nikola joksimović

Nikola (3)

Ovo je jedna od priča o životnom opredeljenju koje počinju od slučajnosti, nenameravano. Ali samo počinje tako. U nastavku sage o nastajanju glumca Nikole, slučajnost je zatim osporena ozbiljnim i predanim radom i izgrađivanjem glumca, onakvog kakav želi da bude: da može da odigra baš sve, i u komediji i u drami, da svakom liku da svoj pečat. I da su mu sve uloge i predstave podjednako drage. Jer, baš voli da glumi Nikola Joksimović, glumac kikindskog Narodnog pozorišta.

– U Pozorište sam prvi put došao kada sam bio prvi razred srednje škole. Drugarica me je ubedila da odemo u školu glume Aleksandra Bogdanovića. Do tada me pozorište nije zanimalo, više sam voleo da provodim vreme sa društvom napolju i da igram fudbal – kaže Nikola.

Nisi se vratio fudbalu, nego si započeo pripreme za prijemni, rešen da upišeš glumu.

– Da, i završio sam Akademiju umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Ejdusa 2008. godine. Iste godine zaposlio sam se u Narodnom pozorištu u kojem sam, kao amater, igrao od 1999. godine.

Kako se sećaš svog debija sa prvim ansamblom Pozorišta?

– Prva predstava sa odraslima, s našim velikim glumcima, bila je „Poseta stare dame“. Igrao sam crkvenjaka i bio sam jako ponosan i srećan što delim scenu sa takvim ljudima u kikindskom pozorištu. Imao sam tremu, imam je i danas, ali to je pozitivna trema, zapravo je osećaj odgovornosti.

Uloga u “Savi Savanoviću” prikazala te je i kao glumca koji se lako i lepo transformiše. Da li te zato reditelji teže stavljaju “u fioku”?

– Smatram da gluma jeste transformacija i stalno traganje za tim drugim ljudima u nama koje prikazujemo na sceni i koje reditelji od nas traže. Ne mogu da me „stave u fioku“, niti želim da pravim takve, jednoobrazne uloge. Uvek nastojim da nađem nešto novo, Nije to svaki put i moguće, zavisi od raznih stvari, ali ja se trudim da uvek bude drukčije, da dam pečat svakoj ulozi.

I u poslednjoj premijeri, “Džepovi puni kamenja”, igraš više uloga, najviše do sada u jednoj predstavi. Koliko je to teško? I koji od svojih likova najviše voliš?

– Da, u toj predstavi igram sedam uloga. Nije mi teško, ništa nije teško ako čovek voli to što radi, a ja zaista volim svoj posao i uživam. I nemam omiljenu ulogu, ne mogu ni od ovih sedam u jednoj predstavi da izaberem jednu, svaka mi je draga na svoj način. Uz to, nikad nisam pravio razliku između velikih i malih uloga.

Igrao si i igraš u različitim žanrovima. A kako ti sebe vidiš, kao dramskog glumca ili kao komičara?

– Smatram da glumac, da bi bio kompletan, mora podjednako da bude dobar u svakom žanru, a ja težim tome da budem kompletan glumac, i volim da igram i u dramama i u komedijama. Nekada su komedije mnogo zahtevnije jer je publiku mnogo teže nasmejati nego rasplakati.

U jednom periodu bio si i direktor Pozorišta.

Uvek sam samo hteo da se bavim glumom, opredelio sam se za to. Samo tome i želim da budem posvećen.

Ima ta neka stvar između glumaca i publike, neka vrsta malog nesporazuma, čini mi se. Publika se snebiva u reakcijama, a glumci ih, istovremeno, željno iščekuju. Tebe publika voli, a kakvu ti publiku voliš?

– Mi postojimo zbog publike i osetimo njenu energiju. Naša publika je pažljiva, voli da prati predstavu i neće da reaguje da ne bi ometali ni nas ni sebe, takav je moj utisak. Činjenica je da je našoj publici teško izmamiti smeh i aplauz „na otvorenoj sceni“, ali, ako je dobra predstava, na kraju će glumce uvek nagraditi velikim aplauzom.

Zahvaljujući dugogodišnjem stažu i brojnim ulogama, u stanju si da pozorišne prilike staviš u perspektivu.

– Smatram da imamo malo predstava, trebalo bi da ih bude mnogo više. Ranije smo, godišnje, imali po pet, šest premijera – četiri večernje i bar jednu dečiju. Mi imamo problema sa okupljanjem ansambla. Ne znam šta se dešava sa mladim ljudima, kao da nemaju volje i entuzijazma. Ja znam da mi, kakve god prilike bile, niko i nikada neće oduzeti radost igre.

Predanost, odgovornost prema svom poslu i svojoj matičnoj kući, talenat i rad, nije prepoznala samo publika. Joksimović je u decembru dobio Nagradu grada za poseban doprinos u oblasti kulture. Ovo priznanje, kako je izjavio, posvetio je svojim roditeljima.

403641487_694259189480387_3066786793191691600_n

Povodom Dan grada dodeljena su gradska priznanja najzaslužnijim  pojedincima i kolektivima. Na svečanosti u Gradskoj kući prisustvovao su predstavnici javnog, političkog, privrednog, društvenog, kulturnog sportskog života grada. Nagrade grad i pohvalnice uručio je gradonačelnik Nikola Lukač koji je, obraćajući se prisutnima, istakao da na kraju svake godine sumiraju rezultati i prave planovi za naredne godine.

-Godina na izmaku bila je puna izazova, ali zahvaljujući jedinstvu, zajedništvu i veri koju su sugrađana imali u nas, pomoglo nam je da se izborimo sa svim nedaćama. Realizovali smo značajne projekte uz podršku republičke i pokrajinske vlade, što će nastaviti u godinama pred nama. Svim dobitnicima gradskih priznanja čestitam, ali još desetine Kikinđana i organizacija zaslužuje ove nagrade, jer se trude da naš na najbolji način predstave naš grad. Želja mi je da nam 2024. donese dobro zdravlje, porodičnu sreću, lične uspehe i mnoštvo novih projekata koji će nam pomoći da živimo u lepšoj i boljoj Kikindi. Naredna godina biće još izazovnija, ali i kvalitetnija, bolja i uspešnija – naveo je gradonačelnik Lukač.

U ime nagrađenih zahvalila je dr Sanja Brusin Beloš, načelnica Odeljenja higijene i humane ekologije Zavoda za javno zdravlje. Ona i dr Vukosav Trkulja, načelnik Odeljenja radiologije Opšte bolnice, nagradu „dr Ranko Petrović“  su dobili za doprinos razvoju zdravstva i kontinuiranu brigu o zdravlju građana.

-Za mene je ovo priznanje došlo potpuno neočekivano. Više od 30 godina radim u zdravstvu i trudim se da doprinesem dobrobiti svih nas. Drago mi je što je to prepoznato i nagrađeno. Ujedno to je i obaveza da budem još bolja u svom poslu – napomenula je dr Sanja Brusin Beloš.

Priznanje u oblasti privrede i preduzetništva „Mihael Bon“ dobili su Zora Lagundžin, vlasnica rasadnika „Dorijat“ iz Iđoša  i Vladimir Radovanović, vlasnik „Zelenog dragstora“ za poseban doprinos razvoju privatnog preduzetništva. Nagrade „dr Pavle Kenđelac“  pripala su profesoru geografije Miroslavu Gujiću  za doprinos razvoju obrazovanja  i Andreju Popoviću, učeniku Gimnazije „Dušan Vasiljev“ za postignute rezultate u oblasti prirodnih nauka.

-Već dve decenije radim kao profesor i trudim se da najbolje što mogu prenesem  deci znanje. Drago mi je što je prepoznat moj rad, ali i što je kviz „Moja Kikinda“, koji sam osmislio i koji naredne godine slavi desetogodišnjicu, svake godine sve bolji. Priznanje je podstrek da budem još bolji u onome što radim. Obrazovanje mladih je odgovoran posao i treba mu biti maksimalno posvećen – kazao je Grujić.

U oblasti kulture nagradu „Jovan Ćirilov“ za doprinos razvoju kulture dobili su glumci Narodnog pozorišta Vladimir Maksimović i Nikola Joksimović.

 

 

-Od svoje 15 godine sam u kikindskom Narodnom pozorištu, više od pola svog života, i priznanje je potvrda  da sam dobro izabrao što nikada nisam otišao iz rodnog grada. Najdraže je kada sam pred publikom, a priznanje posvećujem majci i pokojnom ocu – istakao je Joksimović.

I direktor Kulturnog centra  Marko Markovljev dobio je isto priznanje .

-Zaposlen sam u kulturi petnaestak godina i čast  mi je što sam dobio ovo priznanje. Nagrada će biti podsticaj za nove kulturne programe, festivale i projekte. Cilj mi je da svi koji posete naše kulturne događaje odu sa njih srećniji nego što su došli i ubeđen sam da uživaju u njima – kazao je Markovljev.

Nagrade u oblasti sporta „Nika Mirkov“ pripale su posthumno dr Radivoju Brdariću osnivaču antidoping kontrole u Srbiji i nekadašnjoj SFRJ,  pioniru naučnog – biohemijskog pristupa u trenažnom procesu kod vrhunskih sportista i džudo klubu „Partizan“ za postignute  rezultate. U oblasti humanosti i dobrotvornog rada dodeljuje se nagrada „Melanija Nikolić Gaičić“ i nju je dobio Goran Gavrić za iskazanu humanost i dobročinstvo.

Pohvaljeni su: industrijska vatrogasna jedinica NIS-a u Kikindi, Olga Golušin iz Aktiva žena „Uglješa Terzin“ i Verica Karačonji za iskazanu humanost, vajar Milan Ramaji, slikar iz Banatskog Velikog Sela Marko Cvetićanin  i pisac Veselin Mandarin za doprinos kulturi, Nemačko udruženje Kikinda za doprinos razvoju multikulturalnosti i 20 godina postojanja i pobednice programa „Ritam Evrope“ Ena Gogić, Ena Šošić, Milana Rajkov i Iva Plemić za promociju grada Kikinde.

 

Dzepovi (3)

U Narodnom pozorištu sinoć je, na velikoj sceni, održana generalna proba duodrame irske spisateljice Meri Džons, u režiji Rastislava Ćopića.

Komad „Džepovi puni kamenja“ jeste crnohumorna komedija, ona je i socijalna drama jer je priča o dvojici filmskih i životnih statista u siromašnom mestu u Irskoj u koju dolazi holivudska industrija snova. Predstava jeste i glumački izazovna (pisala ga je glumica), jer samo dvojici protagonista omogućava da, pored svojih glavnih likova, igraju i: druge statiste, direktora filma, filmsku divu, reditelja, asistenta…

Ono zbog čega ovaj tekst ne može da se kvalifikuje za dramski predložak za pozorišnu predstavu jesu njegovi nedostaci. U silnoj želji da se obuhvati što više neophodnih likova kako bismo imali privid dramske radnje, fokus je ostao na glumačkim, inače odličnim, transformacijama. Ozbiljan nedostatak jeste to što nismo dobili dovoljno o njima samima, njihov bekgraund, što bi omogućilo da se povežemo sa svim prikazanim nam tužnim ljudima u malom mestu bez perspektive, ali bi i veoma pomoglo glumcima da nam donesu dublje emocije likova, a verovatno im dalo i više prostora za razigravanje istih.

Scenografija predstave svedena je na elemente sa filmskog seta i, moguće, simbolično, na prazninu i beznađe u mestu radnje. Inače, u teoriji, mnogo je elemenata koji bi čoveka sa velikim snovima u okruženju koje mu ne dozvoljava da ih ostvari, moglo da smesti na mnogo tužnih tačaka na planeti i, posledično, izazove poistovećenje sa irskim gubitnicima. U praksi, na sceni, ostaje utisak glumačke etide koja, osim zaista izuzetnog umeća Nikole Joksimovića i Vladimira Maksimovića, nije ostavila utisak pune pozorišne predstave.

Akteri ovog pozorišnog čina zaslužuju priliku da se najnoviji projekat gradskog pozorišta razigra, „legne“ i počne bolje da korespondira sa publikom. Inače, daleki predeli Irske, ostaće na istoj prostornoj, misaonoj i emotivnoj distanci, i neće dosegnuti dalje od onoga što tekst, u krajnjoj liniji, jedino nudi.

Kikindsko pozorište od večeras će, zvanično, na repertoaru imati još jedan naslov, ali i potvrdu da ima veoma talentovan i posvećen ansambl. Krajnji sud će, kao i uvek, dati publika, u igranjima koja slede. Zbog profesionalizma, entuzijazma i ljubavi prema pozorištu, „Džepovima“ treba poželeti sreću.

error: Content is protected !!