Tanja Anderson, umetnica iz Švedske na gostovanju u Novim Kozarcima: vaše gostoprimstvo je neiscrpno

Globalni trend u umetničkom svetu doneo je i nove načine povezivanja i stvaranja umetničkih dela u svim oblastima. Tako nastaju i kod nas sve popularnije umetničke rezidencije, kada se kreativci pozivaju da žive u drukčijem okruženju i sarađuju i stvaraju sa drugim umetnicima.

Jedna takva saradnja dovela je u Nove Kozarce Tanju Anderson, plesačicu, koreografkinju i profesoricu modernog plesa iz Švedske. Tanja je studirala u Stokholmu i Njujorku, živi u Geteborgu, a u Nove Kozarce je stigla zahvaljujući prijateljstvu započetom na samom severu Švedske, na festivalu „Strange places“ („Čudna mesta“).

– Tamo sam sam upoznala glumca Stefana Ostojića. Ja sam izvodila plesni performans „Drugi jezici“, a on je igrao svoju predstavu „Lala“. Sprijateljili smo se, mnogo smo razgovarali o radionicama i nastupima, a on je bio i na mojoj radionici plesa. Zainteresovala sam se za klovnovsku igru i improvizaciju i ostali smo u kontaktu. Nakon toga dobila sam ideju za projekat i poželela sam da Stefan bude deo njega. Ima još jedna stvar koja nas povezuje – opsednuta sam biciklima, a baš u to vreme Stefan je bio na turneji biciklom po selima. I ja želim to isto da uradim sa svojim projektom.Tvoj prvi dolazak u Srbiju bio je upravo u Nove Kozarce, na umetničku rezidenciju.

– Da, došla sam u Stefanovu kuću na osam dana i tu smo započeli projekat „Strašna Tili“. Radi se o svetskoj šampionki u biciklizmu, Šveđanki Matildi Tili Anderson koja je sa 16 godina otišla u Čikago. Bio je to kraj 19. veka, kada su mnogi Šveđani emigrirali u Ameriku. Tili je zarađivala kao krojačica kako bi kupila bicikl, i sedam godina je bila šampionka u više biciklističkih disciplina. Zvali su je „Strašna Šveđanka“. Onda se dogodilo da su u Sjedinjenim državama zabranili ženama da se bave biciklizmom, uopšte sportom, sa obrazloženjem da je nemoralno, opasno po zdravlje i nije ženstveno. Bio je to kraj njene karijere i njenih snova. Predstava je o tome šta nam je usađeno da smemo ili ne smemo da radimo u životu – kaže Tanja.

Rad će se nastaviti na umetničkim rezidencijama, na istoj ili sličnim relacijama?

– Kako je predstava kombinacija modernog plesa, klovnovskog i fizičkog teatra, i žive muzike, pored nas dvoje, učestvuju dvojica muzičara na sintisajzeru i trombonu, iz Malmea i Geteborga, a rediteljka je glumica-klovn iz Stutgarda, tako da ćemo, već početkom naredne godine nastaviti rad, verovatno u Malmeu. Premijera je planirana, najkasnije, za proleće 2025, nakon čega ćemo putovati sa predstavom.Kakvi su tvoji utisci o Srbiji? Koliko se razlikuju od onoga što si očekivala?

– U Srbiji je bilo ludo i divno. Bila sam upozorena, ali nisam očekivala gostoprimstvo koje je neiscrpno i toliko prijateljki raspoloženih ljudi. Mislila sam da će sve biti malo grublje, ali ovde su svi divni, a gostoprimstvo je neiscrpno. I jako volim burek. Sigurno dolazim ponovo.

Koja je glavna razlika između Šveđana i ljudi u Srbiji koju si uočila?

– Razlikuju se u glasnoći. Uz to, Srbija – Švedska je kolektiv naspram individualnosti. Kod nas su ljudi više okrenuti sebi, zatvaraju se u svoje stanove. Postoje istraživanja o tome koliko su i zašto Šveđani toliko usamljeni, to je problem. Zato sam još uvek sam pod utiskom i fascinirana sam koliko su me ovde ljudi srdačno prihvatili.Domaćin u Ruralnoj rezidenciji Novi Kozarci, Stefan Ostojić, kaže da je srećan zbog svih divnih susreta koje je njegova gošća imala u našoj zemlji i utiska koji su ljudi ostavili na nju.

– Mislim da joj je prvo sve bilo malo čudno. Doživela je veliku promenu, živela je ovde, radili smo zajedno i drago mi je svaki put kada vidim koliko se ljudi koji dolaze na mobe ili igranja predstava, sažive sa selom i uvek se raduju novom dolasku i susretu sa meštanima i publikom. Doživljavaju divne stvari, što je znak koliko su i jedni i drugi srećni zbog ovakvih događaja – kaže Ostojić.Tanjin boravak u Kozarcima, iako je posetila i Kikindu i Novi Sad, protekao je u sklapanju novih prijateljstava i to na inicijativu domaćina. Kada je prvi put izašla na ulicu, dobila je tri jabuke, stalno su stizali pozivi za druženje i kafu, imala je besplatnu vožnju taksijem i svi su imali potrebu, bez obzira na jezičku barijeru, da se druže sa svojom Šveđankom, dragom osobom i velikom umetnicom. A ona je, u domovinu, ponela i šlape.

(Foto: Jamie Michael Bivard, Donovan von Martens, Eva Svaneblom, Kikindski portal)

Don`t copy text!