Povodom Dan grada dodeljena su gradska priznanja najzaslužnijim pojedincima i kolektivima. Na svečanosti u Gradskoj kući prisustvovali su predstavnici javnog, političkog, privrednog, društvenog, kulturnog, sportskog života grada. Nagrade grada i pohvalnice uručio je gradonačelnik Mladen Bogdan koji je, obraćajući se prisutnima, istakao je daje Kikinda grad velikih ljudi koji su pisali istoriju.
-Svi oni koji su kroz istoriju gradili i sagradili naš grad, predali su ga nama da ga čuvamo i dalje unapređujemo. Godina na izmaku bila je zahtevna i puna izazova. I pored toga, puno je toga na šta smo ponosni i uspeha koji će se pamtiti. Zahvaljujem se svima koji su se borili da uradimo dobre stvari za našu Kikindu, kako iz grada, tako i u Pokrajini i Republici koji su nam pomagali u tome da naša sredina bude bolje mesto za život. U Novoj godini želim nam da budemo jedinstveni, da budemo zajedno, ali i da budemo odgovorniji i strpljiviji, da razumemo i čuvamo jedni druge. Samo tako ostvarićemo zajednički cilj, da imamo uspešniju, razvijeniju, bolju, lepšu, napredniju Kikindu – naveo je gradonačelnik Bogdan.
Najviše gradsko priznanje „Zaslužni građanin Kikinde“ propalo je Draganu Strajniću za sveobuhvatni doprinos razvoju grada Kikinde, koji se i zahvalio u ime nagrađenih.
-Čast mi je i zadovoljstvo što sam danas ovde. Nema veće radosti i sreće, nego kada radeći daš deo sebe svojoj sredini i svom gradu, i kada to neko spozna i prizna. Ovo je moje najveće priznanje koje sam dobio – rekao je Strajnić.
Posebna priznanja dobili su: dr Milan Brkin, za dugogodišnji naučni, sportski i humanitarni rad, Baletska škola Novi Sad – Izdvojeno odeljenje Kikinda u oblasti obrazovanja i umetnosti, a povodom 30 godina rada.
Marija Dragin, prosvetni radnik u penziji za život posvećen obrazovanju dece.
Nagrada grada Kikinde posthumno je pripala novinarki Ljiljani Pancel za sveobuhvatan doprinos razvoju novinarstva, kulture, humanitarni i društveni rad.
U oblasti zdravstva nagrada „Dr Ranko Petrović“ dodeljena je hematologu u penziji dr Čedomiru Gavrančiću, za doprinos očuvanju zdravlja građana Kikinde, a posthumno je nagrađen i pedijatar dr Talal Abu Haija, za doprinos očuvanja zdravlja dece.
Priznanja u oblasti obrazovanja „dr Pavle Kenđelac“ uručena su Tehničkoj školi „Mihajlo Pupin“, za doprinos razvoju obrazovanja , a ista nagrada dodeljena je i Kristini Drljić, direktorici PU „Dragoljub Udicki“.
U oblasti privrede i preduzetništva priznanje „Mihael Bon“ dobila je Štamparija „Bis“, za poseban doprinos razvoju privatnog preduzetništva.
Rukometaš Luka Panić nagrađen za doprinos razvoju sporta priznanjem „Nika Mirkov“, za iskazanu humanost i dobročinstvo nagrada „Melanija Nikolić Gaičić“ uručena je Brankici Miškov, predsednici udruženja Multipla skleroza Kikinda .
Priznanje u oblasti informisanja i kulture, za doprinos razvoju i unapređenju novinarstva i kulture, dodeljena je Branislavu Ugrinovu, uredniku dopisništva RTV-a u Kikindi.
Pohvalnice su pripale KUD-u „Petar Kočić“ iz Novih Kozarca, za doprinos kulturi i Bogdanu Kalabiću, za doprinos razvoju amaterizma.
Pohvaljen je i Nikola Linjački, bubnjar, za doprinos kulturi.
Učenici Bogdan Zavišin, Andrej Varga, Mateja Kosić i Lena Davidović pohvaljeni za izuzetne rezultate u oblasti obrazovanja.
U programu je učestvovala Ljubica Vraneš, mecosopran, solistkinja Beogradske opere, koja je izvela tradicionalne srpske numere.
Na Dan grada Kikinde, dok su se u svečanoj sali Gradske kuće dodeljivala najznačajnija priznanja Grada, Kikinda je dokazala da je zaista grad sporta, tako što je i sam Grad dobio najviše priznanje. Basket 3h3 „Mamut Open Kikinda 2024”, proglašen je za najbolji turnir „Roda” prvenstva Srbije za 2024 godinu, a samim tim, grad Kikinda za prestonicu basketa u Srbiji za 2024 godinu. Ovu laskavu titulu u ime Grada, primio je Dejan Pudar, zamenik gradonačelnika. – Danas se u srcu Šumadije, u Kragujevcu, održao „Novogodišnji turnir u basketu 3h3”, kojim se sezona basketa 2024 u Srbiji završila, a sezona 2024 je posebno značajna za naš Grad. Na dan Grada, Kikinda je postala prestonica basketa 3 na 3, olimpijskog sporta, u kojem naša reprezentacija ima osvojena najsjajnija odličja. Naš, već tradicionalni turnir „Mamut Kikinda”, koji se održao ove godine peti put i postavio Kikindu na svetsku mapu košarke i basketa, proglašen je za najbolji turnir u godini, što samo dokazuje da Grad ima sve potrebne kapacitete i znanje za ovakve događaje, a da je basket 3 na 3, veoma popularan u našem Gradu i da je grad Kikinda, poželjan domaćin za ekipe koje dolaze sa svih strana naše lepe Srbije. Posebno simbolično je to da je danas Dan našeg Grada, a da je baš danas Kikinda postala prestonica basketa! Koristim priliku da se zahvalim Savezu na ovom priznanju, koje zapravo pripada svim našim građanima, jer smo zajedno pokazali da smo grad sporta! Takođe, želim da najavim još bolji 3h3 „Mamut open Kikinda 2025”, koji će se održati sledeće godine u Kikindi – kaže Pudar.
Centar za stručno usavršavanje i Naučni klub tokom zimskog raspusta organizuje „Naučni kamp“ za decu od 6 do 12 godina. Kamp pruža jedinstvenu priliku za razvoj kreativnosti, istraživanje novih znanja i zabavu kroz edukativne radionice, istakao je direktor Centra Dejan Karanović.
-Aktivnosti će se realizovati od 8. do 10. januara i sve radionice biće besplatne. Cilj nam je da deca kvalitetno provedu raspust i da nauče nešto novo. Interesovanje za slične programe i ranijih godina bilo je veliko, tako da sam siguran da će tako biti i ove godine – kaže Karanović.
Prvog dana planiran je program „Moj intervju sa kompozitorom“ koji će voditi Andrea David, a deca će istraživati muzičku istoriju i upoznati velike kompozitore. Uz pomoć internetskih izvora i veštačke inteligencije, napraviće intervju sa kompozitorima, razvijajući kritičko mišljenje i kreativnost. Radionicu „Neuroigrarije“ realizovaće Marijana Ljiljak, a cilj je da putem raznih vežbi za fokus i koncentraciju deca razvijaju pažnju, kreativnost i socijalne veštine.
Narednog dana, 9. januara u okviru programa „Ptica traži kavez“, Sofija Jegarski organizovaće zanimljiv sadržaj sa ciljem razvoja kognitivne, motoričke i likovno-vizuelne veštine, uz izložbu ptica stanarica i estetsko procenjivanje, dok će u okviru zimska radionica u glini „Ornament“ sa Igorom Smiljanićem učesnici imati priliku da se upoznaju različitim vrstama ornamenta kroz istoriju umetnosti i da stvaraju svoja umetnička dela u glini.
Poslednjeg dana, 10. januara Gordana Rackov i Arpad Pastor upoznaće decu sa programiranjem digitalnog drugara „Mikrobit“ uz pomoć mikrobit pločica, učesnici će učiti osnove logike, algoritamskog razmišljanja i rešavanja problema, razvijajući važne tehničke veštine. U okviru radionice „Magični brojevi“, deca će se upoznati sa vizuelnim programiranjem i načinima za upravljanje digitalnim uređajem.
Zbog ograničenog broja učesnika, potrebno je da se zainteresovani, do 6. januara, prijave za radionice putem mejl adrese csukikinda3@gmail.com ili putem instagram poruke na @naučni_klub_kikinda.
Dušan Vasiljev u Beograd stiže 1919. godine, verujući da u tek oslobođenoj domovini za svakog ima posla, hleba i krova nad glavom.
-Dolazim da budem neko, da delim svoje srce, a nemam gde da prenoćim- zapisaće.
U Beogradu spoznaje tmurnu sliku posleratne stvarnosti u kojoj su se raspršili humanistički ideali o herojstvu i pobedi. Razorne posledice rata najviše osećaju siromašni, dok se privilegovana manjina, zahvaljujući mahinacijama bogati i uvećava društvenu moć.
Hiljade radnika koji su prolivali krv za oslobođenje zemlje, prepušteno je bedi i gladovanju. Špekulacije su se razvile do ogromnih razmera, puneći džepove bogataša. Plate i nadnice bile su niske, a poskupljenja stalna i ogromna. Na ulicama glavnog grada, jasno se sagledavaju društvene suprotnosti. Štrajkovi i sukobi radnika s vlastima nisu ostavljali ravnodušnim mladog pesnika.
Njegove nade u prestonici su se ubrzo rasplinule. Verovao je da će mu izdavači primiti i objaviti zbirku pesama, i da će ga neka od književnih redakcija primiti za saradnika. Međutim, izdavači kojima se uporno obraćao, u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, odbijali su ga sa različitim izgovorima- da ne mogu da nabave hartiju, da su do kraja godine ispunjeni rukopisima, da neko vreme neće objavljivati nova izdanja…
Posao je pronašao kao činovnik kod jednog beogradskog advokata, pa je, umesto da uređuje rubrike u novinama, prepisivao molbe i žalbe, tavoreći u memljivim podstanarskim sobama. Ipak, biće to veoma plodonosan period njegovog stvaralaštva. Izuzetno talentovan, osećajan, sazreo pre vremena, buntovan romantik i melanholik progonjen vizijama rata, ogorčen surovom posleratnom realnošću, Vasiljev će napisati pesme koje će ga uvrstiti među naše najistaknutije eksperesioniste i liričare.
Rat, stradanja i uzaludnost prolivanja krvi, ratno profiterstvo, rušenje ideala, socijalna beda, razočaranje – najčešći su motivi njegove poezije. Njegove stihove odlikuje snažan emotivni naboj, bunt, očaj, nemoć. Piše i pripovetke, drame, započinje roman, ali će se u književnost upisati velikim slovima kao pesnik.
Beograd, dvadesetih godina prošlog veka
Vasiljev je u Beogradu nekoliko meseci, ali je taj period ostavio dubok trag u njegovoj književnosti. Kada je 1920. u časopisu „Misao” objavio svoju prvu pesmu „Čovek peva posle rata”, postaje istaknuto ime u redovima mladih poeta. „Misao” je list osnovan 1919. koji je okupljao mlađe, talentovane književnike iz liberalnih slojeva, i upravo tamo će Vasiljev objaviti najveći broj svojih pesama. Pevajući otvoreno i srčano u slobodnim stihovima, pesnik ekspresionista izronio iz krvavih vrtloga rata, u tom časopisu je srdačno dočekan. Sa „Misli” su sarađivali književnici iz tzv Grupe umetnosti- Ivo Andrić, Todor Manojlović, Mirko Korolija… Urednik „Misli” Simo Pandurović u stihovima Vasiljeva video je veliki talenat.
-Vaši stihovi- pisao je Pandurović- nisu od strane uredništva ostali nezapaženi. Naprotiv, obe pesme koje su štampane u „Misli”, a naročito „Čovek peva posle rata”, svratile su zasluženu pažnju. Ali vašom pogreškom, pesme nisu bile potpisane, a našom pogreškom bilo je zatureno sprovodno pismo, tako da nismo mogli konstatovati čije su pesme, a bilo bi nezgodno štampati ih anonimno, bez piščeva pristanka. Kad smo pomoću gospodina Crnjanskog utvrdili ko je autor, mi smo im vrlo rado dali mesta u svom časopisu. Bez ikakva laskanja, dakle, ali prijateljski i iskreno, mogu vam kazati da me raduje što sam u vama naišao na mladog, talentovanog čoveka čija će nam saradnja biti draga”.
O pesničkom talentu, Vasiljev je dobio priznanje i od „Književnog juga” iz Zagreba. Pesma „Čovek peva posle rata” donela mu je zasluženu slavu, a ostale koje su došle za njom, učvrstile njegovu reputaciju mladog nadarenog pesnika prve posleratne generacije. U Antologiji novije lirike, pomenutog lista „Misao”, Vasiljev, nazvan „savest jedne generacije” biće zastupljen sa čak osam pesama, Andrić sa dve, a Desanka Maksimović sa jedanaest.
Kada je „Misao” raspisala anketu o pesmama, od publike je Vasiljev, odlično ocenjen, čak ispred Crnjanskog i Pandurovića. Najviše glasova je dobila Desanka Maksimović za „Strepnju”, pa Velimir Masuka za „Grudobolju”, i odmah potom Vasiljev za „Plač Matere Čovekove”.
Sarađivao je i objavljivao u više književnih časopisa, koji su publikovali i njegove pripovetke i dečije pesme, ali zbirku pesama nije uspeo da objavi, uprkos upornom kucanju na vrata izdavača. Između ostalih rukopisa, iza njega će ostati velika sveska sa naslovom „Oblaci” u kojoj je ispisano 80 pesama podeljenih po ciklusima. Očigledno da je bila pripremljena za štampu. I to nije bio jedini rukopis spreman za izdavače.
„Pesma imam već oko 150 (dve velike knjige), ali fali- izdavač. Svega je dosad objavljeno 25, a ostale su samo meni poznate”- napisaće razočarani Vasiljev.
Oslabljen teškim i neurednim životom, stara bolest mu se vratila -kašalj i groznica. Želeo je da ostane u Beogradu gde je upisao Filozofski fakultet kao vanredni student. Da bi se upisao redovno na studije, bilo je potrebno da položi gimnazijsku maturu. Iscrpljen i malaksao, popustio je očevom nagovoru da prihvati mesto učitelja na selu. Iz prestonice odlazi nevoljno, nezadovoljenih ambicija, sa idejom da je to samo privremeno. Dobio je mesto učitelja u Čeneju, malom pograničnom mestu u koje stiže u martu 1920. godine. Tamo je desetak godina ranije, akcijom rodoljubivih srpskih meštana, sagrađana nova i lepa škola u kojoj će raditi kao privremeni učitelj sa više nego skromnom platom od 550 kruna. Jadaće se drugu:
-Kako se osećam? Kao đavo na džombi. Možeš misliti. Jedina mi je zabava knjiga. Da knjiga nema, sasvim bih sigurno poludeo”.
Službovanje u zabačenom banatskom selu, daleko je od Dušanovih želja i snova.
-A znam i to da, ako se najkasnije do nove godine ne otrgnem iz ove okoline, koja je ista u Čeneju, Vranjevu, u Kikindi, ili gde god hoćeš, potpuno ću propasti. Propast znači- napustiti sve one slike koje sam sebi o svojoj budućnosti, istina vrlo smelom rukom, ali takoreći godinama, maštajući stvarao- ispoveda se u pismu prijatelju.
TRI KNJIŽEVNA BOGA
U biblioteci Vasiljeva bili su zastupljeni Skerlić, Đura Jakšić, Laza Lazarević, Crnjanski, Veljko Petrović…Od svetskih pisaca kupovao je Stendala, Tolstoja, A. Fransa i Barbisa, Strindberga, Bodlera, a naročito Romena Rolana, Tagoru, Dostojevskog za koje u jednom pismu piše „to su moja tri boga”.
Dostojevski
Od savremenih pesnika, najviše je cenio Crnjanskog, žaleći što će ga- kako je govorio-upropastiti novac. Veoma je poštovao Krležu kojem će se obratiti sa molbom da mu rediguje zbirku pesama- koja je ostala neodgovorena. Tina Ujević ga je impresionirao kada se sa njim sreo kod „Tri šešira”. Cenio je i Gustava Krkleca, a iz đačkih dana potiču njegove simpatije prema Adiju, tvorcu mađarske moderne.
Feljton o Dušanu Vasiljevu podržan je sredstvima Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama
Isplata decembarskih penzija u Srbiji počeće ranije nego inače, pa će za penzionere svih kategorija koji penzije primaju na kućnoj adresi ili poštanskim šalterima početi 3. januara.
Oni koji penzije primaju preko tekućih računa, isplata će početi 4. januara, objavio je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje.
U Srbiji ima nešto više od 1.650.000 penzionera, a najstarijim građanima naše zemlje će od prvog meseca naredne godine primanja biti uvećana za 10,9 odsto. Prosečna penzija, koja je sada 45.714 dinara, uz povećanje od 10,9 odsto, odnosno oko 5.000 dinara, preskočiće iznos od 50.000 dunara i biće oko 50.700 dinara.
Povodom Dana grada, u organizaciji Kulturnog centra, a pod pokroviteljstvom lokalne samouprave, u subotu u 19 sati u Narodnom pozorištu grupa „Legende” odsviraće besplatan koncert za naše sugrađane.
Interesantno je da se dogodilo da u našem gradu ovaj sastav nastupa na svakih osam godina. Prethodni put 2016. za Dan žena. a pre toga 2008.
-To je interesantno, kaže Zoran Dašić Daša, vođa “Legendi”, ali mi nismo imali nameru da bude baš takav pravilan vremenski razmak. Jednostavno se tako desilo s obzirom da imamo mnogo nastupa širom sveta, tako da neke gradove nepravedno zaobiđemo. Ovaj kikindski koncert će biti prilika da se „iskupimo“ za toliku pauzu.
Podsetimo, prethodne kikindske nastupe „Legendi”, vokalno je obojio njihov sad već bivši pevač Ivan Milinković. Promena vokalnog soliste pre nekoliko godina se u audio obliku nije ni osetila, jer mladi Nikola Zekić ima skoro identičnu boju glasa kao Milinković, tako da „Legende“ nisu ni morale da „pomeraju“ harmonije, jer i stari repertoar mladi Zekić peva iz originalnog tonaliteta.
Nizom svirki ove godine nastavili su da praše ovdašnjim i svetskim binama. Postoje već 37 godina, a broj svirki u njihovoj karijeri premašuje cifru od 2.500 a napokon se u njihovom koncertnom kalendaru našla i Kikinda.
O karijeri, uticaju Bore Đorđevića i televizije na karijeru ovog benda, bivšem pevaču Ivanu Milinkoviću, koncertima i drugim segmentima karijere za naš “Komunu” govorio je osnivač, kompozitor, tekstopisac Zoran Dašić Daša.
„Legendama” je kumovala legenda, dakle, podsetimo se na priču da je ime vašoj grupi dao Bora Čorba.
– Mi smo i privatno bili kumovi. Ja sam jedno kratko vreme bio u „Ribljoj čorbi”, tamo osamdesetih godina i onda, pošto sam se zaposlio u Televiziji Beograd, jednostavno sam se opredelio za posao, a sviranje je bilo više kao neki hobi koji se neverovatno isplatio. Na kraju se ispostavilo da sam ja u stvari živeo od hobija, a plata mi je bila za komunalije (smeh). Niko to nije očekivao. Za dva meseca u kojima sam bio u „Čorbi“ sam presekao. Morao sam ili ovamo ili onamo i odlučio sam se za sigurnost. Bio sam kontra od onog Borinog „pekar. lekar apotekar“. Ja sam se odlučio da budem baš pekar, lekar, apotekar, a ne da budem roker, jer sam već pre toga mnogo godina svirao, ali je to bilo sve onako, ništa ozbiljno. Onda je Bora kao moj kum oko cele te priče debelo zalegao da mi pomogne i tako je počela priča o „Legendama”. Ja sam planirao da to bude meni onako, uz posao, vikendima.
Čini se da su „Legende” muzički pravac za sebe?
– Namerno smo odabrali ovu vrstu muzike koja je onako bila između – niti rok, niti narodnjaci. Da bude prijemčiva za mnoge ljude koji to vole da slušaju. Nisam očekivao sad neku ogromnu karijeru. Onda se ispostavilo da je posle nekoliko godina to preraslo u jednu stvarno veliku stvar. Kad pogledamo – šezdeset puta Sava centar, što je jedino još Balašević uspeo i niko drugi. Onda, preko 2.500 koncerata, ali zaista pravih koncerata širom sveta – Amerika, Kanada, Australija. To su sale gde je malo ko od naših ulazio, a kamoli održavao koncerte, bez potcenjivanja drugih koji rade kafane i slično, to je njihov izbor. Tako da je to preraslo u jednu lepu priču koju sam ja paralelno mogao da vodim uz televiziju. Trideset i sedam godina, koliko radimo, to je neočekivano i za mene da ćemo toliko dugo da trajemo, ali, eto, ispostavilo se da smo ostavili jedan dubok trag. To je činjenica koju tek sad vidim kad se malo okrenem unazad. Ko god šta mislio o nama, mi smo sigurno jedno veliko ime. To me ubeđuju i svi ovi čuveni naši menadžeri, da smo mi zaista jedna ogromna institucija koja je narasla.
Kad pogledate unazad, imate verovatno razloga za zadovoljstvo, a opstajete i u novim muzičkim okolnostima?
– Trenutna popularnost i aktuelnost zavise od mode i svega toga. Nove generacije su došle, ali mi i dalje imamo dosta nastupa. Vidim da publika to lepo prihvata i dan danas, a opet, ja sa svoje strane mogu da budem prezadovoljan, s obzirom da mnogi ne znaju, jer nisam to nigde isticao, ali da kažem: mi smo jedna od retkih pojava na estradi, ako tako mogu da kažem. Jer, ja sam redovni član Srpske akademije scenskih umetnosti, zatim Udruženja književnika, Udruženja kompozitora. Imam sve moguće nagrade koje postoje – za životno delo, pa dvostruku Estradnu nagradu Srbije, Zlatni beočug i još mnogo toga. Nisam očekivao da ću toliko da se ostvarim kao autor, kao pesnik i kompozitor. U ono vreme kad smo počinjali nisam ni razmišljao o tome. Tako da kad se osvrnem iza sebe, mogu da osetim jedno veliko zadovoljstvo. Malo sam očekivao, malo sam se nadao, a dobio sam i više od toga nego što sam očekivao.
Kad ste spomenuli televiziju, ona je bila neizbežna, jer bez medijske podrške vaš rad bi ostao manje zapažen.
– Kako da ne. Ja sam bio urednik u RTS-u do pre neku godinu. Sad sam u penziji, ali sigurno je da nam je to dosta pomoglo bez obzira na sve. Ja sam poznavao sve urednike iz svih medija, prvo profesionalno, ovako kao kolege, ali ne možeš na silu da guraš svoje ako to narod neće i ne prihvata – to ne ide. Mi smo imali tu sreću da nas publika prihvata, tako da mnogi i ne znaju da sam ja bio u medijima, uopšte u televiziji, jer nisam hteo da dolazi do sukoba interesa, da neko kaže: lako je njemu, on gura sebe. Čak sebe nismo ni stavljali, nego smo uvek puštali drugima da nas oni sami puste, ali popularnost je to zahtevala, da nas bude uvek.
Dakle, ukratko, smatrate da je iza „Legendi” velika i uspešna karijera, uprkos promeni pevača Ivana i drugim personalnim promenama?
– Kad se okrenem unazad osećam jedno veliko zadovoljstvo. Mislim da smo uradili dobru i veliku stvar, jedino što mi je žao u ovom trenutku je što je došlo do tih promena, jer jednostavno ne volim kad se pokvari priča. Mi smo bukvalno doživeli jednu bajku o kojoj niko nije ni sanjao da može da se desi, jer smo dostigli visoke domete i uspeha i nastupa. I onda jednostavno, kad neko tako ode, meni dođe žao. Nemam nikakve ljutnje, čak ako već pričamo o njemu, nikakve svađe nije bilo, daleko od toga. Jednostavno nek radi svoj posao, a mislim da je to lošije i za njega i za nas.