јануар 26, 2026

Dan: 8. januar 2023.

Daniel 4

Kada se talenat spoji sa upornošću i radom, poznato je, rezultati ne mogu da izostanu. Upravo to se dogodilo Danielu Totu iz Kikinde, mladom glumcu zaposlenom u Novosadskom pozorištu (Újvidéki Színház). Tačnije, Danielu se ništa nije samo dogodilo, on je postigao i ostvario sve što je želeo jer  jednostavno – nije odustao.

– Posle osnovne škole želeo sam da upišem umetničku srednju, tada me je zanimala likovna umetnost, ali to nije bilo  moguće. Tako sam završio elektrotehnički smer u Tehničkoj školi u Kikindi – priča Daniel.

Posle mature, preselio se u Suboticu i zaposlio u automobilskoj industriji, u magacinu fabrike. Činilo se da je sve dalje od svog sna.

– U Subotici je jedan glumac, Bela Kalo, imao dramsku radionicu. Otišao sam i prošao sam prijemni. Na radionici sam shvatio da želim glumom da se bavim profesionalno; zbog ljudi koji su u pozorištu, atmosfere, rada i slobode, i zato što sam se i sam oslobodio. Kao dete sam bio vrlo introvertan, pozorište me je oslobodilo.

Posle dve godine na radionici, Daniel je rešio da ode na prijemni na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

– Pre odlaska na prijemni, dao sam otkaz u fabrici, toliko sam mrzeo taj posao – priznaje Daniel.

Roditelji su, kaže, bili zabrinuti jer im se nije činilo da je glumački posao siguran i da će mu obezbediti stalne prihode. Međutim, Danielov uspeh umirio je njihove bojazni. Završio je Akademiju, glumu na mađarskom jeziku, u klasi profesora Lasla Šandora. Već na četvrtoj godini povremeno je igrao u Novosadskom pozorištu, a danas je u ovom teatru i zaposlen.

Prošlog septembra premijerno je odigrao svoju monodramu sa kojom je odbranio master-rad – za „Sani Sajds, mrtvački šou“ sam je napisao tekst, a režiju je potpisao sa kolegom iz pozorišta, Atilom Nemetom. Pored ove predstave, koja je sada na repertoaru Novosadskog pozorišta, u toj kući dobio je uloge i u komadima: „Violinista na krovu“, „Crvena poštanska kočija“, „Ričard Treći“, „Nosorog“, „Paravani“ ,“ Bog masakra“, „Tom Sojer“.

– Život mi se sasvim promenio, našao sam svoj put i osećam da sam na dobrom mestu, sa ljudima sa kojima sam hteo da budem. Ima, naravno, i težih momenata u pozorištu, ali radim ono što volim – kaže Daniel.

Daniel planira da svoju monodramu, u februaru, predstavi i publici u Kikindi, u KUD „Eđšeg“. Za sada, kako kaže, ne planira ništa da menja, sasvim mu je ugodno u umetničkim vodama koje je odabrao i u kojima je uspeo da pokaže talenat i pronađe sebe. Za Danielovu sreću to je sve što je potrebno.

 

Foto: Novosadsko pozorište, autori – Gabor Pongo, Srđan Doroški, Žofi Serda, i privatna kolekcija.

Ewywf5cWYAAzd45

Adam Grosman, Peter Knies i Peter Bartl bila su trojica pripadnika nemačke poljske policije kojima se 24. avgusta 1941. godine izgubio svaki trag, nakon što su krenuli u velikokikindski atar. Nemačke policijske vlasti utvrdiće „napornim i dugotrajnim nastojanjima“ da su, vozeći se svojim biciklima na putu Velika Kikinda-Bašaid, naišli na pripadnike dragutinovačkog partizanskog odreda koji su ih ubili i zakopali u obližnjem kukuruzištu.  Njihovi leševi pronađeni su poslednjeg dana 1941. godine. Uslediće surova osveta.

Trećeg januara 1942. godine u parku pored Sokolane u centru Kikinde, prvo je organizovana pogrebna svečanost za pobijene Nemce, a potom javno streljanje u dvorištu Kurije. Zbog ubistva trojice nemačkih poljočuvara, pogubljena su devetorica rodoljuba iz Dragutinova i Beodre, među kojima je bio i komandant Odreda Lazar Pajić.

Na velikim crvenim plakatima, građanstvo je obavešteno o streljanju „komunističkih zlotvora“. Šestorica su bili partizani, a trojica su optuženi da su im pomagali i pružali sklonište. Kako bi dodatno zastrašili stanovništvo,  beživotna tela rodoljuba okačili su na vešala ispred pravoslavne crkve gde su visila 24 sata.

U popodnevnim satima, u zatvor Kurije, vraćen je transport kikindskih zatvorenika sa Banjice. Razloga za radost zbog povratka, ubrzo će se ispostaviti, nije bilo. Streljanje pripadnika dragutinovačkog odreda bilo je samo uvod u još svirepiji zločin.

Naredba o odmazdama predviđala je da za jednog ubijenog nemačkog vojnika, sledi smrtna kazna za 50 do 100 komunista. Paul Bader, vojni zapovednik, 22. decembra izdaje zapovest po kojoj će za jednog ubijenog Nemca biti streljano 50, a za ranjenog 25 partizana.

Kako streljanje 3. januara nije bilo u skladu sa zapovešću o odmazdama, za novo javno streljanje odabran je treći dan pravoslavnog Božića. Odsek javne bezbednosti zabranio je da se crkvena zvona oglašavaju od 9 do 11. januara kako se zvonjava ne bi protumačila kao pošta streljanim rodoljubima.

Da je na pomolu masakr, zloslutno su najavila vešala podignuta ispred Kurije osmog januara. Devetog januara pojavili su se plakati Upravnog odseka Podbanskog zvanja o streljanjima koja će uslediti istog dana u Kikindi, Mokrinu, Aranđelovu, Dragutinovu i Petrovgradu. Žrtve su 150 građana srpske i romske nacionalnosti, zarobljeni u racijama tokom jeseni 1941. godine: partizani, njihovi simpatizeri, ali i slobodarski opredeljeni ljudi koji nisu želeli da prihvate nemačku okupaciju. Na plakatu su ispisana imena sa kratkim opisom „krivice“: članstvo u SKOJ-u i KPJ, sakupljanje i prenošenje oružja, kurirska služba za partizane, skrivanje ilegalaca…

Krvava drama u dvorištu Kurije počela je u 10 časova. Pred streljački vod od 50 policajaca, izvođeni su u grupama od po deset- 25-godišnji student prava, 21-godišnji krojački pomoćnik, 56-godišnja domaćica, 47-godišnji baštovan, 36-godišnji poljoprivrednik… Izvršenje zločina praćeno je aplauzima i povicima iz gledališta. Kroz otvorene prozore Kurije, vojnici, policajci i civili posmatrali su streljanje, a neki od njih kao policijski komesar Anton Veber poveli su i svoju decu. Pobijeno je 30 antifašista-  21 Kikinđanin i 9 Mokrinčana. Pošto su žrtve 24 sata visile na vešalima, mobilisani Romi odneli su ih kolima iza katoličkog groblja kod železničke stanice i zakopali u zajedničku raku.

U svom izveštaju, sreski načelnik dr E. Kusing naveo je da su se streljani „junački držali“. Dok je prva grupa vikala oproštajne reči svojim ukućanima i rođacima, druga i treća su „klicale Sovjetskoj Rusiji i slično“.

Tog devetog januara 1942, fašisti su streljali po 30 rodoljuba u Kikindi, Mokrinu, Petrovgradu, Aranđelovu i Dragutinovu. U Banatskom Aranđelovu, za razliku od drugih mesta, žrtvama je bilo dozvoljeno da napišu oproštajna pisma.

Obeležavanje 9. januara

Polaganjem venaca i komemorativnim skupom ispred „zida plača“ u dvorištu Kurije, boračke organizacije na čelu sa SUBNOR-om zajedno sa predstavnicima grada, u ponedeljak 9. januara u 11 sati  obeležiće 81 godinu od svirepog zločina i odati poštu stradalim žrtvama.

Najjači transfer prelaznog roka. Marko Živkov na Vašarištu

Ogromno pojačanje, na iznenađenje mnogih, dobio je kikindski ŽAK pred početak priprema za nastavak prvenstva vojvođanskog fudbalskog „Istoka”. Dosadašnji golman Slobode Marko Živkov (31), iza kojeg je i prvoligaška karijera u Bečeju, čuvaće ubuduće mrežu „žutih mrava” s Vašarišta.

– Iza mene su tri i po sezone u Novim Kozarcima, ulazili smo u Srpsku ligu 2020, a kada se tome doda da sam sa Slobodom i 2010, kada sam bio na početku karijere, takođe stizao do društva srpskoligaša, mogu samo reći da mi to mesto i klub ostaju u najlepšem sećanju i želim im da opet zaigraju u trećem rangu gde i pripadaju po svemu. Hvala im za sve lepe dane, a odluku da promenim sredinu doneo sam zbog porodičnih obaveza. Odlazak na treninge oduzimao mi je mnogo vremena, a stadion ŽAK-a na pet minuta mi je od stana – kaže Živkov.

„Žute mrave” čeka na proleće borba za opstanak, ali sada s najkvalitetnijim golmanom u ligi, utisak je, problema neće biti. Mnogi ŽAK-u, sa Živkovim pred mrežom, prognoziraju i da će sezonu završti blizu vrha tabele.

– To su površne prognoze, nisam svemoguć. Međutim u isto vreme, koliko mi je poznato, uprava kluba radi na pojačanjima za sve linije tima, novi je i trener Jovica Lakić pa očekujem da sa renoviranim sastavom zaista možemo do opstanka bez stresa, dosta pre samog finiša sezone – jasan je Živkov.

Don`t copy text!