јануар 30, 2026

Лепа Варош

Na fotografiji je 13. Vojvođanska udarna brigada. Formirana je 14. oktobra 1944. godine u Kikindi. U početku je imala oko 2.000 boraca, ali je taj broj vremenom narastao na 5.000. Komandant brigade bio je Marko Tanurdžić Šiptar, borac iz Srema koji je posle Bosne prekomandovan u Banat.

Najmlađi u brigadi bio je petnaestogodišnji Mijo Varošanec, rođen u hrvatskom Međumurju. Iz logora su ga oslobodili pripadnici Crvene armije i doveli u Vojvodinu. Mijo je želeo što pre da se priključi partizanima. U brigadi je bio kurir.

13. Vojvođanska brigada je imala zadatak da bude druga linija odbrane i čuva pozadinu fronta u završnoj operaciji za oslobođenje zemlje.

Naziv proleterska, kao i počasni naziv udarna brigada, dodeljivan je brigadama koje su se posebno istakle u izvršavanju borbenih zadataka.

 

books-geeb58ccaa_1280

Prve čitaonice u Velikokikindskom distriktu ustanovljene su sredinom 19. veka. U Velikoj Kikindi je, 1845. godine, osnovana Srpska čitaonica.

Čitaonice su osnivale nacionalne zajednice, a finansirane su donacijama. Zabeleženo je da su bile omiljeno mesto okupljanja velikog broja građana koji su, osim literature, u njima čitali i štampu.

Zanimljivo je da su u čitaonice dolazili i nepismeni, kako bi čuli novosti.

 

IZVOR: Milivoj Rajkov, „Kultura u Kikindi do 1941. godine“

pharmacy-g3ab868944_1280

Proterivanjem Turaka iz Južne Ugarske i ponovnim nastanjivanjem Kikinde posle 1751. godine, otvara se i prva apoteka. Otvorio ju je Franc Frank, oko 1790. godine.

Ime ove apoteke nije poznato, kao ni mesto, gde se nalazila, ali se zna da je 1807. godine nazvana „Kod Spasitelja“ (na nemačkom: „Zum Erlöser“).

Apoteke toga vremena nazivane su po svecima, koji su bili i njihovi zaštitnici i u prostorijama su bile obavezno postavljene njihove slike.

 

(„Prilozi iz prošlosti velikokikindskih apoteka“ – Marta Ištvan. Zahvaljujemo Istorijskom arhivu Kikinda.)

 

 

310887122_787346015876887_3422521536383325048_n

U retkim dokumentima o rođenima u Velikoj Kikindi i okolini, uočava se da su, krajem 18. veka, najpopularnija imena bila Marija i Stefan.

U spisima novorođenih navedeni su i: Evgenija, Elka, Evra, Jagra, Erina, Đulijana, Makrena, Teofana, Samuilo, Dionisije, Pavel, Timotej, Miziš, Vasil.

sc jezero izgradnja 1

Kao i ove 2022. godine, 5. septembra 1977. bio je ponedeljak. Za tadašnje Kikinđane važan dan. Dugo najavljivana, nakon dva propala projekta – 1964. i 1969. godine iz trećeg pokušaja, počela je izgradnja objekta, danas poznatog pod imenom SC „Jezero”.

S izvođačem radova „Krivajom” iz bosanskohercegovačkog gradića Zavidovića (Inženjering u Beogradu), ugovorom od 31. avgusta, preciziran je rok završetka sportske dvorane i bazena: 30. septembar 1978, a svečano je otvaranje bilo predviđeno za 6. oktobar. Toga datuma „Jezero” i jeste bilo otvoreno, ali pošto nije sve išlo ugovorenom dinamikom, tek godinu dana kasnije – 1979.

Maketa 1969.

Kako je prenela tadašnja lokalna štampa, a tri decenije kasnije Milenko Mihaljčić sve to uobličio u svojoj knjizi „Kikindsko blago – 30 godina SC Jezero”, na lokaciji izgradnje 5. septembra 1977. godine okupilo se nekoliko stotina građana, omladine, sportista i sportskih radnika, ali i zvanica: saveznih, republičkih i pokrajinskih funkcionera, pošto su toga dana rukovodioci zapravo bili na otvaranju nove alatnice u „Livnici Kikinda”.

Kamen temeljac za „Jezero” položio je kikindski sportski radnik Đorđe Brašovan, a o značaju izgradnje govorio je Nikola Barošević, sekretar kikindskog Opštinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine. Tokom čitave 1978. za dodatne infrastrukturne radove, koji nisu prvobitno bili predviđeni, izdvajano je još mnogo novca, neka su kikindska preduzeća pripomogla dodatnim ulaganjima, ali i radnom snagom svojih zaposlenika. Učestvovali su i omladinci i pripadnici Jugoslovenske narodne armije na služenju vojnog roka u našem gradu.

Otvaranje je prvo pomereno, za 29. novembar (Dan Republike SFRJ), pa za mart 1979, potom i za maj iste godine, a iako nije izrekom kazano, Izvršno veće Skupštine opštine Kikinda bilo je na stanovištu „da je zbog kašnjenja kriva „Krivaja” koja je precenila svoje mogućnosti”.

Nije ni maja 1979. „Jezero” još uvek bilo otvoreno, ali su bazen u objektu počeli koristiti vaterpolisti ŽAK-a, dok su u dvorani prve utakmice odigrali i rukometaši.

Konačno, 6. oktobra 1979. godine, otvaranjem „Jezera” otvoreno je i novo poglavlje kikindskog sporta, a nakon silnih građevinskih i novčanih rašomonijada, koje su pale u zaborav, svima je bilo najvažnije da je naš grad dobio, za to vreme, savremenu sportsku dvoranu i zatvoreni bazen, pa je tako ispunjen san ne samo sportista već i velikog broja Kikinđana.

Praktično odmah, započela je i druga razvojna faza „Jezera”, a letnji bazeni s ugostiteljskim objektom svečano su otvoreni 23. avgusta 1983. godine.

Izgradnja SC Jezero

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Spomen-ploca,-Dositejeva-27,-Kikinda

Prvi kulturni događaj u Velikoj Kikindi zabeležen je na samom kraju 18. veka. U arhivskom aktu iz 1796. godine navodi se da je te godine u Kikindi gostovala pozorišna družina Stan. Murarija, koja je u julu odigrala nekoliko predstava na nemačkom jeziku. Gospodin Murari pismeno se obratio magistratu distrikta s molbom da mu se plati za prikazane predstave, jer su za građane odigrane besplatno. Proći će još 28 godina do pozorišnog događaja u kojem se sa scene govorilo srpskim jezikom.

Smatra se da je za osnivanje srpskog pozorišta u Kikindi odgovoran književnik i pozorišni stvaralac Joakim Vujić koji se, u maju 1834, na putovanju u Mađarsku, zadržao na večeri kod uglednog velikokikindskog domaćina, Stevana Dilbera. Dilber je bio glumac u Vujićevoj peštanskoj družini. Na toj večeri, prisutnim gostima Vujić je prebacio što dozvoljavaju da se “usred srpstva” priređuju nemačke predstave. Pomenuo je slučaj Debrecina koje je prihvatilo jedno propalo mađarsko pozorište iz Budima, i grad je platu glumcima odredio iz svoje blagajne. Tada je, ostalo je zapisano, rekao: “Pa kad je Debrecin, koji je nešto veći od Kikinde, doprineo tolike žrtve na oltar boginji Taliji, zašto ne bi mogla i Kikinda, sa okružnim mestima, izdržavati stalno srpsko pozorište“.

Posle još jedne Vujićeve posete Kikindi, kada je odseo kod učitelja Arkadija Petrovića, sin domaćina, Nikola, student prava, i njegov kolega Luka Lisulov, osnovali su pozorišnu družinu koja je u avgustu 1834. godine, u gostionici „Kod zlatnog pluga“ (u Dositejevoj ulici), prikazala Sterijino delo „Svetislav i Mileva“.

Prvi teatar, Gradsko pozorište, Kikinda je dobila 1950. godine. Do tada, gostujuće predstave igrale su se po gostionicama, najviše u lokalu “Kod belog krsta” (mesto na uglu Ulice braće Tatić i trga). Najčešće je gostovalo Srpsko narodno pozorište koje je, u vreme velike gladi, 1865. godine, sav prihod od prodatih ulaznica doniralo siromašnim građanima.

 

IZVORI: Alojz Ujes, “O pozorišnom stvaranju na tlu Banata 1718-1918.”, Milivoj Rajkov, „Kultura u Kikindi do 1941. godine“.

FOTO: Narodno pozorište u Kikindi, Narodni muzej Kikinda

3562

Prvi put Kikinda se u beleškama pominje 1412. godine. Ime mesta je mađarskog porekla i u prevodu znači „trnjina“. Pola veka kasnije, pominje se Velika Kikinda jer je, u međuvremenu, mesto podeljeno na Malu i Veliku Kikindu. Velika Kikinda bila je posed vlastelinske porodice de Berekso.

Banat je bio deo Habsburške monarhije od 1718. godine. Opustošen u vreme turske vlasti, pre dolaska Srba graničara (sa Potiske i Pomoriške granice), kao naseljena mesta imao je samo Krstur i Kumane. Prema mapi iz 1723, Kikinda, Bašaid, Mokrin i Taraš bili su označeni kao pustare. Značajan deo terena bio je u močvarama i barama.

Mesta koja su pripala Velikokikindskom distriktu: Kikinda, Melenci i Bašaid, bili su naseljeni stanovništvom iz Pomorišja; u Mokrin, Karlovo (Novo Miloševo), Kumane, Krstur (Srpski Krstur) i Taraš stigli su stanovnici Potisja. Kikinda je bila naseljena porodicama iz Nadlaka, Semlaka i Čanada (Rumunija).

Prema popisu iz 1.777. godine, Velika Kikinda imala je 3.188 stanovnika, Mokrin 1.902, Melenci 1.787, Franjevo (Novi Bečej) 1.354. Najmanje stanovnika u tadašnjem Distriktu živelo je u Tarašu – njih 307.

 

IZVOR: Tijana Rupčić, “Velikokikindski privilegovani distrikt”.

FOTO: Narodni muzej Kikinda.

 

 

Don`t copy text!