Day: January 7, 2023

Praznični razgovori, Dimitrije Injac. Fudbal kao život, ali u senci porodice i za nju

Krenuo je Dimitrije Injac iz Kikinde i dostigao zvezdane visine u poljskoj fudbalskoj eliti, debitovao i za naš najbolji državni tim, a sada, može se već reći godinama, tiho uz brojnu porodicu živi daleko od očiju javnosti pa i one sportske i fudbalske u svom rodnom gradu, iako je u fudbalu itekako prisutan i upućen u mnoge njegove segmente, naročito u one menadžerske. Rođen je popularni Dime 12. avgusta 1980. od dobrih ljudi generacije s kraja četrdesetih i početka pedesetih godina prošloga veka, nažalost pokojnih, Bogoljuba i Blagice devojačko Mickovski.

– Od malih nogu zavoleo sam fudbal, a moglo se naslutiti, govorili su stručnjaci još tada, da imam talenat – počinje priču Dime i dan danas dečaki nasmejan.

Uz veliku radišnost, respektabilna karijera bila je već u to vreme na vidiku.

– Radio sam posvećeno od svoje sedme godine pa do 14. u OFK Kikindi. To je moj matični klub i zauvek ću pamtiti te prelepe dečačke dane.

Usledio je poziv novosadske Vojvodine.

– Naravno, kao svaki momčić iz manje sredine u našoj pokrajini, poziv novosadskog kluba godi pa mu ni ja nisam odoleo. Po zavvršetku osnovne škole u Kikindi otišao sam u Novi Sad i zadužio opremu „Lala”.

Nije, međutim, po završetku juniorskog staža dobio bitniju ulogu u seniorskom timu, Vojvodina ga je slala na nekoliko pozajmica srpskoligaškim klubovima i potom je, ispostavilo se, doneo prelomni potez u karijeri.

Otišao sam u Slaviju iz Istočnog Sarajeva, zaigrao u eliti Bosne i Hercegovine, formirao se kao igrač i upoznao prijatelje za celi život. Pokazalo se da sam na taj način i utabao stazu kojom ću krenuti ka Poljskoj. 

Na Novu godinu, 1. januara 2007, Dime je potpisao ugovor sa Lehom iz Poznanja. Došao je u klub tiho, ušao na mala vrata, a uskoro će se pokazati i postao istinska legenda, kojeg ni danas nisu zaboravili u tom gradu. Fudbalski fanovi, koji čine jednu od najmnogobrojnih navijačkih armada u toj velikoj zemlji, i dalje mu se tamo, kada god su prilici, naklone.

– Odigrao sam za Leh preko 200 utakmica, i, kako moji poljski prijatelji i danas ističu, svojim igrama dao značajan doprinos trofejima.

U šampionskoj sezoni Leha, 2000/10, bio je glavna i najjača karika u timu. Igrao je na poziciji zadnjeg veznog i bio osigurač pred odbrambenim bedemom Leha, ali je, uz miran i siguran pas, pronalazio načine i da razgali navijače svoga kluba, lepim i efektnim golovima.

Igrali smo tada protiv velikana, a u Lehu još prepričavaju moje golove protiv Juventusa i Mančester Sitija, pogotovo protiv engleskog tima, koje je tada predvodio s klupe Roberto Manćini, a na terenu Mario Baloteli. Leh je taj meč dobio 3:1. Trener nam je bio čuveni Hoze Maria Bakero, nekadašnji kapiten Barselone, a u našoj ekipi bio je i tada mlađani Robert Levandovski.

Ostalo je zapisano u poljskim pisanim medijima, hranio je Dime tada loptama Levandovskog koji je i zbog te činjenice sebi prokrčio put, preko Borusije iz Dortmunda, ka Bajernu u kojem je ostvario nestvarnu karijeru. Posle pet i po godina Dime je u leto 2012. prešao u varšavsku Poloniju, ali su ga čelnici Leha nakon samo sezone vratili u Poznanj.

– Opet sam za svoj najdraži poljski klub igrao još godinu dana, ali usled stalnih bolova u kolenu morao sam polako da privodim kraju karijeru pa sam to učinio u još jednom poljskom velikanu Vidzevu iz Lođa, tamo sam 2015, kada je Vidzev bio drugoligaš, na terenu rekao zbogom fudbalu.

Samo četiri godine kasnije Dime je imao novi poziv iz Poljske, ali tada da postane sportski direktor Leha. Proletos je klub u Poznanju slavio 100 godina postojanja, a Dima, kako ga Poljaci zovu, bio je zvanica i na velikoj proslavi jubileja.

– Prevagnula je 2019. godine opcija ostanka u Kikindi, zasad je tako. Videćemo šta će budućnost doneti, ali svakako sam angažovan i usmeren prema Poljskoj. Zovu me ljudi iz tamošnjih klubova i pitaju za igrače iz Srbije. Pratim mlade fudbalere kod nas, ima ih mnogo talentovanih, a kada god je to moguće pomognem preporukom da neki od njih zaigraju u zahtevnoj poljskoj elitnoj konkurenciji.

Namerava Dime da proširi menadžersko poslovanje i na druge regione.

– Sigurno, jer posle porodice: Jane, Miloša i Stefana i supruge Sanje, fudbal je moj život i to se, siguran sam, neće promeniti.

Stigne Dime i na utakmice OFK Kikinde.

– Posećujem Gradski stadion, naročito od kada je moj prijatelj Jevto Jarčević trener u klubu. OFK Kikinda je sa njim dobila mnogo, 24 sata tokom 365 dana u godini živi za fudbal. Radi ozbiljan skauting i analize na višem nivou i zato kažem javno da je on suvo zlato OFK Kikinde.

Osim što ste prijatelji, sarađujete i poslovno s Jarčevićem.

– Jevto mi radi skauting i daje predloge, tu je njegova uloga ključna, a kasnije slede moji kontakti u Poljskoj i sve preostalo.  

OFK Kikinda bi, besumnje, profitirala s Dimitrijem Injcem u nekoj ulozi u klubu.

– Reč je o mom matičnom klubu, ne želim da se nudim, ali ako me pozovu, ne isključujem mogućnost nekog vida saradnje. Ono što je sigurno jeste da je zahvaljujući Milenku Jovanovu u OFK Kikindi stvoren dobar i održiv sistem sa akcentom na omladinsku školu i mlade igrače. Klub je sređen, sve je zategnuto, a prvi tim je u sigurnim rukama Jarčevića koji je perfekcionista i ne sumnjam da će na leto OFK Kikinda opet zaigrati u Srpskoj ligi – jasan je Dimitrije Injac.  

 

Ljubav prema Zvezdi, spomen i na oca

Otac Bogoljub usadio mu je ljubav prema Crvenoj zvezdi.

– Ljubav prema Zvezdi u našoj familiji je stvar kućnog vaspitanja. I brat Borislav i sin mu Uroš zadojeni su tom „ideologijom”. Nikad neću zaboraviti sezonu 1990/91. kada sam bio klinac i kada sam najčešće s mojim prijateljom Rosketom gledao kako se Zvezda pela ka vrhu Evrope, a čak i kasnije kada više nisam bio tinejdžer i kada sam zaplovio profesionalnim vodama, svih godina pratio sam Zvezdine igre i malo je nedostajalo da obučem dres voljenog kluba, 2010. godine. Raspitivali su se s Marakane za moje usluge, ali eto, valjda jedini fudbalski san koji nisam dosanjao ostao mi je taj… Huk sa Severa i puna Marakana nemaju cenu.

 

Odlazak Pižona sputao ga u reprezentaciji

Kada je reč o reprezentaciji Srbije, Dime je 9. februara 2011. protiv Izraela debitovao u prijateljskom meču.

– Odigrao sam 45 minuta, kapiten je bio Nemanja Vidić, a selektor Vladimir Petrović Pižon.

Popularni Pižon cenio je Injčeve mogućnosti, ali je ubrzo i okončao svoj kratki selektorski mandat pa je, u najvećoj meri, spletom tih okolnosti i reprezentativna karijera Injca bila zapečaćena.

FOTO: Privatna arhiva

IMG_3861 (Large)

Najradosniji hrišćanski praznik, dan rođenja Isusa Hrista, proslavljen je u kikindskim hramovima Svetog oca Nikole i Svetih Kozme i Damjana. Među velikim brojem sugrađana koji su prisustvovali služenju Božićne liturgije, bio je i gradonačelnik Nikola Lukač sa saradnicima-zamenicom gradonačelnika Dijanom Jakšić Kiurski i predsednikom skupštine Mladenom Bogdanom, kao i narodni poslanik Milenko Jovanov.

Božić je praznik cele porodice i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu. Mir i blagostanje sugrađanima poželeo je protonamesnik Miladin Spasojević, starešina Hrama Svetog oca Nikole.

Posle svete arhijerejske liturgije, božićne praznike sugrađanima je čestitao prvi čovek grada Nikola Lukač.

Najlepši Božićni običaji u našem narodu održali su se do današnjih dana. Pekara Trojka darovala je Hramu Svetog oca Nikole pogaču sa 300 parčadi koja je podeljena sugrađanima. U ovaj božićni kolač stavljeni su zlatnik i tri srebrnjaka, koji će, kako se veruje, doneti sreću onima koji ih pronađu.

Posle četrdesetodnevnog Božićnog posta, danas je prvi dan kada se jede mrsna hrana. Božićna trpeza okuplja celu porodicu, prema običajima ona je svečana i berićetna, jer se veruje da će zbog toga čitava godina biti takva.

Prema narodnom verovanju, danas valja od svakog posla nešto započeti, da bi do sledećeg Božića sve išlo od ruke. Ne spava se, da se ne bi dremalo cele godine.

Na današnji dan ne valja da bude svađa i rasprava, a posvađani treba da se pomire. Praznik se provodi u krugu porodice, ne ide se u tuđe kuće.

 

 

ikona za Božić

Pravoslavni vernici danas proslavljaju najradosniji među svim praznicima, Božić, dan kada se rodio Isus Hristos. Srpska pravoslavna crkva Božić slavi po julijanskom kalendaru i to tri dana, koji su obeleženi crvenim slovom.

Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.

Prema Jevanđelju, Hristos je rođen tačno u ponoć, kada se najsjajnija zvezda, koja se kretala od Istoka prema Zapadu, zaustavila iznad pećine kraj Vitlejema. Vitlejemska zvezda je vodila mudrace, tri sveta kralja sa istoka, koji su želeli da se poklone Isusu.

Prema običajima, na Božić se ustaje rano, pre sunca. Čestita se rečima „Hristos se rodi“ i odgovara sa „Vaistinu se rodi“ i posle 40 posnih dana, to je prvi mrsni dan.

Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe, u crkvi se prima nafora (osveštan hleb) i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: “Hristos se rodi!” i otpozdravljaju: “Vaistinu se rodi!”. Ovako se pozdravlja i govori sve do Bogojavljenja.

Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namernik. On se posebno dočekuje u kući i zove se položajnik. Simbolički predstavlja Mudrace koji su došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Položajnik se daruje jer on, za celu narednu godinu, donosi sreću u kuću.

Posle Svete Liturgije peče se pogača – česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača. U kući se pali sveća, kade se ikone, svi prisutni i cela kuća. Peva se božićni tropar i čita se “Oče naš”.

Kada se molitva završi, pristupa se lomljenju česnice. Česnica se okreće kao slavski kolač i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu. Posle 40 dana posta, Božić je prvi mrsni dan.

Pored Srpske prvoslavne crkve, Božić 7. januara proslavljaju Ruska pravoslavna crkva, Jerusalimska patrijaršija, Sveta Gora, starokalendarci u Grčkoj i egipatski Kopti.

Drugi dan Božića je Sabor presvete Bogorodice koji crkva posvećuje Bogomajci u znak zahvalnosti što je rodila Spasitelja. Trećeg dana Božića slavi se Sveti arhiđakon Stefan.