Igor Crnogorac

Korzo-16

Ne zna se kada su građani Kikinde šetnju glavnom ulicom uveli kao običaj, zapravo potrebu da na taj način ostvaruju socijalnu interakciju. Nostalgičnije, verovatno je da je korzo na kojem su se razmenjivali stidljivi pogledi, odabiralo kome će se uputiti pozdrav, pa onda i posrednik, dakle da je takvo mesto jedinih širih društvenih kontakata postojalo, u većoj ili manjoj meri, oduvek. I nismo u tome bili jedini, naravno, institucija šetnje po centru, „štrafti“, ovde nekada poznatija kao „špacirung“, ali i mesto za „kibicovanje“, postojala je u svakom manjem mestu. I upravo ta, samo jedna od čari varošica, razlog je što je akteri tako dugo čuvaju u sećanju, uvek sa prelepim osmehom na licu.

Čuvari uspomena

Kao čuvar uspomena grada izdvojila se Fejsbuk grupa „Kikindski korzo“ koju je pokrenuo Milan Veselinov pre 13 godina. Broj nostalgičara u grupi brzo je rastao i pokrenuta je inicijativa da se ponovo oživi korzo – jedna šetnja u godini, u avgustu, kao omaž tim vremenima, tom osećaju zajedništva i pripadnosti.

– To je postalo tradicija, svakog avgusta upriličimo veče sećanja na šetnje korzoom. Izaberemo fotografije iz velike baze od oko pet hiljada, postavimo ih na panoe kod Katoličke crkve i tu se okupimo. Zatim napravimo jedan krug – šetamo do  nekadašnjeg „Zvezda“ bioskopa i vratimo se drugom stranom ulice. Tako se nekada „išlo u varoš“ i mi to, već godinama, oživljavamo. Pozivamo sve, ne samo one koji će se možda pronaći na fotografijama. Ljudi povedu decu i unuke, neki dođu iz drugih gradova posebno zbog te večeri, da se vide i ispričaju sa prijateljima iz mladosti – kaže Bogdan Mandić, takođe administrator grupe „Kikindski korzo“.

Grupa sada ima preko pet hiljada članova, Kikinđana, ma gde da su. Ima i mladih koji je prate jer ih zanima gde su njihovi roditelji izlazili i kako su se družili u to vreme, objašnjava Bogdan.

Ovu lepu inicijativu prepoznala je i v. d. direktorica Turističke organizacije Grada, Jasmina Milankov. Kao pokrovitelj, Grad se priključio, dodajući još jedan događaj – posle korzoa, nostalgičari svih uzrasta upućuju se ka Starom jezeru na kojem, samo te avgustovske večeri, ponovo radi čuveni disko „Delfin“.

Oni koji su šetali i tu se zavoleli (ili obrnuto)

Neposredni učesnici ovog varoškog fenomena do detalja pamte i red i sled korzoa, emociju posebno.

– To je bila jedina zabava. Svako je imao simpatiju sa kojom se gledao, čekalo se da se sretnu. Zbog pogleda, zbog osmeha, šetalo se do besvesti. Išlo se u korak, ni metar razmaka nije bilo između redova. Devojke su bile sa drugaricama, mladići sa drugovima. Čekalo se da naiđe simpatija da bi se ona pravila da je  nezainteresovana, ali da drugarica obavezno „gleda da li on gleda“. Na prvi poljubac se išlo u Ulicu ljubavi, u Generala Drapšina, gde su se krošnjnje spajale sa nepotkresanim šimširom. Bio je potpuni mrak i u skoro svakom ulazu ili na klupici ispred kuće bio je po jedan zaljubljeni par – priča jedna sugrađanka. –  Bila sam jako mlada, još nisam bila stasala za šetnje po korzou, ali sam prošla tuda u povratku iz škole. Moj muž je čekao da naiđem i poslao druga da mi kaže da njegov prijatelj inženjer želi da me upozna. I onda se pojavio on, u belom mantilu. Stigao je sa časova engleskog u Radničkom univerzitetu i imao je rokovnik. Dao mi je da ga nosim i otpratio me malo prema kući. Tako je počelo, eto, na Korzou.

Šetalo se, uglavnom, leti, nekako s proleća, čim otopli, i po lepom vremenu, sve do jesenjih kiša. Obavezni i najlepši večernji program za mlade bio je konstanta. Uz to, ozbiljno je doprinosio brzoj asimilaciji ne-Kikinđana.

– Kada sam se doselio u grad, to me je prijatno iznenadilo, jer korzo nisam viđao u drugim mestima. U Beogradu, gde sam bio na studijama, toga nije bilo, kao ni u mom rodnom mestu. Prvi put sam video da svi mladi šetaju, lepo obučeni, jednom ulicom u dva smera. Sa svojim drugovima sa fakulteta stajao sam ispred apoteke, bili smo prijatno iznenađeni, svi su bili tu, šetali su ili „kibicovali“. Bilo je po dvoje, troje, četvoro u redu i bila je gužva, nije moglo da se hoda normalno. Šetnje su počinjale u ranim večernjim satima i trajale su do osam, devet sati. Zatim smo išli u „Avalu“, tamo je bila „živa“ muzika. Bilo je to mnogo lepo – prenosi svoje impresije inženjer, Kikinđanin od vremena korzoa šezdesetih godina.

Rokenrol u školama,  bokseri „mačori“

Kod „Kasine“ (sadašnji „DM“) bili su bokseri, ceo tim. Oni nisu šetali, samo su „pikirali“ devojke. Tu su bili „mačori“ – svedoče nostalgičari sa korzoa. – Stariji su, posle šetnje išli na igranke u Mikinicu i u Dom JNA, i u bioskop, a mlađi su, po pravilu, smeli samo na matine od šest. Igranke nedeljom na kojima se igrao i tvist i rokenrol… stalno su bile organizovane za osnovce, svaki put u drugoj školi, a najlepše su, kažu, bile u školi „Đura Jakšić“.

I muzički magovi

I dok je, tih, šezdesetih godina, „after-parti“ korzou bila „živa muzika“ u Mikinici, „Avali“ (sadašnja Raiffeisen banka), Domu JNA, već početkom sedamdesetih godina pojavile su se diskoteke i čuvena braća Grabić – Miodrag – Mile i Sava koji je zabeležio 25 godina „staža“ kao najpoznatiji kikindski di-džej.

– Karijeru smo, sa Mišom Zorićem, počeli u Baru, u podrumu u ulici Ive Lole Ribara, a zatim smo Mile i ja, sredinom sedamdesetih godina, otvorili disko „Delfin“ na Starom jezeru. Počeli smo sa oko 300 ploča. Nismo puno zarađivali, ulagali smo u opremu i u muziku. Putovali smo po Evropi, a ploče su nam i donosili iz inostranstva, čak i iz Amerike. Mile je imao drugare u Londonu koji su mu davali promo-primerke, pre nego što ploča izađe u prodaju. Među prvima  smo imali svetske hitove, dolazili su nam ljudi iz Studija B i sa Radija 202 da kupuju ploče. Trudili smo se da ne budemo provincija. Što se tiče muzike, nismo bili mali grad – priča Sava Grabić, čija fonoteka broji više od hiljadu ploča – singlova, maksi singlova, long-plejki.

Danas ponovo sa svojom opremom, posle svakog avgustovskog korzoa, na istom mestu na Starom jezeru, dočekuje šetače.

– U to vreme, sedamdesetih i osamdesetih godina, svi smo bili povezani – kaže. –  Tada sam znao 90 odsto ljudi po imenu, danas niko nikog ne poznaje. Bilo je to vreme socijalne ravnoteže, nije bilo tolikog raslojavanja, velika većina pripadala je srednjem staležu. Bili smo jednaki.

Sve kikindske diskoteke

– Prva diskoteka u gradu zvala se „Maske“ i radila je početkom sedamdesetih.  Nekoliko godina kasnije otvarili smo „Delfin“, koji je postojao do 1982. godine, a zatim i „Akvarel“, u zgradi „Avale“. Nastavili smo u diskotekama u Mikinici, Domu omladine i „Lun“-u, u podrumu „Narvika“, koji je postojao do 1997. godine. Poslednja diskoteka u gradu bila je „Paun“, takođe u hotelu, koja je radila dve godine – kaže Grabić.

U fenomenologiji našeg malog mesta, ostaće zabeleženo i da su se krugovi sa korzoa nekako preslikali na diskoteke u kojima se, takođe, šetalo paralelno u dva smera. Dok su ekstrovertni đuskali u sredini, a „kibiceri“, sa spoljne strane krugova „vrebali“ iz polumraka, sve je bilo lepo, nevino i jednostavno. Zbog pogleda, možda i osmeha ili stidljivog pozdrava – zbog mladosti, ali i ne samo zbog nje.

Korzo 2024.

Ove godine šetnja na korzou biće organizovana u subotu, 10. avgusta. Skup je u 19 sati na starom mestu, kod Katoličke crkve, gde će biti postavljeni panoi sa fotografijama, a posle šetnje, razume se, kolektivno se odlazi u diskoteku na Starom jezeru. I neće nam biti neophodna dozvola za to. Jer su nam zajedništvo, prijateljstvo i romantika potrebniji nego ikada.

S. V. O.

(Foto: FB grupa “Kikindski korzo” i Kikindski portal)

Kruna-(10)

U second hand-u „Kruna“ nastavljaju sa humanitarnim akcijama. U subotu, 10. avgusta, sav prihod od prodaje biće doniran Udruženju multiple skleroze u Kikindi.

– Kao i uvek kada je u pitanju humanitarna prodaja u „Kruni“, prethodno ćemo lokal dopuniti robom i svaki komad koštaće sto dinara – kaže vlasnica, Aleksandra Rakić.

Ova preduzetnica je, za godinu dana postojanja prodavnice polovne robe, organizovala već nekoliko humanitarnih akcija, usmeravajući novac onima kojima je najpotrebnije.

Roba „krem klase“, koja se, u nabavci, pojedinačno bira, redovnim mušterijama i novim kupcima dostupna je u Nemanjinoj 2, od 9 do 13 i od 16 do 20 sati radnim danima i subotom od 9 do 13 sati.

beba-ruka

Ministarka za brigu o porodici i demografiju Milica Đurđević Stamenkovski izjavila je danas da će pravo na isplatu uvećanog roditeljskog dodatka ostvariti sve mame koje su od početka 2024. godine donele na svet novi život.

Kako se navodi, uvećani roditeljski dodatak za prvo dete iznosiće 500.000 dinara jednokratne novčane pomoći, za drugo dete 600.000 dinara, uz jednokratnu novčanu pomoć od 135.000 dinara.

Roditeljski dodatak za treće dete iznosiće 2.280.000 dinara, uz jednokratnu pomoć od 135.000 dinara, a dodatak za četvrto dete iznosiće 3.180.000 dinara.

Dodaci za drugo, treće i četvrto dete isplaćivaće se putem jednakih mesečnih rata.

Istovremeno, ona se zahvalila predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću na podršci predlogu majki dece rođene od početka 2024. godine, koje su u okviru javne rasprave o Nacrtu zakona o izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, tražile da se predloženim izmenama obuhvate sva deca rođena od 1. januara ove godine, navodi se u saopštenju Ministarstva.

“Ovim je još jednom potvrđena opredeljenost države da brine o porodicama i podržava roditeljstvo, boreći se za budućnost i sigurnost svih naših građana”, navodi se u saopštenju.

(Izvor: RTV)

saobracajna

Kako je saopšteno iz Ministarstva unutrašnjih poslova, Saobraćajna policija će do nedelje, 11. avgusta, sprovoditi međunarodnu akciju pojačane kontrole saobraćaja usmerenu na otkrivanje i sankcionisanje prekršaja prekoračenja brzine.

Saobraćajna policija će svakog dana angažovati sve raspoložive uređaje za merenje brzine kretanja – ručne radare, radare u sistemima video-nadzora i presretače, dok će na auto-putevima biti merena i prosečna brzina kretanja vozila.

Akcija će istovremeno biti sprovedena u 31 evropskoj državi koje su članice organizacije ROADPOL (Evropska mreža saobraćajnih policija).

Kako podsećaju iz MUP-a, tokom prethodne međunarodne akcije pojačane kontrole brzine koja je sprovedena u aprilu ove godine, pripadnici Saobraćajne policije otkrili su više od 36 hiljada prekršaja prekoračenja brzine, od čega čak šest hiljada u zonama pešačkih prelaza.

Radionica-KC-(4)

Trodnevna likovna radionica za decu okupila je, u Kulturnom centru, dvadesetak, uglavnom osnovaca. Radionicu vodi gošća iz Niša, slikarka Zorica Turkulj Vranješ. Izložba njenih slika otvorena je u petak u Galeriji ove ustanove.

Crtanje voštanim i drvenim bojicama zaokupilo je učesnike već prvog dana, a tema je bila slobodna.

Miloš Martinov je stalni učesnik likovnih radionica Kulturnog centra. Ima 15 godina i upisao je ugostiteljski smer.

– Volim da crtam, to mi je zanimljivo i prijatno se osećam. Danas crtam suncokrete u vazi – kaže Miloš.

Tanja Nožica iz Kulturnog centra rekla je da već imaju maksimalan broj prijavljene dece koja će crtati i naredna dva dana. Zatim će se ista aktivnost održati sa korisnicima Centra za pružanje usluga socijalne zaštite, „Naše kuće“, a u Kulturnom centru planiraju i izložbu ovde nastalih radova.

S. V. O.

Arhiv-Oluja-(5)

Dan sećanja na prognano i stradalo srpsko stanovništvo u operaciji “Oluja” hrvatske vojske u Republici Srpskoj Krajini, 4. i 5. avgusta 1995. godine, obeležava se i ove godine u Kikindi, izložbom dokumenata i fotografija o ovim tragičnim događajima na području Hrvatske i BiH od 1991. do 1995. godine. Izložbu je upriličio Istorijski arhiv u saradnji sa Srpskim ratnim veteranima i Savezom Srba iz regiona čiji su članovi, Veljko Đurić Mišina i Nenad Antonijević, autori postavke, a pokrovitelj događaja je Grad Kikinda.

Arhiv se priključio inicijativi Srpskih ratnih veterana i na 28 panoa nalazi se geneza stradanja srpskog naroda u ratu u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine. U savremenoj istoriografiji ovi ratovi se zovu ratovi za jugoslovensko nasleđe i u njima je srpski narod doživeo veliko stradalništvo. Srećom, postoji Republika Srpska koja je važna za očuvanje srpskog naroda u BiH, rekao je direktor Istorijskog arhiva, istoričar Srđan Sivčev.

– Na izložbi dokumenata i fotografija prikazano je užasno stradanje koje je srpski narod doživeo za četiri godine rata na mnogobrojnim ratištima širom Like, Grbave, Srpske Krajine i Slavonije, koje se naslanja na genezu stradanja Srba na prostoru Nezavisne države Hrvatske od 1941. do 1945. godine. Na ovaj način pokušavamo da kažemo da je to bio sled politike iz Drugog svetskog rata i da se samo nastavilo, sa istim žarom, tokom devedesetih godina. „Oluja“ je najtragičniji događaj, više od 200 hiljada ljudi, dve trećine srpskog stanovništva prognano je iz svojih domova, a više od 2,5 hiljade ih je stradalo – staraca, žena, dece, vojnika. Mnogi od njih su svoj novi dom našli i u Kikindi i obližnjim selima, integrisali su se u društvo, ali su borbe i nesreće ostavile tragove na njima. Ovo je najveći primer etničkog čišćenja u Evropi posle Drugog svetskog rata, bez presedana je, i niko nije odgovarao za ovaj zločin – istakao je Sivčev.

Nakon obeležavanja na državnom nivou, sećanje na pogrom Srba godinama se održava i u našem gradu, u težnji da se ovi događaji sačuvaju od zaborava, rekao je predsednik Skupštine Grada, Mladen Bogdan.

– Važno je da se stvari nazovu pravim imenom – „Oluja“ je veliki pogrom srpskog stanovništva, zločin i genocid. Srpsko civilno stanovništvo je prvo danima raketirano kako bi se povuklo i da bi se unela pometnja u redove vojske i onih koji su ih branili, a onda su, u toku „obezbeđenog prolaska“, avionskim raketama, gađane kolone. Veliko stradanje našeg naroda zabeleženo je i u povlačenju i u gubitku imovine, a Republika Srpska Krajina izgubila je svoju teritoriju koju je branila od 1991. godine. Značajno je da je srpski narod, kao izraz težnje za slobodom i iz straha da se ne ponovi 1941. godina, sam podigao ustanak kako bi odoleo novom neoustaškom režimu, uspostavljenom 1991, i ta borba je trajala sve do „Oluje“. Srbija ih je sve oberučke prihvatila i pružila im utočište. Sigurno je da oni, i posle 29 godina, osećaju bol i tugu i patnju jer vekovna ognjišta, tradicija i kultura ne mogu da se zaborave. Kikinda je bila jedan od gradova u kojima je, na lep način, prihvaćeno najviše ljudi, dolazili su kod rodbine i prijatelja, imali su mogućnost da budu i u prihvatnom centru, a jedan mali deo njih vratio se svojim kućama – ukazao je Bogdan. – Uvek ćemo slediti politiku mira Republike Srbije da se ovakve stvari više nikada ne ponove i da štitimo sve naše sunarodnike na teritoriji bivše Jugoslavije, posebno tamo gde su im prava ugrožena. Važno je da nikad ne zaboravimo ovakve događaje i da ne dozvolimo novo prekrajanje istorije po kojem se od tih ljudi pravi nešto što nisu bili – zločinci i ustanici, jer su oni samo, u naletu neoustaštva, branili svoje domove.

Svečanom otvaranju prisustvovali su i predsednik Skupštine Srpskih ratnih veterana u Kikindi, Vladimir Radojčić, i član Gradskog veća za socijalnu politiku, demografiju, osetljive grupe i ljudska prava, Željko Radu.

Izložba će biti otvorena do kraja meseca, radnim danim od 7 do 15 sati, u holu Istorijskog arhiva.

S. V. O.

Oluja-arhiv

U Bioskopu na otvorenom Turističke organizacije, večeras će, od 21 sata, na Starom jezeru biti prikazan film „Oluja“, autora Miloša Radunovića. Film prikazuje događaje koji su prethodili i tokom same agresije hrvatsko-muslimanskih snaga uz pomoć NATO pakta na Republiku Srpsku Krajinu u avgustu 1995. godine. Tada je, iz Dalmacije, Like, Korduna i Banije prognano najmanje 250 hiljada Srba. Ovaj pogrom nosio je šifrovano ime „Oluja”.

Dan sećanja na prognano i stradalo srpsko stanovništvo u ovoj operaciji 4. i 5. avgusta 1995. godine, obeležiće sutra (ponedeljak, 5. avgust) i Istorijski arhiv i Srpski ratni veterani. Pod pokroviteljstvom Grada, u holu Istorijskog arhiva, u 10 sati, biće otvorena izložba dokumenata i fotografija o stradanju Srba na području Hrvatske i BiH od 1991. do 1995. godine. Autori izložbe su Veljko Đurić Mišina i Nenad Antonijević, ispred Saveza Srba iz regiona.

Simicev-salas-83-godine-(1)

Na mestu pogibije Kikindskog partizanskog odreda i ove godine je na Simićevom salašu odata počast mladim ljudima koji su se oružanom borbom na današnji dan suprotstavili jedinicama okupatora od 350 vojnika. Živote su izgubili i radnici na salašu čiji vlasnik je pružio utočište partizanima. Vence su položili potomci poginulih, predsednik Skupštine grada Mladen Bogdan, član Gradskog veća za socijalnu politiku, demografiju, osetljive grupe i ljudska prava Željko Radu, članovi SUBNOR-a i veterani posebnih jedinica policije.

– Obeležavamo herojsku pogibiju naših sugrađana koji su se, bez straha, borili protiv tada najvećeg zla čovečanstva i nisu marili za svoje živote iako su bili mladi i obrazovani ljudi, neki su bili studenti i bili su slobodarski nastrojeni kao i svi Srbi koji to imaju iskonski u sebi. Kikinda im je počast odala ne samo ovim spomenikom, već i ulicama koje nose njihova imena. Važno je i da pričamo o njima i o njihovim životima, da ne bi izbledelo sećanje na njih i uvek ćemo se truditi da očuvamo mir. Hvala udruženjima koja se trude da se ovakva herojska dela ne zaborave, kao i potomcima poginulih što mladima prenose sećanje na ove velikane – rekao je Bogdan.

U neravnopravnoj borbi na Simićevom salašu poginuli su: komandant Odreda, pravnik Uglješa Terzin (32), i politički komesar, narodni heroj, Radovan Rada Trnić (19), student teologije, zatim učenici Sava Lipovanov (21), braća Paja (23) i Nika (18) Bogaroški, student Miloš Ostojin (28), radnici Nićifor Nica Brandić (22) i Mirko Tešić (40), zemljoradnici Kosta Kljajin (44) i Borivoj Subotički (25) i livac Milan Sivčev (26). Nemci su izgubili četiri vojnika.

U akciji odmazde okupatora koja je usledila, streljani su zemljoradnici Laza Simić (25), sin vlasnika salaša, Milorad Milko Jovanović (22), Triva Stojkov (57), Kosta Vasiljev (31), Stojanka Doroslovac (30) i Bojka Dacin (33), domaćice.

Predsednik Gradskog odbora Saveza udruženja borca narodnooslobodilačkih ratova, Savo Orelj, istakao je da su članovi ove organizacije, kod spomenika kod Livnice na mestu na kojem se nekada nalazio Jakonićev salaš, 28. jula obeležili osnivanje Kikindskog partizanskog odreda koji je brojao 27 boraca.

– Da je Kikinda i grad hrabrih ljudi dokazali su ovi heroji koji su se okupili u želji da osvoje slobodu i na nama je da se to ne zaboravi – rekao je Željko Radu.

U programu su učestvovali i Jelena Stepanov, učenica Gimnazije, koja je pročitala svoj rad o Kikindskom partizanskom odredu i sa kojim je osvojila treće mesto na takmičenju iz istorije u Pančevu, kao i članovi Odreda izviđača „Proka S. Plavi“, sa fotografijama boraca.

Za sve poginule, ove godine drugi put, sveštenici kikindske Srpske pravoslavne crkvene opštine služili su parastos.

S. V. O.

davanje krvi (3)

U Crvenom krstu Kikinda sutra će biti organizovana još jedna akcija dobrovoljnog davanja krvi. Krv je moguće darivati u standardnom terminu, od 8.30 do 13 sati.

Sledeća prilika za ovaj humani čin biće u četvrtak, 22. avgusta.