gde sam radila u nizu s velikim imenima evropske di-džej scene.

Osim elektronske, Duška na set listi ima i dip haus, potom tehno, progresiv, ali i afro pravce. Za kraj joj uputismo i neizbežno pitanje zašto je izabrala baš takvo umetničko ime?

-Luda (Looda) u mom imenu je otud što mi pravi odstupnicu i imam izgovor ako nekad pogrešim, a i trudim se da izborom muzike budem nepredvidiva i iznenadim goste na setovima. Sosa, donekle određuje geografsko poreklo, ali na set listi ima i sevdalinki, tako da sam i sa te strane nepredvidiva.

U istom ključu je i njen odgovor o svojoj budućnosti:

-Nisam ljubitelj zakucanih ciljeva, jer me ograničavaju. Može da se desi da u životu poželim i nešto drugo da radim. Doduše, ponekad je sasvim u redu ostaviti stvari takvim kakve jesu, ali život svakog dana donosi nešto novo i šteta je to propustiti- zaključuje Duška Jovanović alijas Looda Sosa.

N. Savić

Foto: naslovna -Miloš Lakićević

error: Content is protected !!