Vesna Đukanović, naša sugrađanka, višestruko je ovenčana nagradama za svoju poeziju i prozu. Poslednji put, međutim, na konkurs je poslala basnu i, kao i književnik Dragan Pop Dragan, u Kikindu donela nagradu „Kluba umetničkih duša“ iz Mrkonjić Grada, sa konkursa humora i satire. Ovo je samo povod za upoznavanje sa njenim radom koji karakteriše potreba za očuvanjem sećanja na prošla vremena, ljude, običaje, i na lokalni govor.
– Zamisao mi je bila da zapišem i na taj način od zaborava sačuvam priče naših krajeva, svoje porodice, ljudi naše prelepe ravnice. To su velike priče malih ljudi koji su nas svojim postojanjem zadužili, a svojim postupcima hrabrili i hrabre da istrajemo na svojim životnim putevima – kaže Vesna Đukanović. – Priča po kojoj je prva zbirka dobila ime, „Radost žute lubenice“, je autobiografska, i u njoj se, kroz niz događaja, priča o poslednjoj želji moga oca. Mlađe generacije i ne znaju da su nekada žute lubenice bile sastavni deo bostana u ovim krajevima.
Upravo za ovu zbirku nagrađena je „Čučkovom knjigom“ biblioteke iz Han Pijeska. Kratke priče sabrala je i u izdanje „Odsjaj svilenih niti“, a pesme u knjigu „Možda bezgrešan“.
– Možda se pisanjem bavim dugo vremena, ali zapisivanjem kratko. Počela sam da pišem na nagovor supruga. Naime, bavim se i oslikavanjem svile, a postavka slika na blogu je zahtevala i pisani komentar, pa su nazivi slika prešli u rečenice, one u zapise, oni u priče – zaključuje.
Kao pesnikinja, kaže, pre svega je fokusirana na misaonu poeziju, kao i na dijalektsku. „Laloški“ govor se gotovo potpuno izgubio, dodaje, a to je deo naših korena i kulturnog nasleđa koji se mora poštovati i čuvati.
Pesnički talenat Vesne Đukanović prepoznaju urednici zbornika i književnih časopisa. Pesma koja je svojevrsni omaž Šopovu, prevedena je na makedonski jezik.
Vesna Đukanović je zaposlena u Osnovnoj školi,,Servo Mihalj“ u Padeju. Dugogodišnji rad u seoskom okruženju, kako kaže, uticao je na formiranje pisca u njoj, i u tome, možda, i leži objašnjenje za potrebu da perom čuva priče iz davnina svog rodnog kraja.
Kada nebo oteža oblacima
Kada sivilo unese
U duše ljudi neki tihi
Neobjašnjivi žal
Dubokih korena
Doleti bezvučni poj
Razlegne se.
Samo ga prozvani čuju.
(„Odsjaj“)