Jedna blistava umetnička karijera, započeta tačno pre šest decenija, kao da nema kraja. O Jovanu Buteru se radi, muzičkoj legendi regiona. Urođeni osećaj za ritmiku razvio je do savršenstva, marljivo vežbajući i šireći repertoar. U estradne vode vodećih centara u zemlji nije uplovio, iako je za to imao prilike, svesno se opredeljujući da mu redovan posao u „Livnici“ bude primarna životna aktivnost, a udaranje u bubanj nezamenjiva, takođe i isplativa, ugodnost koja ga usrećuje.
Izgledom i ponašanjem ne otkriva da je zakoračio u sedamdeset deveto leto. U koraku mu i ponašanju, prevladava mladalački duh, koji ga, tvrde njegovi prijatelji i poznanici, nikada ne napušta. Vitalan je, kako za sebe kaže, i fizički i mentalno, pa s guštom i danas prihvata pozive mlađih kolega za svirku. S razlogom naš sagovornik nosi epitet najboljeg bubnjara kojeg je Kikinda imala. A kako je ozbiljnije počeo da se druži sa udaraljkama? Priseća se sudbonosnog razgovora, potom i čvrstog dogovora, sa četvoricom najboljih drugara iz komšiluka, da počnu da se bave sviranjem. Beše to u leto 1965. godine.

–Bili smo do ludila opsednuti muzikom. Snašli smo se nekako, pa nabavili instrumente i opremu, te ambiciozno započeli probe. Ubrzo smo osnovali grupu „Sveci“. Matija Gajin i Voja Sivčev svirali su solo gitaru, Antal Sabo je bio basista, a Vladimir Spremo vokalni solista. Matija, inače moj kum, propevao je kada je Vlada otišao u vojsku. Obojica, nažalost, nisu među živima. Levoruki Voja se nakon nekoliko godina odselio u Novi Sad. Redovno smo slušali Radio Luksemburg, ali i naše stanice, skidali svetske i naše hitove. i javno ih izvodili. Svirali smo, sem domaće, i muziku „Bitlsa“, „Rolingstonsa“, „Kingsa“, „Animalsa“, Toma Džonsa… Na repertoaru su se našle popularne numere „Indeksa“, „Korni grupe“, „Pro arti“, „Bjelog dugmeta“ Kiće Slabinca, Mikija Jevremovića, Kemala Montena, „Ju grupe“… Dugo nismo menjali sastav…
„Sveci“ su godinama svake subote i nedelje nastupali u „Mikinici“, kojom je gazdovao lokalni Centar za kulturu. Na igranke je redovno dolazilo oko hiljadu mladih. Dom JNA takođe je bio važno mesto okupljanja mladih sugrađana, a tamo su odlazili oni koji su bili naklonjeni „živoj“ narodnoj muzici. U jednom trenutku bi podela na zabavnjake i narodnjake nestajala.
-Mi u „Mikinici“ imali smo naš klasični program od osam časova do petnaest do jedanaest – priseća se Jovan Buter trenutka kada se igranka „Svetaca“ pretvarala u svojevrsni sabor svih mladih Kikinđana, uključujući i mlađariju pristiglu iz okolnih sela. –Gosti Doma JNA premestili bi se u „Mikinicu“ – neko da odigra valcer, neko polku, a potom da se svi uhvate u Užičko kolo. Događaj za nezaborav. Često me vremešni sugrađani nostalgično podsećaju na te trenutke, naglašavajući da im je taj čarobni finiš naših igranki dodatno ulepšavao mladost.

U „Mikinici“ su „Sveci“ svakog vikenda nastupali do 1980. godine. Vremenom se sastav grupe, sticajem okolnosti, menjao. „Svecima“ su se priključili klavijaturista i trubač Aleksandar Aca Karadžin, inače čuveni kompozitor, zatim vrhunski gitarista Marjan Leši, pa takođe klavijaturista Vladimir Kovačević, koji je svirao i trombon. Karadžin je, nažalost, preminuo pre deceniju, a Leši pre nekoliko godina. Grupa je, s ponosom naglašava Buter, trijumfovala na prvoj kikindskoj gitarijadi.
-Kroz „Svece“ su prošli i izvanredni gitarista Dragan Tolimir, basista iz vokalni solista za respekt Dušan Garača Gero, gitarista Milan Čonić iz Čoke, takođe gitarista Sava Despotović, koji se davno odselio u Australiju, a sada je, kako čujem, na Novom Zelandu. Deo ove naše lepe muzičke odiseje, koja je, inače, trajala 15 godina, bio je gitarista Stevan Ćirić, kao i izvesni Žoja, ne znam mu ime, niti prezime…Krajem 1979. godine „Sveci“ su se raspali, jer je igranke u zapećak gurnula disko muzika – objašnjava Jovan kako je sa muzičke scene nestao legendarni sastav, o kojem se u Kikindi i okolnim mestima i danas u superlativu priča.
Taj nemili trenutak ipak nije značio okončanje Jovanove estradne karijere. Naprotiv. Junak naše priče bez čekanja se prilagodio novonastaloj situaciji. Nije, inače, bio egzistencijalno ugrožen, jer je imao redovan posao u „Livnici”, iz koje je i otišao u penziju. Radio je u elektrostruci.
-Matija Gajin i ja u tom momentu osmelimo se, pa se zadužimo, i puno riskirajući, kupimo preskupu odgovarajuću opremu i otvorimo disko klub „Maja“ – priča Jovan. – Sa rukovodstvom Centra za socijalni rad se dogovorimo o uslovima korišćenja „Mikinicine“sale: njima 40 odsto prihoda od ulaznica, a nama ostalo. U ovom unosnom poslu priključio nam se u međuvremenu Mića Pandurov. Imali smo za veče u proseku hiljadu posetilaca. Lepa cifra i još lepša zarada. Pet godina je sve bilo u redu. A onda čelnici Centra počnu da zatežu, da traže više para. Raziđemo se…

I šta se dešava? Jovan Buter se krajem te 1985. godine okreće narodnoj muzici. Nastupao je u nekoliko ovdašnjih sastava. Bio je, između ostalog, član „Sabora“, Zizijevog orkestra za svadbe i ostala veselja… Priseća se saradnika iz tog perioda: Zizija Kovačevića, pevača Dušana Bucala Dujine, pomenutog Dušana Garače i Branka Bulajića, basiste Gorana Bjelanovića Prakija, klavijaturiste Radovana Grastića, harmonikaša Milana Krište. Dragana Kočopeljića Ćopu posebno, s tugom u glasu, izdvaja. Veliki, svestrani, pevač sa beskrajnim repertoarom. Sada je teško bolestan.
Jovan i danas s vremena na vreme sa pevačem Milanom Prunićem Dumom i estradnom umetnicom Valerijom Stefanović nastupa u sali Udruženja penzionera. Bez muzike i udaraljki, koje su mu sudbina, kako kaže, ne može. Ubeđen je da mu bubnjevi ne daju da ostari.
M. Ivetić