децембар 6, 2025

Dan: 27. jul 2025.

sveca

Nebojša Muratović (50) iz Kikinde, preminuo je pošto mu je naglo pozlilo na 15. Krajiškom višeboju u Banatskom Velikom Selu. Muratović je hitno prebačen u Opštu bolnicu u Kikindi gde je, uprkos naporima lekara, preminuo.

Vest je potvrđena iz Udruženja „Krajiški višeboj“, organizatora manifestacije.

– Po svemu sudeći, izdalo ga je srce. Nebojša se iznenada srušio. On je ranijih godina bio učesnik takmičenja Strongmen, a na ovom član ekipe „Krajišnici“ iz Banatskog Velikog Sela. Ovakva tragedija nikada se nije dogodila na ovom takmičenju. Upućujemo najdublje saučešće porodici Nebojše Muratovića – saopštili su članovi Udruženja „Krajiški višeboj“.

Usled tragičnog ishoda, takmičenje je odmah prekinuto, a ostatak programa otkazan.

S. V. O.

automobil-2

Zbog izazivanja saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom, 42-godišnji M. V. iz Nakova pravnosnažno je osuđen na tri godine zatvora. Apelacioni sud u Novom Sadu potvrdio je presudu Višeg suda u Zrenjaninu, čime je okončan krivični postupak pokrenut na osnovu optužnice Višeg javnog tužilaštva.

M. V. je proglašen krivim za teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja. Osim zatvorske kazne, izrečena mu je i petogodišnja zabrana upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije.

Nesreća se dogodila 10. juna 2023. godine nedaleko od Nakova. Prema presudi, vozač je u trenutku udesa bio u stanju srednje alkoholisanosti, a kretao se brzinom od 190 kilometara na sat. U jednom momentu izgubio je kontrolu nad vozilom i prešao u suprotnu traku, gde je direktno udario u automobil kojim je upravljao I. B.

Od siline sudara, vozilo u koje je udario izletelo je sa puta i prevrnulo se. I. B. je preminuo na licu mesta od posledica teških telesnih povreda.

Krajiski-viseboj-(9)

Centralnog dana manifestacije Velikoselski dani, gradonačelnik Kikinde Mladen Bogdan i jerej Nemanja Milinković obišli su radove na Crkvi Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca u ovom mestu.

Danas je održan i 15. Krajiški višeboj, tradicionalno sportsko-nadmetanje krajiških udruženja, koje je svečano otvorio gradonačelnik.

– Treba da čuvamo sećanja na zavičaj i nikada ne zaboravimo odakle smo i ko smo. Prkos nas je sačuvao, kao i taj ljuti krajiški kamen, to nam daje snagu za borbu i opstanak. Ljudi koji su ovde došli bili su prihvaćeni i održali su se. Danas zajedno činimo jedno šaroliko, snažno jedinstvo. Svako treba da sačuva svoje običaje jer je to uslov našeg trajanja. Treba da čuvamo veru, srpstvo, naše igre, i zato mi je drago što nas je ovde danas toliko. Uvek ćemo biti uz vas, i svake godine ćemo ovde da zborujemo – poručio je Mladen Bogdan.

Na višeboju je učestvovalo sedam ekipa – iz Kikinde, Novih Kozaraca, Uba, Svilajnca i čak tri ekipe iz samog Velikog Sela. Posetioci su mogli da uživaju u omiljenim disciplinama: vučenju konopca, nošenju džakova u štafeti, skoku u dalj i vis, kao i u bacanju kamena s ramena. Posebnu pažnju izazvala je revijalna disciplina za najmlađe – trka u džakovima.

– Prezadovoljni smo posetom, vreme nas je poslužilo. Naša ekipa učestvuje na  višebojima u našoj zemlji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Imamo podršku Mesne zajednice, Grada, donatora i privrednika. Celo Veliko Selo je uključeno u organizaciju – istakao je Stojan Dobranin, predsednik Udruženja „Krajiški višeboj“.

Podršku manifestaciji pružila je i Mesna zajednica, a predsednica Mira Pećanac istakla je da je ovo događaj koji vrednuje korene, tradiciju i snagu krajiškog naroda.

– Ponosni smo jer se kroz omladinu vidi viteška borba naših predaka. MZ će uvek podržavati Višeboj, kao i sva udruženja u Velikom Selu, jer se ponosimo njima – naglasila je Pećanac.

U Velikom Selu tradicija i zajedništvo, i danas se pokazalo, žive, traju i čuvaju se punim srcem.

S. V. O.

plivanje

Na međunarodnom plivačkom mitingu u Senti, na kojem je nastupilo 19 klubova iz: Hrvatske, Mađarske, Kenije, Ugande i Srbije, Velika Kikinda nastupila je sa 42. takmičara svih uzrasta i osvojla 37 medalja (14-11-12).
Osvajači, neki i po više odličja, zlato: Aleksandar Sokolai, Strahinja Stokić, Ivan Markov, Ognjen Terek, Mihajlo Tomić, Filip Đukić, Jovana Savić, Lena Stojanović, Aleksandra Protić, Iskra Mihaljčić, Teodora Stančić, Aleksandra Protić, muška štafeta (Stokić, Karanović, Kiurski, Protić), srebro: Marko Protić, Vuk Karanović, Marko Stojkov, Ivan Markov, Danilo Kokot, Teodora Stančić, Jovana Savić, Noemi Budai, Lena Stojanović, Minja Balint, bronza: Strahinja Stokić, Jovan Sabo, Mihajlo Ubavić, Petar Nikolin, Aleksandar Sokolai, Filip Đukić, Jovan Sabo, Minja Balint, Teodora Ćurčin, Vanesa Popov, Iskra Mihaljčić, ženska štafeta (Balint, Ćurčin, Stefanović, Stančić).
D. P.

Vaspitacice-(3)

Sreda je i toplo letnje veče u bašti kafića u centru grada. Zapravo nisu važne ni vremenske prilike ni doba godine – važno je da je to taj, poseban dan. Za druženje, za priču, za sećanja i podršku. Gotovo sve su već tri decenije penzionerke i najmanje 35 godina vaspitavale su Kikinđane. Reči su jasne i razgovetne, ton je miran, a pogled blag. prepoznaćete ih čak i ako ih ne poznajete, i ako vas nijedna od njih nije učila da treba reći hvala i molim i kako se drži ona mala kašika u zabavištu i vezuje pertla, da igračke treba vratiti na mesto, ali i kako se voli, grli i prašta.

Penzionisane vaspitačice – Ivanka, Jelena, dve Olge, i nastavnica Marija, kao i još neke koje tada nismo zatekli, čvrsto se drže za svoje srede. Zapravo, jedna za drugu, za svoja sećanja i nove dane.

– Jedva čekam da dođem. Pretresamo uspomene, događaje iz vrtića. A imamo i teme, danas su to bili zubi – kaže vaspitačica Jelena Bešlin koja je čitav radni vek posvetila mališanima u vrtiću „Leptirić“. – Sećamo se i dečijih bisera. Imala sam jednog Nešu i radili smo fizičko: prvo zagrevanje, pa trčanje, kako konjić diže nogu, kako roda… Odjednom, vidim da Neša leži. Bila sam zaboravila da je bio bolestan prethodnih dana, pomislila sam da sam pogrešila, da sam preterala… Pritrčim mu i pitam ga „Šta je bilo, Nešo?“. A on kaže: „Vaspitačice, lips’o konj“.

Vaspitačica Jelena bila je posebno cenjena jer je osnovala prvi orkestar udaraljki sa kojim su deca putovala, nastupala na takmičenjima, čak državnim, pa na „Kolarcu“ i u emisiji „Muzički tobogan“.

– Niko u Srbiji nije imao takav orkestar – dodaje, a koleginice potvrđuju.

Njen kreativni duh ne miruje ni posle tri decenije penzionerskog staža.

– Bavim se slikanjem i čini mi se da me to podmlađuje – kaže.

Za vaspitačicu Olgu Pejakov, praznici su čak dva dana u sedmici – utorak, kada ima  slikarsku radionicu u KUD „Sunčana jesen“ i, naravno, sreda.

– Neka deca, neke izjave, ostanu urezane – kaže. – Dobro se sećam, sedeli su za stolom i jeli, i neko je počeo da kašlje. Drugi su ga opomenuli da treba da stavi ruku na usta. A onda se javilo jedno dete: „Mi kod kuće, kad imamo nekog, kašljemo s rukom, a kad nema nikog – mi bez ruke“.

Nastavnica Marija Novaković kaže da se ovom društvu priključila kada je ostala bez svog kruga nastavnica iz škole. Predavala je, 35 godina, muzičko, u OŠ „Đura Jakšić“. Njena nedelja potpuno je ispunjena: pored okupljanja sredom, obavezni su i hor, kreativna radionica, ali i igranke i zajedničke proslave rođendana u Gradskom udruženju penzionera.

– Važno je održavati veze, zbog fizičkog i mentalnog zdravlja – kada si aktivan, ne misliš na to što te boli, na ružne stvari. U ovim godinama svako ima svoju prošlost, svoje gubitke, a ovako, dok održavamo veze, nismo sami. Pričamo, šalimo se, i naučimo mnogo jedna od druge.

Olga Bulić, inače ćerka sveštenika iz Bašaida, upravo u tom mestu je i dobila prvi posao po završetku Vaspitačke škole.

– Imam privezak od jantara, koji je težak. Dok sam, preko dečijih glava, upisivala imena na njihove crteže, taj privezak ih je udarao, a ja na to nisam obratila pažnju. Sve do jednog momenta kada se jedan dečak okrenuo prema meni i rekao: „Dokle ćeš mi klamćati sa tim po glavi?“ – ispričala je Olga koja je u penziju, takođe, otišla iz „Plavog čuperka“.

U to vreme, kada je počela da radi, prve slikovnice, igračke i televizijske emisije deca su, kaže, videla u vrtiću.

– To kako su oni doživljavali ove za njih nove stvari, tu radost, teško je opisati. Jasno se toga sećam i pamtim kao divne trenutke.

Bila su to drukčija vremena, bili su drukčiji i deca i roditelji, bilo je više poštovanja, nadovezuje se vaspitačica Ivanka Đukanović koja je u penziju otišla iz „Plavog čuperka“.

– Roditelji su nam pričali – kada dete u kući za nešto kaže „Tako je vaspitačica rekla“, prestajala je svaka rasprava. Vaspitačice su bile i poštovane i voleli su nas iako je morala da se održava disciplina, pa imali smo po 30 dece u grupi – ističe vaspitačica Ivanka. – Sada mi je najdraže kada mi pritrči da me izljubi nečija baka ili deka, neko od moje dece od pre 50 i više godina.

Uvek ima i tuđih anegdota, kao što je ona iz grupe njihove koleginice Danice. Bio je prvi dan i jedan dečak je plakao, nije hteo da ide u vrtić. Kad je mama rekla da vaspitačica zna da svira, on je rekao: „Ako zna da svira ‘Tri metera somota’ ja ću ići u zabavište. I vaspitačica je brzo naučila, odsvirala mu pesmu i on je rešio da krene u zabavište. Danas je doktor nauka.

Vaspitačice pamte i ono što dečije glavice zaborave. I trude se, kažu, da im u tom, ranom periodu, ustanove i higijenske i kulturološke navike. Jer, kažu, one koje se steknu do sedme godine, i ostaju. Tvrde još da ličnost deteta, čak i afiniteti, mogu da se prepoznaju već u trećoj godini. One to vide, jer su započinjale odrastanje više stotina mališana, uvek iznova. Zato znaju i podsećaju: roditelji treba da poštuju svoje dete, vaspitača i učitelja. I da uvek brinu o tome u kakvom je dete društvu. Jer, sigurne su u to – domaće vaspitanje je osnov, sve ostalo je nadogradnja.

Ipak, sa žaljenjem zaključuju da je, vremenom, zbog promena u društvu, došlo i do promene statusa vaspitača, ali i odnosa roditelja prema onima koji im decu i po vokaciji i po nazivu – vaspitavaju.

Zato sredom, za velikim stolom u bašti uvek ima i malo sete. Ali često i radosti.

– Častimo često i za sve – za unukin diplomski, za unukov prijem na fakultet, za još jedno praunuče, za tri nova zuba – kažu. – Ali se mnogo i žalimo – ko je pao, kome se šta ružno desilo. I ovde nađemo utehu, uvek. Druženje je uvek lekovito, a posebno ako je neko sam. Protiv samoće se treba boriti.

I teško bi bilo da im ne poverujete. Jer i za ovo sedmično okupljanje, one su doterane i lepe. Zbog sebe, zbog samopoštovanja i zato što volja i dobro raspoloženje često zahtevaju podsticaj. Bio on u novoj ogrlici ili staroj anegdoti. Ove penzionerke privilegovane su još jednim podstrekom – impulsom mladosti koji nose od svoje dece sve ove godine.

„Setim se detetovog imena čim ga ugledam i bez obzira na to koliko godina ima“, kaže jedna od njih. Druga u čoveku koji joj prilazi odmah prepozna sedmogodišnjaka u svojoj grupi. Jer pogled, i osmeh, i dečiji odnos prema svojoj vaspitačici teško nestaje. I ne bi ni trebalo.

„Tako je rekla vaspitačica“ univerzalna je poruka dostojna dobrog čoveka. Da li se sećamo šta nam je govorila vaspitačica? I da li bismo joj se svideli ovakvi kakvi smo postali?

S. Vulović Ostojić

Don`t copy text!